HOLOKAUST I KULTURA: Malakh Ha-Mavet i moć govora u Auschwitzu
Na današnji dan, 27. januara 1945. godine, vojnici Crvene armije oslobodili su Auschwitz, najveći koncentracioni logor nacističke Njemačke. Ništa više nije bilo isto, kaže Steiner, kad se saznalo da čovjek može čitati Goethea ili Rilkea navečer, da može slušati Bacha i Schuberta, i ići ujutro na posao u Auschwitz.
Piše: Mirnes Sokolović
To što se evropska kultura oporavila i obnovila poslije Holokausta, ako doista opet postoji, to je onda i odlično. To ako je ponovo moguće komunicirati mimo i preko slanja 6 miliona ljudi u prah i pepeo, kroz dimnjake i u rijeke, što je svjedoke pred tim nezamislivim užasom radije privelo tišini i neizrecivom, to što je opet moguće normalno stvarati iza straha pred nečim što je gore od smrti, poslije te Bartolomejske noći koja je trajala 12 godina, da fine vrijednosti lijepo opet kolaju u evropskom kontektu, to je onda čak i nevjerovatno. Sjajna ideja, rekli bi, ko god da je predložio.
Onda čak i nije trebalo dugo poslije tog sloma, da fino kulturno tkivo zacijeli ostavljajući tek ožiljke koji se polako udaljavaju, poslije Auschwitza kao povijesne razdjelnice, iza čega (kako su govorili filozofi) nije više bilo moguće ni pisati pjesme, kad je svaka kultura uključujući i njenu kritiku bila obično smeće. – Ako je zarastao taj siloviti zasjek u jezičku mesinu, taj zastoj Istorije i nastavilo normalno dalje, onda čak nije ni mnogo ni trebalo, jer šta je nama sedamdeset pet godina.
Do kraja 1941. nacisti su promijenili četiri varijante Konačnog rješenja, šta raditi sa Jevrejima nakon što ih se 5 miliona našlo pod njihovom kontrolom, nakon okupacije Poljske, Baltika i zapadnog dijela Sovjetskog Saveza (prostori Ukrajine i Bjelorusije i dio Rusije do linije Sankt Petersburg-Azovsko more), došavši u posjed te postojbine evropskih Jevreja, s najvećom gustoćom naseljenosti Jevreja na svijetu. U tom trenutku, bilježe istoričari, izuzme li se kasno Rusko carstvo, nikada nijedan državnopravni aparat nije imao veći broj Jevreja pod svojom vlašću, kao Njemačka 1941. godine.
Do tog trenutka, dakle, odmijenila su se četiri plana Konačnog rješenja, plan o rezervatu u lublinskom okrugu odbačen je u novembru 1939. jer bi bio preblizu Njemačkoj, ideja o deportaciji u Sovjetski savez odbačen je u februaru 1940, jer Staljin nijje bio zainteresovan za jevrejsku imigraciju, plan Madagaskar onemogućen je avgustu 1940. zbog prijetnji britanske mornarice, dok je na kraju propao i plan o preseljenju u sibirska prostranstva jer se nije činilo da će Sovjetski savez uskoro biti posve slomljen.
Početkom septembra 1941. sudbina sovjetskih zarobljenika, ugušenih u Auschwitzu zyklonom B, naslutila je šta bi moglo čekati i Jevreje. Auschwitz je osnovan 1940. u kasarnama poljske vojske pored Krakova, a u prvim transportima došli su poljski politički radnici iz Krakova. Antisemitske tlapnje nacista iz tridesetih godina, demonstrirane u Kristalnoj noći, u deportacijama, zlostavljanju, otimanju imovine njemačkih Jevreja, koji u tom trenutku čini tek pola posto njemačkog stanovništa – sada, nakon osvajanja te nepregledne imaginarne jevrejske zemlje bez granica, postaju još intenzivnije, dajući sebi više osnova, jer nacisti pred sobom gledaju gradove u kojima su većina Jevreji, njihova sela, kvartove i ulice, i to Jevreji koji su za razliku od njemačkih Jevreja, najčešće asimiliranih i raskorijenjenih, pravi pravcati Jevreji, religiozni čak, sa kaftanima i dugim bradama.
