NogometSport

Marcelo je stvarno najveća faca današnjeg nogometa

UOČI  finala Lige prvaka, red je posvetiti pokoji redak jednoj od najosebujnijih zvijezdi na nogometnoj sceni. Kada bi netko morao opisati Marcela jednom riječju, bilo kao nogometaša, bilo kao pojavu, nameće se ona koja djeluje kao jedini ispravan odgovor – faca.

Nekad je i karta za bus bila preskupa, ali Joga Bonito nije smjela odumrijeti

Postoji već uvriježen stereotip o Brazilcima koji s prljavih igrališta favela ili plaža s preplanulim ljepoticama započnu svoj pohod prema vrhu svjetskog nogometa. Dapače, toliko je čest, da nam se nekad čini da nijedan brazilski igrač nikad nije imao novaca prije nego je postao profesionalan nogometaš. Marcelo također spada u tu rubriku. Iako mu je otac bio vatrogasac, a majka učiteljica, prihodi su bili puno niži od ostatka Catetea, južnog kvarta u Riju kojim dominira dobrostojeća srednja klasa. Mnogo godina kasnije rekao je: „Znao sam da otac radi nešto važno, ali on mi je prvi rekao da to nitko neće cijeniti.“ Marcelov izbor u životu odveo ga je u sasvim drugom smjeru. Prve nogometne korake napravio je na plaži, a u dobi od devet godina počeo je trenirati futsal. I danas ističe kako je baš prijelaz na manji teren, gdje je manevarski prostor manji, a vrijeme za razmišljanje kraće, od njega napravilo igrača kakav je danas.

 

Relativno kasno za pojmove današnjeg nogometa, Marcelo je tek s navršenih 13 godina stigao u Fluminense. Nakon samo nekoliko treninga osvojio je trenera, ali pojavio se očekivani problem – Marcelo nije mogao plaćati prijevoz na udaljeni trening u centru brazilskog giganta. Vjerojatno postoje tisuće brazilskih dječaka i djevojčica kojima treba slična pomoć i vjerojatno smo zbog relativnog siromaštva te zemlje ostali zakinuti za neke od najspektakularnijih igrača u povijesti. Srećom, Fluminense tu grešku u njegovom slučaju nije napravio. Gledajući posljednju „istinski brazilsku“ reprezentaciju i upijajući poteze Ronalda, Ronaldinha i Rivalda, Marcelo je sam sebe odgojio kao „samba“ igrača i jednog od rijetkih pravih nasljednika te spektakularne generacije. Za one koji su nogometno odrasli krajem 90-ih i početkom 2000-ih godina, Marcelo je vesela potvrda da Joga Bonito i dalje živi.

 

Dragulj kojim je počela nova era u Realu

Nakon samo jedne „prave sezone“ u Brazilu, skauti diljem svijeta poludjeli su za mladim i nebrušenim, ali izrazito talentiranim Brazilcem. Zov Bernabeua se ne odbija, a predsjednik Ramon Calderon doveo ga je u siječnju 2007. za danas smiješnih 8 milijuna eura. Potez nije izazvao velike reakcije – radilo se o periodu relativnog oporavka Reala od krize identiteta. Bilo je to vrijeme nakon zvučnih, a beskorisnih pojačanja (Gago, Emerson, Saviola, Cassano..) i trenera koji nisu uspjeli pomiriti vječni imperativ za igrom i rezultatima, ali i dalje se činilo da ih je na vrh vratio Barcelonin pad. Trebala se definirati prva prava Realova generacija koja će barem donekle naslijediti Perezove Galacticose. I dok se u Zidaneovoj i Figovoj ulozi neuspješno pokušavalo implementirati nizozemsku koloniju na čelu sa Sneijderom, Robbenom i Van der Vaartom, Roberto Carlos zamijenjen je potpuno zaboravljenim i apsolutno neadekvatnim Miguelom Torresom. Tada još kratkokosi Marcelo iskoristio je šansu u vidu slabe konkurencije i nakon manje od godinu dana došao je tamo gdje je donedavno gledao svojeg idola, najpoznatijeg „tobdžiju“ u povijesti nogometa. Otad je prošlo deset godina, Real se vratio na europski vrh, a čupavi Brazilac ostao je gotovo jedina konstanta Kraljevskog kluba u tom periodu.

