Dugačka linija eminentnih autora, počevši od Adama Fergusona, pokušala je shvatiti karakteristiku koja razlikuje moderno kapitalističko društvo, tržišnu ekonomiju, od starijih sistema uređenja društvene saradnje. Razlikovali su ratoborne nacije i komercijalne nacije, društva militantne strukture i onog s individualnom slobodom, društva zasnovanog na statusu i onog na osnovu ugovora. Uvažavanje svakog od „idealnih tipova“ bilo je naravno različito s različitim autorima. Ali svi su se složili u uspostavljanju kontrasta između dvije vrste socijalne saradnje, kao i spoznajom da nijedno treće načelo uređenja društvenih poslova nije zamislivo i izvedivo. Možda se ne slažete s nekim od obilježja koja su pripisana svakoj od dvije vrste, ali se mora priznati da klasifikacija kao takva čini da shvatamo bitne historijske činjenice kao i savremene društvene sukobe.
Nekoliko stvari sprječava potpuno razumijevanje značenja razlike između ove dvije vrste društva. Na prvom mjestu je popularna odbojnost pripisivanja urođene nejednakosti različitih pojedinaca njihovu važnost. Nadalje, tu je i neuspjeh da se shvati temeljna razlika koja postoji između značenja i djelovanja privatnog vlasništva i sredstava za proizvodnju u prekapitalističkom i kapitalističkom društvu. Konačno, postoji ozbiljna nedoumica koja proizlazi iz dvosmislenog korištenja pojma „ekonomska moć“.
Urođena nejednakost
Doktrina koja pripisuje sve razlike između pojedinaca postnatalnim utjecajima je neodrživa. Činjenica da se ljudska bića rađaju nejednaka u odnosu na tjelesne i mentalne sposobnosti nije odbačena od strane bilo kojeg razumnog čovjeka, a svakako ne pedijatara. Neki pojedinci nadmašuju druge u zdravlju i snazi, u moći uma i sposobnostima za različite performanse, u energičnosti i odlučnosti. Neki ljudi su bolji u ovozemaljskim poslovima, neki manje. S ove tačke gledišta možemo－bez upuštanja u bilo kakvo ocjenjivanje vrijednosti－napraviti razliku između nadmoćnih i inferiornih ljudi. Karl Marx se osvrnuo na „nejednakost pojedinačnog zaduženja i stoga produktivnoga kapaciteta (Leistungsfähigkeit) kao prirodnih povlastica“ i bio je svjestan činjenice da ljudi „ne bi bili različiti pojedinci da nisu bili nejednaki“.
U period prije kapitalizma, bogatiji, „superiorni“ ljudi, koristili su svoju superiornost preuzevši vlast i privukavši mase slabijih, tj. „inferiornih“ ljudi. Pobjednički ratnici prisvojili su za sebe svu raspoloživu zemlju za lov i ribolov, stočarstvo i obradu. Ništa nije ostalo ostalim ljudima, osim služiti prinčevima i njihovoj pratnji. Bili su kmetovi i robovi, beskućnici i bez novca.
Takvo je većinom bilo stanje u većini dijelova svijeta u dobu u kojem su „junaci“ bili glavni, a „trgovina“ odsutna. Ali onda, u procesu koji, iako je iznova i iznova frustrirao oživljavanjem duha nasilja, stoljećima se nastavlja i još uvijek je prisutan, duh poslovanja, tj. mirne saradnje pod načelom podjele rada, potkopavajući mentalitet „dobrih starih dana“. Kapitalizam－tržišna ekonomija－radikalno je transformirao ekonomsku i političku organizaciju čovječanstva.
