Lingvistika o jeziku i jezicima u Bosni i Hercegovini

Stvaranje Babilona koji to nije – 1: O kusuru i izvratku

Ovakve se stvari događaju kad se institucije zadužene za pitanja jezika i književnosti ne ravnaju prema svakodnevnom govoru ljudi nego prema političko-nacionalnim pitanjima.

(Marijan Oršolić – Prometej)

 

Svakodnevna situacija. Kupujem patike u jednom šoping-centru (ne bih ih reklamirao spominjanjem imena) u jednom od rijetkih gradova s hrvatskom većinom u BiH, dolazim na kasu platiti, plaćam, blagajnica mi daje račun i kaže: „Izvolite, vaš izvratak.“ Umjesto da odmah pitam što je to izvratak, pogledam na račun i shvatim da je izvratak zapravo ono što ja u svom svakodnevnom govoru nazivam – kusur. Izlazim iz radnje sretan što sam naučio još jednu novu riječ svojega jezika. Ukoliko je taj i takav jezik čije nove riječi svakodnevno susrećem i učim još uvijek u pravom smislu riječi moj jezik.

Situacije poput gore opisane rezultat su hrvatske poslijeratne jezične politike u BiH, koja, poput jezičnih politika dva naroda s kojima Hrvati dijele BiH (ova rečenica ima svakako više od jednog smisla, zavisno od poimanja riječi dijeliti) nastoji po svaku cijenu standardizirati vlastiti nacionalni jezik, po mogućnosti što različitiji od jezika druga dva naroda u BiH, čime se od ove države kreira prava mala kula babilonska: dar jedinstvenog jezika koji svi razumiju se prezreo i narodu se pobrkao jezik kako bi se što manje i što lošije međusobno razumjeli. No novozamišljeni nacionalni jezik Hrvata u BiH ipak nije „vlastiti“, nego se slijepo pokušava usvojiti jezična norma hrvatskog jezika kakva postoji u Republici Hrvatskoj, pristajući time na dvije premise: (1) jezik kojim generacijama govore Hrvati u BiH ne samo da se ne prepoznaje kao vrijedan plod njihove specifičnosti i bogatog kulturno-povijesnog naslijeđa, nego se (2) kvalificira kao manje vrijedan, neispravan, i treba ga dekontaminirati i uskladiti s „pravim“ hrvatskim jezikom kakav je u Hrvatskoj. A kad je već takva situacija, sva sreća da u Hrvatskoj kao književnojezična norma svojedobno nije usvojen kajkavski umjesto štokavskoga – vjerojatno bi onda bh. Hrvati danas u svojim školama u BiH učili kajkavštinu, kako bi „pročistili“ svoju „neispravnu“ varijantu hrvatskog jezika.
Ovakvom se jezičnom politikom, osim samoponižavanja, siromašenja i negiranja vlastitog jezika i identiteta, postiže i slabljenje i opadanje komunikacijske sposobnosti u vlastitoj državi i društvenoj zajednici BiH, što je valjda očigledno protiv vlastitog socijalnog, kulturnog, svakodnevnog interesa?! Kako onda kvalificirati takvu politiku upornog rada protiv vlastitih interesa, ako nam istodobno u pameti stoji izreka kako je „glupost osobina onih koji uporno rade u korist svoje štete“?
Ali kako god i koliko god se bh. Hrvati trudili da „poprave“ svoj tobože „neispravni“ hrvatski jezik, ta nastojanja ipak nikad neće uspjeti izjednačiti njihov hrvatski s hrvatskim kakav se govori u „matici“. Zašto? Zbog izgovora. Taj važan aspekt u govornoj praksi je zbog njegove snažne izvornosti i „prirodnosti“ skoro nemoguće ukloniti, ako je već i moguće naučiti nametnuta nova pravila pisanja i nove riječi. Kod bh. Hrvata izgovor je ono što ih uvijek „izdaje“ kao Bosance i Hercegovce, mnogo bliže Srbima i Bošnjacima, nego Hrvatima iz Hrvatske. Pa, ako su već prisiljeni oponašati tuđi izgovor da bi bili „bolji“ i „veći“ Hrvati, to onda nije nikakvo hrvatstvo, nego nerazuman psihološki teror nad samim sobom. Koji vodi do frustracije kod nekih ljudi, te do tragikomičnih situacija u svakodnevici. Nešto su slično iskusili i, recimo, u druge krajeve Hrvatske u ratu izbjegli Iločani koji inače govore ekavicu pa su u vrijeme izbjeglištva po zapadnijim gradovima Hrvatske na kioscima tražili Viječernji list.
Ovakve se stvari događaju kad se institucije zadužene za pitanja jezika i književnosti ne ravnaju prema svakodnevnom govoru ljudi nego prema političko-nacionalnim pitanjima. Tako npr. Društvo književnika Herceg-Bosne sredinom studenoga 2013. sastavlja nakaradno pismo o ugroženosti hrvatskoga jezika u BiH. U pismu najprije stoji: „Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne, kao nacionalna udruga prema svome osnovnom poslanju i opredjeljenju, upućeno je na skrb o nacionalnom identitetu, što osobito podrazumijeva skrb o hrvatskom jeziku kao okosnici toga identiteta.“, a onda i: „Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne razvijajući svoju temeljnu djelatnost odbacuje tzv. paradigme melting pot-a kao potrošene i prevladane koncepcije i zalaže se za salad bowl, da različite nacionalnosti i različite kulture, unoseći svoju kulturu i tradiciju ne odustaju ni od čega, nego oplemenjuju svoj identitet u zajednici s drugima te supostoje s drugim kulturama i tradicijama.“
Dakle, primarno „nacionalna“, a ne primarno literarna, književna, intelektualna udruga po svom „osnovnom poslanju i opredjeljenju“, čija je osnovna djelatnost skrb o nacionalnom identitetu, ako to uopće možemo nazvati djelatnošću.
Jezik, okosnica nacionalnog identiteta? Možda u iskrivljenim vizijama malih južnoslavenskih kulturno-romantičarskih nacionalizama u kojima bez posebnog jezika nema posebne nacije, ali svakako ne u jezičnoj znanosti i svjetskoj svakodnevici (postojanje nacija koje govore više jezika – Švicarci, Belgijanci, Kanađani – te jezika koji su materinji pripadnicima više nacija – engleski, njemački, španjolski; slučaj jedne Argentine koja nema neki poseban argentinski jezik, nego službeni španjolski, s tim da žitelji njene metropole i najvećeg grada govore talijanski, s napolitanskim dijalektom).