Promijenio je poziciju jer je bio pravi čovjek na krivom mjestu

Već u prvim utakmicama vidjelo se o kakvom se igraču radi. Marcelo radi sve suprotno onome što ijedan trener uči beka. On je tip koji dribla, a zaboravi zatvoriti leđa stoperu. U jednom trenutku tehnicira u suparničkom šesnaestercu, a u drugom zaspi u obrani i pokvari ofsajd zamku koja rezultira primljenim golom. Zapravo, Marcelo nije bek. Niti je to ikada bio. On je krilo, jedan iz plejade atraktivnih brazilskih igrača koji uvijek nađu način za proći čuvara i koji kreativno nalaze rješenje svakog problema u napadu, dok obranu shvaća kao nužno zlo. Toliko mu se ne sviđa to što nekad mora i braniti svoj gol da će se poslužiti i posljednjim dozvoljenim i nedozvoljenim trikom kojim će to izbjeći. Dobiti crveni karton zbog neshvatljivo glupog ili neopreznog prekršaja, isprovocirati suparnika ili započeti naguravanje pa iskoristiti sudačku naklonost, sve su to bolje i prihvatljivije opcije od nečeg tako banalnog kao što je odgovornost u igri prema natrag.

 

Njegovo shvaćanje igre potpuno je promijenilo shvaćanje uloge beka. Dolazili su i prolazili treneri, od nogometno zadrtih konzervativaca do anarho-liberala, na Bernabeu su stizali najcjenjeniji veznjaci i napadači svijeta, ali lijevi bek postao je i ostao najkreativniji dio ekipe. Za razliku od ofenzivnih bekova drugdje po svijetu koji svoju vrijednost manifestiraju kada ih se gurne kao višak u prazan prostor, Marcelo je jedini bek modernog nogometa koji je postao fokus napada. Kao lijevi bek, u posljednje 4 sezone upisao je 40 asistencija u Realovom dresu. Zbog nečije neobične, sulude i poprilično glupe ideje s početka njegove karijere da takvog igrača „gurne“ 30 metara dublje u teren, dobili smo jednog od najzabavnijih „braniča“ u povijesti sporta. Savršeno ga je opisao jedan španjolski komentator koji je, nakon utakmice protiv Getafea u kojoj je Marcelo zabio, asistirao, ali i skrivio dva gola, rekao: „On je kao kinder jaje. Nikad ne znaš hoće li te razveseliti ili razočarati, ali uvijek mu se veseliš.“

Suparnik je rasturao Real preko njegove strane, ali on je ostao svoj

Premda se zbog nedavnih europskih lovorika to čini kao daleka prošlost, Real je u periodu između 2009. i 2014. godine prolazio jedno od najtežih razdoblja u svojoj povijesti. Tek jedna domaća titula bez europskog uspjeha u eri u kojoj se Barcelona profilirala kao najjači svjetski klub stavila je Madriđane u najpodređeniji položaj u odnosu na rivale u povijesti. Problem je uvijek bio u obrani. I premda nitko od prednje linije nije imao obrambene navike, iako se Ramos znao zaigrati i pokloniti suparniku pogodak i iako su tek pod Mourinhom djelomično pokazivali naznake defenzivno ozbiljne ekipe (ironično, baš u vrijeme kad je Mourinho doveo Contreaa kao protutežu Marcelu), upravo je Marcelo bio ciljana meta suparničkih napada. Nakon što je Borussia Dortmund spektakularno izbacila Real Madrid u polufinalu Lige prvaka 2013. godine, to je potvrdio i Jurgen Klopp: „Nije to nikakva znanstvena pozicija. Svi znaju da su na lijevoj strani najtanji.“

Real se u međuvremenu promijenio. Doveo je Kroosa i Modrića, dva najbolja „metronoma“ na svijetu koji su konačno uveli barem malo reda i strpljenja u kaotičan Realov nogomet. Neizmjeran talent koji imaju u napadu nikad nije bio sporan, ali je dolaskom Balea dosegao neslućene visine, a nakon godina razočaranja, Decima im je donijela zarazno samopouzdanje zbog čega djeluju nepobjedivo. Marcelo je ostao isti iracionalni i neuračunljiv tip. Nasmijani neurotik koji uvijek ima trik viška u rukavu. Emocionalni dječarac koji se ne boji ni zaplakati, ni zaplesati, ni potući na terenu. Jedan od rijetkih koji s hrpom tetovaža ne djeluje kao totalna seljačina, već mu u kombinaciji s egzotičnom frizurom daju neki neobjašnjiv i neodoljiv šarm.

U moru bezličnih superzvijezda današnjeg nogometa koje si sve više liče, on je netko tko je stvarno onakav kakvim se predstavlja. Na finale Lige prvaka dolazi kao da se jutros bućkao na Copacabani, a u obrani se zaboravlja kao da je jučer počeo igrati nogomet. Od tipa koji nije imao za kartu, postao je tip zbog kojeg ćete ju kupiti. Ne može se usporediti ni s kim, ali će se jednom svi uspoređivati s njim. Što nije fer ni jednostavno, jer je jedinstven. Al Pacino je jednom rekao da su najveće face tipovi koji žive samo po svojim pravilima. Kada to kaže netko tko je glumio Michaela Corleonea i Tonyja Montanu, to ima naročitu težinu. A ako je to istina, onda nije prehrabro ni reći: Marcelo je stvarno najveća faca današnjeg nogometa

Vice Karin

Index.hr

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close