Iako položaj osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini regulira nekoliko stotina domaćih i međunarodnih propisa, čiju provedbu prati veliki broj državnih, entitetskih i lokalnih vlasti, domaćih nevladinih, ali i međunarodnih organizacija čiji su fokus ove osobe, diskriminacija koja je prisutna na relaciji društvo – osobe s invaliditetom u BiH je itekako prisutna. Svakodnevica to potvrđuje, možda i najbolje kroz razne situacije na razini lokalnih zajednica, kakva je recimo Visoko.
Piše: Enes Hodžić za Global Analitika
Grad u kojem, prema popisu stanovništva iz 2013. i evidenciji Javne ustanove “Centar za socijalni rad Visoko”, žive 862 osobe s invaliditetom, odnosno više od dva posto ukupnog stanovništva, ne nudi gotovo ništa bolje životno okruženje, baš kao što to ne čine ni brojne druge sredine u BiH. Tek inicijative pojedinaca ili organizacija povremeno donose neke promjene nabolje, što dovodi do toga da su naši sugrađani osuđeni su na samoorganiziranje i traganje za sistemskim rješenjima problema sa kojima se svakodnevno susreću.
Arhitektonske barijere, manjak finansijske podrške i razumijevanja samo dio problema osoba s invaliditetom
“Nažalost, u vremenu vladavine strukture izvršne gradske vlasti u Visokom, koja se deklarativno zaklinje u transparentnost rada, mnogo je nepoznanica. Između ostalog, često tragam za informacijama o opredijeljenosti sredstava iz budžeta grada za osobe s invaliditetom, ali do takvih ne dolazim. Povremeno se pojavi javni poziv za sufinansiranje određenih aktivnosti i nakon izvršenih apliciranja sa, siguran sam, kvalitetnim programima, čemu u prilog govore da slični programi prolaze na višim nivoima na koje apliciramo, obično na kraju od toga ne bude ništa ili u najboljem slučaju bude odobren mizeran iznos u odnosu na traženo, tako da je nemoguće započeti realizaciju projekta, a kamoli ga dovesti do kraja”, kazao nam je Visočanin Senad Goralija, predsjednik Sportskog saveza osoba s invaliditetom (SS OSI) Zeničko-dobojskog kantona.
Njegovo mišljenje je da se takvi programi finansiranja određenih zahtjeva i projekata osoba s invaliditetom provode samo iz “kozmetičkih” razloga, odnosno da takvi programi u cilju istinskih zadovoljavanja potreba u Visokom ne postoje.
S obzirom na funkciju koju trenutno obnaša u SS OSI ZDK svakodnevno se susreće sa osobama s invaliditetom te ističe da su oni gurnute na margine društvenih dešavanja, iako su nebrojeno mnogo puta dokazali i svakodnevno dokazuju da mogu biti korisni članovi društva.
“U Visokom, pored arhitektonskih barijera, neposjedovanja adekvatnih prostora za okupljanje, druženje, radionice, bez finansijske podrške teško je ostati član nekog od odruženja koje ima za cilj podršku i zaštitu OSI, kao i ostvarenje zakonskih mogućnosti ove populacije. Jedan od nepotrebnih problema s kojima se susrećemo jeste i podjela OSI na kategorije po nastanku invaliditeta (RVI, CŽR, Invalidi rada… Tu je jasno stvoren jaz u vrijednosti ovih osoba, što je neshvatljivo jer osoba s invaliditetom tog stepena oštećenja je upravo to, bez obzira na uzrok nastanka invaliditeta”, pojašnjava nam Goralija.
Inače, 862 osobe s invaliditetom u Visokom, sa 90 i 100 posto oštećenja organizma ostvaruju pravo korištenja lične invalidnine, uz pomoć koje se zapravo izdržavaju. Od tog broja 53 je djece s invaliditetom, koja putem JU Centar za socijalni rad Visoko ostvaruju pravo na dječiji dodatak, na osnovu člana 113. stav 2, Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom (“Službene novine Zeničko-dobojska kantona” broj: 13/07, 13/11, 03/15 i 02/16).
Goralija: Sportskom savezu OSI u Visokom oduzete prostorije, vjerovatno da se manje vide i ne smetaju
Mora se priznati da to nisu sva prava koja osobe s invaliditetom imaju u našem društvu i koja bi, barem prema slovu brojnih zakona i inicijativa, trebali da ostvaruju. Prepreke u kretanju, komuniciranju, obavljanju svakodnevnih poslova samo su neki od problema sa kojima se susreću, a većina njihovih životnih odluka, od obrazovanja, preko zaposlenja, do samostalnog i/ili porodičnog života nisu stvar njihovog ličnog izbora, nego spremnosti zajednice da se uključi u proces inkluzije osoba s invaliditetom.