A kako izgleda ta briga za hrvatski jezik od strane ove udruge, pokazuje druga citirana rečenica, u kojoj se za objašnjenje „osnovnog poslanja“ udruge u čuvanju hrvatskog jezika kao najvažnije koriste engleske riječi (melting pot, salad bowl), koje čak nisu ni prevedene (prva paradigma nije ni prevedena ni pojašnjena) na hrvatski jezik koji se ovdje tobože želi zaštititi!
Zaštititi, od koga? Na to pitanje svaki nacionalizam, pun paranoje i teorija zavjera, uvijek ima spremne odgovore. Tako hrvatska lingvistica Nataša Bašić tvrdi da svi oni koji negativno vrednuju ideološko prefabriciranje hrvatskog jezika to čine „da bi zapriječili svaki samostalni razvitak hrvatskoga jezika, napose njegovu leksičku obnovu, kojom bi se on mogao nenadzirano odvojiti od susjednih jezika bivše države. Iz tih razloga sinkronizirano napadaju i ismijavaju i one nove riječi koje su dobro tvorene i u javnosti prigrljene, poput uspornika“. Jest, uspornik je itekako prihvaćena i prigrljena riječ u hrvatskom jeziku. Kao i osobnica (osobna iskaznica), raskružje (kružni tok), smećnjak (kanta za smeće), smjesnica (gemišt), zatipak (tipfeler), kliznica (eng. slide), ponovak (repriza), brojomat (uređaj koji izbacuje broj mjesta u redu za čekanje), dodirnik (eng. touch screen), daljinac (daljinski upravljač), nejasnica (nejasna riječ), ispraznica (floskula), šikilj (vagina), iskočnik (eng. pop up window), bojomet (eng. paintball), zapozorje (eng. backstage), biciklati (voziti bicikl), daroteka (gift shop), jušnjača (grabilica za juhu)…
Žrtva borbe za fiktivni čisti nacionalni hrvatski jezik je upravo stvarni, svakodnevni, govoreni hrvatski jezik. U gorljivom nastojanju da se bude različito od drugih, postaje se različito i od samoga sebe. Pogotovo je takva jezična politika tragična u slučaju bosanskohercegovačkih Hrvata, koji se, ionako mentalno i duhovno preseljeni i otuđeni od države u kojoj se rađaju i žive, sada još dodatno otuđuju i od BiH i od samih sebe usvajanjem „čistog“ jezičnog standarda iz Hrvatske, njihove države-tutora, koja i dalje revno „brine“ za sitni kusur (iliti izvratak ako hoćete) Hrvata preostalih u BiH nakon plaćanja cijene stvaranja homogene hrvatske nacionalne države i kulture.
No, što se tiče Bosne i Hercegovine, loša jezična politika nije nešto autohtono bh. Hrvatima, nego, kako već rekosmo, nešto zajedničko s narodima s kojima Hrvati dijele BiH. O srpskoj i bošnjačkoj jezičnoj politici više u sljedećem nastavku.