Nešto se s njima moralo uraditi, a počelo se raditi i prije nego što je njihova sudbina pala posve u nacističke ruke. U Bedzinu su pripadnici Einsatzgruppe 1939. bacačima plamena spalili sinagogu i u njoj pet stotina Jevreja. U Przemyslu je u septembru 1939. ubijeno još petsto Jevreja. Stotine hiljade ljudi su počeli bježati prema sovjetskoj okupacijskoj zoni Poljske. Ipak nakon Konačnog rješenja, s krajem 1941. godine, počela je realizacija konkretnog plana kojim su se do kraja rata trebali eliminirati europski Jevreji, u tom trenutku to postaje, kako kaže Hitler, rat protiv Jevreja.
Do kraja godine 1941. formacije Einsatzgruppe, Wermachta i Vojne policije, lokalnih kolaboranata, poubijali su već milion Jevreja istočno od granice Molotov-Ribentrop. U šumi Ponary bllizu Viljnusa, u tom trenutku poznatog kao Jeruzalem na sjeveru, njemačke formacije i litvanske pomoćne snage poubijale su 72.000 ljudi, privodeći ih u grupama od po 12 do 15 ljudi na rub jame, gdje su predavali vrijedne predmete i odjeću, a zlatni zubi čupani su na silu. Tu će preživjeti, među rijetkim, Ita Straž, pucnji će je promašiti, u jamu će pasti od straha i zatrpaće je leševi, prolazeći pored jame neko će nasumce opaliti metak koji će je pogoditi u ruku, neće pustiti ni glasa – njen izlazak iz jame, kad sve utihne, bosa preko mrtvih tijela, trajaće kao da mu nema kraja.
U Kijevu septembra 1941. njemačke snage koje su ulazile u grad nailazile su na minirane zgrade i kvartove, koje su ostavljale sovjetske snage u povlačenju ili aktivirali zaostali agenti NKVD-a. Na sastanku policije i vojnih snaga održanom 26. septembra donesena je odluka da su za tu sabotažu krivi Jevreji i njihova sudbina bila je zapečaćena. Uoči Jom Kipura 29. septembra ulicom Melnikovom u koloni krenulo je van grada 30.000 ljudi, stanari okolnih zgrada, u intervju jednom istoričaru Holokausta godinama kasnije, sjetiće se beskrajne kolone koja je bila zauzela i kolnik i pločnike.
Ljudi su bili spremni misleći da ih čekaju vozovi i dugo putovanje. U koloni će biti i tridesetogodišnja Dina Proničeva, koja prema mišljenju svoje majke nikada nije izgledala kao Jevrejka, a nosila je i rusko muževo prezime, tako da će se izdvojiti i i reći Nijemcu pored stola da ona uopšte nije Jevrejka. Vojnik joj kaže da pričeka sa strane dok završe posao, tako će ona svjedočiti kako su ljude skinuli do gola, namjestili ih u grupama po desetero na rub vrtače zvane Babin Jar, ljude će ubijati punih 36 sati, Dina je sve sagledala, a onda je na kraju došao red i na nju, ubiće je za svaki slučaj, nebitno je li Jevrejka ili ne, u jamu se poučena iskustvom bacila čim je pucanje započelo, ostaviće mali otvor kad je zemlja počela padati po njoj i tako preživjeti. Konačna bilansa poubijanih u Babinom Jaru biće 33.761 ljudi, tijela su poslije iskopana i spaljena na lomačama, kosti stucane i pomiješane s pijeskom.
Kod Rige će, također, Nijemci i Latvijci u sličnoj koloni povesti 14 hiljada Jevreja, natjerati da legnu u rovove jedni pored drugih i odozgo ih ustrijeliti. Kada Himmler u novembru 1941. posjeti Minsk, u njegovu čast će biti upriličeno ogledno ubijanje Jevreja i sve će biti snimljeno filmskom kamerom. Međutim, taj grad je drugačiji jer je imao geto koji je pružio najviše otpora, već početkom jeseni 1941. bio je umrežen s čitavim gradom u podzemni partizanski pokret. Jevreji u Minsku su bili najintegrisaniji u zajednicu, mnogi od njih asimilirani izjašnjavali su se kao Bjelorusi ili Rusi, naprimjer, ilegalnu mrežu u čitavom gradu organizovao je Isaj Kazinjec, koji će zajedno sa svojim saradnicima otkriti da je Židov tek po dolasku nacista u grad.
