Gotovo sve naše uloge, a ima ih mnogo, ograničene su određenim radnim ili slobodnim vremenom. U njih ulazimo i iz njih izlazimo po potrebi. No, iz uloge roditelja se ne izlazi. Nikad. Nijedne minute! Vrlo je teško biti aktivan i posvećen toj ulozi uz sve što se u jednom danu mora završiti. Ali to je jednostavno nužno. Pritom ne želimo kazati da roditelj stalno treba biti u djetetovom društvu, nego da je dužan i kad nije s djetetom indirektno ga odgajati osiguravši mu zdravo okruženje i kvalitetne sadržaje, kao što je dužan naučiti dijete da pravilno koristi vrijeme za igru i učenje kad je samo i bez nadzora
Novovrijeme.ba
Nedavno sam se prisjetila sad već starog i zaboravljenog animiranog filma iz djetinjstva “Negdje u zemlji snova”. Za one koji ne znaju o čemu je riječ, priča je to o dvoje sirotana, bratu i sestrici, njihovoj borbi dostojnoj odraslog i željama svojstvenim svakom djetetu koje na svijet gleda širom otvorenih očiju. Ali, priča je to i o solidarnosti i dobrim ljudima.
Tih nešto malo više od devet minuta koliko traje ovaj crtić, bilo mi je – a u nedostatku jasnije i bolje riječi, reći ću – čudno. Vireći u taj zaboravljeni svijet anahronih vrijednosti, osjetite neku iščašenost vlastitog svijeta koju u najkraćem možete opisati riječima “jasno je da nešto nije kako treba”. Jasno je: gladnih još ima, ali crtića o gladnima nema! Saosjećanje i odgovornost sežu nam do granica udobnosti u naslonjaču, sve izvan toga smatra se dubokim emocionalnim uznemiravanjem kojeg se, naravno, strogo moramo čuvati!Malo je onoga što obilježava živote naše djece i što je vrijedno toliko da bi bilo upamćeno, a svoje roditeljstvo uglavnom smo sveli na zadovoljavanje vlastite emocionalne gladi pa djecu odgajamo za svoj i ne pripremamo ih za njihov život.
Iako neminovan i neizbježan, ali ne nužno bez vrijednosti, kakav smo to virtuelni život i svijet izgradili za svoju djecu!? Je li to zaista važno i jesu li im potrebni skrbnici koji će biti izvrsni menadžeri, a najmanje roditelji? Koliko je roditeljstvo put odrastanja roditelja pa tek, posljedično, djeteta?
O ovim temama te o vrijednosti knjige razgovarali smo s Lidijom Sejdinović, diplomiranom komparativisticom i bibliotekarkom.
NV: U mnoštvu književnih tema i formi, odabrali ste da se posvetite pisanju za djecu. Šta Vas je usmjerilo ka tome i koliko je ovo polje književnosti, neopravdano i neoprostivo bačeno u zaborav, ustvari važno?
Okušala sam se u pisanju raznih književnih formi, volim kratku priču i radiodramu i namjeravam uvijek pisati žanrovski raznoliko, ali pričama za djecu sam se posvetila u posljednje vrijeme, prvenstveno, kako bih se bolje izgradila kao majka i kao spisateljica, ali i iz razloga što me mnogo privlače osjećaji koji se javljaju tokom pisanja i čitanja priča djeci. Iako se trudim, koliko je moguće, da svoju kreativnost uživam na razne načine, samo mi književnost za djecu služi kao svojevrstan prozor kroz koji mogu proviriti u stvarnost koja pripada isključivo njima i donosi vedrinu, smisao i zabavu za koje odrasli vremenom, nažalost, postanu gotovo nesposobni.
Stoga bih voljela naglasiti da štivo namijenjeno djetetu najprije odgaja i pisca i roditelja, vraća osobu njenoj biti, djetinjstvu, golicajući zapostavljene moralne vrijednosti, a zatim i podsjećajući je kako se lako zabaviti, igrati i opustiti, pa tek onda na vrlo suptilan, maštovit i zabavan način pomaže djetetu da raste u pravom smjeru.
NV: Kako trenutni status i poimanje knjige i čitanja u društvu izgledaju u očima jedne spisateljice; jesu li ovo postale zaista zanemarene i zaboravljene vrijednosti? Literatura za djecu, ili makar literatura koja obilježava djetinjstvo i odrastanje i pamti se, danas gotovo da ne postoji. Lovrakov “Vlak u snijegu” samo je jedan od naslova našeg djetinjstva, a tužno je znati da djeci čak nismo ni odškrinuli vrata svijeta ispunjenog vrijednostima.
