Piše: Hamid Deronjić
Slika je kazala više od hiljadu riječi u emisiji “Pošteno” Federalne televizije. Klub poznatih lica sa sarajevskim i tuzlanskim adresama raspravljao je o sudbini bosanske ljevice bez ijednog predstavnika iz Republike Srpske ili sa područja na kojem Hrvati čine većinu. Taj prizor više je rekao o poziciji ljevice od svega što su njeni zastupnici mogli reći o njoj. Ona je svedena na “bošnjački izborni krug”.
To nije novost, ali ostaje temeljni problem stranaka pozicioniranih lijevo od centra, problem koji se ne može zamagliti multietničkim izbornim listama, socijaldemokratskim programima i zalaganjem za “građansku državu”. Sve dok crpi legitimitet iz izborne volje jednog naroda gotovo da je, s obzirom na postavljene ciljeve, svejedno da li se ljevica fragmentira ili ujedinjuje; je li se mehanički integrira ili se okuplja oko jedne ideje; da li je izmrvljena zbog stvarnih razlika ili liderskih sujeta. Ona ostaje “politika ostrva”.
Zato pitanje svih pitanja ljevice jest kako izrasti u bosansku ljevicu – ne samo u imenu već i na terenu. Kako, dakle, sa riječi da je “socijaldemokratija najbolja za Bosnu” preći na djela u cijeloj državi?
Najave radikalnijeg nastupa nekih građanskih stranaka samo će izazvati još radikalniji odgovor. Ako je jedno od ključnih pitanje za ljevicu kako steći povjerenje najvećeg broja građana, onda se ono ne može zadobiti “topovskim udarom slijeva” na ono što građani smatraju vitalnim nacionalnim interesom. Ništa nije HDZ-u i biračima te stranke draže nego kad se iz Sarajeva otvoreno prizna ono od čega oni strahuju – od principa jedan čovjek jedan glas. Pa ni sam Dragan Čović, predsjednik HDZ-a, ne bi mogao naručiti bolju predizbornu kampanju na temu “preglasavanje hrvatskog naroda”.
Umjesto tako radikalnog nastupa u javnosti, možda bi bilo pametnije radikalno preispitati samu ljevicu. Radikalan zahvat bi podrazumijevao da se, recimo, postavi pitanje: gdje su bile ljevičarske stranke na protestima opozicije u Banjaluci? Iz tog, naizgled, besmislenog pitanja dobija se precizan odgovor da mi i nemamo bosansku ljevicu, osim u nazivima stranaka. Može se, naravno, reći da ljevici nije bilo ni mjesto između dva zavađena nacionalna bloka, ali je problem što ljevica tamo ni sama ne preuzima inicijativu. A ne preuzima jer je praktično i nema.
Nije se teško usaglasiti sa mišljenjem da “lijeve političke snage nisu uspjele da artikuliraju odgovarajuću alternativu nasuprot vladajuće etnonacionalne politike, koja se već decenijama pokazuje neosjetljivom za individualne probleme i prava građana”. Ali problem se može postaviti i drugačije i poštenije: koliko građani pred glasačkim kutijama vode računa o individulanim problemima i pravima i da li ih uopće odvajaju od etnonacionalnih interesa? Ili, možda, nemaju izbora? Ako sarajevska ljevica ne valja i ako je lažna, zašto bolje, autentične ljevice nema, recimo, u Republici Srpskoj? Činjenica da su u tom entitetu nacionalne stranke pokrile i prostor opozicije samo potvrđuje da i “desnica” kad zatreba zna igrati lijevom nogom i uputiti dobar pas u prazan prostor.
Ako se sarajevska ljevica već toliko usitnila, onda ne bi smetala još jedna ljevičarska stranka s sjedištem u Banjaluci ili zapadnom dijelu Mostara? Postojanje jedne takve stranke dalo bi više smisla i efekta priči o ujedinjenju bosanske ljevice, dok bi sinteza lijevo orijentiranih stranaka sa sjedištem u Sarajevu predstavljala samo kretanje u krugu – raspadanje i ponovno sastavljanje jednog te istog.
Ali to jednostavno ne pije vode. Očigledno se srpska izborna volja kreće se u nacionalnim alternativama, dok za većinu hrvatskog stanovištva u BiH alternative HDZ-u gotovo da i nema. Može o Miloradu Dodiku, predsjedniku RS-a, govoriti šta ko hoće, ali on je svoju socijaldemokratiju utopio u nacionalizam upravo podilazeći volji birača. Ne bi Dodik bio to što jeste da to birači nisu tražili. Pa i danas alternativu Dodiku i SNSD-u građani RS-a ne vide u ljevici već u savezu nacionalnih stranaka.
Karta na koju stranke lijeve orijentacije najviše računaju jeste solidariziranje i zastupanje takozvanih ugroženih kategorija stanovništva u državi ogrezloj u nepravdama. Ali izgleda da su opet izgubili iz vida predstavu cjeline. Država se ne doživljava kao garant i servis svih njenih građana, već je ta uloga pripala entitetima, pa i kantonima sa ovom ili onom nacionalnom većinom. A to je opet podjela koja ne odgovara ljevici.
Neki šansu za lijevo orijentirane stranke vide u obaveznom izlasku na izbore svih građana s pravom glasa. I tako siju samo nove iluzije. Ako ljude natjerate da pod prijetnjom kazne izađu na izbore, nema tog sredstva koje će ih prinuditi da ne vrate nevažeći izborni listić (ili “bijeli” kao svojevremeno u Srbiji). Jer i to je glasanje kad potvrdiš da ne želiš ni za koga glasati. Uz to, ne bi bilo malo onih koji bi na prisilu uzvratili inatom prilikom glasanja, pa bi se to glasnogovornicima obaveznog izlaska na izbore moglo obiti o glavu.
Odavno je jasno da je pred ljevicom daleko teži zadatak od onoga koji se dnevnopolitički predstavlja u Sarajevu. Ako su iskreni u namjerama kad kažu da je “socijaldemokratija najbolja za Bosnu” i ako svoju politiku ne ograničavaju na bošnjački narod ili Federaciju, onda je njihov cilj natpolovična izborna pobjeda u državi. A rješenje tog zadataka je teško koliko i, recimo, izmjena Dejtonskog sporazuma. Jer i pobjeda ljevičarskih stranaka značila bi, barem u glavama ljudi, “brisanje” i entitetskih granica i nacionalnih podjela koje su u osnovi Dejtona.
Sve ispod toga predstavlja samo borbu ljevice za bošnjački komad vlasti ili pružanje otpora iz opozicije.
Indikator.ba
