Vjerodostojnost
Autor: Ladislav Babić
sbperiskop.net
Ljudi vole relativizirati stvari, no nisu one baš relativne u tolikoj mjeri kolikima ih predstavljaju. U mikrosvijetu postoji više “kanala” – svaki s određenom vjerojatnošću – kroz koji se pojave mogu ovako ili onako zbiti. Zašto baš ovako a ne onako, fizičari ne znaju – sem što su sposobni proračunati očekivanja. Kažu da se događaji zbivaju bezuzročno, na slučajan način. No, kad se jednom nešto desi, onda je to – to! Istina je da se čestica A raspala na čestice B i C i tu više ne možemo “silovati” druge mogućnosti, uvoditi reviziju zbivanja. Naime, zgoda se desila na način na koji se desila (barem u „našem“ svemiru) i to je jedina prava istina. Slično je i sa zbivanjima u makrosvijetu, posebno u ljudskom društvu. Svaki događaj, ma koliko razglabali o potencijalima koje prije no se slučio nosi u sebi, jednom kad se desi postaje svršeni čin. Istina je samo jedna jedina, a sve ostalo su tek naše interpretacije. Nikako ne stoji da svatko ima svoju istinu, već samosubjektivni pogled na apsolutnu istinu, koji ne smijemo drukčije nazivati negoli interpretacijom, odnosno osobnim viđenjem ili subjektivnom istinomo zbivanju. Ljudskom stvoru je iz raznoraznih razloga nepristupačna apsolutna istina o događaju (zamišljenom božanstvu, dakako, nije – ali od toga za nas nikakve vajde), što nikako ne znači da su sva osobna viđenja, osobne istine, jednakovrijedne – ma koliko se potukli braneći isključivo vlastita viđenja. Jednostavan primjer nesposobnosti apsolutne prosudbe je snimanje događaja kamerom (koja, naravno, ne bilježi motive i psihološke razloge), brzinom od 24 sličica u sekundi. Između dvije uzastopne sličice uvijek je vremenski interval nedostupan našoj analizi. Dakako, brzinu snimanja možemo povećati ali principijelni prigovor ostaje isti. Postoje interpretacije koje se više približavaju apsolutnoj istini negoli druge, pa njima treba obratiti veću pozornost negoli inima, od kojih većinu možemo odbaciti kao nesuvisle fantazije neobrazovanih, neupućenih, lično zainteresiranih, frustriranih i na ostale emocionalne te druge načine diskvalificiranih ljudi za tumačenje što se i kako se desilo. Kome ćemo pokloniti povjerenje u opisu cjeline zbivanja (uzroka, tijeka i posljedica) nažalost opet ovisi samo o nesavršenom ljudskom biću, međutim smo ipak skloni (ili bi trebali biti) nekima poklanjati veću pažnju i povjerenje zarad njihove veće vjerodostojnosti, posebno ako je umjesto frazeologije potkrijepljena dokazima. Tome nas mogu podučiti, sem ličnog integriteta autora – njegove moralne neupitnosti – i logička neproturječnost interpretacije s često naknadno potvrđenim posljedicama. Kažemo da su neka viđenja objektivnija od drugih, pa takva i preferiramo.
Jedna od posljedica demokratizacije (u aktualnoj fazi društvenog razvoja vrlo djelomične) je pojava masovnih medija – radija, televizije, časopisa, internetskih portala itd. – koji su zamijenili širenje vijesti rekla-kazala metodom. Barem totalni naivci tako smatraju, jer možda nikada nije bilo toliko rekla-kazala vijesti, napisa, analiza, komentara, spinova, koliko u medijima kojima neupitno poklanjamo povjerenje. Nikad istina (ona relativna) nije imala više mogućnosti širenja svijetom, ali nažalost ni njena suprotnost laž, odnosno modifikacija joj, prikladnija za manipuliranje nekritičkim masama – poluistina. Čak i više od čuvene goebbelsovske krilatice “sto puta ponovljena laž postaje istina”. U laž impregniranu nebitnim zrncima istine, ubačenima tek da se servirana cjelina lakše ugnijezdi u mozgovima ciljanih grupa, lakše je povjerovati – posebno nedovoljno informiranima, što smo na mnogim poljima svi mi – negoli u njen stopostotni koncentrat. Da bismo izbjegli konfuziju u pogledu shvaćanja događaja koji nas iz sekunde u sekundu zasipaju, a onda i izgradili neki koherentni, doslijedni, što objektivniji svjetonazor, potrebno se vrlo kritički odnositi prema izvorima “informacija”. Treba izabrati vjerodostojne medije, u kojima rade vjerodostojni novinari, od kojih i jedni i drugi idu za istinom a ne isključivo za vlastitom korišću – tiražom, odnosno plaćom (kao što liječnicima osnovni etički kriterij djelovanja mora biti dobrobit pacijenta, za novinare je to istina). Nimalo lak i jednostavan zadatak za koji se čovjek kvalificira još od djetinjstva, pod vodstvom svojih učitelja: roditelja, škole, države i vlastite zdravorazumske skepse. Prvi i poslijednji u rečenom poretku najbitniji su, jer škola samo transferira (na društvenim područjima, s obzirom da u prirodoslovnima to praktički ne može) ideološke državne interese, radije recimo – one vladajućih elita. Roditelj, ako sam nije odavno zaveden nebitnim detaljima poput domoljublja, zastava, himni, grbova i slične egzotike koja se uvijek priziva da prikrije stvarnu istinu pred hipnotiziranom rajom, prvi je i najbitniji korak u izgradnji našeg osjećaja procjene vjerodostojnosti medija,informatora i plasiranih informacija.