Prema procjenama istoričara u Minsku se Hitleru suprotstavilo više Jevreja nego bilo gdje drugo, a odredi Bielskog i Zorina bili su najveće jevrejske formacije partizana u Europi. To ipak nije bio razlog da do kraja 1942. u Bjelorusiji ne bude poubijano 208 hiljada Jevreja, u toku godine taj rat protiv Jevreja bio je jedini koji Hitler dobiva, posljednji preživjeli Jevreji će u septembru 1943. iz Minska biti poslani u logor smrti u Sobiboru, a cijelo ljeto ulicama su patrolirale dušegupke kupeći po ulicama napuštenu jevrejsku djecu. Od ukupno 5,4 miliona Jevreja koji su ubijeni pod njemačkom vladavinom, kako piše Timothy Snyder, polovina je ubijena istočno od linije Molotov-Ribentrop, najčešće mecima a rjeđe plinom, dok je zapadno situacija bila obrnuta, više se ubijalo plinom.
Već u oktobru 1941., obrisi Konačnog rješenja već su se nazirali, Himmler je vidio da se stvari ne odvijaju odgovarajućom brzinom, počevši razmišljati o metodi ubijanja učinkovitijoj od metaka. Zajedno sa jednim od nižih šefova SS-a počeli su tragati za primjerenim i efikasnijim strojevima. U Belzecu i Chelmu počeli su se graditi postojenja za ubijanje plinom, među te logore smrti priključivaće se i Treblinka, Auschwitz, Sobibor i Majdanek. Kao imena dobroćudnih gorskih divova, koji će uskoro postati željezni i progurati milione ljudi u dimu, smiješeći se.
Od kraja 1941. masovno preseljenje na istok u njemačkim varijantama ne znači više opis, nego eufemizam, otada to znači masovno ubijanje. Propaganda je pojačana, pisalo se da su Židovi kojim slučajem osvojili Europu, da bi sve Nijemce poubijali, da to ustvari i nisu ljudi u evropskom smislu riječi i da zato moraju biti uništeni. Jedino objašnjenje toga što se SAD, Britanija i SSSR ujedinjuju u savez, u Hitlerovim govorima i njemačkoj štampi, bila je – globalna židovska zavjera. Šest velikih postrojenja, kao tvornica smrti, funkcioniraće od decembra 1941. do novembra 1944.
Poslije Belzeca sjeveroistočno od Lublina izgrađen je Sobibor u kojem će, na sličan način kao u Belzecu, biti poubijano 180.000 Jevreja, a preživjet će ih samo četrdeset. Dostigavši u Belzecu i Sobiboru stopu smrtnosti od 99,99 posto, Himmler naređuje izgradnju trećeg postrojenja u varšavskom okrugu. Početkom juna 1942. u mjestu Treblinka počet će izgradnja treće fabrike smrti, koju će napraviti Jevreji iz okoline – po završenom poslu svi su poubijani. Nadglednik izgradnje Irmfried Eberl, veteran programa eutanazije prekinutog u Njemačkoj, pisaće tih dana svojoj supruzi, oduševljeno, kako ga je opet krenulo s poslom i kako ga veseli što ima toliko obaveza. U varšavskom getu u proljeće 1942. još uvijek je živjelo 350.000 Jevreja.
Ubrzo će početi Velika akcija likvidacije varšavskog geta, budući da je Himler naredio da se do kraja godine mora potpuno preseliti jevrejsko stanovništvo tog dijela Poljske. Prvi transport ljudi namamljen je na okupljanje plakatima na kojima su obećani marmelada i hljeb, a u Treblinku je stigao 23. jula, samo četiri dana otkad je postrojenje završeno. Pouzdani svjedoci govore da bi se ljudi iz Varšavskog geta odazvali pozivu koji je obećavao malo hrane, sve i da su znali da će biti ubijeni. Mnogi su mislili da nigdje ne može biti gore i samo su tvornice smrti moglo nadmašiti ta očekivanja, jer ono što je uslijedilo dovelo je na rub neizrecivog i sam jezik.
U likvidaciju varšavskog geta bila je uključena i židovska policija, svaki policajac, ako ne želi da njegova porodica bude uključena u likvidaciju, morao je ispuniti dnevnu normu od pet dovedenih Jevreja. Prva su bila ispražnjena sirotišta, neka djevojčica odvedena je iz stana dok joj je majka bila van kuće, zabilježene su njene riječi u kojima moli policajca da bude dobar i ljubazan i da je ne vodi, njena majka je izašla nakratko i ubrzo će se vratiti. Putujući stotinjak kilometara na sjeveroistok od Varšave do Treblinke mnoga djeca će prvi i posljednji put vidjeti prekrasne šume i livade u naponu ljeta. U posljednjem transportu, u septembru iste godine, odvedeni su pripadnici židovske policije zajedno sa porodicama.