Stvaranje Babilona koji to nije – 2: Trokut jezične paranoje i uzajamnog negiranja

 

Nakon što sam se u prethodnom tekstu pozabavio hrvatskom jezičnom politikom s posebnim osvrtom na Hrvate u BiH, red je da reknem nešto i o srpskoj i bošnjačkoj jezičnoj politici. S nacionalističkom paranojom kao karakteristikom hrvatske jezične politike s kojom je kraju priveden prethodni tekst, počinje i ovaj tekst, jer se radi o dodirnoj točki jezičnih politika svih južnoslavenskih naroda, ma koliko god se ove politike razlikovale. Ova karakteristika implicira konstantnu ugroženost vlastitog jezika od susjednih naroda i potrebu nekakvih fantomskih zaštitnika jezika. U našem, bh. trokutu kulturne paranoje, svatko je od svakoga ugrožen i svatko svakoga ugrožava. Hrvatsku verzije jezične paranoje obradili smo u prethodnom tekstu, sad su na tapetu komplementarni primjeri iz srpske i bošnjačke jezične paranoje. Počnimo sa srpskom.

Tako se npr. u jednom članku o srpskom jeziku na Politika.online može pročitati ni manje ni više nego: „U poslednje vreme primetno je da se za stanicu trolejbusa i autobusa upotrebljava reč stajalište. Mnoge ukorenjene srpske reči i konstrukcije nestaju ustupajući mesto onima uobičajenim u govoru Hrvata.“ Eto sad Hrvati tobože kreiraju Srbima jezični standard! Nigdje međutim nije objašnjeno na koji način se provodi ta hrvatska jezična „majorizacija“ nad ugroženim srpskim jezikom.

Na sličnom tragu je i rad prof. Biljane Samardžić s Filozofskog fakulteta u Istočnom Sarajevu, koja ističe „da srpski lingvisti moraju biti složni i stati u odbranu srpskog jezika, koji se strmoglavo rasparčava na varijante, koje su se preimenovale u posebne jezike u BiH.“ Ovdje međutim nailazimo na bitnu razliku između hrvatske i srpske jezične politike. „Nigdje u svijetu ne postoji jedan jezik koji ima više nacionalnih imena. U Federaciji BiH zvanično su u upotrebi tri jezika – bosanski, hrvatski i srpski; a u Republici Srpskoj jedan – srpski, i dva pisma – latinica i ćirilica. Međutim, svi govornici sa bosanskog i hercegovačkog područja bez obzira kojim od navedenih jezika govore, se apsolutno razumiju. Kako tu činjenicu objasniti strancima koji dolaze u BiH?“ Tu činjenicu prof. Samardžić implicitno objašnjava kao i većina srpskih kulturnih radnika: svi ti ljudi pričaju srpski, svi su oni Srbi, makar se neki od njih drugačije zvali, i makar neki od njih „toga ne bili svjesni“, kako je zborio Vuk Karadžić. Formula po kojoj srpski kulturni radnici shvaćaju kulturu Južnih Slavena (neki idu i šire od Južnih Slavena) jest otprilike ova: A+B=srpsko, pri čemu su i A i B zacijelo srpski, makar se oni sami zvali A i B. Nema te kulturne pojave pod nebom nad ovim dijelom svijeta koju srpski kulturni nacionalizam ne prisvaja i naziva srpskim. Kao što nema te kulturne pojave pod nebom zapadno od Hrvatske koju hrvatski kulturni nacionalizam ne odbacuje i panično nastoji odstraniti iz svoje kulture.