Kad se govori o književnosti, jedino se za priče za djecu može s pravom reći da imaju prvenstveno edukativnu funkciju i zbog toga su medij koji roditeljima i odgajateljima omogućava uspostavljanje kvalitetne komunikacije i jačanje bliskosti s djetetom. Potreba za pripovijedanjem i slušanjem nam je jednostavno urođena. Okupljala je ljude oko ognjišta dok još nisu postojali ni pismo ni knjiga (ispunjavala im je slobodno vrijeme i odgajala generacije) i ta potreba sigurno ne postoji slučajno. Priče su nam prirodno potrebne da prenosimo znanje i emocije, da se povezujemo i komuniciramo, što nas, u suštini, i čini ljudima.
Stoga meni uistinu nije jasno kako književnost za djecu, navika čitanja, umijeće slušanja i interpretacije mogu biti ovoliko zapostavljeni, potpuno marginalizirani. A pritom će bilo ko bez razmišljanja ispaliti čitav arsenal kritika na račun novih generacija, ali i današnjih odgajatelja i učitelja. Očekujemo nemoguće od njih, a društvo u njih ulaže premalo. Vrištimo na sav glas u ime raznoraznih prava i zakona, i to je uredu, ali za one koji su nam najvažniji vrlo se mlako borimo. Književnost za djecu je postala nevažna, imamo hrpu tričarija po knjižarama, odličan dizajn i pakovanje koje nam treba izbiti novac iz džepa, a tekst isprazan, pun raznih diskriminacija, prvenstveno na spolnoj osnovi. Nigdje konkursa, inicijativa, poticaja za pisce za djecu. Nedovoljno festivala, radionica, interaktivnog druženja za djecu. Vrlo je malo savjetovališta za roditelje, a da bi se odgojilo dijete, roditelj se stalno se mora obrazovati. Ima ljudi koji bi to radili svim srcem, uvjerena sam. Djeca već desetljećima čitaju iste knjige, pjevaju iste pjesmice i igraju iste igre. Svaka čast tradiciji, treba je čuvati i njegovati, ali zar uistinu ne postoji ništa poslije “Vlaka u snijegu”, “Ježeve kućice” i klasičnih bajki? Zna li iko navesti ime ijednog živućeg pisca za djecu? Postoje takvi pisci, naravno, ali je njihov glas, baš kao i glas djece, zaglušen kreštanjem s raznih ekrana koji nam ispijaju mozak i udaljavaju nas i od drugih i od sebe. I od naše djece. Zapravo nam te tehnološke spravice skreću pažnju s činjenice da nas stalno vreba prijetnja da živimo ispraznim životima i postanemo sjene od ljudi. Želimo li to svojoj djeci?
NV: Održavate interaktivne radionice s djecom u vrtićima. Kakvo iskustvo odatle nosite? “Ako je tvoj prijatelj tužan ili sam, pokloni mu osmijeh, jabuku ili igračku”, jedna je od Vaših poruka na ceduljicama za njih. Jesu li djeca zainteresirana, šta pitaju? Kakav je njihov svijet? Razumiju li poruke koje im odrasli pokušavaju prenijeti?
Interaktivno druženje s djecom za mene je pravo otkriće i namjeravam se time dugo baviti. Pisanje, a zatim i čitanje, te druženje s djecom daje mi lični kompas i nadu da barem malo mogu pridonijeti da se stvari poprave. Moje osnovno uvjerenje je da čovjek svijet oko sebe mora najprije sagledati oštro i kritički, a zatim je dužan, unatoč svim neprilikama, širiti vedrinu i prave vrijednosti. Sjećam se šta je meni značilo čitanje i slušanje priča u djetinjstvu, koliku širinu mišljenja ti pokloni osoba koja ti čita, koja razgovara s tobom i koja te zatim sluša. I koliko ti srce od toga naraste.
A rekla bih da danas poraste i više kad su tokom interaktivnih radionica radoznale oči djece okrenute prema meni. Oni su predivni. Njihova pažnja, smijeh, svježina doživljaja i maštovita pitanja, nešto je što smo dužni njegovati.
