Marjan Hajnal: TERORIZAM SLOBODE, SLOBODA TERORIZMA

Maksimu koju je o revoluciji izrekao Karl Kautsky (1854-1938) u prepisci s Trockim (Leon Davidovich Bronstein Trotsky, 1879-1940) “Terorizam i komunizam”, svako mora imati na umu ko promišlja probleme socijalnih revolucija:“Onoga ko narodu priča lažne legende o revoluciji i namjerno ili iz neznanja obmanjuje ga ditirambima o historiji, – treba kazniti koliko i geografa koji crta pogrešne karte za pomorce”.

Ovo ozbiljno upozorenje se mora dosljedno prihvatiti kako se ne bi zapalo u idolopokloništvo kultu revolucije s jedne strane, niti u krajnje reakcionarno-desničarsko favoriziranje status-quo-a iza kojeg obično pritajeno vreba fašizam.

Danas gotovo niko i ne pokušava da na temelju historijskog fakticiteta analizira npr. HERMENEUTIKU neke konkretne revolucije. Kao da je nevažan teorijski rat dva kolosalna pristupa problemu revolucije vođen između Kauckog i Trockog, a refleksi tog različitog viđenja prisutni su i danas, kako u politici, tako i u filosofiji. Ta čuvena prepiska pod nazivom “Terorizam i komunizam – rasprava o boljševičkoj revoluciji”, predstavlja remek-djelo historiografske dokumentacije, briljantnih analiza marxizma, lenjinizma, anarhizma, terora i sl., ali, to djelo predstavlja u pravom smislu i riznicu podataka na temelju kojih bi se moglo izvesti mnogo etičko-teorijskih orijentacija koje bi sigurno svaka na svoj način interpretirale značaj i smisao, odnosno besmisao socijalnih revolucija. Ti detalji pomažu da se shvati relativnost cilja neke revolucije u etičkom preobražaju svijeta.

Bitno je prihvatiti stanovište spoznajno-teorijske argumentacije da revolucija, posmatrana kao predmet čisto etičkog razmatranja, biva nužno mišljena jednostrano i nekritički, ali i to da tvrdnja o promašaju postavljanja revolucije u središte etičke problematike, također može predstavljati promašaj. Zato nije prisutna ambicija da se o revoluciji govori etičkim ili političkim žargonom, već o revoluciji humanizma, a samim tim mora se imati u vidu oprez, potreban da se ne bi zapalo u spekulativno-metafizičko-ontološku krajnost, ili u krajnost aksiološko-etičkog determinizma. U svakom slučaju, ostaje nam da istražujemo da li akt destrukcije zbilje predstavlja povijesno značajan akt destrukcije etike koja toj zbilji pripada.

Ako bismo slijedili logiku humanizma teško bismo se pomirili s tim da etika ima svoju konstantnu i postojanu vrijednost koja se od Antike do danas nije mijenjala uprkos svim revolucijama. Međutim, šta ako pretpostavimo da se etika i revolucija nalaze u jezgru “čistine Bitka” koje je tokom historije ostajalo netaknuto i pošteđeno od velikih tirana i diktatora, od Nerona i Kaligule do Franka i Staljina. Theodor Adorno je ponudio jedan od najboljih odgovora u “Žargonu autentičnosti” i “Negativnoj dijalektici”, kada govori o smislenosti umjetnosti nakon Auschwitzha. Etika je u tim uslovima prerasla u antikvalitet revolucije. Tačnije, ona je doslovno usmrćena politikom i to onom najdestruktivnijom.

Odvajanje etike od revolucije upravo omogućuje zbivanje za koje se ne može reći da nije povijesno, iako je u suštini destruktivno, u pogledu genocida, kao terora nad umom i čovjekom, slobodom i budućnošću. Hegel ne nazire strahotu razorenog razuma,… a ni Marx. Da je Marx mogao i pretpostaviti mogućnost atomske eksplozije nad Hirošimom, sigurno bi drugačije posmatrao čuveni Hegelov stav o umnosti stvarnosti i zbiljnosti umnosti: “Što je umno, to je zbiljsko, a što je zbiljsko, to je umno.”