Pa tako, dok se hrvatski nacionalizam (posebno u posljednje vrijeme, usp. slučaj oko tabli u Vukovaru) grozničavo želi odreći ćirilice i ekavice, dotle prof. Samardžić piše ovako: „Srpski jezik ima dva pisma – latinicu i ćirilicu, i dva izgovora – ekavski i ijekavski. Ako se odreknemo jednog izgovora i jednog pisma, to bi značilo da Srbi u Bosni ne govore srpski već hrvatski jezik (ijekavica, latinica).“

Ovdje treba dodati i jednu zanimljivost vezanu za srpsku jezičku politiku u BiH. Naime, premda jezična politika RS-a potpuno ignorira činjenicu zajedničkoga bh. jezičnog konteksta, ipak kao pozitivan treba ocijeniti potez kada su nakon odstupanja s vlasti Radovana Karadžića vlasti u RS-u poništile političku odluku o obaveznom uvođenju ekavskoga izgovora u službenu upotrebu (tada je nastala prava zbrka, i dan danas mogu se naći video-zapisi na kojima novinari „izvještavaju iz Beljine“), kako bi se RS jezično potpuno izjednačila sa Srbijom. Jezična politika bh. Hrvata takav stupanj samostalnosti očigledno nije dostigla.

Dok hrvatska jezična politika najčešće prakticira odstranjivanje i odricanje, a srpska prisvajanje i uzurpiranje, bošnjačka kulturna politika još varira između ova dva modela, ali stoji sve bliže ovom drugom. Dok Srbi govore o samo jednom jeziku u BiH kao srpskom, dotle Bošnjaci govore o samo jednom jeziku u BiH kao bosanskom, s poprilično sličnim implikacijama: to je tobože jezik koji izvorno „pripada“ njima, dok su Hrvati i Srbi kontaminirali svoj jezik i identitet pod utjecajem susjednih država.

To jest reakcija na negiranje bosanskog jezika od strane srpske i hrvatske jezične politike („Bošnjaci koriste srpski jezik, pričaju srpskim jezikom, ponešto ukradu iz hrvatskoga jezika i onda to nazovu bosanskim jezikom“, kako npr. zbori portal HercegBosna), ali reakcija koja samo pokazuje srodnost svih južnoslavenskih kulturnih nacionalizama. Pa tako se na portalima IslamBosna i Bošnjaci.net može pročitati: „Za vrijeme Jugoslavije Srbi i Hrvati, potstaknuti panslavističkim pokretom, stvorili su nove vještačke norme zajedničkog pisanog jezika, koji su Srbi zvali srpsko-hrvatski, a Hrvati hrvatsko-srpski. Kao osnova tog vještačkog jezika korištena je studija Vuka Karadžića ‘Reforma srpskog jezika’, po kojoj je štokavsko narječje bosanskog jezika istočne Hercegovine ijekavskog izgovora preinačeno na ekavski izgovor i dodat mu atribut srpski. Time je jedan dijalekat bosanskog jezika postao osnova za srpski odnosno hrvatski literarni jezik. To nam jasno potvrđuje da bosanski jezik (kako su željeli predstaviti) nije nastao pod uticajem hrvatskog ili srpskog, niti je bosanski jezik nekakav njihov dijalekt.“ Dakle, u dokazivanju postojanja bosanskog jezika ide se dotle da se odriče postojanje hrvatskog i srpskog jezika, koji su u ovoj koncepciji tek nekakve mutacije jednog dijalekta bosanskog jezika.

Kada bošnjačkomuslimanski političari i intelektualci svoju opciju nazivabosanski jezik obrazlažu povijesnim argumentima, nisu u pravu. Naime, onaj „bosanski“, koji Bošnjaci posljednjih godina nastoje kodificirati (pravopisima, rječnicima, gramatikama, nastavnim programima), i koji politički percipiraju kao svoj nacionalni jezik, jednostavno nije onaj povijesni bosanski jezik na koji se pozivaju, nego ideološki jezik koji se tvori (najčešće jezično grotesknom) reafirmacijom orijentalizama i arhaizama. To svakako nije ovaj današnji zbiljni, govorni jezik, kojim, usprkos svim nasilnim podjelama, govore svi Bosanci i Hercegovci, kad govore prirodno, a ne politički „standardizirano“. I jedan i drugi pravi bosanski jezik, onaj povijesni i ovaj današnji govorni, imali su i imaju „širinu i dubinu“, u njemu se, kao u svojemu, prirodno osjećaju svi njegovi govornici. Taj jezik je, kao i dva susjedna, sakat i manjkav upravo za onaj dio jezika koji se isključuje apsolutiziranjem razlika od susjeda.

