Premijer liga BiH na konopcima: Imaju li naši klubovi navijače?

Krenut ćemo od posjete koja se još jednom pokazala razočaravajućom. Stadioni zjape prazni, fudbaleri svoje predstave igraju pred otprilike hiljadu, a ako je baš lijep i sunčan dan, a za vikend nema nikakvih drugih aktivnosti, na televiziji ne igraju Barca ili Bayern, djevojka te “ispali”, najbolji drugi ti je bolestan i ne može na kafu, onda možda i pred dvije ili tri hiljade gledalaca. Uzroci se mogu tražiti na obje strane. Općepoznato je da simpatizeri ili navijači, nazovite ih kako hoćete, u Bosni i Hercegovini nemaju razvijen kult odlaska na utakmice. Poslije rata je to bilo više po inerciji, zaželjeli su se ljudi atmosfere “hljeba i igara”, pa je sve manje-više bilo u duginim bojama, te čak ni odlazak na utakmicu nije bio kao odlazak na odstrel.
Premijer liga ili lige petice? Izbor je jasan

Kako vrijeme odmiče, zahtjevi su porasli. Ako se uzme u obzir da prosječan građanin, usljed ekspanzije kablovskih operatera, tokom vikenda ima izbor gledati najmanje desetak utakmica iz najjačih evropskih liga, onda je jasno i zašto se teško odlučuje otići pogledati neku utakmicu Premijer lige. Nakon gledanja utakmice, naprimjer Bayern – Dortmund, usporedite to s utakmicom Sloboda – Drina, Rudar – Sarajevo ili Željezničar – Vitez? Hm, kao da o različitim sportovima govorimo. No, uprkos lošem kvalitetu fudbala, ponovo se vraćamo na kult odlaska na utakmicu. I dok je u zapadnim zemljama ljudima sasvim normalno vikendom otići i pogledati lokalni klub, u glavnom gradu naše zemlje nema ni pet hiljada ljudi koji će podržati Sarajevo ili Željezničar, u gradu koji s okolicom broji pola miliona stanovnika. Ista situacija je s Bijeljinom, Banjom Lukom, Tuzlom. Jesenjeg prvaka Slobodu na posljednjoj domaćoj utakmici prije “stogodišnje” zimske pauze došlo je pogledati malo više od tri hiljade gledalaca.
Klubovi pasivni posmatrači

Usto, ni klubovi ne pokazuju nikakav interes da pokušaju povećati broj gledalaca. Marketing je kod većine premijerligaša na veoma niskim granama. Nagradne igre, razni zanimljivi sadržaji tokom pauze na poluvremenu, štandovi na kojima se gledaoci mogu osvježiti pićem, sve su to trenutno sci-fi pojmovi za bh. klubove. Za inozemne klubove je krajnji korisnik usluge važan i nastoji mu se to i pokazati, da pojedinac dobije osjećaj pripadnosti nekoj grupi, da je značajan dio nečega. Premijerligaši iz BiH sve rade suprotno ovome, po principu “koga nema, bez njega se može”.
Blatne kaljuže umjesto pravih terena

Druga veoma značajna stavka koja je dobar razlog zašto navijači u BiH radije odlaze u Teatro dell’Opera di Roma i slušaju “Malu noćnu muziku”, nego što odlaze u fudbalske koloseume je infrastruktura. Općenito, većina premijerligaških arena je u lošem stanju, a većina travnjaka u katastrofalnom. Bilino Polje je jedini stadion koji ima kvalitetan travnjak i na kojem se može odigrati normalna fudbalska utakmica a da fudbaler ne strahuje da mu pukne članak jer mu je noga ostala u blatu, ili mu treba Messijeva tehnika da iskontrolira loptu koja odskače kao ping-pong loptica po grbavom terenu. Ovaj problem klubovi ne mogu sami riješiti. Potrebno je gotovo pola miliona konvertibilnih maraka za normalan travnjak, stoga bez pomoći lokalne zajednice i Nogometnog saveza nema ni kvalitetnih terena.
Treneri dežurni krivci

Jedan od problema koji godinama karakterizira Premijer ligu jeste nedostatak strpljenja s trenerima. Rijetki su primjeri klubova koji imaju viziju s trenerom, da mu daju odriješene ruke da sklopi ekipu po svom ukusu te da je uigra. To je otprilike projekt koji traje najmanje godinu. Rijetko koji strateg ima toliko vremena na raspolaganju. Legenda kaže da je jedan trener vodio ekipu dvije godine, pa je dobio svojih pet minuta slave u emisiji “MythBusters”. Ni Hyneman i Savage nisu uspjeli razotkriti misteriju.

I na posljednjem mjestu, iako je ovo samo vrh ledenog brijega, spomenut ćemo rad u omladinskim selekcijama. Premijer liga nema baš jak background i finansijski jake klubove da može privući igrače visokog kalibra. Bude tu pokoji izuzetak kao Benko, Jajalo ili Delač, ali oni su incident, a ne pravilo. Iz tog razloga, klubovima bi glavni oslonac trebalo da budu vlastite snage. Jačanje omladinskih kategorija, gradnja kampova ili akademija u kojima će se ta djeca razvijati, a klub njihovom kasnijom prodajom vratiti uloženo i zaraditi, postati samoodrživ. To je jedini ispravan recept i put za klubove koji dolaze iz nižih liga, kakva je Premijer liga BiH.

Samo poređenje s ligama slične reputacije i kvaliteta je za Premijer ligu BiH porazno. Hrvatska i Srbija, naše susjedne zemlje, reprezentacije godinama izgrađuju na temelju igrača iz domaćih liga, dok su naši fudbaleri toliko potcijenjeni da i ne dobijaju nikakvu šansu da igraju za nacionalni tim, sve dok ne napuste BiH. To je, doduše, dijelom i greška selektora, jer naprimjer jedan Avdija Vršajević nije za samo dva mjeseca od prelaska iz Čelika u Hajduk naučio igrati “lopte”, a avdijā je u našoj reprezentaciji bilo mnogo.

Od naredne sezone liga će brojati 12, a ne 16 klubova kao do sada i to je prvi korak ka poboljšanju. Vidjet ćemo hoće li do njega zaista i doći.