Marinko Čulić: Srb i čekić

Ovaj su se put u Srbu te stranke potrudile da to pokažu i na sasvim školski način. Pojavile su se s transparentom na kojem prkosno poručuju aktualnoj vlasti i organizatorima proslave “Opravdati zločin je zločin”, očito nesvjesne da ta nesumnjivo točna rečenica može biti pročitana i u ovakvom ključu: “Opravdati ustaške zločine mogu samo ustaše”. I to je to. Taj ključ definitivno otvara i najvećim skepticima put za razumijevanje tko je i što je hrvatska radikalna desnica danas.

Autor Marinko Čulić – tacno.net

Netko se svojedobno slatko i efektno narugao našim novim-starim pavelićevcima. I kada nose kape s velikim slovom “U”, oni ljutito odbijaju da ih se smatra ustašama ili barem ustašonostalgičarima, izmišljajući stotinu razloga da dokažu kako to što bjelodano jesu nikako nisu. U posljednje vrijeme omililo im se čak da se predstavljaju kao antifašisti jer su, biva, pravi fašisti razni “jugokomunistički” i “udbaški” smutljivci koji ih nazivaju ustašama. Nije sada važno da li tako rade zbog manjka hrabrosti ili viška gluposti, jer što god bilo, badava im – radikalna proustaška desnica pročitana je knjiga. Zapravo, a to je tema ovog teksta, nju treba samo malo pustiti i ona će sama reći o sebi sve što treba znati, štoviše, reći će i više nego što se od nje očekuje. Pokazat ću to na dva primjera, iz kojih je izvučen i naslov “Srb i čekić”, jer se prvi odnosi na desničarsko frktanje protiv obilježavanja antifašističkog ustanka 27. jula u Srbu, a drugi na “čekić-revoluciju” protiv ćirilice u Vukovaru. Pazite, ne radi se o bilo kakvim primjerima. Oni nedvosmisleno pokazuju da “jugokomunisti” u Hrvatskoj, pa čak i najcrnji propagandistički falsifikatori u Srbiji, ništa ne izmišljaju kada govore o plimi neoustaštva i antisrpstva u Hrvatskoj. Za tim izmišljanjem naprosto nema potrebe. Jer sve što bi eventualno moglo mirisati na fabriciranje i podmetanje zapravo je gola istina, što orno potvrđuju sami akteri proustaške i antisrpske desnice u Hrvatskoj.

Hajmo sada na sasvim lak, umalo pa rutinski posao dokazivanja da je tako i nikako drukčije. Svakoga srpnja desničarske stranke, ove godine okupljene i u novom Savezu za Hrvatsku, organiziraju demonstracije protiv obilježavanja ustanka u Srbu, tvrdeći da to nije bio nikakav antifašistički, nego komunističko-četnički, čak komunističko-četničko-talijanski ustanak, iako im je najdraže sve to skratiti i reći – četnički ustanak. I da je cilj tom ustanku bio pokolj i progon hrvatskog življa u tom dijelu Like, a ne borba protiv fašizma. Ubojstava i paleži je zaista bilo, ali ni izbliza u mjeri kako se tvrdi, no ono što je najvažnije jeste da se kao spužvom prelazi preko konteksta tih zločina. Oni se, naime, nisu dogodili, kako se tvrdi, kao dio nekakvog planskog istrebljenja Hrvata u tom kraju, nego iz neobuzdane osvete srpskih seljaka zbog puno težih zločina ustaša. Dovoljno je reći da je te zločine organizirao i proveo Maks Luburić i da se njihova svirepost priznaje čak i u izvještajima oružništva NDH. Eto, to je sukus događaja iz ljeta 1941. u Srbu i okolnim mjestima, koje nije moguće razumjeti bez kauzalne veze s događajima koji su im prethodili, kao što, uostalom, nije moguće razumjeti ni Bleiburg bez Jasenovca. I sada jedino ostaje da se vidi kako je moguće da pravaška i druge desne stranke, koje već traže i zabranu proslave u Srbu, to ne vide. Pa moguće je iz jednostavnog razloga što one u tim ustaškim zločinima ne vide ništa loše ni elementarno zazorno, i to je ono o čemu se ovdje radi. Pusti ih da govore i one će ti same reći sve što o njima treba znati.