I kad se te razlike apsolutiziraju na više razina – na razini ne samo jezika, nego i nacije i vjere – onda dobijemo jezičnu politiku kakvu lijepo ilustrira primjer bošnjačke kampanje uoči popisa stanovništva, pod nazivom „Ja sam Bošnjak. Vjera mi je islam. Jezik mi je bosanski.“ Implicitno, bosanski jezik bi bio jezik kojim u cijeloj Bosni govore samo Bošnjaci, i to islamske vjeroispovijesti. Jezik, čiji je standard određen ne samo nacijom, nego čak i vjerom? Tada bi to značilo, kako je lucidno primijetio Boris Dežulović, da je „osnovna razlika između hrvatskog i bosanskog jezika u – arapskom.“

Neki će opet reći da je razlika u glasu h, klasičnom primjeru tendencije bošnjačke jezične politike da bude što različitija od srpske i hrvatske. Dok hrvatski i srpski kultur-nacionalisti negiraju i ismijavaju upotrebu glasa h u bosanskom jeziku, dotle ni napadno i neprirodno korištenje glasa h, često i u riječima u kojima se taj glas izvorno nije koristio, ne predstavlja ništa manju zloporabu te glasovne karakteristike bh. podneblja.

Vjerojatno neke od najljepših riječi o upotrebi glasa h u bosanskom jeziku izrekao je nekadašnji banjalučki profesor književnosti Ante Ćosić: „Glas ‘h’ umekšava i oplemenjuje riječ. Čuva je od kvarenja i raspadanja. Zato je duhan mekši od duvana, mehlem je ljekovitiji od melema, kahva bolje miriše od kave, jer upravo glas ‘h’ daje kavi aromu. Mahrama leprša na vjetru, a marama, teška i beživotna, visi s taraba. Neki se hrane glasom ‘h’ kao boa constrictor s ljudima, te im riječi ostaju bez glave: A'medija, ‘Uso, ‘Ajro. Gospodin Mahmut se bez glasa ‘h’ pretvara u mamuta, u životinju. Zaključimo, ‘h’ predstavlja nježnost, lepršavost, eliksir zdravlja, a bez njega ne bi bilo ni nježnog vjetra- lahora.“

 

Kao ni hrvatska i srpska jezična politika, ni bošnjačka jezična politika nije lišena paranoje i teorije o ugroženosti. Paradoksalno, i njima je opet kriv – hrvatski jezik. Tako se na jednom forumu mogu pročitati jadikovke o „kroatizaciji“ bosanskog jezika. Kao ni u slučaju jadikovki srpskih lingvista, ni ovdje nije objašnjeno na koji to način hrvatski jezik „majorizira“ bosanski. A evo i pritužbi: „I ja govorim bosanskim ali je činjenica da se ono kako govorimo i kako smo govorili sve više kroatizuje odnosno uvode se nove riječi i izrazi. Dovoljno je pogledati dnevnik na FTV i sve ti je jasno. Šta mi imamo od toga što kažemo da govorimo na bosanskom kad sve više i više naginjemo hrvatskom. Odbacili smo kahva i lahko a uveli smo razina i reagirati umjesto reagovati.“, ili „U medijima nije moguće čuti lahko, mehko, kahva… ali je postalo normalno čuti razina umjesto nivo, nogomet umjesto fudbal, puk umjesto stanovništvo, reagirati umjesto reagovati itd… Jasno je u kojem se smijeru ide.“ U smjeru „majorizacije“ bosanskog jezika od strane hrvatskog, možda? Ovdje čovjek postane malo zbunjen. Hrvati se bune da na FTV-u nema hrvatskog jezika i traže svoj kanal. Srbi se ne bune što na FTV-u nema srpskog jezika, jer se koncentriraju na svoje kanale na srpskom jeziku. I onda se još i Bošnjaci bune da na FTV-u nema bosanskog jezika. Kojim se onda jezikom govori na FTV-u? I tko tu onda koga u ovom ludom podneblju, da prostite, majorizira?

