Marijan Oršolić: O Pirketovim piramidama, Kleopatrinom pupku, Majama i zelenom ćebetu

Nakon što sam u okviru serijala o balkanskim mitovima obradio upitnost pojma Balkan i njegovo značenje za velikosrpski nacionalizam, te u tri nastavka i osnove bošnjačkog nacionalnog mita, a prije nego što obradim nekoliko najznačajnijih mitova hrvatskog nacionalizma, napravit ću intermezzo: preporuku jedne knjige koja se tematski savršeno naslanja na prethodni nastavak iz ovog serijala. Radi se o knjizi Emira Imamovića Pirketa „Tajna doline piramida“.*
Nemojte naravno zamijeniti Emira Imamovića (Tuzla, 1973., novinar, pisac, scenarist) s Enverom Imamovićem iz prethodnih nastavaka, jednim od protagonista bošnjačke nacionalne mitologije. Da njegovo ime stoji potpisano na koricama ove knjige, bila bi to knjiga koja dokazuje postojanje piramida u Visokom i značenje tih piramida za „uspostavljanje novih geopolitičkih odnosa u ovom dijelu regije“. Međutim, ispred imena našeg autora ne piše ni prof., ni dr., nego mu iza imena piše Pirke. I to njegovo Pirke, ispostavilo se, ima kudikamo veći kredibilitet od onih prof. dr. njegovih prezimenjaka Envera i Mustafe Imamovića.
O čemu se radi u ovoj knjizi? Kad sam ju započeo čitati, najprije sam ju shvatio kao jednu nadasve maštovitu tragikomediju u kojoj se miješaju elementi humora s elementima težine života u malim sredinama kakva je Visoko. Ovaj čitljivi, dinamični, duhoviti, na trenutke i potresni roman počinje nogometnom utakmicom između Gornje i Donje mahale. Glavni junaci u nastavku romana u ovoj su prvoj epizodi još djeca, ali neki događaji i odnosi koji se ovdje dogode i uspostave, važni su za razumijevanje mnogočega što u nastavku slijedi. Jedan od njih, Amer Trampo, otišao je u Ameriku, obogatio se, te specijalizirao traganje za raznolikim svjetskim misterijima, a drugi, njegov rođak Edin Dino Lostić, ničeg dobrog nije doživio nakon te utakmice. Na kraju je završio živeći s majkom od njezine penzije u trideset i nekoj, bez žene, posla i svršene škole, životareći u trokutu kuća-kafić-kladionica. Roman se nastavlja nakon rata, koji nije opisan osim preko prisjećanja i objašnjenja sudbina drugih likova. Zaplet počinje povratkom Amera Trampe u Visoko i njegovom tvrdnjom kako je brdo Visočica zapravo – piramida. Kasnije je Trampo „otkrio“ još tri piramide u okolici. U njegovim naporima oko dokazivanja postojanja piramide mu se pridružuju mnogi, prosto zato što Trampo dobro plaća, a oni nemaju posla i perspektive.
Priča o piramidama polako pretvara gradić opterećen ratnim traumama, gdje polovina stanovništva živi od penzija i ratnih invalidnina, a druga polovina od sportskih kladionica i povremenih poslova, u turističku destinaciju: odsvakud dolaze volonteri na iskapanja vikendom, ekskurzije iz cijele Bosne, a čak se i gastronomska slika grada prilagođava „otkrićima“: “Prije nego su dva city lightsa sa starim imenom zamijenjena, restoran Dolina piramida nudio je: piramida-pizzu, biftek pod nazivom Faraonov odrezak, teleći medaljoni postali su Kleopatrin pupak, ćufteta – egipatske okruglice, grah s ljutim paprikama – zmajeva čorba. Sfinga je dobila desert: srpska šnita, po otvaranju Hollywood-a nazvana bosanskom, sada se vodila kao Sfingina. Ćevapi su ostali ćevapi, ali su servisirani uz papirne salvete s motivima hijeroglifa.”
Ubrzo stvar počinje funkcionirati slično kao i u „Carevom novom ruhu“. Dok u toj bajki vješti prevarant priča caru o odijelu koje samo glupi ljudi ne mogu vidjeti, nakon čega se svi prave da vide odijelo i govore kako je najljepše koje su dotada vidjeli, tako i u prevarantskoj priči o piramidama prevarant priča napaćenom narodu o piramidama koje samo patrioti ne mogu vidjeti, nakon čega se svi prave da vide piramidu i govore kako je najljepša i najstarija koju su dotada vidjeli.