Moris Merlo Ponty u djelu “Humanizam i teror” detaljno se upušta u analizu slučaja “Buharin”, s namjerom da na primjeru Koestlerovog djela “Pomračenje o podne” kroz sudbinu Rubashova, demistificira suštinu revolucionarnog terora i nasilja. Laž i krv stvaraju historiju pobjednika. “U historiji postoji jedna vrsta prokletstva; ona pobuđuje ljude, dovodi ih u iskušenje, vjeruju da idu u istom smjeru kao i ona, a ona se odjednom povlači, zbivanje se mijenja, pokazuje se da je drugo bilo moguće. Ljudi koje ona napušta i koji su mislili da su samo njeni saučesnici, iznenada se pokazuju kao potstrekači zločina kojim ih je ona inspirisala. I oni ne mogu tražiti oproštaj niti se osloboditi jednog dijela odgovornosti…” *1)

Wilhelm Reich u “Masovnoj psihologiji fašizma” bavi se analizom uzroka koji regimentiraju metafizički idealizam političke reakcije u moćan agregat jednog državnog militantnog organizma koji u određenom momentu koristi zamah revolucionarnog socijalnog bunta obespravljenih masa, da bi u drugom momentu oslobođena energija tih masa okrenula se protiv njih samih. Kada se susretnu iracionalnost mase, vremena i vođe, politička igra straha može da počne. Srednji stalež u Njemačkoj bio je identičan trećem staležu u Francuskoj, a upravo taj stalež je bio najizloženiji ideji prevrata. W. Reich pokazuje ulogu države u profiliranju porodice u čemu najaktivniju ulogu ima crkva preko koje se uspostavlja i zaokružuje ideologija naslijeđa, časti i obaveze. Njemačka žena ako bi se udala za ne-Nijemca gubila je pravo na nasljedstvo. Na tom jednostavnom principu utemeljena je ideologija krvi i tla. Ideolozi fašizma (Alfred Rosenberg, Friedrich Ratzel, Joseph Arthur de Gobineau, Houston Stewart Chamberlain) stekli su za kratko vrijeme bezbroj sljedbenika, a njihov se broj neprekidno i do danas uvećava širom svijeta. Katastrofalne posljedice ratova kao da ništa nisu promijenile. Rasne i nacionalne teorije, podupirane megatehničkom neo-pan-vavilonskom ideologijom, održavaju mefistofelovsku zabludu o “čistoti” i “superiornosti”, “demokratiji” i “novom poretku” – još uvijek u životu, dok naivni puk ni poslije bolnog buđenja iz košmarnog sna ne razaznaje prave krivce i istinske uzroke svoje nesreće.

Gustave le Bon u “Psihologiji gomila” govori o predstojećem dobu kao dobu gomila. Era iracionalnih destruktivnih masa, istina, započela je davno, ali je le Bon u pravu kada kaže da mase nisu podobne da mudruju, ali su vrlo podesne za akciju, bilo kog tipa. “Gomila je igračka u rukama svih vanjskih podražaja, pod kojima se na njoj odražavaju neprestane promjene. Ona je rob impulsa koje prima. Izolirani pojedinac može biti podvrgnut istim podražajima kao i čovjek u gomili, no čim mu mozak predoči neugodnosti koje bi mogle nastati ako im se preda, on im se ne predaje. To bi se fiziološki moglo izraziti tako da se kaže da izolirani pojedinac posjeduje podobnost da vlada svojim refleksima, dok je gomila ne posjeduje. Gomila vrlo lako postaje krvnikom, no jednako lako postaje i mučenikom. U istom trenutku prelaze iz najbješnjeg divljaštva u najapsolutniju velikodušnost ili heroizam. One su nalik na lišće što ga uzvitla oluja, skupi, pa rasprši na sve strane, i pobaca po zemlji”. *2)