U pretkapitalističkom društvu superiorni ljudi nisu poznavali nijednu drugu metodu iskorištavanja vlastite superiornosti od tlačenja mase slabijih ljudi. Ali pod kapitalizmom, oni sposobniji i darovitiji mogu profitirati od svoje superiornosti jedino ako služe najbolje što mogu željama većine manje darovitih ljudi. U tržišnoj ekonomiji potrošači su na vrhu. Odlučuju, kupovinom ili suzdržavanjem od kupovine, šta bi trebalo proizvesti, ko i kako, koje kvalitete i količine. Preduzetnici, kapitalisti i zemljoposjednici koji na najkvalitetniji i najjeftiniji način ne ispunjavaju potrebe i želje potrošača, osuđeni su na propast i gubljenje povlaštenog položaja. U poslovnim uredima i laboratorijima najveći umovi su zauzeti upotrebljavanjem najsloženijih dostignuća naučnih istraživanja za proizvodnju još boljih uređaja i naprava za ljude koji nemaju pojma o naučnim teorijama koje omogućavaju fabrikovanje takvih stvari. Što je biznis veći, time je više primoran da svoje proizvodne aktivnosti prilagodi promjenjivim hirovima i željama masa, njegovih gospodara. Temeljno načelo kapitalizma je masovna proizvodnja koja uslužuje mase. Usluživanje masa je ono što čini da biznis raste. Obični čovjek je glavni u tržišnoj ekonomiji. On je klijent „koji je uvijek u pravu“.
U političkoj sferi predstavnička vlada je posljedica prevlasti potrošača na tržištu. Službenici ovise o biračima na način sličan onome u kojem preduzetnici i investitori ovise o potrošačima. Isti historijski proces koji je zamijenio kapitalistički način proizvodnje za pretkapitalističke metode zamijenio je popularnu vladavinu－demokratiju－za kraljevski apsolutizam i druge oblike vladavine od strane nekolicine. I gdje god je tržišna ekonomija nadjačana socijalizmom, autokratija se vrati. Nije bitno hoće li se socijalistički ili komunistički despotizam maskirati upotrebom sinonima poput „diktature proletarijata“ ili „narodne demokratije“ ili „principa Führera“. Uvijek se podrazumijeva potčinjavanje većine nekolicini.
Teško da je moguće zlonamjernije protumačiti poslovanje koje prevladava u kapitalističkom društvu od etiketiranaj kapitalista i preduzetnika nazivima „vladajućom“ klasom čija je namjera „eksploatisati“ mase običnih ljudi. Ne moramo se zapitati kako bi ljudi koji su u kapitalizmu biznismeni pokušali da iskoriste svoje izvanredne talente u bilo kojoj drugoj zamišljenoj organizaciji proizvodnih aktivnosti. U kapitalizmu se takmiče jedni s drugima u služenju masama manje darovitih ljudi. Sve njihove zamisli imaju za cilj usavršavanje metoda snabdijevanja potrošača. Svake godine, svakog mjeseca, svake sedmice na tržištu se pojavi nešto nečuveno i veoma brzo postane dostupno mnogima. Upravo zato što proizvode za profit, privrednici proizvode za potrošače.
Zbunjenost u vezi s imovinom
Drugi nedostatak uobičajenog postupanja s problemima ekonomske organizacije društva jest zbrka koja nastaje neselektivnom primjenom pravnih pojmova, prvenstveno koncepta privatne imovine.
U pretkapitalizmu je prevladavala velika ekonomska samodostatnost, počevši od svakog domaćinstva, kasnije－s postepenim napredovanjem prema trgovini－malih regionalnih jedinica. Većina proizvoda nije stigla na tržište. Oni su bile konzumirani bez prodaje i kupovine. U takvim uslovima nije bilo bitne razlike između privatnog vlasništva robe proizvođača i robe potrošača. U svakom slučaju imovina je služila isključivo vlasniku. Posjedovati nešto, bilo to dobro proizvođača ili dobro potrošača, značilo je da ga ima za sebe i da se bavi njome za vlastite potrebe.
No, to je drugačije u okviru tržišne ekonomije. Vlasnik robe proizvođača, kapitalist, može iskoristiti prednost svog vlasništva samo ako je iskoristi za zadovoljavanje želja potrošača. U tržišnoj ekonomiji vlasništvo nad sredstvima proizvodnje se stječe i čuva služeći narodu i gubi se ako javnost postane nezadovoljna načinom na koji služi. Privatno vlasništvo materijalnih faktora proizvodnje je javni mandat, koji je povučen čim potrošači misle da bi drugi ljudi efikasnije koristili kapitalna dobra za svoju, odnosno, dobrobit potrošača. Sposobnošću sistema profita i gubitka, kapitalisti su prisiljeni da koriste „svoju“ imovinu kao da im je povjerena imovina drugih ljudi pod obvezom da je iskoriste za najbolju moguću ponudu stvarnih korisnika, potrošača. Ovo pravo značenje privatnog vlasništva materijalnih faktora proizvodnje pod kapitalizmom moglo bi se zanemariti i pogrešno tumačiti jer su svi ljudi－ekonomisti, pravnici i laici－bili zavaravani činjenicom da je pravni koncept imovine koji je razvijen od strane pravnih praksi i doktrina pretkapitalističkih vremena ostao nepromijenjen ili tek neznatno promijenjen dok je njegovo djelotvorno značenje radikalno promijenjeno.