Ne bune se naravno Bošnjaci samo protiv tobožnje kroatizacije jezika. Na meti je i – ekavica. Koju je uzoriti intelektualac Fatmir Alispahić proglasio – jezikom genocida. Na temelju kojih i kakvih znanstvenih pretpostavki se neki jezik može proglasiti jezikom genocida, ostaje nepoznato. I dok se u svom tekstu obrušava na „kreveljenje na ekavici“ komentatora Marijana Mijajlovića, Alispahić piše i ovo: „nedopustivo je da iko, pa makar to bio i Mahatma Gandi, na jeziku susjedne države prenosi naš najvažniji državni sportski događaj.“ Implicitno, srpski je jezik susjedne države, a ne i jedan od službenih jezika u BiH, kako je već određeno u ovom našem poslijeratnom babilonskom bunilu. Implicitno, Bošnjaci koji u nekim regijama govore ekavicom također govore jezikom genocida. Eksplicitno, gospodin Fatmir već duže vrijeme govori jezikom cerebrocida.

Nakon ovog kratkog i nesustavnog presjeka hrvatske, srpske i bošnjačke jezične politike, u sljedećem nastavku preostaje nam pokušati skicirati odgovor lingvistike na pitanje da li se u BiH govore tri jezika, ili ipak, u konačnici, samo jedan?

Stvaranje Babilona koji to nije – 3: Lingvistika o jeziku i jezicima u Bosni i Hercegovini

 

Kad se u bh. loncu govori o pitanju jezika i jezikâ, riječ obično ne vode stručnjaci za lingvistiku, nego političari i stranački vođe, koji to pitanje, kao i mnoga druga, preotimaju stručnjacima i pretvaraju ga u tobože političko pitanje prvog reda. Za to postoje barem dva razloga. Jedan se odnosi na korištenje identitetskih problema (na koje su stanovnici BiH zbog povijesnih iskustava uvijek osjetljivi) kao paravana za krupne kriminalne radnje koje se odvijaju u pozadini. Ali, pitanja kulture i jezika ne mogu se eksploatirati do vječnosti, dolazi vrijeme kada će pitanja sve veće nezaposlenosti, kraha mirovinskog sustava, neisplaćivanja radnika, propasti privrede, korupcije, depopulacije države, sve jače kucati na vrata vikendica i vila koje su izgrađene dok su njihovi vlasnici skretali pažnju naroda na pitanja identiteta.
Drugi razlog leži u biti djelovanja totalitarnih modela vlasti – a oni unatoč formalnom demokratskom okviru i dalje dominiraju bh. društvom – koja je usmjerena na ometanje komunikacije između svojih podanika, jer komunikacija između ljudi može samo ugroziti totalitarni sustav. Otuda i odbacivanje dara zajedničkog jezika koji je dan stanovnicima BiH. Krajnji cilj današnjih totalitarnih jezičnih politika u BiH je u tolikoj mjeri reducirati i ideološki uramiti jezik, kako bi na njemu postalo skoro nemoguće izreći protest protiv vladajućih nacionalnih elita. Stoga ne treba čuditi da je ono s čime su nadrealisti krajem osamdesetih zbijali šale („Ja čitam“ na srpskom, hrvatskom, bosanskom, hercegovačkom, crnskom i gorskom) postalo naša tužna svakodnevica upravo kada su protagonisti ovih novih nacionalnih, preobraženih totalitarnih struktura u javnosti preuzeli riječ u raspravama o jeziku/jezicima, i o mnogim drugim stvarima za koje nipošto nisu eksperti, ali ih nastoje politizirati i politički iskoristiti. Kao glavna zadaća dobrih lingvista i kreatora jezičnih standarda zato se postavlja obogaćivati ljude raznovrsnošću jezika, u čemu su im glavni oponenti totalitarizmi i ideologije, koji ne samo da rade na jednorječju, osiromašivanju komunikacije i reduciranju riječi na samo jedan ispravan izraz, nego i na jednoumlju, redukciji misli na samo jedan dopušten obrazac.
