O Stjepanu Mesiću pisao sam pred oko tri godine, i od onda se moje mišljenje nije promijenilo. Najnoviji, u osnovi sramotni po njega video, tek me nagnao da se ponovno osvrnem na ovog političara. Već nakon pojave prvog videa koji ga inkriminira, ispričao se za svoje izjave, a još od prije (i za svog predsjednikovanja) sve do danas, u javnosti zastupa antifašističke stavove. Ne znam jeli ranije znao za ovu snimku (i sad se prilično nespretno ispričao), kao i za još postojećih. Ukoliko jeste, onda je pogriješio što nije odmah upozorio na njih; ako ih je namjerno prećutao, greška mu je jošte veća. Ovako ga mogu gađati dok ne napusti ovaj svijet, mada je objektivnim promatračima jasno da ne gađaju njega (starca od osamdeset i nešto godina kojeg su lišili i ono malo polugica kojima je mogao kako-tako utjecati na domaće i strano javno mnijenje), već antifašizam, s namjerom njegova prevrednovanja te totalne revizije povijesti. “Novi” video je bljutav i ogavan, ali se njegovom pojavom u ovom trenutku postavlja niz pitanja, i to manje glede Mesića kao osobe koja već dvadesetak godina neskriveno, javno zastupa antifašističke stavove, već u pogledu onih koji su upravo ovaj čas odabrali za njegovu objavu.
Zašto je “nepoznat netko” čekao više od dvadeset godina, pa ga objavio upravo u ovom trenutku? Svakako da bi prerano objavljivanje bilo protiv interesa tadašnje tuđmanovske vlasti, s obzirom da je bila na sasvim istoj liniji koju Mesić zastupa na videu. Daklem, bilo bi savršeno kontraproduktivno objaviti ga, jer bi – prvenstveno u međunarodnoj javnosti, a napose među Židovima – izazvao nepodjeljenu osudu iste. Za Mesićeva predsjednikovanja bilo bi dosta opasno, jer je držao vlast u rukama, a pokazalo se da je brz na tuženju za klevete, neovisno o njihovoj istinitosti. Ovaj čas, kad se HDZ učvrstio na vlasti, s nizom ministara koji simpatiziraju NDH a u javnosti ništa ne čine da spriječe bujajući fašizam (Plenkovićevo najavljivanje “komisija” za ispitivanje širom svijeta poznatih činjenica, nije nego perfidno odvraćanje pogleda javnosti od svjetonazorske suštine vladajućih); kad u javnosti sve više bujaju kritike s lijeva; kad je Titova bista maknuta iz ureda predsjednice; kad su Mesiću oduzeli ured, nastojeći ga prikazati kao njegova privilegija, mada bijaše predviđen za sve bivše predsjednike (Josipović ga se odrekao); kad se hrvatska desničarska politika sve više povezuje sa svjetskom desnicom (premijerov posjet jastrebu Netanyahu-u je providni manevar promocije hrvatskog kvaziantifašizma); kad se table sa “za Dom spremni” pozdravom počinju širiti širom zemlje; kad kao da se jedva čekalo da mu SABH ustupi ured, da bi se tim videom odjednom gađale dvije mete – prividna Mesić, i stvarna – hrvatski antifašizam, itd… – možda postaje jasno zašto je upravo sada objavljen! Zavadi, pa vladaj! Kost je bačena, a na nju ne mogu šutjeti antifašisti, odnosno antifašistička ljevica, dok će osuda videa s desne strane (koja ga je i ubacila u javnost) upravo nju – još uvijek prikirivene antefašiste – prikazati kao najveće branitelje antifašizma!