To je što se tiče tragikomične strane ove knjige. Međutim, u trenutku kad sam pročitao cijelu knjigu i usporedio ju sa stvarnim događajima u Visokom zadnjih godina, postao sam svjestan užasne istine: knjiga koju sam pročitao ipak nije parodija kako sam vjerovao, nego prije dokumentarno prenošenje stvarnih događaja uz pokoju izmjenu imena. O čemu vam govorim? Kruno Lokotar, urednik u Algoritmu, gdje je Imamović objavio prvo izdanje ove knjige, odbacio je prvu verziju rukopisa jer „u njoj ima previše fikcije“, „ovo je pretjerivanje“, „ovo je nemoguće“, „u ovo ljudi neće povjerovati“… Umjesto odgovora, Imamović mu je poštom poslao gomilu novinskih isječaka (reportaže, intervjui, knjige…) koji su potvrdili da se ono o čemu piše ne samo „može dogoditi“ i „može povjerovati“, nego se već dogodilo i već povjerovalo! Čak i podnaslov knjige “U potrazi za dokazima da su u Bosni i Hercegovini živjela inteligentna bića” nije fikcija nego stvaran naslov iz jednih bh. novina! Dakle, naizgled nemoguće fiktivan roman na kraju se razotkriva kao dokumentarac temeljen potpuno i isključivo na činjenicama i događajima za koje postoje dokazi.
Ne vjerujete? Vrlo kratko i vrlo rado ćemo ispričati „stvarnu“ priču o visočkim piramidama na kojoj je Imamović zasnovao svoj satirični roman. Kažem vrlo rado, jer su i četiri godine mog života vezane za Visoko, taj mali gradić na obalama Bosne. Dok sam ja tamo živio (prije nekih 7-8 godina), bila je to mala, siromašna i zapuštena kasaba okružena brdima koja sam često tjeskobno promatrao s prozora. Tjeskobno, jer meni, čovjeku odraslom u ravnici, sve je to izgledalo kao zatvor. Kako god, dok sam ja tamo živio, nikakvih piramida tu nije bilo. Bilo je tu samo nekoliko brda, od kojih se visinom izdvajala Visočica na koju smo se ponekad nedjeljom penjali i na vrhu Visočice srušena i zahrđala ogromna željezna petokraka.
I onda sam ja otišao iz Visokog, a u grad je 2005. došao Semir Osmanagić, američki poduzetnik bosanskog podrijetla, koji je samo njemu smislenim metodama zaključio kako se ispod brda Visočica krije piramida. I to ne bilo kakva piramida, nego drevna Piramida Sunca, najveća piramida i uopće najveća povijesna građevina na cijelom svijetu. Kasnije je Osmanagić u okolici „pronašao“ još četiri piramide, a zovu se Sunce, Mjesec, Zmaj i Ljubav, pa je ponosno zaključio kako je „u srcu Bosne izgrađen prvi europski i najveći svjetski piramidalni kompleks.“ Svoje tvrdnje temelji na navodnom „piramidalnom“ obliku Visočice, navodnoj orijentaciji strana Visočice prema stranama svijeta, i temperaturnim „anomalijama“ u visočkom kraju. Drugih dokaza zasad nema, ali ne sumnjamo da će ih smisliti. Starost piramida Osmanagić je najprije procijenio na 7000 godina, a onda se ispravio i izjavio da su bosanske piramide stare cirka oko 12.350 godina (+/- 50 godina). Sva svoja otkrića Osmanagić je branio jedinstvenom znanstvenom „argumentacijom“ i retorikom kakva je lijepo opisana u Imamovićevoj knjizi „Tajna doline piramida“, a ona izgleda ovako: „Imate li dokaze za takve tvrdnje?“ – „Imate li vi dokaze da je drugačije?“
Dodatno, kredibilitet ovih „otkrića“ počiva i na stručnosti dr. Osmanagića, koji se, iako nema nikakvo arheološko ili povijesno obrazovanje, može pohvaliti pisanjem višetomne „Alternativne povijesti“ u kojoj razmatra utjecaj vanzemaljaca na razvoj civilizacije. Već letimičan pogled na neke od njegovih radova pokazuje o kakvom se stručnjaku radi. Npr. „Maje imaju Kuxan-Suum koji je galaktički toki-voki putem kojeg se transmituju informacije širom kosmosa. Među tim ‘informacijama’ su i visokofrekventni skauti, odnosno Maje.“ („Alternativna historija“, Semir Osmanagić). Kako god, Osmanagiću se ne može osporiti grabežljiva poduzetnička snalažljivost. Taj njegov „potencijal“ prepoznala je i bh. akademska zajednica pa je spomenuti doktorirao sociologiju na sarajevskom Univerzitetu (ako može Fatmir Alispahić, što ne bi mogao i ovaj?). Neka u povijesti ostane zabilježeno da mu je mentor bio prof. dr. Hidajet Repovac s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.
