Zločin, kazna i osveta se uglavnom – mada ne u i principu – u najekstremnijem obliku manifestiraju kao fizičko nasilje, neovisno od uzročno posljedičnih veza. U sve to se dobro uklapa beskrajno raspravljanje pitanja, bez konačnog odgovora, mada je prilično očit: „jeli čovjek po svojoj prirodi agresivan?“. Pa, jašta da jeste, u onoj mjeri u kojoj uz sve ostale evolucijom (biološkom i socijalnom) stečene osobine nosi u sebi i agresiju, kao relikt svoje animalne prošlosti. Ako nekome nije dovoljno promatrati svakodnevnu agresiju pripadnika ljudskog roda (unutar vrste, ne spominjući onu prema drugim vrstama i prirodi u cjelini) – fizičku i nefizičku – onda neka zvirne u prošlost te protumači kako su ljudi u poslijednjih 3400 godina svoje povijesti, u miru proveli svega 268 godina. Od toga, nakon svršetka najkrvavijeg – vjerojatno ne i poslijednjeg – globalnog sukoba, nakon 1945. godine, svega 26 dana bez ratovanja! U ratove se ubrajaju svakovrsna klanja, revolucije i kontrarevolucije u kojima godišnje pogine više od 1000 ljudi. Konačni odgovor neće dati znanost već samo praksa, kad se bude pokazalo da je u narednih 3400 godina bilo svega 26 dana ratovanja, koje je ubrzanim djelovanjem cjelokupnog čovječanstva brzo prekinuto. Agresijom se posebno bavio nobelovac Konrad Lorenz:
„Lorenzova znanstvena orijentacija temelji se na originalnoj interpretaciji instinkta kao »programirane« i spontane radnje, koju valja shvatiti kao motoričku nasljednu koordinaciju. Prema tomu, načini ponašanja nisu reakcije na podražaje iz okoline; životinja se rađa s određenom motoričkom sposobnošću ili se ta sposobnost razvija tijekom ontogeneze u procesu dozrijevanja, pa se ne mora učiti. Osnovnim instinktima hranjenja i razmnožavanja Lorenz pridružuje instinkt agresivnosti, koju objašnjava kao instinkt održanja vrste s tri funkcije: a) borbom za ravnomjernu raširenost životinja iste vrste na biotopu, b) selekcijom najjačih konkurentskom borbom, c) obranom mladunčadi. Prvi je opisao fenomen utiskivanja (njem. Prägung, engl. imprinting) kao prirođenu dispoziciju učenja. Njegova poredbena etologija temeljna je orijentacija i za ljudsko ponašanje, jer polazi od pretpostavke i opažanja da ljudsko ponašanje ne počiva samo na učenju, već da je i ono određeno nasljednom koordinacijom i prirođenom pobuđivačkom shemom ili mehanizmom U svojoj najpoznatijoj knjizi Takozvano zlo (Das sogenannte Böse, O agresiji – On Aggression) ustvrdio je da i u ljudi agresija uključuje spremljenu instinktivnu energiju koju treba osloboditi, nakon čega slijedi faza oporavka energije, koju onda opet treba ispustiti (kao što se ispušta i puni voda u vodokotliću).“
Pritom instinkt ne teba shvatiti kao neko metafizičko načelo od „tvorca“ usađeno u živa bića, već produktom evolucije u kojoj su se u borbi za opstanak održala bića koja su u svojem ustrojstvu posjedovala veće opiranje vlastitom nestanku. U prikazu knjige grupe autora: „Teorije ličnosti i genetička istraživanja“, stoji:
„…dobro poznati primjer je agresivno ponašanje i gen za monoaminooksidazu (MAO). Djeca koja imaju mutiran gen za MAO postat će agresivna u odrasloj dobi samo ako su i sama bila zlostavljana u djetinjstvu. Bihevioristi bi rekli da je riječ o naučenom ponašanju, danas znamo da je „krivac“ za takvo ponašanje mutiran gen za MAO, ali samo uz okolinski uvjet za agresiju. Okolinska agresija bez mutacije gena za MAO neće rezultirati razvojem agresivnog i zlostavljačkog ponašanja u osoba koje nemaju navedenu mutaciju. Međutim, s genetikom ličnosti treba biti oprezan. Kao i uvijek, u životu ništa nije idealno…“