Ovaj su se put u Srbu te stranke potrudile da to pokažu i na sasvim školski način. Pojavile su se s transparentom na kojem prkosno poručuju aktualnoj vlasti i organizatorima proslave “Opravdati zločin je zločin”, očito nesvjesne da ta nesumnjivo točna rečenica može biti pročitana i u ovakvom ključu: “Opravdati ustaške zločine mogu samo ustaše”. I to je to. Taj ključ definitivno otvara i najvećim skepticima put za razumijevanje tko je i što je hrvatska radikalna desnica danas. Za razliku od desnice u najvećem dijelu Evrope, koja raste na sadašnjoj ekonomskoj i socijalnoj krizi, ova naša i dalje stoji na ramenima Drugog svjetskog rata i Pavelićeve NDH, a zna se što to znači. Uz Luburićeve i druge kaznene ekspedicije, to uključuje i rasne zakone, logore, prisilna pokatoličenja. I da, ne treba izostaviti ni zabranu ćirilice, jer odnedavno to opet imamo. Doduše, u vukovarskom stožeru za zabranu ćirilice kunu se da izbacivanje ovog pisma iz Vukovara, ali i cijele Hrvatske, neće ni za jotu obespraviti Srbe u Hrvatsku, nego će im, što li, od toga biti samo bolje. Formalnopravno uzevši, njihova inicijativa da se referendumom isključi upotreba ćirilice u gradovima i općinama gdje Srbi nemaju natpolovičnu većinu do prije neku godinu stvarno je bila dio hrvatskog pravnog poretka, no oni naprosto nemaju pravo govoriti u ime tog ni bilo kakvog poretka. Oduzeli su sebi to pravo tako što su zidarskim čekićima navalili na dvopismene, latinično-ćirilične natpise na vukovarskim državnim institucijama. Ali oduzeli su ga puno više još i ovim.

U vrijeme vukovarskih demonstracija protiv ćiriličnog pisma rodila se strašna, u svojoj srži zločinačka žalopojka, za tim što Vukovar i cijelo Podunavlje nisu oslobođeni nekom “drugom Olujom”. To pokazuje da Josićevim stožerašima doista nije krajnji cilj protjerati ćirilicu, za nju im zapravo puca prsluk, nego protjerati one koji se njome služe. Dakle Srbe u istočnom dijelu Hrvatske, a kako se referendumom želi poopćiti pedesetpostotni cenzus za cijelu zemlju, i iz ostalih dijelova Hrvatske. Osim toga, zazivanje nove “Oluje” potvrđuje nešto što se znalo i bez vukovarskih stožeraša, ali su oni to sada pretvorili u bjelodanu činjenicu. Štoviše, dali su joj neku vrstu službenog pečata. To je da je “Oluja” iz ljeta 1995. godine doista imala kao jedan od svojih strateških ciljeva masovno iseljavanje Srba, ponajprije s prostora samoproglašene Krajine, a onda i iz ostatka zemlje. Dakle vukovarski jurišnici na ćirilicu skinuli su smokvin list s ove vojne akcije, jer su i nehtijući potvrdili da ona nije bila samo akcija za oslobođenje zemlje nego i za oslobođenje od Srba. Ovo treba pamtiti posebno u svjetlu činjenice da je u Haagu hrvatska država oslobađajućim presudama Gotovini i Markaču službeno razriješena krivice za protjerivanje srpskog stanovništva. Odmah je bilo jasno, iako je tako napisano valjda samo u ovom tjedniku, da s takvom presudom nešto duboko nije u redu. Ali sve dok se nisu oglasili vukovarski stožeraši, o tome se moglo govoriti ovako i onako. Sada kada su oni rekli svoje, više nema nikakvog zbora. “Oluja” jeste bila (i) akcija etničkog čišćenja, a spomenuta presuda Haaga jeste očit promašaj.

Zato ovim tekstom u neku ruku želim rehabilitirati nacionalističku desnicu. U hrvatskoj je politici previše laži i opsjena, a najviše voli lagati baš desnica, što povremeno i priznaje (Hebrang). Ali kada joj se omakne da kaže istinu, ta je istina toliko čista i nedvosmislena da zaslužuje da smjesta bude uvrštena u sve hrvatske leksikone i enciklopedije.