Osmanagićev potencijal prepoznala je i bošnjačka vjersko-politička elita, koja je novcem poreskih obveznika pomogla njegova iskapanja na Visočici, započeta 14.4.2006. Tako su radove u dolini piramida financirali: Vijeće ministara BiH, Vlada Federacije BiH, Vlada Ze-Do kantona, Općina Visoko, Općina Stari Grad Sarajevo i dr. Iskapanja i sondažna bušenja na Visočici, koja su ugrozila i oštetila neke spomenike iz srednjovjekovne Bosne (tko ne zna, Visoko je u periodu 11.-14.st. bilo jedno od značajnijih mjesta srednjovjekovne bosanske države, a u Milama pored Visokog održan je prvi sabor srednjovjekovne Bosne), popratili su protesti domaćih i stranih stručnjaka. Bošnjački političari i službenici Islamske zajednice prepoznali su piramide kao korisnu stvar za homogeniziranje nacije, ali i kao turističku budućnost Visokog. Tako su bosansku dolinu piramida posjetili tadašnji član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić, predsjednik SDA Sulejman Tihić i poglavar IZ BiH reis Mustafa Cerić.
Upravo ovaj zadnji, Cerić, dao je i halal-certifikat za postojanje bosanskih piramida, obišavši arheološke lokalitete i izjavivši kako „vjeruje da piramide u Visokom postoje“, te dodavši kako „podržava Semira Osmanagića u njegovom sanjanju“. Patriotske i islamske institucije i mediji nakon toga su s oduševljenjem javljali kad bi Osmanagić ugostio nekog „piramidologa“ iz bratskog Egipta koji bi ismijao službenu povijest svijeta i potvrdio kako je Visočica bez sumnje drevna piramida. Kažem, bratskog Egipta, jer je nedavno reis Cerić čestitao i Muslimanskoj braći iz Egipta na njihovoj pobjedi i podržao ih, kao i Osmanagića, „u njihovom sanjanju“. A o čemu to sanjaju Muslimanska braća koja su došla na vlast u Egiptu, mogu posvjedočiti njihove javne izjave. Jedan od lidera te stranke, Murgan Salem al-Gohary drži kako su piramide u Gizi i Sfinga građene protiv Boga i islama, pa bi te idolopokloničke i antiislamske građevine trebalo sravniti sa zemljom, baš kao što su talibanska braća u Afganistanu učinila sa statuama Bude u Bamyanu. Među Muslimanskom braćom, naravno ima i umjerenijih članova koji predlažu da se piramide i ostali spomenici predislamskog Egipta jednostavno – prekriju platnom da se ne vide. Da, to su sve pripadnici one stranke kojima je ex-reis Cerić čestitao na arapskom proljeću i podržao njihovu borbu i njihovo „sanjanje o slobodi“. I tako se nehotice našao u sukobu interesa: kako istodobno podržavati Osmanagićevo „sanjanje“ o piramidama i „sanjanje“ Muslimanske braće koja piramide žele srušiti? Doista, nije lako biti reis Cerić. Nije lako godinama davati međusobno oprečne izjave u javnosti. Ali, kakav je to lisac, smislit će on već neko rješenje ovog sukoba interesa. Npr., da se bosanske piramide kad se otkriju prekriju divovskim zelenim ćebetom.
I dok je bošnjačka vjersko-politička elita prepoznala višestruku korist u bosanskim piramidama, Osmanagićeva „otkrića“ ozbiljni su svjetski i bh. znanstvenici temeljito ismijali, s nevjericom kako su neki uopće mogli nasjesti na njegovu vudu-arheologiju. Piramide su ismijali i iole kritični domaći i svjetski mediji. Npr. novinar Steven Stroeyskens je u belgijskom časopisu Der Standard u svibnju 2007. napisao: „Volonteri su polako, ali sigurno zauzeti uklanjanjem s brda svega onoga što ne liči na piramidu – šume, slojeva zemlje, ‘pogrešno’ položenog kamenja. Ako tako nastave još par godina, i napravit će piramidu, čime će još jednom biti dokazano da za gradnju piramide nisu potrebni vibrirajući vanzemaljci s Atlantide. Dovoljna je i grupa odlučnih idiota.“ Osmanagićeva piramidiotska budalaština raskrinkana je i u emisiji National Geographica, u kojoj je tim sastavljen od dva prosječna arheologa s lakoćom oborio Osmanagićeve „dokaze“ o postojanju visočkih piramida. „Popeo sam se uz piramidu, spustio se niz brdo“, kako reče jedan od te dvojice arheologa. Drugi je opet izrazio zabrinutost zbog načina na koji Osmanagićev tim kopa po Visočici: „Oni zapravo ne idu kroz tunel, nego kopaju tunel koji bi na njih mogao i da se uruši. (…) Metodama koje koriste, i da nešto gore ima, oni bi to uništili.“ Ali sve to badava! Radovi na iskapanju piramida su nastavljeni. (I vjerojatno će se nastaviti dok se ne dogodi tragedija. A onda će početi iskapanja žrtava ovog suludog projekta.)