Valja napomenuti da je i istinoljubivim komentatorima i analitičarima društvenih pojava lakše procjenjivati opće stanje društva (neku vrst statističke mješavine ljudi, interesa, želja, djelovanja, emocija,…) negoli objektivno suditi o pojedincima. Otprilike kao što je iz satelitskih snimki lako odrediti zaraženost cijele šume, ali je nesigurnije to utvrditi za konkretno stablo. Države nastale raspadom Jugoslavije su bolesna društva, mnogo bolesnija negoli je bila cjelina koja ih je objedinjavala. Liječnički karton pojedinaca već je mnogo teže ispisati, zato tu valja biti jako oprezan i u javnost ići samo sa čvrstim dokazima (zaobišavši sada razlog povrede dostojanstva osobe). Jasno da je to vrlo teško, jer inficirano društvo vode zaražene osobe o kojima bi trebale iznijeti dokaze institucije kojima su one na čelu. Pojedinac je u gotovo bespomoćnoj situaciji da to učini na vlastitu ruku, a ukoliko i uspije može očekivati svakojake neuogodnost – od ličnih pritisaka, prijetnji sebi i obitelji, otkaza, prebijanja pa sve do likvidacije. Često ponajbolje dokaze, i nesvijesni da to rade, zaraženi iznose vlastitim djelovanjem – trebalo bi samo principijelno ići njegovim tragom, što bi neizostavno dovelo do materijalnih dokaza. Či bi – da bi, u premnogo slučajeva. Eter javnosti vrvi informacijama, poluinformacijama idezinformacijama prema kojima svatko sve više zauzima – spram svojih obrazovnih, etičkih i psihičkih mogućnosti – ne samo osobni već i javni stav (kakvim postaje čim se pojavi u javnosti, ma i u obliku anonimnog komentara nekog teksta). No, jeli podjednake vrijednosti komentar na svakojake lopovluke, onaj tatova iz postOlujnog vlaka Split-Knin-Split ilipljačkaša varaždinskih kasarni koji su nakon odlaska jugovojske navalili k’o muhe na govna, znat će samo oni koji nisu sudjelovali u takvim, sličnim ili strašnijim zbivanjima. Pojedince, posebno ako ih se ne poznaje dobro, vrlo je teško procijeniti. Ako si danas za “ovo”, sutra zastupaš “ono” a preksutra nešto sasvim “novo”, kako drukčije prosuditi tog čovjeka no kao licemjera. Draži mi je (ne kao osoba, već za procjenu karaktera) krvoločni ustaša koji se od ratnih vremena do danas nije promijenio, nego onaj što je navodno evoluirao u epohi i društvu “podnošljivije” biće, a mijenja se svakom promjenom društvenih okolnosti. S prvim, čovjek zna na čemu je i kako se postaviti; ovi drugi prepuni su smjese krivice i olakotnih okolnosti, pa sad vidi kako ga pro(suditi).
