Sandžak liaison – Vrijeme je da se internacionalizira pitanje Sandžaka
Dok se Zapad bavi izjavama, a Beograd teritorijama, pitanje Sandžaka i dalje ostaje gurnuto u marginu političkih agendi – kako domaćih, tako i međunarodnih. No, ova pogreška postaje sve opasnija. Sandžak nije samo historijska regija – on je nerazriješeno pitanje državnog kontinuiteta, sigurnosne stabilnosti i bošnjačkog opstanka između dvije nacionalne ideologije koje ga podjednako osporavaju: velikosrpske i velikocrnogorske. Vrijeme je da se to promijeni – i da Sandžak uđe u politički vokabular evropske bezbjednosti.
Za Bošnjake, Sandžak predstavlja ne samo geografski prostor, već simbol političke nepodijeljenosti, istorijskog kontinuiteta i prava na ravnopravno postojanje. Beograd, međutim, već decenijama pokušava pretvoriti Sandžak u administrativnu zaboravljenu tačku, a posebno perfidno oruđe u tom projektu postaju pojedini politički i vjerski lideri. Njihovo sljubljivanje s beogradskim centrima moći nije puka lokalna saradnja, već svjesna politička kolaboracija čiji je cilj obuzdavanje svakog oblika bošnjačkog samopouzdanja. U tom svjetlu, neophodno je postaviti i jasnu granicu između vjerske dužnosti i političke instrumentalizacije. Imami i vjerski autoriteti nemaju šta tražiti u partijskoj strukturi vlasti, niti u ulozi posrednika između naroda i režima. Njihovo mjesto je uz narod – u džematu, na ulici, u bolnici, u siromašnoj mahali – dijeleći stvarni život vjernika, a ne njihove glasove. Vjera nije sredstvo političkog uticaja niti kanal za ličnu promociju. Bošnjaci Sandžaka nisu izgubljena ili neorganizovana vjerska skupina kojoj treba duhovni tutor – oni su politički narod sa svojim legitimnim, demokratski izabranim predstavnicima. Problem nisu oni koje je narod birao, već oni koje je Beograd postavio. Vjerske figure koje djeluju kao produžena ruka državne politike, umjesto da budu moralni autoritet unutar zajednice, služe samo tome da potisnu politički glas Bošnjaka i pretvore ih u pasivne podanike umjesto aktivnih građana.
Geopolitički posmatrano, Sandžak zauzima izuzetno važnu i rijetko prepoznatu stratešku tačku u sigurnosnoj arhitekturi jugoistočne Evrope. Njegova teritorija direktno povezuje dvije ključne tačke savremene balkanske bezbjednosti – Kosovo i Bosnu i Hercegovinu – dok u isto vrijeme funkcioniše kao tampon-zona između Srbije i NATO članice Crne Gore. U trenutku kada Rusija koristi Srbiju kao operativnu bazu za širenje svog uticaja na Zapadnom Balkanu, Sandžak predstavlja prirodnu barijeru širenju malignih uticaja prema Jadranu i dublje u NATO prostor.Takav raspored čini Sandžak logistički, komunikacijski i politički presudnim za sve sigurnosne politike koje žele očuvati mir, stabilnost i evroatlantsku orijentaciju regiona. U kontekstu sve većih tenzija između proruskih i proevropskih snaga, Sandžak bi morao biti percipiran ne kao periferija, nego kao geopolitička osovina otpora autoritarnim projektima, uključujući i pokušaje izolacije Kosova ili destabilizacije Bosne i Hercegovine.Upravo zato, bošnjački politički akteri u Sandžaku i šire moraju strateški razumjeti i politički iskoristiti ovu poziciju kroz diplomatski narativ a i na druge načine koji Sandžak postavlja kao ključnu tačku evropske sigurnosti i integracije. Dok Beograd na Sandžak gleda kao na marginu koju treba utišati, Zapad ga mora prepoznati kao vezu koja povezuje najvažnije tačke evropskog Balkana – i to upravo kroz bošnjačko prisustvo koje garantira otvorenost, multikulturalnost i antiautoritarnu orijentaciju. Međunarodna zajednica mora razumjeti da Sandžak nije samo bošnjačko pitanje – to je pitanje regionalne ravnoteže i europske otpornosti na maligni ruski uticaj. Beograd, već duboko kompromitovan političkim savezništvom s Kremljom, koristi Sandžak kao tampon-zonu između albanskog, bošnjačkog i crnogorskog faktora. Onemogućavanjem političke artikulacije Sandžaka, oslabljuje se svaki potencijalni otpor srbijanskom satelitskom režimu koji djeluje kao kanal ruskog uticaja na Balkanu.
Razlog zbog kojeg se pitanje Sandžaka decenijama izbjegava u međunarodnim krugovima nije slučajna geopolitička slijepoća – već kombinacija političkog oportunizma, licemjerne stabilokratije i nedostatka artikuliranog zahtjeva iznutra. Zapadne sile, prije svih SAD i ključne članice EU, vodile su se principom „ako vi šutite, i mi ćemo“, istim onim koji je Albancima bio poručen u ranim fazama kosovskog pokreta. Drugim riječima: međunarodna podrška nikada nije inicijativna – ona je refleksna. Niti Washington, niti Brisel, niti Berlin neće otvoriti pitanje koje domaći akteri ne smatraju prioritetnim. Zato se do danas o Sandžaku u zvaničnim analizama govori manje nego o pojedinačnim romskim naseljima – jer nije ponuđena ni politička artikulacija, ni diplomatska strategija, ni geopolitički narativ. Ako sandžačko rukovodstvo ne formuliše jasan zahtjev, međunarodna zajednica će nastaviti da ćuti – sve dok ne bude kasno. A tada Sandžak više neće biti političko pitanje – već sigurnosna kriza.
Zato Sandžak mora ponovo biti otvoren kao međunarodno pitanje – kroz evropske rezolucije, izvještaje o ljudskim pravima, strateške sigurnosne dokumente i kontakte s NATO strukturama. Bošnjaci Sandžaka nisu statistička grupa – oni su živi tampon između Evrope i autoritarizma. Njihovo institucionalno osnaživanje i političko uključivanje nije prijetnja, već prirodna linija odbrane demokratije na prostoru gdje linije više ne postoje, ali tenzije itekako postoje.Vrijeme ignorisanja je prošlo. Vrijeme instrumentalizacije mora se raskrinkati.
Piše: Fikret MEHOVIĆ (doktorant na FPN UNSA, Sigurnosne i mirovne studije)
magazinplus.eu