Čak, štoviše, 27.12.2005. osnovana je i fondacija Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, koja i do dan-danas vrši iskapanja Visočice, a odnedavno organizira i međunarodne konferencije. Predsjednik fondacije je, pogodili ste, dr. Osmanagić. Fondacija ima i raskošnu višejezičnu web-stranicu www.piramidasunca.ba. (Jedna od tragedija današnjice krije se u tome da svaka skupina budala i idiota ima i podršku države i dovoljno novaca i dovoljno sljedbenika da se bavi svojim idiotskim aktivnostima.) Kako svaka glupost ima i težnju za međunarodnim priznanjem tako se i Osmanagić uspio izboriti za isto: „Naša prva Međunarodna naučna konferencija o Bosanskoj dolini piramida, održana u ljeto 2008., donijela nam je međunarodnu verifikaciju i zaključak da su bosanske piramide arheološki fenomen.“
Daljnjim „istraživanjima“ Osmanagić je zaključio da „se piramida, sa pripadajućim kompleksom podzemnih tunela i prostorija, ponaša kao ogromna energetska mašina“, te je, štoviše, uspio otkriti i ljekovitost piramide („Činjenica da u tunelskim prolazima, 20 metara ispod površine zemlje, postoji izvanredna cirkulacija zraka, koncentracija negativnih iona koji čiste atmosferu od virusa i bakterija do 50 puta veće od prosječne, te odsustvo negativnih kosmičkih zračenja, dobila je svoj epilog u istraživanju utjecaja boravka u podzemnim tunelima na ljudsko zdravlje. /…/ Analizom na uzorku od 70 ispitanika je zaključeno da se ljudska aura /bioenergetski omotač oko organizma/ unapređuje u 80% slučajeva i to u rangu od 10-40%.), pa, kako je krenulo, uskoro možemo očekivati da Osmanagić otvori i kakve piramidalne toplice u okolici Visokog. A tko zna, možda nas u budućnosti dočeka i kakav Bosanski institut piramidalne lingvistike pod ravnanjem prof. dr. Osmanagića, koji će etimološkom analizom sličnosti imena Ramzes, Ramirez i Ramiz dokazati povezanost civilizacija i piramida u Egiptu, Meksiku i Bosni. Nismo li eto na primjeru Imamovićeve knjige „Tajna doline piramida“ naučili kako je u Bosni fikcija i ono „nemoguće“ ne samo itekako moguće, nego već ostvarena, gola i surova stvarnost.
Za razliku od pronicavog Osmanagića, ja eto već godinama naprežem oko da vidim neku od tih piramida u okolini Visokog, ali ništa: meni te piramide i dalje više liče na brda na kojima pasu ovce. Al’ dobro, danas smo tolerantni pa svatko neka vjeruje i vidi šta hoće, pa bili to likovi Krista i Gospe u komadima drveta i mesarskim daskama, ili Allahovo ime na poleđinama ovaca i palačinkama, ili piramide u brdima. Naravno, onaj tko malo bolje napregne oko, samo na drugačiji način, ustanovit će kako u Bosni doista rastu sve veće i veće piramide. Ali one nisu skrivene u brdima oko Visokog, nego u našem nepravednom državnom sustavu, piramidalnoj hijerarhiji kojoj su na vrhu najgrabežljiviji, najsnalažljiviji i najlopovastiji, dok su ispod njih mase izmanipuliranih jadnika koji tu cijelu piramidalnu konstrukciju nose na svojim rasklimanim leđima.

 

| Marijan Oršolić | Prometej.ba |

29.01.2013.

*„Tajna doline piramida – u potrazi za dokazima da su u Bosni i Hercegovini živjela inteligentna bića“, Emir Imamović Pirke, Algoritam, Zagreb, 2007.