Svatko će prema svom svjetonazoru (s humanističkog stajališta ni oni ne mogu biti ravnopravni) i vlastitim duhovnim preferencijama koje je sticao od rane mladosti, prosuđivati što se oko njega zbiva. Ipak, cjelovitim ljudima valja birati medije koji ga obavještavaju o zbivanjima oko njega i širom svijeta, prema njihovoj relevantnosti, prema vjerodostojnosti koju možemo – ukoliko raspolažemo sa bar malo skeptičnog kriticizma nezagađanog manjkavostima vlastitog karaktera i spinovima koji nam se namjerno plasiraju – procijeniti spram korespondiranja njihovih izvještaja i analiza sa stvarnošću. Koliko je to već moguće, približenjem relativne spoznaje apsolutnoj istinitosti nekog događaja. Nismo li to sposobni u tijeku samog zbivanja ili neposredno poslije njega, poslije nekog vremena i to postaje moguće. Naravno, i u novinare dokazanog povjerenja može se posumjati, bilo da nenamjerno objave neku laž bilo da se premetnu u promotore poluistina (prebrzo bi bili raskrinkani da izravno prijeđu na širenje laži) radi vlastite materijalne koristi. Namjerno nisu spominjana imena medija i ljudi koji u njima rade, neka svatko sam zaključi tko u koju kategoriju spada, no ipak je jedna gotovo neizbježna ilustracija. Radi se o ugaslom tjedniku“Feral Tribune” sa svojim novinarima, od kojih su mnogi i nadalje aktivni. To je bio paradigmatski primjer poštenog novinarstva u najnemogućijim uvjetima, kad je ne samo egzistencija već i život njegovih novinara dolazio u pitanje, kad se vlasti nisu mogle odhrvati istini koju je pronosio nego prisilnim novačenjem njegova urednika, nametanjem “poreza na pornografiju”časopisu koji s pornografijom veze nije imao, i inim institucionalnim i vaninstitucionalnim pritiscima. Ilustrativno je da su uz šutnju ili učešću u harangi protiv tog tjednika i njegovih novinara, s vremenskim razmakom koji je ovisio o situaciji u zemlji, mainstream mediji sami preuzimali njegova otkrića i – sad već bajate – vijesti, kao navodno vlastita “ekskluzivna otkrića”. Za razliku od moralnih profesionalaca, režimski se useru od straha, maskirajući govna domoljubnim frazama tipa “za Hrvatsku sam spremna i lagati”. Svi su nešto spremni – za dom, za laganje, za šurovanje s vlastima,… – no malo je spremnih za obranu istine po cijenu vlastite egzistencije. Eto, takvima treba vjerovati, uvijek uz zrno kritične skepse u rezervi; oni su vjerodostojni koliko to već ljudski stvor može biti!
Ne samo širitelji, već i stvaratelji vijesti (ograničit ću se samo na vlasti) mogu biti (ne)vjerodostojni. Primjerice, takva je bila bivša a posebno aktualna vlast, objema kojima su stotine tisuća ljudi iskazale povjerenje. Njihova vjerodostojnost se testira mjerom u kojoj su izvršili dana obećanja temeljem kojih su izabrani, ali i etičkom kvalitetom njihovom. Predočuje li„kukuriku koalicija“ „plan 21“ kao izborno obećanje da bi potom bilo rečeno kako se radilo samo o šali, ili ako „domoljubna koalicija“ nastupa s osnove neoustašizacije zemlje, obje su nevjerodostojne – prva u smislu povjerenja, druga pak etički. Takve su stranke i ljudi bili izabrani od milijuna glasača, pa jeli onda čudno da jesmo gdje smo – „v riti“? Dodamo li ljudsku bijedu ministara i sudaca kojima se popunjavaju vlada i Ustavni sud, kao i predsjedničino bulažnjenje da će Hrvatska biti „među najrazvijenijim zemljama EU i svijeta“ (nije rečeno za koliko stoljeća!), jasno je da je i ovo nevjerodostojna tvorevina. Neki su čak rekli „društveno besmislena, neupotrebljiva i, štoviše, pogubna za ljudske živote na njezinim prostorima.“. Smatra li se onda čudnim da se i prosječnog glasača mora smatrati krajnje nevjerodostojnim u pogledu vlastitog zdravog razuma, etike i stvarnog humanizma? Zadnjih je dana na vagi pitanje vjerodostojnosti osoba s izvjesnog spiska (odnosno spiska samog, kao i demantija banke na koju se odnosi), novinara koji ga je iznio u javnost, te zviždača koji mu ga je navodno proslijedio. Ostavljam vas da se sami snađete i koprcate u mulju, za koji je ogromna većina – budimo iskreni – kriva rad svojih posve upitnih (nevjerodostojnimh) moralnih kvaliteta. Zašto, svatko će naći svoj odgovor.