Ukoliko se riječ dadne zakonima lingvistike, oni će vam posvjedočiti kako je u stvarnosti govorni jezik u BiH u svim bitnim strukturalno-jezičnim elementima zajednički. Problem je, dakle, samo u vizuri bosanskohercegovačkih kultur-nacionalizama, u tome kako taj jezik nazvati, i „čiji“ je izvorno, vizuri nadahnutoj strahom kako bi postojanje jednog jezika u BiH tobože ugrozilo postojanje više nacija u BiH, što opet osporavaju mnogi primjeri u svijetu, bilo da je riječ o nacijama koje govore više jezika (Švicarci, Belgijanci, Kanađani), ili o jezicima koji su materinji pripadnicima više nacija (njemački, engleski, španjolski). Postojeća tendencija „stvaranja“ triju jezika u BiH ima donekle opravdanje samo na političkom planu imenovanja jezika: svaki narod ima pravo da jezik kojim se služi zove onim imenom koji sam odabere. No, kako god bilo tko u BiH imenovao jezik kojim se služi, time se ne može sakriti njegova upadljiva sličnost, skoro pa istost s jezikom njegovog susjeda koji taj jezik drugačije imenuje, ali ne i bitno drugačije govori.
Ni povijesni razvoj jezika u BiH ne ide u prilog tendenciji oštrog diferenciranja triju jezika u BiH. Ništa zato, kažu totalitarne političke strukture i oko sebe okupljaju potkupljive intelektualce koji za njih odrađuju posao krivotvorenja povijesti. No, ako se svrati u oazu one još uvijek nekrivotvorene i očuvane povijesti ovih prostora, naići će se na neke neobične podatke. Tako npr. bosanski franjevci u imenovanju vlastitog jezika posežu za izrazima i sintagmama poput: „ilirički“, „jezik slovinski kako se u Bosni govori“ (Matija Divković), „jezik Slavo Bosanski“ (Filip Lastrić). Zanimljivo je spomenuti i kako npr. Bartul Kašić (1575-1650), začetnik hrvatske jezične standardizacije na osnovi štokavštine, govori i o jeziku bosanskome. S druge strane, jedna od prvih prigoda u kojoj se pridjev hrvatski pojavljuje kao jezično-književna oznaka je pjesmica Chirvat-türkisi (Hrvatska pjesma, 1588/89, spjevalac Mehmed), najstariji tekst alhamijado književnosti bosanskih muslimana. Povijesno gledano, smiješno je osporiti i samostalno postojanje srpskog jezika (što se danas može čuti od nekih /veliko/bošnjačkih kulturnih radnika, među kojima je i uvaženi „jezikoslovac“ muftija Zukorlić), jednako kao što su sulude tvrdnje srpskih kulturnih radnika za koje na Balkanu ne postoji drugi jezik osim srpskog. U biti, svi bi se već nekako i složili da je jezik kojim govore Hrvati, Bošnjaci i Srbi zajednički, ali samo pod uvjetom da taj jezik nosi ime jednog od tih naroda. Što druga dva naroda, od kojih svaki zastupa isto, naravno, neće prihvatiti, i u tome leži razlog zašto u osnovi zajednički jezik Hrvata, Bošnjaka i Srba nikad u povijesti nije stekao općeprihvaćeno zajedničko ime.