U Njemačkoj se javo izražavanje fašizma i negiranje holokausta zakonski kažnjava; u Austriji su osudili revizionističkog britanskog povjesničara Davida Irvinga na tri godine zatvora, poradi negiranja holokausta, ali – ovo je Hrvatska. Pokazuje se da su kolaboranti zaista bili gori od svojih gospodara, o čemu svjedoče i sami nacisti, pa i njemački vojni izaslanik u NDH u svojim memoarima. Biološki i ideološki potomci zločinačkih kolaboranata ne libe se, putem relativizacije ustašije i partizanstva, zločina s obje strane (od čega su jedni uzrok drugih, odnosno drugi posljedica prvih koji su se sistematski izvodili četiri ratne godine), reinterpretacijom (revizijom) povijesti, unijeti toliki kaos u javno mnijenje, da će totalna “nevinost” hrvatskih fašista i “krivnja” ratnih pobjednika pasti u naručje najširih slojeva kao zrela kruška. Umjesto da se vlasti, politika i društvo obračunava sa tekućim, aktualnim fašističkim tendencijama, obračun je prebačen dvadesetak godina unazad jer je tako probitačnije. Pogled, ionako vrlo neobrazovane i moralno diskutabilne (u najmanju ruku) većine, skrenut je namjerno na prošlo vladanje Mesićevo, kako bi se izbjeglo raspravljati o sadašnjem vladanju profašističke, kriminalne elite. Primjerice, od plagiranja znanstvenih radova ministra Barišića, pažnja se pokušava odvratiti na navodne plagijate povjesničara Ive Goldsteina, dok o Tuđmanovim prepisivanjima (1, 2, 3, 4) među vladajućima vlada zavjera šutnje. Pa jasno, Goldsteini kao povjesničari (k tome još Židovi! – poluljudi u njihovoj percepciji, neka vas ne zavaravaju hodočašća u Izrael) su im trn u oku. Kako to da nikome nije, niti sad smeta svojedobno predsjedavanje državom “Oca domovine”, pravog plagijatora, pronevjeritelja imovine kojeg je tadašnji predsjednik Ustavnog suda (podjednaka baraba kao i prvi) spasio nezaboravnom definicijom da “novac nije imovina”, i čovjeka pod istragom za ratne zločine, kojeg se indirektno spominje u više presuda kao učesnika “udruženog zločinačkog poduhvata”?:
„Tačno je da gospodin Tuđman nije optužen, pošto je mrtav, ali da je živ, bio bi ovdje na optuženičkoj klupi. General Bobetko, da je živ, bio bi na optuženičkoj klupi. To treba imati u vidu kada se govori o udruženom zločinačkom poduhvatu.“, (sudija Jean-Claude Antonetti)
Mesićevu progonu se odmah pridružio prononsirani, proustaški desničar Vice Vukojević – prvi predsjednik Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Hrvatskoga sabora – koji je u jasenovačkom logoru našao tek 2238 žrtava! – ustvari stojeći na istoj poziciji kao Mesić u inkriminiranom videu. Jer osudom preobraženog Mesića, ubija dvije muhe: njegov (i ne samo njegov) antifašizam prikazuje kao pusto licemjerje, istovremeno braneći sebe i svoje “nalaze”. Ideja o postratnom “jasenovačkom komunističkom logoru”, skroz se – unatoč dokaza da nije postojao – provlači kroz javnost.. Valja se prisjetiti i Mihanovićevog (bivšeg predsjednika Sabora) trubljenja o kulturnom životu u logoru (“Mala Floramye” i slične bedastoće), itd… Kao kruna svega, video je objavio Velimir Bujanec – za neke najvjerodostojniji hrvatski novinar, ustvari bivši diler droge i neoustaša, o čemu svjedoče njegove fotografije u ustaškoj uniformi, baš kao i one Hasanbegovića koji se odmah pridružio hajci na bivšeg predsjednika. A HDZ-a se sve to kao i ne tiče, mada je Mesić bio njegov osnivač, i u vrijeme snimanja videa bio na istim pozicijama kao i stranka. Doduše, tih tipova se ne tiče ni presuda kojom se proglašavaju kriminalnom organizacijom, a najžalosnije je što se to izgleda ni većine Hrvata ne tiče, pa ih iznova biraju na vlast! Dodamo li tome micanje Titove biste iz predsjedničinog ureda, uz njen skrivećki posjet Jasenovcu te niz budalastih izjava, svakogodišnje služenje misa za “pokoj Pavelićeve duše” ali odbijanje istog za antifašističkog svećenika Rittiga, direktne izjave hrvatskih biskupa u prilog bivše ustaške (kvazi) države, pokret za kanonizaciju Stepinca, odijum ne samo prema Srbima već i njihovom pismu i glasilu, kukasti križ na poljudskom travnjaku, najnoviji šibenski slučaj micanja izložbe posvećene Anni Frank, da općepoznato ćišćenje knjižnica od nepoćudnih knjiga a države od 3000 spomenika antifašizmu i antifaštima ni ne spominjemo – izgleda kao ludilo, ali u njemu ima sistema (što potvrđuje, u međuvremenu iskrsnuo, još jedan video iz 1990. godine)! Smjer kretanja države već vide i židovske žrtve ustaških zločina, koje već drugu godinu redom bojkotiraju licemjernu svečanost kojom vladajući pred Bogdanovićevim cvijetom dokazuju svoje beskrajnije licemjerje od Mesićevog. Slučajevi nalik navedenima obično se od elite na vlasti tretiraju kao izolirani, no da – primjerice – netko smakne premijera ili predsjednicu, ne bi li i to bio “samo” izolirani slučaj, koji se za razliku od pobrojanih baš i ne ponavlja?