“Inkluzija je još uvijek misaona imenica za većinu osoba s invaliditetom u Visokom. Oni koji bi trebali obezbijediti uslove inkluzije na sav mah pričaju o tome, čini mi se simpatična im riječ, čije značenje je široj javnosti nepoznato. S druge strane, oni koji bi trebali da osjete rezultate tih priča i dalje ostaju u vlastitim okruženjima, daleko od očiju javnosti, mogućeg aktivnog sudjelovanja u kreiranju “boljeg” sutra. Sportistima OSI u Visokom prije izvjesnog vremena otet je prostor na kome su djelovali – kancelarijske prostorije, boćarska staza, džambo šah. Danas je to savez bez adrese, a i pored nekoliko dopisa, molbi, zaključaka i predstavki za razgovor o iznalaženju drugih mogućnosti sa nadležnim gradskim službama termin za to nikada nije odobren. Invalidi rada i udruženje slijepih smješteni su u neuslovne barake, vjerovatno da se manje vide, da ne smetaju normalnim ljudima. Pored toga relativno mali broj OSI je zaposlen, i pored mogućnosti za zapošljavanje putem Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i upošljavanje, a tu bi stručne gradske službe morale više vremena posvetiti, jer imaju kadar, prostor, infrastrukturu, a naša udruženja to baš i nemaju”, zaključuje Goralija.
“Dnevni centar” Visoko primjer borbe za bolji položaj i vidljivost osoba s invaliditetom
Sa sličnim problemima suočavaju se i zaposlenici i korisnici JU “Centar za djecu i odrasle osobe s posebnim potrebama ZDK”. Ovaj Centar predstavlja neku vrstu doprinosa kantonalnih vlasti i vlasti u pojedinim lokalnim zajednicama, kakvo je i Visoko, u pokušaju omogućavanja inkluzije osoba s invaliditetom u društvene tokove.
“Nažalost djeca sa poteškoćama u razvoju, kao i njihovi roditelji i dan danas su primorani da se suočavaju sa mnogo problema. Društvo gleda drugačije na njih i odmah na startu etiketira osobe s poteškoćama u razvoju. Oni se i danas moraju boriti za svoj položaj, moraju se boriti za svoju vidljivost i jednake mogućnosti u društvu. Niko od njih nema nikakve posebne potrebe, oni svi imaju iste potrebe kao i njihovi vršnjaci, a mi se iz dana u dan moramo zalagati da postanu vidljivi u društvu koje ih stalno ograničava. Svakako jedan od najvećih problema je taj što naša Ustanova pruža besplatne usluge svim korisnicima i pokušava obezbijediti sve potrebne uslove koji neće zahtijevati bilo koju vrstu naplate usluge, jer znamo da roditelji djece s poteškoćama u razvoju kao i odrasle osobe s poteškoćama ne smiju i ne mogu plaćati bilo koju uslugu. Lokalne i kantonalne vlasti su dužne da brinu o svojim građanima, međutim to do sada nije bio slučaj sa Centrom za djecu i odrasle sa posebnim potrebama”, kazala nam je Meldina Ugarak, zastupnica u Skupštini ZDK-a i dio kolektiva JU Centar za djecu i odrasle sa poteškoćama u razvoju.
Ipak, pored svih problema sa kojima se suočavaju, zaposlenici i menadžment ove ustanove pronalaze načine kako da osobama s invaliditetom, posebno djeci sa poteškoćama u razvoju, obezbijede uslove u kojima će moći razviti brojne sposobnosti za svakodnevni život.
“Centar se bavi problemima osoba sa poteškoćama u razvoju, teži ka tome da im na svaki mogući način olakša svakodnevnicu. Zaposlenici svaki dan pokušavaju da se što više prilagode korisnicima, rade u grupama i individualno. Od samog početka pa do sada smo svi zajedno uradili stvarno mnogo i ponosni smo na to.
Programi su zaista raznovrsni i ako ste nas ikada imali priliku posjetiti vidjeli ste da se unutar samog Centra radi mnogo toga. Korsnici imaju priliku kuhati, raditi u plasteniku, praviti različite predmete od drveta, šiti, izrađivati i koristiti didaktičke igračke i naravno najmlađi koji idu u školu učiti i ispunjavati školske obaveze. Ponosni smo što je kod nas uvijek dobra atmosfera, svi su nasmijani i veoma dobro funkcionišemo kao kolektiv. Uvijek ste dobrodošli u naš Centar da se uvjerite u sve navedeno i naravno da uživate u društvu naših korisnika”, dodala je Ugarak.
