BJELAŠNICA – iznad je samo Nebo
Trebalo je proći mnogo vremena – prije nego što sam shvatio
– da granice ne postoje.
Tek tada sam postao homo ludens
– i prihvatio sam život kao
– igru.
Moja duga bijela brada pada na rubove moje kožne jakne, i pramenovi davno
– osijedjele kose, vire ispod kapuljače
– koju nosim na glavi.
A u mojim starkama sa crvenom zvijezdom je teško hodati
–decembarskim ulicama Grada.
Studen se uvlači u kosti, dah se ledi na mojim brkovima – ali i dalje stojim
– na poleđenoj stanici podzemne željeznice
– sa Emigrantima, Narkomanima, i Beskućnicima
– i plešem na betonu
– uz ulične ritmove podzemlja – iz napuklih instumenata.
Drugim riječima, ja sam tinejdžer od 88 godina.
Nekada davno, i ja sam živio – u Svijetu – koji je imao Smisao
– samo što je vremenom, tim silnim reprizama
– taj smisao izblijedio kao morski kamen.
Svemir je pukao u mojoj svijesti, i tada su se otvorila beskrajna
– Polja
– na koje nije moguće nametnuti Granicu.
STREET
PHILOSOPHY
Vrijeme i prostor iz kojih je iscurio svaki smisao – Besmisao hladnog Vakuuma
– Uliva se u svaki Razgovor – i svaki ljudski odnos.
Jezik posjeduje vlastitu stvarnost – sabijenu u sistem znakova
– kao u kapsulu – i ne zahvata mnogo.
Razapet je kao paukova mreža iznad Betonske Stvarnosti
– ali čim dođe u dodir sa otvorenim prostorom
– Nedostupnih polja – i Pustinja
– biva rastrgan Olujom.
A ja, već 88 godina osluškujem – disanje Betona
– Plimu i Osjeku – disanje Okeana – jer i on diše – i kreće se
– u vlastitom Radijusu.
Noć i dan – je disanje Prostora – dok je disanje Vremena – nemjerljivo.
Beton je poledio, i rumeni odsjaj Svjetlosti
– prelomljenoj kroz sfere zaleđene Atmosfere
– izlio se na grad
– koji poput ogledala reflektuje boje Neba.
A jutra su obavijena maglom, iznad labirinta ulica – i hladno zračenje
– januarskog Sunca, na pohabanom plavetnilu.
Trebalo je proći mnogo vremena – prije nego što sam shvatio
– da granice ne postoje.
Tek tada sam postao homo ludens
– i prihvatio sam život kao
– igru.
Moja duga bijela brada pada na rubove moje kožne jakne, i pramenovi davno
– osijedjele kose, vire ispod kapuljače
– koju nosim na glavi.
A u mojim starkama sa crvenom zvijezdom je teško hodati
– januarskim ulicama Grada.
Studen se uvlači u kosti, dah se ledi na mojim brkovima – ali i dalje stojim
– na poleđenoj stanici podzemne željeznice
– sa Emigrantima, Narkomanima, i Beskućnicima
– i plešem na betonu
– uz ulične ritmove podzemlja – iz napuklih instumenata.
Drugim riječima, ja sam tinejdžer od 88 godina.
Nekada davno, i ja sam živio – u Svijetu – koji je imao Smisao
– samo što je vremenom, tim silnim reprizama
– taj smisao izblijedio kao morski kamen.
Svemir je pukao u mojoj svijesti, i tada su se otvorila beskrajna
– Polja
– na koje nije moguće nametnuti Granicu.
Sada dok sjedim na betonu, u parku, i posmatram Nebo koje Tamni
– iznad sivila arhitekture potonulih svjetova
– razmišljam – o beskrajnim avanturama – i životima koji me čekaju
– nakon što ovo ostarjelo srce u meni prestane pulsirati
– pokrenuto kosmičkom energijom
– koje prati ritmove i otkucaje tajne stvaranja – koja nije – naprosto
– od ovoga Svijeta.
A već dugo vremena živim u ovom Betonskom Labirintu
– u kojem je
Ulaz i izlaz sakriven – a sistemi za orijentaciju – zabodeni su na pogrešna
– mjesta – kako bi ljude održavala u stanju zabluda.
A moja svijest je jako stara – i pamti mnoga maglovita Sunca iznad
– Grada – u ledenim mjesecima Zime – i ovo je jedna
– od posljednjih – prije nego što se otvore tuneli – ti podzemni koridori
– koji vode u neka druga Svjetlosna Polja.
Tekst i foto: Marko Raguž
Preuzeto sa portala „Strane“
Neka bude Svjetlost i bi Svjetlost: gondola sa imenom Emir Kusturica