Kad je riječ o samom konceptu radionice, tokom čitanja mnogo puta zastanem i postavljam pitanja djeci, a i oni meni. Usput bude mnogo njihovih sjajnih zaključaka, vrlo su komunikativni i otvoreni, čak ispričaju usput i neku svoju priču. Nakon čitanja iz jedne kutijice izvuku bombone i ceduljice s porukama koje proširuju teme. Jedna od njih je: “Ako je tvoj prijatelj tužan ili sam, pokloni mu osmijeh, jabuku ili igračku”. Sve ceduljice pozivaju na razmišljanje o empatiji, pravim vrijednostima, kreativnosti, igri, a zatim i temama u vezi s čitanjem i bibliotekom, školom ili vrtićem.
Spomenula bih da sam imala tremu prije nego što sam počela čitati djeci svoje prve slikovnice “Podijeli igračke i uberi radost”. Nisam se bojala da im se priča neće svidjeti, nego nisam bila sigurna hoću li znati održati njihovu pažnju. Ali sam se ugodno iznenadila, na svaki moj korak u njihovom smjeru, odgovorili su s nekoliko svojih. Ja sam se do sada družila s uzrastom od pet do devet godina i potpuno sam oduševljena. Osjeti se da odgajatelji i bibliotekari koje sam imala priliku upoznati uistinu rade s tom djecom. Ali ne bih se usudila reći da su takvi u većini.
NV: Činjenica je da djeca provode mnogo vremena bez roditelja. Koliko obdaništa, vrtići i škole zadovoljavaju potrebe djece? Ili, konkretnije, šta svi možemo uraditi da ona postanu više od pukog mjesta na kojem dijete ostavimo tokom dana?
Bojim se da potrebe djece na mnogim mjestima nisu na pravi način zadovoljene. Zato jer se smatra da se njihove potrebe lako zadovolje, što je predaleko od istine. I nemam namjeru upirati prstom u nekog pojedinačno; društvo je jednostavno izdalo djecu na svim nivoima. Roditelj juri za novcem dok je dijete možda u pogrešnim rukama. Prosvjetni radnici su pritisnuti raznim pogrešnim sistemima. Ne zapošljavaju se adekvatni ljudi i sl. Ja sam bila dadilja dvije godine, to je najljepši i najzahtjevniji posao na svijetu. I kad se hvalim tim poslom, ljudi me čudno gledaju. Zašto? Pa lakše je diplomirati na bilo kojem fakultetu, nego biti dadilja u pravom smislu te riječi. Nosite neopisivu odgovornost prema djetetu s kojim radite, igrate se, koje čuvate i kojem pružate primjer. Djeca uče po primjeru, nisu to saksije koje ostavite nekome da pazi da se ne razbiju.
Kad se radi o vrtićima, važno je da roditelj upozna odgajatelje i da aktivno učestvuje. Vrtić u koji moj sin ide ima jedan dan u sedmici kad roditelj može doći i pročitati, družiti se, organizirati bilo kakvu radionicu i smatram da smo na pravom tragu. Vrtići trebaju otvoriti vrata roditeljima, piscima, umjetnicima, znanstvenicima, a svi oni se od srca trebaju odazvati pozivu.
Moj plan je zasad i dalje nuditi vrtićima i školama moju interaktivnu radionicu čitanja priča. Ona nije dio nijednog projekta, to je samo način da moje priče zažive te da pritom djeci skrenem pažnju na važnost čitanja, te na vrijednost i mogućnosti koju kriju biblioteke.
A baš svi, unatoč tempu života, beskrajnoj trakavici obaveza i bezvoljnosti kojom su ljudi zaraženi, možemo učiniti mnogo. Građanskim aktivizmom se može uraditi mnogo na polju ozbiljnih pitanja s kojima se bori naše društvo, a na privatnom planu jednostavno treba otvoriti oči i uši, uistinu vidjeti i čuti djecu, svoju i tuđu, i dati im se, svi možemo biti kreativni, svi nešto nosimo u sebi.
NV: S druge strane, one roditeljske, sigurno možete posvjedočiti koliko je aktivan i posvećen doprinos roditelja važan. Šta je pogrešno u poimanjima roditelja? Rezultati konkretno i glasno kazuju da pogrešnog itekako ima.