Poduzetništvom do inkluzije – ‘Šarenom čarapicom’ za promjene u društvu
Kako smo i ranije konstatirali, glavnu promjenu za osobe s invaliditetom u Visokom donose upravo članovi ove populacije i njihovi srodnici, a da je tako pokazuje i primjer ‘Šarene Čarapice’. Riječ je o projektu trgovačke radnje Ervina i Lejle Šeta, koji nosi simboličan naziv budući da njihov trogodišnji sin ima Down sindrom, te su njih dvoje, kako sami kažu, odlučili kroz vlastitu hrabrost za razbijanje predrasuda i pokretanje biznisa svojim sugrađanima pokazati “da se iza Down sindroma krije nešto tako lijepo, da su to itekako divna i lijepa djeca”.
Upravo u čast svog sina svojoj trgovačkoj radnji dali su poseban naziv, a posebnu težinu nosi to što su svoj biznis odlučili otvoriti u vrijeme pandemije koronavirusa koje je izuzetno zahtjevno za sve privatne poduzetnike.
„Mi uživamo u svojoj realnosti i definitivno Onaj gore zna šta je za koga najbolje. Ideja za našu Šarenu Čarapicu se rodila upravo u doba koronavirusa, kada smo shvatili da samo sami sebi možemo pomoći i da bi zaista bilo pozitivni promovirati naše bh. proizvođače baš ut o vrijeme. To se pokazalo kao dobar potez, ljudi su nam pružili podršku i prepoznali naš trud. Šarena Čarapica je naš dućan ljubavi, gdje se trudimo da promoviramo maksimalno domaće i zdravo, te uživamo zaista u našoj misiji, jer je motiv svemu upravo naš Emin, odnosno ljubav prema njemu“, kazala nam je Lejla Šeta.
Ipak, kako i sama Lejla ističe, ona i njen muž nisu upoznati ni sa kakvim programom koji podržavaju lokalne vlasti, a kroz koji bi potražili neku vrstu pomoći za svog sina. Njihov sin u ovom trenutku posjećuje odjel za ranu intervenciju pri Domu zdravlja Visoko, a sedmično ima po jedan tretman kod logopeda i psihologa.
„Ono što bismo mi voljeli jeste da kontinuitet rada sa djecom sa poteškoćama u razvoju bude još intenzivniji, a pod tim mislim na češći rad sa logopedom i psihologom. Isto tako, ono što nam nedostaje je udruženje, gdje se također mogu organizirati razne vrste radionica. Voljeli bismo i da Dnevni centar za osobe s poteškoćama u razvoju iz Dobrinja ima više stručnih osoba za rad na terenu, pa da mi iz Visokog, Kaknja, Breze obavezno tu djecu dovodimo, a ne da iako imamo centar mi moramo ići u Zenicu zbog nedostatka kadra. Nama bi to dosta pomoglo zbog poslovnih obaveza“, pojasnila je Lejla.
Trogodišnji Emin je ove godine počeo pohađati i programe u Javnoj ustanovi za predškolski odgoj i obrazovanje, a Lejla i Ervin su prezadovoljni svim što im pruža osoblje ove ustanove. Također, nadaju se da će isto biti i kada dođe vrijeme da njihov sin krene u školu, ali ističu kako je evidentan manja stručnog kadra koji bi roditeljima pomagao više.
„Sve je to još uvijek slabo u našem gradu. Mi nemamo negativnih iskustava, ne možemo reći da nismo prihvaćeni, ali bismo voljeli imati na usluzi više stručnih osoba. Mi hvala Bogu imamo volju i mogućnost, pa rješenja tražimo van naše zajednice, ali uveliko bi nam, kao i drugim roditeljima, pomoglo da sa svakom fazom odrastanja imamo programe u koje treba da uključujemo svoju djecu da bismo izvukli maksimum. Potrebno je i da imamo, nakon svih šokova s kojim se roditelj susretne po rođenju djeteta, osobe koje će nas uputiti u naša prava i obaveze. Za sve olakšice, za rehabilitacione institucije mi smo konkretno saznavali vremenom, od usta do usta, sami smo tumačili zakon i odredbe. Čak smo nailazili i na poteškoće pri ostvarivanju Eminovih prava. Kada kažem poteškoće, tu mislim na neupućenost osoblja u institucijama, pa onda smo našom upornošću dolazili do rezultata, što je jedini recept za sve roditelje“, zaključuje naš razgovor Lejla Šeta iz Šarene Čarapice u Visokom.