Taj „samo uz okolinski uvjet za agresiju“, naročita rječca „samo“, više govori nego što bismo u prvi mah pomislili. Naime, utjecaju okoline je nemoguće izbjeći, dapače, i sami je mijenjamo – kako prirodnu tako i onu socijalnu – što povratno djeluje i na nas (u čemu je važno pitanje praga). Sad, ili sav ljudski rod ima „mutirani gen za MAO“ (što, dakako, nije slučaj) a uvjeti okoline – oni zadani i oni koje sami stvaramo – su takvi da potiču agresivno ponašanje čovječanstva, ili je stvar u nečem drugom što na prvi pogled ne vidimo. Kako je utjecaj okoline jedan od pokretača biološke evolucije, on može poticati agresiju kod ljudi (Lorenz tvrdi suprotno), a niti dizajnirana socijalna okolina nije uspjela to spriječiti s obzirom da je oblikovana socijaldarvinistički, po ugledu na animalni svijet (alfa jedinke i one niže hijerarhije, odnos među različito rangiranim jedinkama, borba za opstanak u socijalnoj okolini, borba oko naklonosti partnera,…). Kaže Lorenz da se životinja rađa s određenom motoričkom sposobnošću reakcije, ili se „ta sposobnost (instinktivnog djelovanja) razvija tijekom ontogeneze u procesu dozrijevanja, pa se ne mora učiti“, no razvijanje neke osobine same od sebe – bez međudjelovanja s okolinom – izgleda prilično metafizički. Uvjeren sam da procesu dozrijevanja, specijalno kod ljudi, bitno utječe i okolina jačajući ili slabeći instinkte jedinke, što se uslijed međusobnih interakcija onda osjeti i na ponašanju vrste. Onda to zapravo i jeste učenje, makar i nesvijesno. Ni najagresivnija životinjska vrsta nije takva u svakom trenutku svog postojanja. Promatrate li lavlju obitelj kako se mirno izležava, preživa poslije dobrog obroka, igra s mladuncima, odgaja ih, međusobno se zavodi sve do kopulacije,…, naivni istraživači bi moguće postavili jednako pitanje: „jesu li lavovi po svojoj prirodi agresivni?“. Tumačenju da jesu, protivio bi se prethodni prikaz idiličnog lavljeg porodičnog života. Objašnjenje pak njihove agresije pri lovu na plijen, zaštiti mladunaca ili u sukobima s konkurentima, kao „utjecaja okoline“ – u smislu pobude instinkta vlastitog, ili očuvanja vrste – podjednako je i za ljude, ali izbjegava eksplicitnu potvrdu: da, živa bića su urođeno agresivna (pa tako i čovjek) gdje je agresija posljedica očuvanja vlastite cjelovitosti organizma i borbe za opstanak. S tim što ljudsko biće to razumije, shvaćajući i mogućnosti prevazilaženja, ali mu do danas to nije uspjelo. Bilo u genima, bilo zbog utjecaja okoline, svi se ovako ili onako nosimo s reliktima naše evolucijske prošlosti. Pitanje pak koje postavljaju autori spomenutog naučnog rada:
„…nalaz da je oko 40% naše ličnosti nasljedno za pojedinca zapravo i ne znači puno. Jer individualni život i individualna kombinacija gena u neke osobe u individualnoj životnoj povijesti daje određenu ličnost. Nadalje, ako znamo da su određeni gen ili geni odgovorni za nečije ponašanje, hoće li zbog toga takva osoba biti oslobođena odgovornosti za svoje životne postupke, izbore ili, da idemo u krajnost, oslobođena odgovornosti za kaznena djela, jer naprosto je kao takva rođena. Ili tko ima pravo baratati genetičkim informacijama, hoćemo li ljude koji su mutiranog gena SERT-a cijeli život osiguravati od stresova da ne bi dobili depresivni poremećaj. Imamo li pravo pravdati se lošom genetikom za životne neuspjehe ili su čovjekova slobodna volja i razum ipak presudni? Rekao bih da smo se našli u novoj situaciji. Genetika nam je dala neke odgovore, ali i otvorila puno više novih pitanja za čije odgovore moramo biti spremni.“,
postavlja još važnije, dodatno: Od koga to autori očekuju odgovor? Od „dragog boga“ – pa će se onda, hvala bogu načekati – ili od samog sebe, čovjeka. Daklem, rezolutni, ali relativni i samo trenutačni odgovor (u skladu sa znanstvenom spoznajom i etikom svog vremena) može doći samo od nas samih. Što će reći, obraćanjem pažnje na svaki specifični slučaj, bez obzira radilo se o pojedincima ili kolektivitetima, i davanjem odgovora u dani trenutak jedino važećeg. Teret etike ne nosi „tvorac“, već njegova tvorba na svojim leđima – sviđalo se to njoj ili ne! Čovjek pojedinac je sinteza djelovanja genskih faktora, utjecaja okoline, odgoja i obrazovanja, ali je pitanje kako se sve to odražava na cijeli kolektiv u uzajamnoj interakciji njegovih članova.