U feudalnom društvu ekonomska situacija svakog pojedinca određena je udjelom koji mu određuje vlast. Siromašan čovjek je bio siromašan jer mu je bilo dato malo ili nimalo zemljišta. S pravom je mogao misliti－reći otvoreno bilo bi preopasno: ja sam siromašan jer drugi ljudi imaju više od poštenog udjela. No, u okviru kapitalističkog društva akumulacija dodatnog kapitala od strane onih koji su uspjeli iskoristiti sredstva za najbolju moguću ponudu potrošača obogaćuje ne samo vlasnike već i sve ljude, s jedne strane povećanjem marginalne produktivnosti rada i time plate, a s druge strane povećanjem količine robe proizvedene i stavljene na tržište. Ljudi ekonomski nazadnih zemalja su siromašniji od Amerikanaca, jer njihove zemlje nemaju dovoljan broj uspješnih kapitalista i preduzetnika.
Sklonost poboljšanju životnog standarda masa može prevladati samo kada i gdje akumulacija novog kapitala nadmašuje povećanje broja stanovnika.
Nastanak kapitala je proces koji se odvija u saradnji sa potrošačima: samo oni preduzetnici čije aktivnosti najboljeispunjavaju potrebe javnosti mogu zaraditi viškove. Upotreba nekada akumuliranog kapitala usmjerena je na predviđanje najhitnijih želja potrošača koje još nisu u potpunosti ispunjene. Tako kapital nastaje i koristi se prema željama potrošača.
Kada primjenjujemo pojam „moć“ dok se bavimo tržišnim fenomenom, moramo biti u potpunosti svjesni činjenice da ga koristimo sa konotacijom koja je sasvim drugačija od tradicionalne konotacije koja se koristi u rješavanju pitanja vlade i poslova države.
Vlast je sposobna natjerati na poslušnost sve one koji se usude ne poslušati naredbe koje su izdale vlasti. Niko vladu ne bi smatrao stvarnom u slučaju da nema tu moć. Svaku vladinu akciju podupiru konzervativci, zatvorski čuvari i izvršioci. Međutim, koliko god korisna neka vladina akcija bila, u konačnici je omogućena samo vladinoj moć prisiljavanja svojih subjekata da učine ono što mnogi od njih ne bi učinili da im ne prijete policijski i kazneni sudovi. Vlada podržava rad bolnice u dobrotvorne svrhe. Ali prikupljeni porezi koji daju vladi ovlasti da troši novac za održavanje bolnice nisu dobrovoljno plaćeni. Građani plaćaju poreze jer njihovo neplaćanje će ih odvesti u zatvor, a fizičko pružanje otpora poreznicima na vješala.
Istina je da bi se većina ljudi htjela-ne htjela, pomirila s takvim stanjem i, kako je to rekao David Hume, „odrekla bi se vlastitih osjećanja i strasti zbog vladarevih“. Oni nastavljaju na ovaj način jer misle da dugoročno bolje služe svojim interesima ako su lojalni svojoj vladi, a ne ako je svrgavaju. Ali to ne mijenja činjenicu da vladina moć znači ekskluzivnu sposobnost sprječavanja svake neposlušnosti pribjegavanjem nasilju. Kao ljudska priroda, institucija vlasti neophodno je sredstvo kako bi civilizovani život bio moguć. Alternativa je anarhija i zakon jačeg. Ali ostaje činjenica da je vlada moć zatvaranja i ubijanja.