Niko nije bio toliko moćan da anticipira prizore koje će vidjeti u narednim danima. Šta se tu događalo? To što je uslijedilo u tvornicama smrti nije se moglo uporediti ni sa čim dotad, otada i literatura, kao borkinja za smisao, stoji sapeta i svezanih ruku, da se nikada ne odveže. Njeni doprinosi, kao znaci do danas, u otimanju su i stalnom grcanju, u hroptaju. Među rijetkim preživjelim biće i ljudi koji će godinama kasnije sebi odrediti da svjedoče do kraja života. Ako bi nastavili pričati, vjerovali su da i dalje postoje. Šta su vidjeli?
Deportirce, koje u plinske komore vodi jedinica njihovih vlastitih drugova (tzv. Sonderkommando), koja potom leševe izvlači van, pere ih, čupa im zlatne zube i striže kose, naposljetku ih stavlja u krematorijske peći. Tijela isprepletena u agoniji, raspadajuća, koja ispadaju van čim se otvore vrata plinskih komora. Lica nekad potpuno crna i čeljusti stisnute, tako da ih ti zubari jedva otvaraju. Ekipe Jevreja koje žurno čiste izmet i krv, kako sljedeća tura ljudi ne bi previše čekala. Kolaps u Treblinki, ambiciozni upravnik je povukao previše ljudi u transportima, tijela naslagana oko vagona do visine prozora.
Lažnu željezničku stanicu, sa satom, redom vožnje i šalterom za prodaju karata, u Treblinki, gdje se iskrcavaju pristigli Jevreji, stotinu metara niže, kako ne bi odmah po dolasku vidjeli hrpe leševa. Lažnu ambulantu, u koju svraćaju ljude, čim siđu, one koji šepaju ili su imali zdravstvenih problema tokom vožnje. Nijemce obučene u doktorske mantile koji u ordinacijama daju injenkcije mecima ravno u potiljak. Gomile kose koja će biti korištena u izradi čarapa za njemačke željezničare i obuću časnika u podmornicama. Glavnog egzekutora u Treblinki Augusta Mietea, kojeg ljudi zovu na jidišu Malakh Ha-Mavet, Anđeo smrti.
Ljude u grupama ispred plinskih komora, dok se kao rojevi oko njihovih glava na jidišu čuju riječi, šaptom, harginnen i Malakh Ha-Mavet. Mlade žene odvojene u posebne kolone, koje čekaju na ulaz u plinske komore duže, na zimi. Ženska tijela koja gore spore sporije zbog viška masnog tkiva na sebi. Nevjerovatne eksplozije trudničkih trbuha na lomačama, tako da su se nekad u plamenu osvjetljavali i fetusi. Plamteća tijela, kao mjerne jedinice topline, oko kojih se griju njemački vojnici. Neke mirne žene koje mole svoje frizere, dok se šišaju, da bar oni prežive i ispričaju šta se događalo.
Veliki prostor Auschwitza koji se mijenja kao što se mijenja njemačka politika prema Jevrejima. Plinske komore koje neće niko preživjeti. Ptice rastjerane kilometrima uokolo mirisom spaljenog ljudskog mesa. Logoraš koji je od sebe digao ruke i od kojeg su drugovi digli ruke, koji više ne posjeduju svijesti u kojoj bi se mogli sučeliti dobro i zlo, plemenitost i niskost, duhovnost i neduhovnost.
Živi mrtvac, snop tjelesnih funkcija u zadnjem trzaju, Muselmann, kako ih zovu logoraši, muslimanci, muslimani u logorskom žargonu, kao oznaka za čovjeka koji se bezuvjetno podredio, kao legenda o islamskom fatalizmu, sa nogama, istočnjački savijenim, i licem, očvrsnulim kao maska, šćućureni leži na tlu, predati na milost i nemilost.
Sati i papiri bačeni na svjedočenja, jedan logoraš ne može zaboraviti dane kad je bio “musliman”, bio je slab, iscrpljen, na smrt umoran, gdjegod bi pogledao, vidio samo nešto za po jesti, sanjao o kruhu i juhi. Druga je bila “musliman” samo kratko, nakon transporta u baraci, psihički posve propala. Treći je bio “musliman” od 1942. godine do početka 1943., a da toga nije bio svjestan. Svjedočio je i jedan od prvih “muslimana”, lutao po logoru kao pas lutalica, sve mu je bilo svejedno, samo ako može preživjeti još jedan dan.
