Nemoguće je, dugoročno, podvrgavati ljude protiv njihove volje režimu koji odbacuju.
Šampioni demokratije u osamnaestom stoljeću tvrdili su da su samo vladari i njihovi službenici moralno oronuli, nepromišljeni i zli. Ljudi su, međutim, potpuno dobri, čisti i plemeniti i osim toga imaju i intelektualne darove koji su potrebni kako bi uvijek znali i činili ono što je ispravno. Ovo su, naravno, sve gluposti, ništa manje od laskanja dvorskih ulizica koje su sve dobre i plemenite osobine pripisivali isključivo svojim prinčevima. Ljudi su zbroj svih pojedinaca; i ako neki pojedinci nisu inteligentni i plemeniti, onda ni oni svi zajedno nisu.
Budući da je čovječanstvo ušlo u doba demokratije s tako visokim očekivanjima, ne čudi što se tako brzo uspjelo razočarati u nju. Brzo je otkriveno da su demokratije počinile barem onoliko pogrešaka koliko su i monarhije i aristokratije. Usporedba koja se pravila između ljudi koje su demokratije stavile na čelo vlade i careva i kraljeva, u ostvarivanju svoje apsolutne moći, ni u kom smislu nije bila povoljna za pristalice novog oblika vlasti. Francuzi su tako govorili o “ubistvu s ridikuliziranjem”. I doista, državni predstavnici demokratije uskoro su se svugdje činili smiješni. Oni iz starog režima pokazivali su određeno aristokratsko dostojanstvo, barem u svom vanjskom ponašanju. Ovi novi, koji su ih zamijenili, bili su prezreni zbog svog ponašanja. Ništa nije nanijelo veću štetu demokratiji u Njemačkoj i Austriji od šuplje arogancije i nepristojne ispraznosti koju su pokazivali socijaldemokrati preuzevši vlast nakon sloma carstava.
Dakle, gdje god je pobijedila demokratija, ubrzo se pojavila antidemokratska | doktrina utemeljnoj suprotnosti s njom. Nije bilo smisla, rečeno je, dopuštati er hečinidavlada. Najbolji bi trebali vladati, čak i ako su u manjini. Čini se tako očitim da su se pristalice antidemokratskih pokreta svih vrsta naglo povećali. Što se više preziru ljudi koje je demokratija stavila na vrh, pokazalo se, to je veći broj neprijatelja demokratije.
Postoje, međutim, ozbiljne pogreške u antidemokratskoj doktrini. Šta, u konačnici, uopšte znači govoriti o “najboljem čovjeku” ili o “najboljim ljudima”? Republika Poljska je stavila klavirskog virtuoza na čelo države, jer ga smatrala najboljim Poljakom svog doba. No, osobine koje mora imati vođa države vrlo su različite od osobina muzičara. Protivnici demokratije, kada koriste izraz “najbolji”, ne mogu pod tim misliti ni na šta drugo nego na čovjeka ili ljude koji su najprikladniji za obavljanje poslova vlade, čak i ako razumiju malo ili ništa o muzici. Ali to dovodi do istog političkog pitanja: Ko je najbolje opremljen? Je li to Disraeli ili Gladstone? Torijevci su vidjeli najboljeg čovjeka u prvom; vigovci u potonjem. Ko bi o tome trebao odlučiti, ako ne i većina?
I tako stižemo do odlučujuće tačke svih antidemokratskih doktrina, bilo naprednih koje zagovaraju potomci stare aristokracije i pristalice nasljedne monarhije, ili onih od sindikalista, boljševika i socijalista, tj. doktrine sile. Protivnici demokratije zagovaraju pravo da manjine preuzme kontrolu nad državom uz pomoć sile i uspostave vlast nad većinom. Moralno opravdanje ovog postupka sastoji se, misli se, upravo u moći da se preuzme vlast. Najbolji, oni koji su jedini sposobni upravljati i zapovijedati, prepoznaju se upravo zbog svoje dokazane sposobnosti da nametnu svoju vladavinu većini protiv njene volje. Ovdje se učenje L’Action frangaise podudara sa sindikalistima, s doktrinom Ludendorfa i Hitlera, ili s onom Lenjina i Trotzkyja.
Može se pozvati na mnoge argumente za i protiv tih doktrina, ovisno o vjerskim i filozofskim uvjerenjima, o kojima jedva da se očekuje bilo koji sporazum. Ovo nije mjesto za prezentiranje i raspravljanje o argumenata za i protiv, jer nisu uvjerljivi. Jedina razmatranja koja mogu biti presudna su ona koja se zasnivaju na temeljnom argumentu u korist demokratije.
Ako svaka grupa koja sama vjeruje da je sposobna nametnuti svoju vladavinu ostatku društva ima pravo poduzimati pokušaje, moramo biti spremni na neprekinuti niz građanskih ratova, ali takvo je stanje nespojivo s državom podjele rada koju smo dostigli danas. Moderno društvo, utemeljeno na podjeli rada, može se sačuvati samo u uslovima trajnog mira. Da se moramo pripremati za mogućnost trajnih građanskih ratova i unutrašnjih borbi, trebali bismo se vratiti na takvu primitivnu fazu podjele rada, da bi barem, ako ne i svako selo, onda barem svaka pokrajina postala praktički autarkična odnosno sposobna hraniti i održavati se neko vrijeme kao samodostatni ekonomski subjekt koji ne uvozi ništa izvana. To bi značilo takav ogroman pad produktivnosti rada da bi zemlja mogla hraniti samo dio populacije koju danas podržava. Antidemokratski ideal vodi do vrste ekonomskog poretka poznatog kao srednji vijek i antika.