Pojam ekonomske moći koju primjenjuju socijalistički autori znači nešto sasvim drugačije. Činjenica na koju se to odnosi je sposobnost da se utječe na ponašanje drugih ljudi nudeći im nešto čije posjedovanje smatraju poželjnijim od izbjegavanja žrtve na putu stjecanje toga.
Jednostavno rečeno: to znači poziv na poziv cjenjkanje, čin razmjene. Ja ću vam dati a ako mi date b. Nema govora ni o kakvoj prisili niti prijetnji. Kupac ne „vlada“ prodavačem, a prodavač ne „vlada“ kupcem.
Naravno, u tržišnoj ekonomiji svačiji se stil života prilagođava podjeli rada, a povratak na samodostatnost ne dolazi u obzir. Svačiji bi opstanak bio ugrožen ako bi iznenada bio prisiljen doživjeti samodostatnost godina koje su prošle. Slaba slika o efektima bilo kakvog poremećaja u uobičajenom toku tržišne razmjene nastaje kada se nasilje u sindikatima, koje blagonaklono tolerišu ili čak otvoreno ohrabruju i pomažu od strane vlade, zaustavlja aktivnosti vitalnih grana poslovanja.
Naravno, u tržišnoj ekonomiji svaki stručnjak－a nema drugih ljudi do stručnjaka－ovisi o svim ostalim stručnjacima. Ova uzajamnost je karakteristična osobina međuljudskih odnosa u kapitalizmu. Socijalisti ignorišu činjenicu uzajamnosti i govore o ekonomskoj moći. Na primjer, kako oni to vide, „sposobnost da se ocijeni proizvod“ jedna je od ovlasti preduzetnika. Teško da se mogu pogrešnije shvatiti ključne karakteristike tržišne ekonomije. Nije posao, već su potrošači ti koji konačno određuju šta bi trebalo proizvesti. Glupa je bajka da narodi idu u rat jer postoji vojna industrija i da se ljudi opijaju jer proizvođači alkohola imaju „ekonomsku moć“. Ako neko ekonomsku moć naziva sposobnost odabira－ili, kako socijalisti preferiraju reći－„ocjenjivanje“－proizvoda, mora se utvrditi činjenica da je ta moć potpuno povjerena kupcima i potrošačima.
„Savremena civilizacija, gotovo sva civilizacija“, rekao je veliki britanski ekonomista Edwin Cannan, „temelji se na načelu da se stvari čine ugodnim za one koji vole tržište i neugodnim za one koji to ne vole“. Tržište, to znači kupci; potrošači, to znači svi ljudi. Naprotiv, u planiranju ili socijalizmu ciljevi proizvodnje određuju vrhovno tijelo planiranja; pojedinac dobija ono što autoritet misli da bi trebao dobiti. Sva ova prazna priča o ekonomskoj moći poslovanja ima za cilj uništiti ovu temeljnu razliku između slobode i ropstva.
„Snaga“ poslodavca
Ljudi se pozivaju na ekonomsku moć i u opisivanju unutrašnjih uvjeta koji prevladavaju u različitim preduzećima. Vlasnik privatne kompanije ili predsjednik korporacije, kaže se, uživa u svojoj apsolutnoj moći. Slobodan je da ćejfi i sanjari. Svi zaposlenici ovise o njegovoj samovolji. Moraju se pognuti i poslušati ili će se suočiti s otkazom i gladovanjem.
Takva promatranja, također, pripisuju poslodavcima ovlasti koje se dodjeljuju potrošačima. Zahtjev za nadmašivanjem svojih konkurenata služenjem javnosti na najjeftiniji i najbolji mogući način nalaže svakom preduzeću nužnost zapošljavanja osoblja koje je najprikladnije za obavljanje različitih zadataka koji su im povjereni. Individualno preduzeće mora nastojati nadmašiti svoje konkurente ne samo zapošljavanjem najprikladnijih metoda proizvodnje i kupnjom najbolje opremljenih materijala, već i zapošljavanjem prave vrste radnika. Istina je da glava preduzeća ima sposobnost dati oduška svojim pristalicama ili protivnicima. Slobodan je dati prednost nesposobnom nad boljim čovjekom; može otpustiti vrijednog pomoćnika i na njegovo mjesto zaposliti nesposobnu i neučinkovitu zamjenu. Ali sve greške koje je počinio u tom pogledu utječu na profitabilnost njegovog preduzeća. Mora ih platiti u cijelosti. Upravo je moć tržišta ta koje kažnjava takvo hirovito ponašanje. Tržište tjera preduzetnike da se bave svakim zaposlenikom isključivo s gledišta usluga koje pruža na zadovoljstvo potrošača.