I Primu Levija i Jeana Ameryja i Roberta Antelmea, svjedoke koji će kasnije biti osuđeni na pjesnički jezik, neprestano mori da to što imaju reći, i njima samima izgleda nepredstavljivim, svi pokušaji tumačenja žalosno su propali, a ljutili su ih i pokušaji religioznih da istrebljenje tumače u stilu proroka: kao kaznu za grijehe. Oni su se uzdali u besmislenost Holokausta, što povećava njegovu užasnost.
(Primo Levi)
Primo Levi će napisati da je Auschwitz temeljito opovrgava svako načelo o komunikaciji, jer svaki pokušaj upravljanja kapa ili esesovca na komuniciranje izaziva samo udarce palicom. Kaže da je stavljen pred veću tajnu od uma jednog Dantea ili Šekspira, sada treba protumačiti zlo običnog čovjeka, koje nije banalno.
U toj fabrikaciji leševa nije moguće govoriti ni o smrti, niko nije umro doista, nego da su bili samo komadi, izrađeni radom na tekućoj traci. Sve normalno se čini kao čudovišno i nemoguće, samo povećava izopačenost, kao kad predstavnici SS-ovaca i Sonderkomanda igraju fudbalsku utakmicu na poljani u Auschwitzu, koristeći slobodan dan.
Oni osjećaju nepodesnim, pomalo nesretnim, i izraz »holokaust«, nastao iz te nesvjesne potrebe za za vraćanjem smisla onome što se čini da smisla ne može imati. U pitanju je izraz koji je, i kad je nastao, pobudio nelagodu; skovavši ga, Elie Wiesel se poslije pokajao i htio ga je opozvati. To je prijevod grčkog izraza holokaustos koji je pridjev i znači »čitav spaljen«. Povijest izraza je, međutim, kršćanska, kako piše Agamben, jer su je crkveni očevi upotrebljavali pri prevođenju kompleksnog žrtvenog učenja u Bibliji (posebice u Levitskom zakoniku i Knjizi brojeva). Sami Jevreji za imenovanje istrebljenja također koriste eufemizam, izraz shoah, koji znači »opustošenje, katastrofu« i u Bibliji često obuhvaća pojam Božje kazne.
Opisati, doreći, elaborirati to stanje činilo se nemogućim, kao da je čin svjedočenja suspendiran. Onda su se počeli javljati refreni, pjesnički inovirani, kao alogije, epifanijski. Kod Prima Levija sjećanja na logor su se počela vrtjeti kao vidno i slušno sjećanje, neobjašnjivo, koje je bilo jače nego bilo šta drugo prije i poslije. To su bili fragmenti, kao da su snimljeni na magnetskoj traci, na čitavom spletu jezika, ti dijelovi raspadnutih rečenica koji su nešto značili na poljskom ili mađarskom koje nije govorio.
Da evocira i objasni taj svijet, nije se moglo po redu i pomno, ali mnogo mu je značilo, piše, to što je iznimno operišući na njemačkom jeziku izvodio Paul Celan, što Levija podsjeća na nepovezano jecanje ili hropac umirućeg. Biće mu teško da objasni te korespondencije, te prizore koji se podižu u zvučnoj senzaciji, ali sjetiće se poslije nekog djeteta, uskrslog u jednom sklopu glasova, Hu-rbi-neka, koji bijaše ništica, dijete smrti, sin Auschwitza.
Pokazivaše da mu je približno tri godine, niko o njemu ništa nije znao, nije znao govoriti i nije imao imena: to čudno ime, Hurbinek, nadjenuli su mu upravo logoraši, neka od žena, koja je tako protumačila neartikulirane glasove što ih je maleni povremeno ispuštao. Paraliziran od donjeg dijela leđa, noge je imao atrofirane i tanke kao čačkalice; no njegove oči, izgubljene na trokutastom i ispijenom licu, strijeljale su strašno žive, preklinjuće, potvrdne, pune htijenja da raskinu okove, prekinu grobnu onijemjelost. Riječ koja mu je manjkala, koju ga nitko nije naučio, potreba za riječju, kaže Levi, izbijala je iz njegova pogleda razornom žurnošću.
Iz tih slogova Hu-rbi-nek, na rubu jecanja koji se može u hipu pretvoriti u hroptaj, kao da se podizala sva ta književnost o Holokaustu, po zakonima glasovne sugestije, kao da nije do kraja jasno o čemu se radi, u poluraspadnutim riječima koje se otkrivaju odsustvom i pucanjem. U tim sazvučjima se podigla i lucidnost Levijeva, i tačnost Jorgea Sempruna, i zajedljivost i paradoksi kod Ameryja, i žučni humor kod Tadeusza Borowskog i spajanje nespojivog, i sugestivna elaboracija jednog Antelmea. Na tom fonu intrigantnih apsurda, posve utemeljenih u flotirajućoj stvarnosti sjećanja, niz rješenja u sugestiji Holokausta našao je i Claude Lanzmann za film Shoah koji kao da je žrtvama vratio moć govora.