Nije da mi je Mesić posebno simpatičan, ali nakon njegovog odlaska s predsjedničkog položaja, kad joj je on bio kakva-takva brana, započela je bujica fašizacije države. Etički je početkom devedesetih sasvim posrnuo, ali se već dvadesetak godina nastoji ispraviti. Činjenica jeste, da je sa stavovima jednakim onima na videima (pjevanje ustaških pjesama, bulažnjenja o Jasenovcu), bitno pomogao rušenju Jugoslavije, ali kako više istu ne možeš sastaviti, nažalost je on među svim dosadašnjim hrvatskim predsjednicima bio najpodnošljiviji. Fašisti ga ne trpe iz više razloga, a među njih spada raskid sa Tuđmanom, kritika ponašanja Hrvata u BiH, promjena svjetonazora prema antifašizmu, obrana partizanskog pokreta, dolazak u Jasenovac i jasno izražavanje o “bleiburškim zbivanjima” kao o posljedici ustaških zločina, i slično… Za razliku od Tuđmana, protiv njega nikad nije vođena međunarodna istraga za ratne zločine, a eventualno bi mogao biti suđen za nešto poput verbalnog delikta, naravno u – kako se uobičajilo reći – iole pristojnoj državi, što Hrvatska svakako nije. No, zamislim načas, hipotetski, da se Mesića osudilo; bi li onda bila moguća haaška suđenja pojedinim hrvatskim ratnim zločincima (velika je vjerojatnost – mada on to niječe – da je transkripte Tuđmanovih razgovora dostavio sudu, na kojem je i svjedočio); bi li barem na kratko (koliko je predsjednikovao) uspio kako-tako potisnuti ustašoide iz javnog života; što bi bilo da nije umirovio generale koji su se počeli petljati u politiku; odavao je počast žrtvama fašizma (svakako da to aposteriori, nakon gledanja videa, ispada krajnje licemjerno, ali on je to radio – za razliku od drugih!); ponavljao istinu da su u Jasenovcu pobijeni nevini, a na “Bleiburgu” njihovi krvnici; zalagao se za sekularnu državu i javno stavio vojnog ordinarija Jezerinca na mjesto koje mu pripada; vanjsku je politiku vodio na drugi način no oni prije i poslije njega itd… Tko bi to radio da nije bilo njega? Nitko, jer ličnosti toliko pozicionirane u prethodnoj vlasti i u očima javnosti nije bilo! Pisao je Feral o njegovim gafovima, ali ga je počeo štedjeti, jer je – čini se – postao vrelo informacija za njih, snabdjevajući ih dokumentima iz najviših vrhova vlasti, uz višekratno davanje intervjua listu.