U znanstvenom bi smislu najdosljednije bilo neutralno rješenje kakvo je zastupao zagrebačko-bečki lingvist Radoslav Katičić, imenujući taj zajednički jezik „centralnim južnoslavenskim jezikom“ (na sličnoj liniji je i bh. lingvist Dževad Jahić). Sadržaj ovog pojma odgovara lingvističkoj kategoriji tzv. policentričnog ili pluricentričnog jezika. U lingvističkim se leksikonima policentrični ili pluricentrični standardni jezik definira kao „jezik s nekoliko standardnih nacionalnih varijanata, koje se doduše u pojedinim točkama međusobno razlikuju, ali ne toliko jako da bi mogle konstituirati zasebne jezike“. Lingvistica Snježana Kordić u knjizi „Jezik i nacionalizam“ navodi kako se prema pravilima lingvistike, ako u dva teksta istog sadržaja na dva jezika ima više od 50% sličnosti, više ne može govoriti o dva jezika, nego o jednom policentričnom standardnom jeziku. Između tobože triju jezika koji se govore u BiH prema procjenama lingvista postoji barem 75%-81% sličnosti. Čak su i svi utemeljeni na istom narječju. Međusobna razumljivost sugovornika prelazi 90%. Istina, na bh. prostoru postoje brojne kulturalno-jezične razlike, ali priroda tih razlika nije nešto zbog čega bi se racionalno moglo govoriti o višejezičnosti. Pri tome treba naglasiti kako policentričnost jezika svakako ne podrazumijeva njegov unitarizam, nego upravo suprotno, uvažavanje nacionalno-varijantske raslojenosti jezika.
Čak i one razlike koje postoje u govoru bh. stanovnika su, gle čuda, znatno veće na regionalnoj, negoli na nacionalnoj osnovi. Usporedite recimo melodični govor Hercegovaca sa specifično naglašenim govorom Posavljaka, ili s govorom stanovnika srednje Bosne, kojima su zajedničke poteškoće s razlikovanjem glasova č i ć. Da i ne govorimo o jezičnim specifičnostima rubnih istočnih i zapadnih dijelova Bosne. A čak i te regionalne, dijalektalne razlike su skoro pa zanemarive u usporedbi s dijalektalnim razlikama u Hrvatskoj i Srbiji. Svakako treba spomenuti i kako se ikavica u nekim krajevima održala kao zajednička osobina Hrvata i Bošnjaka (Orašje, Rama, Livno, Duvno), a kao zajedničku jezičnu crtu kod pripadnika svih naroda u BiH lingvisti su davno uočili i skraćivanje osobnih imena sa završetkom na -o (Mujo, Ivo, Jovo), pri čemu je karakteristično da i imena porijeklom iz orijentalnih jezika prolaze kroz morfološko prilagođavanje po tvorbenim modelima domaće antroponimije; takav način kraćenja imena pojava je posve nepoznata u jezicima iz kojih ta imena potječu.
Što se tiče odnosa stranih, najčešće jezika okupatora u BiH s jezikom domaćeg stanovništva, i tu se pokazuje snaga govornog jezika u BiH. Ne samo da se jezici okupatora (turski, arapski, njemački) nisu nametnuli u svakodnevnom govoru bh. stanovnika (premda jesu ostavili trag u obliku mnoštva tuđica u govornom jeziku u BiH), nego se čak doseljeno stanovništvo u BiH – i slavenskog i neslavenskog porijekla – tijekom povijesti jezično asimiliralo. Usporedimo li mnoge druge tijekom povijesti okupirane i kolonizirane zemlje u kojima se nametnuo engleski, arapski, francuski, španjolski jezik, s BiH i njenim govornim jezikom, uviđamo žilavost i ukorijenjenost govornog jezika u BiH. Taj i takav žilavi bosanskohercegovački govorni jezik je, nakon preživljavanja raznih okupacija i održavanja pred snažnim stranim jezicima i kulturama većih naroda, sada suočen s najvećom opasnošću u dosadašnjoj povijesti: s nerazumnom jezičnom politikom ljudi koji ga govore!
Jezik kojim govore stanovnici BiH je jedan od zadnjih bastiona homogenosti stanovnika BiH, po svoj prilici nepovratno podijeljenih na etno-religiozne kolektive. Kao takav, zato i jest na najžešćem udaru ovdašnjih kultur-nacionalizama koji nastoje zamesti svaki trag zajedništvu bh. stanovnika. Ukoliko se nastavi ovaj trend osiromašivanja i rasparčavanja jezika, u nekoj daljoj(?) budućnosti možda u BiH neće biti više nijednog jezika. Jezik u BiH će najprije deevoluirati u tri jezika koje neće razumjeti ni oni za koje je jezik umjetno kreiran, a kamoli pripadnici drugih kolektiva. Ni to neće biti dovoljno, pa će se jezik i dalje reducirati, sve dok se ne svede na glasanje humanoidnih primata. I kad se konačno vratimo u kameno doba, u pravcu kojega su se osim kulture i jezika zaputili i naše gospodarstvo i politička zbilja, kada bosanskohercegovački ljudi svi budu huhukali kao majmuni, hoće li tada biti priznat standard zajedničkog primatskog jezika ili će se i tada svatko povući u svoju pećinu?

Reference:

Snježana Kordić, „Jezik i nacionalizam“
Radoslav Katičić, „Kako postoji hrvatski jezik“
Ivan Lovrenović, „Unutarnja zemlja. Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine“, „Bosna i Hercegovina. Budućnost nezavršenog rata“

 

Stvaranje Babilona koji to nije #1: O kusuru i izvratku

Stvaranje Babilona koji to nije #2: Trokut jezične paranoje i uzajamnog negiranja

 

Stvaranje Babilona koji to nije #3: Lingvistika o jeziku i jezicima u Bosni i Hercegovini

 

Marijan Oršolić