Ta ruka epifanije kod Lanzmanna će vratiti, naprimjer, Simona Srebnika, preživjelog iz logora Chelmo, na obalu rijeke Nere, četrdeset godina nakon što je preživio strijeljanje. Okupljeni seljani će stajati oko njega pred crkvom, kao pred uskrslim Jošuom, oduševljeni, dok Srebnika sve vrijeme bude pratila jedna neovdašnja odsutnost, kao grimasa na rubu mučnine, dok gleda razdragane Poljake i tu prekrasnu šumu i poljane na kojima su ljudi ugušeni. Nakon spaljivanja, priča Srebnik, ostajale su velike butne kosti na zgarištu, koje su mljeli i prosipali iz vreća u rijeku Neru.
Udio čuda i truda osjetiće se i u tome, kad Lanzmann uhvati kadar u kojem se Srebnik ponovo spušta čamcem krotkom rijekom Nerom, pjevajući istu pjesmu, kao što je tada, u logoru, po kojoj će ga seljani pamtiti, kao trinaestogodišnjaka, i biti oduševljeni što ga opet vide, ne mogući vjerovati očima da je uskrsnuo. Tako će Itzhak Dugin, kod Viljnusa, kada dođe vrijeme da se otvaraju jame (Jevreji će kopati rukama), naći svu svoju porodicu, kao balzamovanu, i provest će neko vrijeme s njima.
(Claude Lanzmann)
Nijemci će zabranjivati da te poredane drvene plohe (što se dublje kopa – tijela bivaju sve ravnija), zovu ljudima, čak ni leševima, to su bile obične Figuren, a svi kojima bi se otela riječ žrtva ili smrt bili su batinjani, jer su oni pred sobom naslagane imali 24.000 trupaca. Kad su počeli spaljivati leševe u Treblinki, Richard Glazar svjedoči da se podigao božanstveni požar, u svim zamislivim bojama, crvenim, žutim, ljubičastim, a neki Salve, operski pjevač iz Varšave, stajao je ispred lomače i pjevao na jidišu psalam: Gospode, zašto si nas ostavio?!
Jedan poljski seljak će se sjetiti da su Jevreji u razgovoru tih dana prije rata stalno pominjali svoj kraj. Kad istovare leševe u jednu jamu kod Auschwitza, podzemna voda će nadoći i odnijeti leševe u dubinu, tako da će ih sutra jedva naći. Najčudnija je ipak bila tišina koja bi nastajala, samo sat vremena nakon što bi stiglo četrdeset vagona, kao da nikad nikoga tu nije bilo.
Ispovijedajući o svojim danima dok je radio kao “frizer”, šišajući ljude prije nego su odlazili u gasne komore po smrt, Abraham Bomba, pred kamerom u Tel Avivu, četrdeset godina nakon što bude sve gotovo, zvučat će racionalno, govoriće o tome kako je tamo bilo teško nešto osjećati, među tim ženama i djecom ošišanim do kože, a onda će sjetiti kako su na vrata prostorije, jedan dan, njegovom prijatelju ušla supruga i sestre, da ih ošiša, i sjetivši se kako se njegov prijatelj trudio provesti s njima koji minut više, ne mogući im reći da su to posljednji časi, Bombu će izdati njegov inače uvezani govor…
I Filip Muller koji je bio u specijalnom radnom vodu govori kako se vremenom pokreti automatizuju, kako je izbor navići se na posao ili umrijeti, i opisuje kako su logoraši čekajući pred plinskom komorom jednom počeli pjevati himnu, to ga je toliko potreslo, da se upitao čemu živjeti i zašto, život nije imao više nikakvu vrijednost, i onda je ušao s njima u plinsku komoru poželjevši da završi sam sa sobom. Drugi logoraši će ga prepoznati i odatle izgurati van, osjećajući nedopustivom još jednu bezrazložnu smrt i tako spasiti, prepuštajući ga tom besmislu, napuštenosti, od ljudskog roda, s kojom su se borili iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Ta čamotinja kulminirala je kad bi se transporti prorijedili i oni itekako osjećali svoju izlišnost, više nego strah od skorog gušenja.