Svaki grad, svako selo, doista, Svaki pojedini stan bio je utvrđen i opremljen za odbranu, a svaka je pokrajina bila nezavisna od ostatka svijeta što je više moguće u njenoj opskrbi robama. Demokrat je također mišljenja da najbolji čovjek treba vladati. Ali on vjeruje da je sposobnost čovjeka ili grupe ljudi da upravljaju bolje pokazana ako uspiju uvjeriti svoje sugrađane u svoju kvalifikaciranost za taj položaj, tako da dobiju dobrovoljno povjerenje za obavljanje javnih poslova, nego ako se koriste silom da bi drugi prihvatili njihovu vlast. Ko ne uspije osvojiti vlast pomoću snage svojih argumenata i povjerenja koje njegova ličnost ulijeva, nema razloga prigovorati zbog činjenice da njegovi sugrađani preferiraju druge umjesto njega.
Da bismo bili sigurni, ne treba i ne bi trebalo zanijekati da postoji jedna situacija u kojoj je iskušenje da se odstupi od demokratskih načela liberalizma doista vrlo veliko. Ako razumni ljudi vide da njhova nacija ili svi narodi svijeta, idu putem uništenja, i ako smatraju da je nemoguće potaknuti sugrađane da obrate pažnju na njihova upozorenja, mogu smatrati da su sva sredstva i primjena bilo kakvih sredstava sile dozvoljena kako bi se spriječila potpuna katastrofa. Tada se može pojaviti ideja diktature elite, vlada koju manjina održava na vlasti silom i koja vlada u interesu svih, može naći svoje pristalice. Ali sila nije nikad opravdano sredstvo za prevladavanje tih poteškoća. Tiranija manjine nikada ne može izdržati osim ako ne uspije uvjeriti većinu u nužnosti ili, u svakom slučaju, korisnosti, njene vladavine. Ali tada manjina više ne treba silu da se održi na vlasti.
Historija nudi obilje upečatljivih primjera koji pokazuju da dugoročno čak i najokrutnija politika represija nije dovoljna za održavanje na vlasti. Navest ću samo jedan primjer, najnoviji i najpoznatiji: kada su boljševici preuzeli kontrolu u Rusiji, bili su mala manjina, a njihov program je pronašao malu podršku među velikim masama njihovih sunarodnjaka. Seljaštvo, koje čini većinu ruskog naroda, nije željelo da ima ikakve veze s boljševičkom politikom kolektivizacije farmi. Ono što su htjeli bila je podjela zemlje među “seljacima bezemljašima”, kako boljševici nazivaju ovaj dio populacije. I to je bio program seljaštva, a ne onaj marksističkih vođa, koji je zapravo bio na snazi. Da bi ostali na vlasti, Lenjin i Trotzky nisu samo prihvatili ovu agrarnu reformu, već su je učinili i dijelom vlastitog programa, koji su se obavezali braniti od svih napada, domaćih i stranih. Samo su tako boljševici bili sposobni osvojiti povjerenje velike mase ruskog naroda. Budući da su prihvatili ovu politiku raspodjele zemljišta, boljševici se više ne protive volji velike mase ljudi, već traže njen pristanak i podršku. Samo dvije moguće alternative su im bile otvorene: bilo je potrebno ili žrtvovati svoj program ili vlast. Odabrali su prvo i ostali na vlasti. Treća mogućnost, da svoj program silom nametnu protiv volje velike mase ljudi, uopće nije ni postojala. Poput svih utvrđenih i dobro vođenih manjina, boljševici su mogli preuzeti kontrolu silom i zadržati je kratko vrijeme. Dugoročno, međutim, nisu imali bolje mogućnosti držati je duže od bilo koje druge manjine. Različiti pokušaji pristalica monarhije da zbace boljševike nisu uspjeli jer je većina ruskog naroda bila protiv njih. Ali čak i da su uspjeli, pobjednici bi također morali poštivati želje dominantne većine stanovništva. Bilo bi nemoguće da na bilo koji način izmijene već ostvarenu činjenicu raspodjele zemljišta i vrate imovinu zemljoposjednicima kojima je oduzeta.
Samo grupa koja može računati na pristanak naroda može uspostaviti trajni režim. Ko želi vidjeti svijet kojim upravljaju njegove vlastite ideje, mora najprije ovladati ljudskim umovima. Nemoguće je, dugoročno, podvrgavati ljude protiv njihove volje režimu koji odbacuju. Ko god to pokuša silom, naposljetku će požaliti, a borbe izazvane njegovim pokušajem će učiniti više štete nego što je najgora vlada izabrana na temelju pristanka naroda ikada mogla učiniti. Ljudi se ne mogu učiniti sretnim protiv njihove volje.
Odlomak iz djela: Ludwig von Mises, Liberalizam, str. 50-53.
Dialogos