Pogledajmo sad tko inicira najnovije i prtethodne napade na Mesića (već rekosmo, preko njega ustvari na antifašizam i tekovine NOB). Pozivaju se na stare priloge njegovi nekadašnji “kriegskolege”, u vrijeme nastanka video zapisa sasvim jednakih stavova, od kojih je Mesić ipak evoluirao u pozitivnom smjeru. Ne napadaju ga toliko antifašisti (SABH, ljevica, lijeve građanske udruge, Židovi, Srbi,…) koji bi to primarno trebali činiti, koliko upravo fašistička desnica, čiji su eksponenti izbore dobili sloganom “Vjerodostojno!”. Oni koji ljevici uvijek prigovaraju da se neprestano vraća prošlosti, sada su objavili video star dvadesetak godina, kako bi što više prikrili vlastitu aktualnu djelatnost. Najnoviji napad na Mesića bio bi analogan napadu na novinara Pilsela, odraslog u fašističkoj obitelji i miljeu, prizivajući njegovu prošlost i blateći ga njome, s namjerom da ga se dezavuira i uništi njegova tranzicija prema antifašizmu, koju već godinama dokazuje svojim tekstovima. Pilsel i Mesić su konvertirali (otac potonjeg je bio u partizanima) na pravu stranu, Hasanbegović nije. Mesić je sasvim lišen bilo kakvog vladajućeg utjecaja na prilike u državi, Hasanbegović nije (komentirajući cijeli slučaj, ovaj se raspričao o navodno dvostrukim mjerilima). Dobro kaže Arsen Bauk:
“Gledajući izjave predsjednika IO HDZ-a Stjepana Mesića iz 1992. mogu samo izraziti zadovoljstvo što je Stjepan Mesić evoluirao u stavovima u odnosu na 1992. i žaljenje što HDZ nije evoluirao od 1992.”
I to je nepobitno! Stoga je beskrajno važnije obračunati s “hasanbegovićevskom” sadašnjošću, negoli s Mesićevom prošlošću. Prvi se prošlosti nije, a drugi se je praktičnim djelovanjem odrekao. U ostvarenju svog individualnog cilja spleo sa drugim ljudima istih ciljeva, ali drukčijeg svjetonazora. Kad je cilj ostvaren, razišao se sa njima, progutao svoje licemjerje i sad je kao “pravi”. Od Francuske, preko Oktobarske do Jugoslavenske revolucije, među pobjednicima uvijek je bilo trvenja koja su i krvavo završavala. Što se časnih ljudina i autoriteta bez mrlja tiče, takvih nikada i nigdje nije bilo među političarima. Postoje samo “časniji od” i “s manje mrlja nego”, ali te formulacije ne znače biti častan ili bez mrlja, a izrazito ovise o kontekstu situacije. Tako bi trebalo smjestiti i Mesića, a svakako je bio podobnij za obnašanje funkcije predsjednika države, no bilo koji prije i poslije njega. Intelektualci, pa i kad se udruže u lijeve intelektualističke stranke, ne mogu stubokom promijeniti situaciju. Baš kao i “baljezganja” novinara po portalima i časopisima. To može samo dovesti do postepene promjenje u shvaćanjima naroda, što je vrlo dugotrajan i neizvjestan proces, i s time se moramo zadovoljiti. Da pojednostavnim, ne možeš razbojnika s pištoljem u ruci, spremnog da te orobi i ubije ako se suprotstaviš, odgovoriti od njegove namjere moraliziranjem, pozivanjima na Marxa, Bibliju, etiku,… Nije istina da “um caruje, snaga klade valja” – snaga (fizička, vojna, ekonomska,…) vlada nad nama cijelu povijest, a promućurniji umovi samo je koriste da se dočepaju vlasti i oslade materijalno. U pogledu svoje etičnosti, Mesić nije ispao moralan, ispao je licemjer i još mnogo gorega, mogao je biti osuđen, ali – u nepostojećem savršenom svijetu. Ovo je ipak samo Hrvatska, na putu ka paradigmi nemoralnog nesavršenstva, i nađite mi nekoga tko bi to učino u vrijeme njegova krimena. Još uvijek padamo, i dok nismo dotakli nevidljivo nam dno, svako malo vičemo “dobro je, još nismo tresnuli!”.
Ladislav Babić
sbperiskop.net