Kod Lanzmanna, kao da se računaju na poetske efekte i u obično historiografsko-naučnoj elaboraciji: tako bilježi da su njemačke željeznice Jevreje vozile po izletničkoj tarifi, naplaćujući od ministarstvu tarifu tačno u pfening za svaki pređeni kilometar. Ta ironična distanca osjeća se i u scenama u kojoj neki Jevrej trči za vozom, da ga stigne, zaostao, izašavši nakratko do stanice, o bogatim Jevrejima koji iz zapadne Evrope u luksuznim kupejima stižu u ta zabačena poljska mjesta, gospođama koje prije izlaska iz vagona popravljaju šminku ili frizuru…
U duhu ironičnog otkrivenja namontirana je i posljednja priča u Shoahu, o Yitzhaku Zuckermannu, ilegalcu iz Varšavskog geta, koji se tunelima iz arijevskog dijela grada, u kojem voze tramvaji a kafići su puni ljudi, vraća cijelu noć nazad u ispražnjeni geto, nakon kratkog odsustva, pokušavajući nekog naći, svaki put kad izađe na ulicu zateći će samo ruševine i glasove koji mu se predviđaju, a stigavši najzad u srce geta iz kojeg su u međuvremenu skoro svi deportovani, ozaren i preplašen, ne videći nigdje žive duše, hodaće ulicom samom sebi reći da je on posljednji Jevrej na svijetu i da mu valja sačekati jutro i Nijemce.
(Yitzhak Zuckermann)
U neprestanoj izmjeni svjedoka i tema, mjesta, kako primjećuje Lanzmann, Shoah će graditi sebe kao muzičko djelo, u kojem se tema pojavljuje na nižem nivou, zatim iščezava, onda se poslije nekog vremena vraća jače i opet nestaje, da se na kraju opet vrati na najvišem nivou i u punoj jačini, prije nego nestane… U beskrajnoj koloni vagona koji odlaze, ne završavajući, u posljednjem kadru Shoaha, neprekidni, kao što ni Holokaust ne može biti završen.
I Levi osjeća da nije moguće vječno htjeti ponovno došašće Auschwitza zato što uistinu nikada nije prestao događati, iznova se ponavljajući; njemu se to ukazuje u obliku sna, kao i u stidu koji logoraši osjećaju u susretu s ruskom prethodnicom koja se 27. januara 1945. godine, oko podneva, približila Auschwitzu, koji su već bili napustili Nijemci; u tom stidu koji ih dugo neće napuštati, kaže Levi, nakon što su postali svjedocima vlastite desubjektivacije, propasti [dissesto], gubljenja sebe.
Da sve to što logoraši žive dolazi kao depersonalizacija, osjećaće i doktor Frankl, psihijatar, također logoraš u Auschwitzu, kaže, sve izgleda nestvarno, nevjerovatno, sve se doživljava kao san. Doktor piše i da su šansu da prežive imali uglavnom oni koji su bili upravljeni na budućnost, na nešto što trebaju ispuniti, na smisao čije ostvarenje ih je čekalo, ili na neku osobu koja ih je s ljubavlju čekala… Mogli su se oslanjati na velika osjećanja, samo što je trebalo iznaći jezik da se mogu ispitati.
Ustvari trebalo je naučiti ponovo jezik, riječi koje nedostaju, kao Hurbinek. Nakon Holokausta nastala je epoha šutnje, kao tišina potaknuta užasom počinjenih zločina, to je bila nijemost pred neizrecivom zbiljom, koja prkosi konceptualizaciji jezika uopšte, posebice književnoga jezika. Klasični modeli reprezentacije ukazali su se nedovoljnim, jezik sam po sebi otkrio se kao problematičan. Holokaust je razbio sve prethodne pretpostavke o prirodi čovječanstva i savršenstvu društva, stvarajući prekid civilizacije.
Čak i sama postmoderna, kao dijete post-holokausta, donijela je argumente koji konačno opovrgavaju vjeru prosvjetiteljstva u napredak. Uništavajući smiješna pletenja o oslobađanju čovječanstva ili otkupljenja života kroz kulturu, Holokaust pokazuje da su raščovječenje i „izuzetno stanje”— pravilo.