Postoji cijela znanost o ljudskom zlu, pod imenom ponerologija. Naziv je preuzet iz teologije, a potiče od grčke reči poneros u značenju mučan, rđav, poročan i reči logia. „Bazirana je na biologiji, psihopatologiji i kliničkoj psihologiji, te kombinovanjem ove tri nauke pokušava da dođe do određenih odgovora. U suštini bavi se analiziranjem geneze zla koja postoji u čovečanstvu. Ponerologija se bavi analiziranjem čovečanstva na makrosocijalnom, ali i na invidualnom nivou“. Ime i temu proučavanja definirao je poljski psihijatar Andrzej Łobaczewski u interdisciplinarnoj studiji (područja psihopatologije, sociologije, filozofije i povijesti) o uzrocima socijalne nepravde i pojavama kao što su agresivni ratovi, etnička čišćenja, genocidi, uspostava policijskih država, itd. Prema njemu, „ultimativni izvor zla posljedica je dvaju ljudskih faktora: prirodnog ljudskog neznanja (ignorantnosti) i slabosti, te postojanja i djelovanja statistički male (4-8% ukupne populacije), ali ekstremno aktivne grupe psihološki devijantnih osoba (psihopata). Ignoriranje (nepoznavanje) postojanja takvih psiholoških razlika prvi je kriterij ponerogeneze koja otvara prostor da psihopate mogu nezapaženo djelovati“. U knjizi „Politička ponerologija“ u osnovi iznosi slijedeći zaključak:
„…sistem treba da bude evolucionaran po svojoj prirodi i treba da bude baziran na prihvatanju evolucije kao prirodnog zakona. U svemu tome, prirodni evolutivni faktori će igrati važnu ulogu, kao npr. u toku spoznaje na način što će se podaci neprestano obrađivati, od onih jednostavnijih i pristupačnijih, pa sve do onih važnijih i suptilnijih stvari. Princip evolucije treba da bude čvrsto utisnut u osnovne filozofske postavke takvog sistema da bi ga zaštitio od budućih revolucija.“
Oduvijek sam smatrao da je evolucija „najtrajnija revolucija“, ali u vezi nje – ne glede na to što o društvenim pojavama Łobaczewski izvodi zaključke temeljem „biologije, psihopatologije i kliničke psihologije“ ne vodeći računa o emergentnim zakonima – postoje neki problemi. Već dugo je poznato kako rastom pojedinih struktura (uključivo živi svijet pa i čovjeka) vladaju tzv. emergentni zakoni (emergencija, lat emergere: pojaviti se, izroniti – spontano pojavljivanje novog stupnja na nižem prethodnom). To znači, u marksističkom jeziku, kako na određenom stupnju razvoja kvantitet rađa novi kvalitet, dok na danas prihvatljivijem jeziku prirodnih znanosti govori kako u novonastalim strukturama djeluju sasvim nove (nikako u suprotnosti sa bazičnim zakonima, ali ipak različite od njih) zakonitosti. Ljudskom jedinkom kao „tvorevinom“ posve različitom od mikrosvijeta, iako na njemu baziranom, vlada posve drugi skup zakonitosti nego li elementarnim česticama. Posebno, uzevši u obzir socijalne zakonitosti i zakone (koje, usput rečeno, on sam stvara). Dakle, hoće li ili neće neki foton ili druga mikrotvorevina „odlučiti“ učiniti – u skladu sa probabilističkom interpretacijom valne funkcije – ovo ili ono, nema baš nikakve fundamentalne veze s pojmom ljudske slobode. Osnovna je pogreška što se zakonitosti uočene na jednoj skali prirode, nekritički nastoje prenijeti na sasvim drugu njenu dimenziju. Čak i na nadgradnju prirode same – na ljudsko društvo.
