Migrantska kriza u Calaisu razotkriva Europu bez ideja
Europske zemlje imaju povijest uskraćivanja pomoći očajnim izbjeglicama – ali svaki put to požale. Gdje je glas državnika koji se izdiže iznad kukavičkog kora bezvrijednog kalkulanstva i sebičnosti?
Autor: Roger Cohen
Europska Unija se našla u tjesnacu između onih koji žele ući u nju, onih koji žele izaći iz nje i onih koji ju žele uništiti. Oni koji žele ući su očajnici, oni koji žele izaći su ljuti, a oni koji ju žele uništiti mašu zastavama.
Ova trostruka prijetnja je, po prvi put u njenoj povijesti, zajednicu od 28 članica učinila ranjivijom i lomljivijom nego sposobnijom za daljnju integraciju.
Mirna Europa gotovo bez granica predstavlja veliko ostvarenje druge polovice 20. st. Da možete otići iz Njemačke u Poljsku preko skoro izbrisane granice i jedva zamisliti da su prije 70 godina na tom području pobijeni milijuni, svjedočanstvo je ovog velikog dostignuća. Europska Unija je najblještavije čudo na Zemlji.
Ova Europa nije suočena s direktnim rizikom od dezintegracije. No, ona se troši. Počnimo s onima koji žele ući. Oni nemaju što izgubiti jer su već izgubili sve. U mnogim slučajevima oni dolaze iz Afganistana (u ratu otkako pamtimo ovu državu), Sirije (četiri milijuna izbjeglica, broj raste), Somalije, Iraka, Eritreje, Magreba ili drugih područja Afrike.
Na kraju odiseja koje uključuju trošne čamce i grabežljive krijumčare ljudima, ovi migranti se probijaju do Eurotunela u La Mancheu. Blokirali su promet i trgovinu. Izazvali su ponovno planuće stoljetne englesko-francuske tenzije. Navukli su bijes Daily Maila (truba za većinu onog najgore u Britaniji). Novine čak smatraju kako je vrijeme da se na migrante pošalje vojska.
Rat, represija, progoni i ekonomske teškoće – povezane s magnetskom dostupnošću slika napretka i sigurnosti Zapada čak i u najsiromašnijim dijelovima svijeta – stvorili su ogroman val migracije
No, slanje vojske ili gradnja zidova, neće ništa riješiti. Oko 3.000 očajnih ljudi u Calaisu dio su mnogo većeg fenomena. Više od 100.000 izbjeglica ili migranata je ove godine dosad ušlo u Europu preko Mediterana. Značajan ih se broj utopio. Rat, represija, progoni i ekonomske teškoće – povezane s magnetskom dostupnošću slika napretka i sigurnosti Zapada čak i u najsiromašnijim dijelovima svijeta – stvorili su ogroman val migracije. Od željezničkog kolodvora u Milanu do ulica Calaisa vidljiv je utjecaj ovog vala. Dajte i nama nešto od te sigurnosti i napretka, traže razbaštinjeni.
Europa uglavnom sliježe ramenima. Zavladala je rascjepkana plitkoumnost, u 28 nacionalnih varijanti. Dosad nije bilo jedinstva niti djelovanja sa svrhom. Nakon mnogo prepiske i natezanja, i pritiska od pritisnute Italije, europski vođe su se složili podijeliti dio „tereta“ i preuzeti nekih 40.000 izbjeglica, što predstavlja mizeran broj. Više od 3.5 miijuna izbjeglica su trenutno u Jordanu, Turskoj i Libanonu, zemljama daleko manje naprednima od europskih. Očaj migranata ispisuje stranice sramote kontinenta.
Europske zemlje imaju povijest uskraćivanja pomoći očajnim izbjeglicama – ali svaki put to požale. EU je upravo nastala kako bi se zaustavili trajni ratovi koji su milijune ljudi učinili beskućnicima bez mogućnosti povratka. Možda se ovdje čini zgodnim pozvati se ponovno na ideale Unije; to je također potrebno i da bi Unija preživjela. Gdje je glas državnika koji se izdiže iznad kukavičkog kora bezvrijednog kalkulanstva i sebičnosti?
Naravno, postoje razni izgovori. Visoka nezaposlenost, spor ili nikakav rast gospodarstva. Iskorištavanje europskog bogatstva od strane onih koji ga nisu platili (ovo je, doduše, upitno, jesu li zemlje iz kojih dolaze imigranti, često bivše kolonije, platile današnje europsko blagostanje, op.a.) izaziva bijes. No sve to nisu razlozi za zatvaranje vrata. Broj migranata, iako velik, nije takav da ga zajednica od više od pola milijarde ljudi ne može upiti. Ono što je potrebno jest koordinirana politika koja nudi legalne rute za migrante – i politička odlučnost da se osmisli Europa koja nešto može napraviti. Trenutni neuspjeh Europe je neuspjeh njezine imaginacije i volje. Kriza eura ne može biti alibi za nedjelovanje, kako ono unutar EU tako i ono u zemljama poput Libije, u kojima je europska odgovornost jasno uključena. Europska ideja mora povratiti svoj stari sjaj.
Britanija, koja se osjeća ugroženom od onoga što premijer David Cameron naziva „rojem“ migranata, također je zemlja koja prijeti napuštanjem Unije. Europa je u Britaniji postala sinonim za birokratsko petljanje i nered eurozone. Bijes se svakodnevno njeguje od strane istog šovinističog tiska koji želi zapodjenuti novu bitku kod Agincourta s Francuzima zbog migrantske krize – i silom raščistiti kamp u Calaisu.
Izjašnjavanje o izlasku iz EU, ili tzv. Brexit, moguće je na obećanom referendumu. To bi bilo loše i za Britaniju i za Europu. No, nedostatak koordinirane i jedinstvene politike u EU ide na ruku zagovornicima napuštanja EU. Kakvu bi ulogu, pita tabor koji se zalaže za izlazak iz EU, mogla imati Britanija u Europi predvođenoj Njemačkom koja ne želi voditi, i podijeljenoj na unutrašnju jezgru eurozone, gdje se sve odlučuje, i drugom grupom koja uopće ne dijeli zajedničku valutu? Njemačka kancelarica Angela Merkel nema baš neke velike političke vizije. No Europa od nje treba govor u kojem se hrabro preuzima rizik.
Potencijalni razarač Europe ima jasne ciljeve: oslabljena Europa načičkana ljevičarskim i desničarskim protuimigrantskim strankama u usponu, koja se cijepa poput svoje grčke periferije, neodlučna spram svojim istočnih susjeda, moralno iskvarena, zatvorena u sebe dok Moskva i Peking osmišljavanju budućnost Euroazije.
Njegovo ime je Vladimir Putin. On ima ideje. Europa, zasada, nema nikakve ideje. I to je opasno.
S engleskog preveo Marijan Oršolić
Izvor: The New York Times