Nakon sloma Hitlerovog režima postojale su duboke sumnje u održivost njemačkog jezika. Njegovi sintaksa, stil, simbolične asocijacije duboko su bile obilježene „nacističkim žargonom“ njemačkog. To čini nemogućim pomiriti nespojive ciljeve o održavanju preciznih zapisa o nacističkim djelima, dok ih kamufliraju eufemizmi za stvarnost. Naprimjer, u nacističkim ključnim riječi poput “heroj”, „Vazalska odanost“ (Gefolgschaftstreue), „Volk“, „krv“, jezik je bilo nužno očistiti od nesvjesnih asocijacija duboko utisnutih nedavnim govornim navikama.
Dok se na zapadnoevropskim jezicima uglavnom šutjelo na rubu izrecivosti, puknutih riječi, da bi se nakon 1968. počelo plazati na šarenim vidokrugovima koji su se razvezali, na ruskom, ukrajinskom, poljskom, bjeruskom, svjedočenje je priječila i politička cenzura. Naprimjer, Solomon Mihoels, predsjednik Jevrejskog antifašističkog vijeća, intendant Moskovskog državnog kazališta, trudio se da u povijesnom sjećanju nakon rata ne potone iskustvo i stradanje Jevreja. Na predavanje u Kijevu 1945. u tegli je donio pepeo Jevreja iz Babinog Jara, govorio je o masovnim grobnicama, a Ždanova je molio da se dopusti objavljivanje Crne knjige sovjetskog židovstva. Bilo je to u vrijeme kada se u sinagogi u Kovelju, na čijim su zidovima ugušeni Jevreji ostavljali posljednje poruke, nalazilo stovarište.
(Solomon Mihoels)
Našavši se u Minsku, gdje je otišao pogledati neku predstavu nominiranu za Staljinovu nagradu, pozvan u daču državnog ministra sigurnosti, Solomona Mihoelsa dat će ubiti, a njegovo tijelo samo nekoliko godina nakon njemačkih egzekucija po Minsku, ostaviće u nekoj sporednoj ulici, da ga pregazi kamion. Zvaničnoj Staljinovoj politici nije odgovaralo razvijanja priča o Holokaustu, broj ubijenih Jevreja u SSSR-u bio je državna tajna, Holokaust nikada nije postao dio ratne sovjetske istoriografije, prijeteći da naruši slavnu priču o ruskom narodu koji je podnio najveću žrtvu za Oslobođenje.
Invencija jezika koji će moći prenijeti neizrecive prizore stradanja, sugestivno, nije mogla biti dio bilo kojeg zvaničnog (političkog) programa. Kao da je trebalo razviti poseban jezik za svakog od 5,7 miliona ubijenih, milione idiolekata ljudi, koji jesu ubijeni zato što su Židovi, ali nikako ne znače istost ili apstrakciju, niti je u pitanju jedan generički Židov koji umire odjednom, kako primjećuje Snyder, nego se umire 5,7 miliona puta 1, svako sa svojim posebnim i pojedinačnim životom.
Ta kriza jezika nije prevladana niti riješena do danas, tek možda potisnuta ili ostavljena. Neke stvari su se stubokom morale promijeniti. Kuća klasičnog humanizma, san racionaliteta koji je animirao zapadna društvo, otada stoje slomljeni, a da se pomalo zaboravilo šta je uzrok. Ideje kulturnog razvoja i racionalnosti, piše George Steiner u to vrijeme postholokaustovsko, koje se drže od antičke Grčke sve do utopijskih historika kao Marx, nisu se više mogli realizirati u susretu sa sveopćim rasapom.
Ništa više nije bilo isto, kaže Steiner, kad se saznalo da čovjek može čitati Goethea ili Rilkea navečer, da može slušati Bacha i Schuberta, i ići ujutro na posao u Auschwitz. Oni koji su osmislili i upravljali Auschwitzom bili su naučeni čitati Shakespearea ili Goethea, odrasli na Voltaireu. Konačno političko barbarstvo izraslo iz srca Europe. Na svaki poziv opet o velebnom uspostavljanju humanih vrijednosti – valja se podsjetiti da se dosad pukim čudom izumio tek pojedinačni čin svjedočenja o otvorenom lomu.
Da se u nizu pojedinačnih jezičkih djela pokušalo sugerirati neizrecivo, ako ništa, šuštavom glasovnom senzacijom koja se javlja niodakle, kao sa onog svijeta. Običnim jezičkim čudom koje se tu i tamo otima.
Na svaki imperativ za uspostavljanjem izgubljenog jedinstva, humanosti, pravde, napretka, evropske kulture, obećane budućnosti, ustvari, podiže se još uvijek, kao prva i posljednja riječ, samo jedno ultimativno, hroptavo, glagoljušče:
Hu-rbi-nek!
(zurnal.info)