Evolucija pak sama ovisi kako o slučajnim pojavama, primjerice – spontanim mutacijama izazvanima djelovanjem zračenja – tako i od utjecaja okoline. Prilagodba bića s Galápagosa okolini je sasvim drukčija od onih u području Amazonije. Daklem, treba uzeti u obzir utjecaj okoline, okvira unutar kojega se pojave zbivaju, na sam evolutivni razvoj. A okvir (okolina) može se mijenjati kontinuirano, postepeno (primjerice utjecajem klimatskih promjena), ili pak iznenada – katastrofalno – recimo kao posljedica potresa, tsunamija, vulkanskih erupcija,…, a onaj društveni kao posljedica revolucija. Pri tome revoluciju ne treba shvatiti kao isključivo nasilnu (kao što to uglavnom čini Łobaczewski) već u smislu korjenite promjene stanja, što se može desiti i mirnim putem. Daklem, revolucionare ne treba nikako tretirati kao isključivo patološke, nenormalne tipove koji se izdvajaju iz spektra normalnih ljudi (a što je normalnost ionako je podložno definiciji; „Ludim smatraju onoga čije se ludilo ne poklapa s ludilom većine“, Sigurd Hoel) – mada među njima ima i nesumnjivo takvih – već prije kao pokretače masa koji možda i ne vide unaprijed sav domet svojeg djelovanja, kao što to vjerojatno nije vidio ni izumitelj parnog stroja ili osnivač kvantne mehanike. Stoga ni „normalnom“ pojedincu – „kad dara prevrši mjeru“ – nije stalo da cijeli svoj život podvrgne kontinuiranoj evoluciji, čekajući da mu se tlačitelj ili njegova N-ta generacija smiluje (upravo je to psihopatološko stanje!), jer čekanje njegove milosti nije nego podvrgavanje zlu (zločinu) ne manjem nego revolucionarni prekid s njim, imamo li u vidu idealistički, nigdje primjenjen „Ne ubij!“ moto, koji bi nas kao trebao voditi.
Ne umanjujući, naročito psihološke aspekte ponerologije i njeno izučavanje suštine zla i pokušaj mijenjanja društva očekivanjem (i djelovanjem) popravljanja pojedinaca, ona se može shvatiti i kao sofisticirano razvijen princip „Umjesto da mijenjaš svijet, mijenjaj prvo samoga sebe“. Naime, to je sasvim idealistička, utopistička, u praksi neprimjenjiva floskula, jer čovjek svojim životom sinhrono mijenja svijet i sebe. Interakcija svijeta i osobe je primjer društvene akcije i reakcije, gdje je pojedinačnim djelovanjem na kratke staze izglednija promjena svijeta no čovjeka (posljedica socijalne verzije prirodoslovnog zakona očuvanja impulsa, gdje sudar velike i male mase izaziva veće promjene na potonjoj). Revolucije ne treba smatrati kao bolesne reakcije uzrokovane djelovanjem patoloških tipova, već normalnom reakcijom cjeline (društva) upravo na neizlječiva društvena stanja uzrokovana utilitarističkom inercijom vladajući elita (što je također prije patološko stanje negoli reakcija zdravog društvenog tijela). Zatvoren u kavezu s lavom ne pregovaraš, već bježiš ili se pokušavaš oduprijeti, a samo mazohistički tipovi mirno čekaju sudbinu; naročito ako od trenutno site životinje očekuju da će ih poštedjeti.
U zaključku moglo bi se reći kako se u kvazidemokraciji koja nam se uvaljuje za zbiljsku demokraciju, možemo zapetljavati o ozbiljne, humorističke, satirične, ironijske ili cinične definicije naroda, ali “ona amorfna masa koju političari preziru”, njih bira i oni se pozivaju da imaju legitimitet od nje. Ako imaju legitimnost izabrati ih, tim prije ga imaju smijeniti ih, na način koji odgovara njihovom vršenju vlasti. Od redovnih, preko vanrednih izbora do revolucije, ako su nezadovoljni cijelim sistemom. Dakako, i to će krajnji relativisti dovesti do ekstrema, tvrdeći da tko gubi ima se pravo ljutiti, ali činjenica je da ne pobjeđuju uvijek oni „pravi“ – humanisti koji se zalažu za ljudske odnose u društvu. Lanac zločin–kazna–osveta može se prekinuti samo ako se uspostave stabilni i pravedni društveni odnosi (što do danas nigdje nije slučaj), a u cjelokupnom povijesnom zbivanju najstabilnije stanje zauzimaju leševi. Niti iskorištavaju, niti su iskorišteni, niti se bune zbog stanja u kojem se nalaze. Dotle je cijela povijest samo odraz licemjernog odnosa ljuske vrste prema humanim vrijednostima, jedna od kojih se može ilustrirati i božjom zapovješću „Ne ubij!“. A da se to postigne neminovna je korjenita promjena društvenog okvira, napose etičkih načela kojima se ovo društvo rukovodi.
Autor: Ladislav Babić
“Diogen” – diogenpro.com
