Marjan Hajnal: Uz Dan pobjede “Pismo Amerikancima” iz 2009.
Fragment mog teksta “Pismo Amerikancima” iz 2009. uz Dan pobjede nad fašizmom – A vi kao obnovljeni Rim, ili Novi Vavilon, silom održavate laž.
Iz laži u laž prebacivan, svijetom se poigravaju i u bezizlaz ga vode vješci obmanjivači. Čovjek (incestoidne, pedofilne, genocidne, narcisoidne nacističke gomile) morao bi, i mogao je, postati prošlost. Ali vi, umišljeni pokondireni pljačkaški amerigovespučijanci, to ne dopuštate. Vašem sadašnjem predsjedniku želim da dočeka penziju, ali imam neki čudan predosjećaj, koji, siguran sam, prati u snu i njegovu porodicu. Da nema razloga za strepnju, ne bi se poredak laži i licemjerja oličen u fantastično skupom obezbjeđenju trudio da bar neko vrijeme od sebe samog čuva najskupljeg u povijesti igrača velike farse. Da je drugačije, ne bi Obama Barack nikada postao predsjednik, a pokazatelj njegove efemernosti je oslonac na trulo kormilo u šupljoj replici indijanskog kanua, kojim plovi dvojac Clinton. Oni su tek prosječan izraz vašeg demonizma.
U Iranu ste izgubili. Irak pretvorili u brato-samoubilačku klanicu. Tamo je poslije bušogrmolike kampanje s otrovnim plodovima u muci stradalo više od 1.000.000 duša. Prema Associated Pressu samo od 2003. poginulo je 110.600 Iračana. Al-Qaida je vaš proizvod. Od Afganistana ste napravili antirusku Talibaniju. Sada se vašim interesima u Pakistanu ljulja tlo pod nogama, jer su talibani siti vašeg „morala“. Imali su ti narodi svoj mos-moris nekoliko hiljada godina prije nego će se iz zmijskog gnijezda bluda i prevare ispiliti ognjeni zmaj vaše liliputanske nadmenosti. Samo je ozbiljno pitanje kako zaustaviti talibane da ne osvoje pakistanski nuklearni arsenal i njime ne zatilabane pod zemlju i sebe i svoje susjede? Naredni biste bili vi. Nesreća je samo što su ljudi pali u krv i očaj, ne vide izlaz, te na vašu iracionalnu aspiraciju da ovladate tim gordim gorštacima, oni imaju odgovor u također bezumnom nasilju. Da ih vi svojim narko-ekstremizmom niste pobudili, oni bi ostali mirni nomadi. Vi ste im inficirali maštu o lakoj zaradi putem krijumčarenja opijuma, da bi vašim prljavim novcem kupili oružje. Sada tim oružjem njihova djeca ubijaju svakog ko ne misli talibanski.
Kantovska dilema je sve što ostaje ocrtano u izgusjeničarenoj radioaktivnoj prašini poslije vas.
U susret 9. maju, Danu pobjede nad fašizmom, svijet se pita šta zna, šta mu je činiti, čemu može da se nada?
Pobjeda? Zvuči patetično i sarkastično.
Ako je osovinaški nacizam pobijeđen, nije pobijeđen nacizam. On je 1945. samo poprimio još katastrofičniju formu.
Za Auswitze ste znali, da ste htjeli mogli ste spriječiti. Hiroshima se nikada neće moći zaboraviti. Niti oprostiti – Armenia, Ruanda, Bosna…
Ne vjerujem da će se to dogoditi, ali tek kada biste izgurali iz sjene neman koja je porodila naređenje Harry Trumana da se na Hiroshimu i Nagasaki bace atomske bombe, kada njemu i ostalim vinovnicima bezumnih antičovječanskih zlodjela budete bar posthumno sudili, kada preostalim Indijancima poštedite još ono malo preostalih nekropola, kada očistite Planetu od vaše hemije i nuklearnog otpada, kada shvatite da je moj jezik neuporedivo lakši i ljepši od kineskog kom se sada dodvoravate uz uzajamni prezir, možda će, ako ne sa mnom, onda jednog dana bez mene, moji budući unuci drugačije misliti o fašizmu. Za sada, sve što mogu to je da im ostavim ove riječi kao jedini testament koji imam. Ostalo sve materijalno, imanja mojih pramajki, vama na dušu, nisam uspio sačuvati. Ali, ako se neko bude zvao mojim istomišljenikom, istinoljublje i humanost će mu biti dovoljno sveta ostavština. I sve ovo je tek majušni dio onog što bi se moglo reći vama i o vama, predstavnicima supercivilizacije koja uništava rajsku Planetu, pripremanu za besmrtne samoklonirajuće hembote.
Nemam toliko ironije da vam kažem i ostatak.
Možda, ipak:
Srećan vam Dan pobjede! Pobijedili ste.
Ali, samo u jednoj bolnoj noći ove antihumane sesije. Neće vam vrijediti.
Na krilima Feniksa uvijek se negdje duboko u kosmosu, dovoljno daleko od vas, rađa nova Poezija.
9. maja 2009.
