Maloljetni borci Armije RBiH: Mislio sam tada, ako poginem, šta će mi škola
Umjesto dječijeg priželjkivanja da se oglasi školsko zvono i okonča čas, Sarajlija Kerim Tafro je početkom 1992., u 16. godini, u vojničkoj uniformi i s puškom u ruci osluškivao zvuk granata i metaka…
Pristupio je Specijalnoj jedinici MUP-a Republike Bosne i Hercegovine, kojom je komandirao Juka Prazina.
Pravo zaposlenje
– Taman sam završio osnovnu školu i, kad mi je poginulo nekoliko prijatelja, nisam namjeravao ni krenuti dalje. Zbog prijatelja sam tad drugačije osjećaje gajio. Pristupio sam Armiji bez razmišljanja i, kad bi se ponovo zaratilo, opet bih uradio isto – priča za „Avaz” Tafro, uprkos tome što je danas nezaposlen, živi u stanu roditelja, a brine se o 15-godišnjoj kćerki.
– Koliko sam ponosan na ratnu biografiju, toliko se loše osjećam jer kćerki danas ne mogu pružiti ono što bih kao otac trebao…
Uz pomoć Ministarstva za boračka pitanja KS završio je srednju Mašinsku školu u Sarajevu, ali posla nema. Kaže da je povremeno radio sezonske poslove, ali nikad nije imao pravo zaposlenje.
Kemal Salaka je, također sa samo 16 i po godina, Armiji RBiH pristupio u aprilu 1992. godine.
Ispričao nam je kako je tih dana zapravo otišao u komšiluk da se pozdravi s rajom, jer je UN-ovim avionom trebalo da putuje za Skoplje.
– Našli smo se u haustoru i došao je moj pokojni drug. Kad me je vidio, rekao mi je: “Šta je? Je l’ to i ti kao p… bježiš!?” Bilo me je stid. Prijavio sam se u Jukinu jedinicu i uzeo pušku – kazuje Salaka.
Za razliku od Kerima, Kemal je tokom rata završio srednju Elektrotehničku školu.
– Roditelji su mi bili prosvjetni radnici pa su me malo „gurali”, ali ja sam kontao, ako poginem, svakako mi ne treba škola, a ionako je ne volim.
Tafro: Radi sezonske poslove (Foto: S. Saletović)
Snašao se
Nakon rata ga je, kako je rekao, „Bog počastio” pa je radio jedno vrijeme u UNPROFOR-u.
Danas radi u jednoj državnoj kompaniji i jedan je od osnivača Udruženja boraca maloljetnih dobrovoljaca, odnosno predsjednik Upravnog odbora ovog udruženja u Kantonu Sarajevo.
Salaka: Bilo me je stid otići (Foto: S. Saletović)
Mnogi umiru, drogiraju se…
Udruženje boraca u Kantonu Sarajevo, kazao je Salaka, tek počinje bitku sa sistemom koji bi ovu populaciju najradije da zaboravi. Imaju 215 članova, ali procjenjuje se da je oko 500 boraca tokom rata pristupilo Armiji prije punoljetstva.
– Mnogi od njih ne rade. Najmanje 40 ih nije završilo ni srednju školu. Neki se i drogiraju, teško žive… Neki od njih nikad nisu uspjeli „sustići” svoje vršnjake koji danas rade, školuju se, imaju porodice – kazao je Salaka.
Neke procjene čak govore da je takva populacija još brojnija u bihaćkoj regiji, Srebrenici, Hercegovini…
Udruženje je već tužilo Kantonalno ministarstvo za boračka pitanja zbog diskriminacije tokom odabira korisnika raznih projekata pomoći.
Zakoni ih tretiraju kao i svakog drugog demobilisanog borca, mada nikad zapravo nisu ni bili mobilisani.
avaz