Vrlo je teško biti roditelj. Toga najčešće nismo svjesni dok se ne nađemo u toj ulozi. Zapravo, nas se dovoljno ne priprema za tu ulogu, za koju je najmanje važna biološka i finansijska spremnost, a na kojima je uvijek naglasak. Potrebna je strašno velika mentalna i emotivna spremnost, kao i vrlo visoka informiranost, razvijeno kritičko mišljenje i spremnost da se prihvati savjet ili potraži pomoć kako bi se iznijela ta uloga. Gotovo sve naše uloge, a ima ih mnogo, ograničene su određenim radnim ili slobodnim vremenom. U njih ulazimo i iz njih izlazimo po potrebi. No, iz uloge roditelja se ne izlazi. Nikad. Nijedne minute! Vrlo je teško biti aktivan i posvećen toj ulozi uz sve što se u jednom danu mora završiti. Ali to je jednostavno nužno. Pritom ne želimo kazati da roditelj stalno treba biti u djetetovom društvu, nego da je dužan i kad nije s djetetom indirektno ga odgajati osiguravši mu zdravo okruženje i kvalitetne sadržaje, kao što je dužan naučiti dijete da pravilno koristi vrijeme za igru i učenje kad je samo i bez nadzora.
NV: Zbog svakodnevnih roditeljskih obaveza prema djetetu, koje se odnose na egzistenciju, koliko su porodični rituali i radionice s djecom važni?
Djeca su mali robovi reda i rituala. Oni im daju sigurnost i okvir unutar kojeg se lakše i brže razvijaju. Taj okvir im zapravo nudi slobodu jer razvijaju svoje emocije i maštu. I zato je vrlo važno da se, osim rituala vezanih za higijenu, hranjenje i obaveze primjerene pojedinom uzrastu, u djetetov život uvede niz rituala u vezi s porodicom i ličnim razvojem djeteta. Dozvolite djetetu da postavi sto s vama, izvadi veš iz mašine, ponese nešto s vama, da s vama popravlja neki kvar u kući, uključite ga u sve, iako nekad žurite, iako je vama to dosadno, iako je dijete malo. Njima to mnogo znači i koristi. Također, čitajte skupa, mijesite tijesto, izrađujte igračke, skačite u lokve i bacite se u snijeg. Mogućnosti su beskrajne. Dozvolite djeci da vas oponašaju i oponašajte vi njih. Nanižite svakodnevno niz rituala i radionica (nekad je i nekoliko minuta neke aktivnosti dovoljno) i ojačat ćete i usrećiti svoje dijete, sebe, cijelu porodicu.
NV: Priča “Kankarankica i Gromopucketalo” ušla je u deset najboljih na konkursu za najbolju kratku priču “Zlatko Tomičić”, koji tradicionalno organizira Književni krug Karlovac. Šta znači ovakvo priznanje i šta bi autorici značilo da ova dva lika postanu saputnici u djetinjstvu neke osobe?
Moj suprug Aidin, sin i ja smo rođeni na isti dan, 25. februara. “Kankarankica i Gromopucketalo” je priča napisana za naš prvi zajednički rođendan. Ona je istovremeno nastala za djecu i odrasle, stilski i sadržajno odgovara tom opisu. I upravo ona objedinjuje sve ono o čemu smo razgovarale: važnost porodičnih rituala, igre, čitanja i slušanja, razvijanja mašte, i zato meni ovo priznanje mnogo znači. Ono mi je signal da ovu priču, namijenjenu mojoj porodici, mogu ponuditi širem krugu ljudi, odnosno pozvati djecu i roditelje da im bude inspiracija da pričaju i žive svoje lijepe priče. Ona je poziv da stalno pravimo što više mjesta za obitelj, ljubav i vedrinu.
Lidija Sejdinović diplomirana je komparativistica i bibliotekarka, a posljednjih pet godina radi kao lektorica. Autorica je slikovnice “Podijeli igračke i uberi radost” (izdavač Kulturni centar “Kralj Fahd”, 2015), nagrađene kratke priče za djecu i odrasle “Kankarankica i Gromopucketalo” (Književni krug Karlovac, 2015), kratke priče “Smjele i svoje – jučer, danas i sutra” (objavljena na šest bh. portala, 2015) i radiodrame “Još jedna postmoderna” (Dramski program BH Radija 1, 2008). Organizatorica je interaktivnih druženja s djecom predškolskog i školskog uzrasta, tokom kojih čita djeci svoje priče i zagovara kulturu čitanja i interpretaciju pročitanog. Odnedavno piše za portal “Coolturna baština”. U slobodno vrijeme, kad ne piše priče, amaterski se bavi fotografijom, smišlja, ispobava i objavljuje recepte te se rekreativno bavi biciklizmom.