Psihologijom mase bavili su se i Gilles Deleuze i Felix Guattari, ali sa stanovišta “želeće mašine”, u djelu pod nazivom “Anti-Edip; kapitalizam i šizofrenija”. U osavremenjenom psihoanalitičkom stilu, čak post-modernom reklo bi se, autori ovog djela govore o čovjeku – želećoj mašini. U izuzetno složenoj ali i zanimljivoj građi djela, sadržane su brojne reference i dometi Reichove psihoanalize. Novi Edip je apsolutno inkarnirao u svim sekvencama života savremenog čovjeka. “U pitanju su sve sile društvene proizvodnje, reprodukcije i represije. To je stoga što su potrebne uistinu mnogo moćnije sile da bi se pobijedile sile želje, da bi se navele na rezignaciju i da bi se posvuda ono što je bilo aktivno, agresivno, umjetničko, produktivno i osvajačko u samom nesvjesnom zamijenilo reakcijama tipa: tata-mama. U tom smislu je Edip svojevrsna primjena, a porodica delegirani agens. A djetetu je čak i kad se potrudi, mučno, teško da sebe doživljava kao jedan ugao porodice:

To dijete

ono nije tu,

ono je samo jedan ugao,

jedan budući ugao,

a ugla nema….

a upravo je ovaj svijet oca-majke ono što mora da nestane

ovaj udvostručeni – dvostruki svijet,

u stanju stalne razjedinjenosti,

u stalnoj težnji ka sjedinjenju…

oko koga se vrti cijeli sistem ovog svijeta

kog zloćudno podržava najmračnija organizacija.

.

(Antonin Artaud; Ainsi donc la question…”, Tel Quel, 1967; 30. *3)

.

Znamo da su Edip i “najmračnija organizacija” simbolički izrazi megatehničke civilizacije.

Edipovsko-narcistička mašina sve dopušta, ali čovjeka dovodi do autizma, tijelo ostaje bez cjeline, organi bez funkcionalne povezanosti u jedan koordiniran sistem. Potresno djeluju stihovi lamenta “O majko, zbogom…” (str. 227) koji potpuno realno odražavaju jad Novog Edipa (anti-Edipa), koji je zaista u još bezizlaznijem položaju nego njegov praotac koji ispašta i sam posljedice Istočnog grijeha. Linija uzmicanja od katastrofe ne uspijeva izbjeći životu Nove Sfinge, “plave linije”…

Anti-Edip je sastavni dio civilizacijske paranoje, historijskog haosa. Dimenzije socijalnog habitusa niti se zatvaraju niti se na nešto svode. Šizo-analiza poznaje jedino poredak proizvodnje haosa. Prust i Kafka su samo prvi izdanci i prve žrtve tog haosa.

Jean-Francois Lyotard uspostavlja anti-sistem metanaracije. Nauka prati šizoidnu naprslinu, edipovsku i faustovku pukotinu u Bitku. Misao se više ne zadovoljava ovostranim trodimenzionalnim svijetom i polazi u potragu za ostalim izgubljenim dimenzijama koje ljudski um ne opaža. Filosofija Haosa teži samokonstituisanju Haos-Logosa, možda i teo-kosmo-Logosa.

Za ovu realnost vjerovatno je preuranjeno očekivanje da postmoderna može nešto značajnije pripremiti mišljenje za jedan takav preokret, u anti-materijalnu metafiziku. U tom smislu je apsurdno apriorno glorifikovanje nove religije koja se prikriva metanaracijama. Posebno ako o humanizmu nema ni riječi. No, bilo bi također pogrešno odbaciti nove modele nelinearnih dinamičkih sistema, teoriju fraktala, katastrofa i Haosa, ako možda baš u njima leže odgovori na pitanja o humanizmu, koja dosadašnja nauka nije dala. Fizika budućnosti iz haotičnih atraktora već izvodi prve postulate o granicama entropije. Istina o Univerzumu ne čini se više tako daleka. Imajući predstavu o tome, kao da postaje lakše shvatiti “Načela čiste i primijenjene anarhije” Paula Valerya, “Anarhizam i moral” Petra Kropotkina, “Historiju i utopiju” Emila M. Siorana… Slike Vasilya Kandinskog, muziku Arnolda Schoenberga…

——————————————

*1) M. M. Ponty; “Humanizam i teror”; Mala edicija ideja, Beograd, 1986 str. 78.

*2) G. le Bone; “Psihologija gomile”; Globus, Zagreb 1989. str. 46.

*3) G. Deleuze – F. Gatari; “Anti-Edip”; Theoria, S. Karlovci, 1990. str. 99.

(solonovpolis.wordpress.com/)

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close