Kultura

Maštohvat daleko

Maštohvat daleko

        Rat na teritoriji „leopardove kože“došao je u pat poziciju. Nit’ oni mrdaju prema nama, nit’ mi mrdamo prema njima.Krivousti predsjednik države i Vrhovni zapovjednik vojske, u prisustvu ministraobrane – bivšeg „pizza mana“, avanziranog nakon povratka iz emigracije u pizdamana – pozvao je stožernog generala, frfljajući mu izdavši usmenu zapovijed, usputdodajući kako im moramo pokazati da s nama ne može biti šale. „Na zapovijed,gospodine vrhovni komandante!“, salutirao je ovaj (budimo iskreni, sve sezbivalo uz kavicu i ispijanje čašice-dvije Ballantine'sa, praćenog prijatnim razgovorom,s obzirom da bijahu dugogodišnji prijatelji), te potom pozvao generala zbora jednakousmeno mu predavši zapovijed koju je netom primio. „Na zapovijed, gospodinestožerni generale!“, ukipio se general zbora manirom bivšeg pripadnika Legijestranaca, hitro usmeno prenijevši primljeno naređenje general pukovniku. „Nazapovijed, gospodine generale zbora!“, i ovaj se pokazao dobro dresiranomkarikom zapovjednog lanca, te primljenu zapovijest brzo prenio general bojniku.„Na zapovijed, gospodine general pukovniče“, primio ju je general bojnik, otpremivšije slijedećoj nižoj kariki u lancu zapovijedanja, brigadiru. Brigadir je, nakonšto je potvrdio kako je razumio primljeno naređenje („Na zapovijed, gospodinegeneral bojniče!“) – subordinacija programiranih robota funkcionirala je bezgreške – pozvao pukovnika koji je od njega primljenu naredbu, prethodno savršenovojnički salutiravši: „Na zapovijed, gospodine brigadiru!“, usmeno natovario napleća bojniku, završivši tako mehaničko odricanje odgovornosti nadređenih. Ovajje („Na zapovijed, gospodine pukovniče!“) odmah izdvojio vod vojnika naredivši:„Privedite ih!“.

        Nakon toga su priveli mješovitu hrpu civilarazličitog spola i starosti, po svemu sudeći šargopirgaste krvi ne uklapajućese u krvnu sliku zapovjednog lanca, od najniže do vrhovne karike. „Poredajte ihuza zid i strijeljajte!“, naredio je bojnik povišenim glasom, našto su sevojnici – snebivajući se – počeli međusobno pogledavati. „Smjesta izvršitenaređenje! Tko odbije lično ću ga ustrijeliti“. Strah je preletio licima mobiliziranih,tek u početnoj fazi programiranja, seljaka, radnika, studenata, intelektualaca,te su repetirali svoje oružje. Da ih potakne, izvukao je pištolj prislonivši gao čelo djevojčice, vlastitim primjerom animirajući vojnike. Nepoznat netko izskupa unovačene šarenčadi – hrpa škartiranog ljudskog hardvera, očito nepodesnogza programiranje – vidjevši što ovaj smjera, ispraznio je cijeli šaržer ugospodina bojnika, našto su ga njegovi drugovi odmah upucali, a potom izvršili primljenonaređenje. Tijelo bojnika zakopano je sa svim vojničkim počastima; bio je tu svečanivod za vojne pogrebe uz uobičajeno prisustvo vojnog vikara, s obzirom da jegospodin bojnik bio primjeren vjernik, smotana zastava, plotuni u čast odanogsina domovine, posthumno je proglašen vitezom, dok je vojnik koji ga je ubio – vidjevšišto se sprema – obnarodovan izdajnikom, kvalifikaciju koju je niz generacijatrpjela njegova obitelj, jedva preživljavajući, te su napokon bili prinuđeniiseliti.

        Na jednom drugom mjestu, stvar se odvijala ovako. Nakon primljenog naređenja bojnik se prenerazio. Civili, koje nije dijelio od ostalih ljudi ni po rasi, nacionalnosti ili vjeri – nisu mu ništa učinili. Stoga je telefonski pozvao visokorangiranog nadređenog, ne onog koji mu je prenio zapovijed Vrhovnog komandanta, našto je ovaj ostao bez teksta. Odmah je telefonirao prijatelju iz najviših vojnih struktura koji je okupio vojnike u čiju se moralnost i vjernost ljudskosti, a ne usmeno prenesenoj zapovijedi, mogao pouzdati, te su isti čas uzaptili stožernog generala skupa s Vrhovnim zapovjednikom vojske i cijelom upletenom zapovjednom strukturom, do bojnika koji je prijavio stvar. Kratkim suđenjem na vojnom sudu dosuđena im je smrtna kazna strijeljanjem zbog izdavanja naredbi nespojivih s humanošću i vojničkom čašću, za što je umjesto rafala bio dovoljan tek jedan, precizni plotun streljačkog voda. Nitko nije proglašen vitezom, jer ljudskost ne ište odlikovanja, titule i unapređenja već je dovoljna sama sebi. Dok su mnogi opisani događaj proglasili državnim udarom, njegovi učesnici znali su da se radilo samo o praktičnoj primjeni pravde, tim prije što su uhapšeni, suđeni i presuđeni, odmah zamijenjeni demokratskom procedurom. Još dugo su civili, predviđeni za pokolj radi „nepodobnosti“, djeci i unucima prenosili priču o svojim spasiteljima. Bilo je to na svijetu, maštohvat udaljenom od našega. Doduše, u njemu rata ni nije moglo biti.

Ladislav Babić

magazinplus.eu

Foto: Francisko Goja – “Strijeljanje pobunjenika 3. maja 1808. u Madridu” (ulje na platnu, 266 × 375 cm )

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close