Ono što sprječava sve tržišne transakcije od kušnji pakosti i zlobe upravo su troškovi koji su uključeni u takvo ponašanje. Potrošač je slobodan bojkotovati iz nekih razloga, popularno nazvanih neekonomičnih ili iracionalnih, snabdjevača koji će na najbolji i najjeftiniji način zadovoljiti njegove želje. Ali onda mora snositi posljedice; bit će manje dobro uslužen ili će morati platiti višu cijenu. Građanska vlada provodi svoje zapovijedi pribjegavanjem nasilju ili prijetnjom nasiljem. Tržištu nije potrebno nikakvo pribjegavanje nasilju, jer zanemarivanje njegove racionalnosti samo po sebi je kazna.
Kritičari kapitalizma u potpunosti priznaju ovu činjenicu ukazujući kako za privatno preduzetništvo ne važi ništa osim želje za profitom. Profit se može ostvariti jedino zadovoljavanjem potrošača na bolji ili jeftiniji ili bolji i jeftiniji način od ostalih. Kupac u svom svojstvu klijenta ima pravo biti pakostan i zloban. Biznismen u svojstvu proizvođača ima samo jedan cilj: snabdjeti potrošača. Ako neko osuđuje neumjerenu preokupiranost preduzetnika u stjecanju profita, treba shvatiti dvije stvari. Prvo, da je taj stav preduzetniku zadan od strane potrošača koji nisu spremni prihvatiti bilo kakav izgovor za loše usluge. Drugo, upravo je zanemarivanje „ljudskog ugla“ to koje sprječava arbitrarnost i pristranost da utječu na vezu između poslodavca i zaposlenika.
Utvrditi ove činjenice ne predstavlja niti priznanje ni osudu tržišne ekonomije ni političke posljedice, vladavine naroda (reprezentativna vlada, demokratija). Nauka je neutralna s obzirom na sve procjene vrijednosti. Ona ne odobrava niti osuđuje; ona samo opisuje i analizira ono što je.
Naglašavajući činjenicu da su pod nesmetanim kapitalizmom potrošači glavni u određivanju ciljeva proizvodnje ne podrazumijeva mišljenje o moralnim i intelektualnim sposobnostima tih pojedinaca. Pojedinci kao potrošači i birači su smrtnici koji mogu pogriješiti i vrlo često mogu odabrati nešto što će im dugoročno naštetiti. Filozofi mogu biti u pravu što ozbiljno kritikuju ponašanje svojih sugrađana. Ali u slobodnom društvu nema drugih sredstava za izbjegavanje zla koje proizlazi iz lošeg mišljenja jednog čovjeka nego da ih potakne na dobrovoljno mijenjanje njihovih načina života. Tamo gdje postoji sloboda, to je zadatak za koji je zadužena elita.
Ljudi su nejednaki, a urođena inferiornost mnogih manifestira se i na način na koji uživaju u obilju koje im daje kapitalizam. Bilo bi dobro za čovječanstvo, kažu mnogi autori, ako bi običan čovjek trošio manje vremena i novca za zadovoljstvo priprostih želja, a više za bolja i plemenitija nagrađivanja. Ali, ne bi li ugledni kritičari radije krivili sebe nego mase? Zašto onda oni, koje su sudbina i priroda blagoslovili moralnom i intelektualnom nadmoći, bolje ne uspijevaju uvjeriti mase slabijih ljudi da ostave svoje priproste želje i navike? Ako nešto nije u redu s ponašanjem mnogih, greška više ne leži na inferiornosti masa nego u nemogućnosti ili neodlučnosti elite da potakne druge ljude da prihvate njihove više standarde vrijednosti. Ozbiljna kriza naše civilizacije nije uzrokovana samo nedostacima mase. To nije ništa drugo nego neuspjeli utjecaj elite.
Piše: Ludwig von Mises
S engleskog preveo: Resul Mehmedović (Dialogos)
