Ladislav Babić: Vidjet ćemo, a što – vidjet će se

Midhat Hajdarević 2020-01-07

Vidjet ćemo, a što – vidjet će se

Euforija i razočaranje, a ništa se bitno nije promijenilo u liliputanskom fragmentu bivše države. Hrvatska je i dalje duboko podijeljena, a izborne pobjede osiguravaju onih par postotaka prilagodljivaca koji se pragmatično prebacuju s (kvazi)lijeve na desnu stranu ili obrnuto, kako već njihov egzistencijalni credo („u se, na se i poda se“) drži da treba učiniti. Takvi su se, u još većem postotku, pri kraju NOB-e prikrpavali pobjednicima, baš i kao kad su pobjednici (komunisti) postali gubitnicima. „Nihil novum sub sole“, otkako je svijeta i vijeka. U silnoj euforiji zbog formalne pobjede, Milanovićev štab i njegovi fanovi vjerojatno neće ni shvatiti da se naprosto radi o stjecaju povoljnih okolnosti: kriminalne politike HDZ-a; trvenja u njemu koja moguće dovedu i do rascjepa; inteligencijom, etikom i sposobnostima sasvim minorne protukandidatkinje, a prvenstveno velikog gubitka glasova devastirane Slavonije (krah poljoprivrede, iseljavanje, demografski kolaps, itd). Mada je lažljiva desničarka tamo uglavnom pobijedila, bilo je to u mnogo manjoj mjeri negoli kad je izabrana za vršenje sebi neprimjerene predsjedničke dužnosti. Niti analitičar izbornih zbivanja Žarko Puhovski ne razumije kako je moguće da je vlast (KGK) izgubila u Međimurju, Primorsko-goranskoj županiji i Istri koje su se kao razvile (što je s upropaštenom brodogradnjom, primjerice), dok je pobijedila u Slavoniji i nizu osiromašenih istočnih županija. Ne razumije vrli analitičar, kao vjerojatno i niz drugih inteligenata oboružanih akademskim titulama, da postoje ljudi kojima novac ne zasjenjuje etičke kriterije, ljudi koji – dakako – žele dobro živjeti, ali ne po cijenu izdaje etičkih standarda. Uostalom, primjerice, Međimurje, a naročito Istra, bijahu za rata najmanje nacionalistički hrvatski krajevi, s najmanje surevnjivosti spram drugih. Piše mi poznata književnica:

„Za ovaj prostor kvazi države i poštene ljude u njoj, sve je prekasno a da bi bilo dobro. Milanovićeva pobjeda jest neko malo prosvjetljenje, ali se bojim da je ona više rezultat jačanja, ali istovremeno i podjele desnice, kad se gleda zbirni rezultat Škorin i Kolindin, onih koji nisu prvotno prihvaćali Milanovića kao mogućeg predsjednika, onda ovo nije pobjeda. A sve i da jest, kasno je, i za mene i za tebe i slične, a kasno je i za mlađe od kojih su neki okupljeni oko RF jer će ta platforma trajno ostati autsajder. U naraštaje koji dolaze neće više imati tko ugrađivati moralne i socijalne vrijednosti. One su već odavno potisnute političkim vrijednostima – bolje je biti poslušnik neke stranke i gledati kako se preko nje doživotno uhljebiti, nego predano, staloženo, pažljivo i pošteno raditi svoj posao i od njega očekivati nekakav pozitivan rezultat koji bi značio čovjekov životni uspjeh. Zato nam je uglavnom i svejedno tko je predsjednik države kojoj kao da i ne pripadamo, bar se ja tako osjećam.“,

dok svjetski cijenjeni intelektualc, doktor znanosti, kaže:

“Neoliberal pobijedio feudalnu kraljicu. A ljudi? Oni se nalaze, nažalost, još jedino među biračima Prof.dr. sc. Katarine Peović u Hrvatskoj. No, i lavina je na početku pahuljom bila.”

Daklem, nisu svi zahvaćeni kolektivnim orgazmom Milanovićevih pristaša, mada im je drago da neće morati po medijima svakodnevno gledati nekompetentnu, lažljivu, perfidnu i nacinalističku desničarku, što je ujedno i najveći dobitak ovih izbora.

Piše jedan autor: „Kolindi je poraz otvorio put za preuzimanje HDZ-a“. Po mom sudu taj bi pokret/stranku trebalo do tla zgaziti, svesti je na minornu strančicu koja samoljubivo uživa u negdašnjoj „veličini“, ali nesposobnu da ikada više remeti živote normalnih građana ove države. Svijestan sam da je to u ovako podijeljenoj državi samo priželjkivanje, ali ako joj – nakon iskustva s intelektualnim kapacitetima svoje kandidatkinje (o moralnima neću pričati, jer u njoj ima i mnogo gorih od nje) – pruže ikakvu šansu da preuzme to leglo nacionalšovinista, klerikalaca, ratnih zločinaca, kriminalaca, korupcionaša, pronevjeritelja, plagijatora, lažova,…, moguće bi se cijela stvar mogla i ubrzati.

Podijeljenost, ne samo Hrvatske već i cijele bivše države (samo što je tinjala ispod površine, naročito između Srba i Hrvata), vuče porijeklo još iz 2.sjetskog rata, i za nju ne snose krivicu komunisti. Dapače, oni su je nastojali prevazići praktički jedinim mogućim načinom, neburkanjem mutne vode, smatrajući da će razvoj postepeno dovesti do njenog iščezavanja u konačnici. U školi mi je predavala povijest bivša članica žesnke ustaške organizacije, fiziku negdašnji ustaški avijatičar, a majka bliske rođake provela je par godina u zatvoru kao članica iste ženske organizacije kao rečena profesorica, kad su je uhvatili pri bijegu prema Bleiburgu. Nije ju to ometalo da se uda, izrodi djecu i dobije preko muža društveni stan. Spomenute žene nisu doživjele raspad Jugoslavije, a avijatičar koji je mirovinu zaradio u socijalizmu, dobio je nakon osamostaljenja dodatak na nju kao „ratni veteran“! Niz poznatih ličnosti, pristaša i kolaboranata ustaškog režima, sasvim je nesmetano djelovao nastavljajući svoje karijere, i steklo ogromnu popularnost širom cijele bivše države, bez ikakvog ograničenja, sem implicitnog koje su dobro shvatili (premnogi ne i prihvatili) – da ne smiju širiti fašističke i nacionalističke ideje. Poduzetniji to lako provjere čitajći knjigu „Tko je tko u NDH“, te uspoređujući biogafije osoba iz kvislinške kvazidržave s onima u poslijeratnoj. Rat od 1941. do 1945. godine bijaše u Jugoslaviji oslobodilački, antifašistički, socijalna revolucija, ali i karaktera koji se nije baš spominjao od strane komunista – građanski (tim brutalniji što su ga podupirale ne samo nacionalne, već i socijalne netrpeljivosti). Upravo iz te komponente su pri kraju bivše nam, ponovno proklijale i neviđeno ojačale nacionalne i ideološke razlike koje i danas drže u svojoj mreži stanovnike uglavnom svih novonastalih liliputanskih državica. Te su razlike danas više nacionalističke negoli ideološke prirode (na ideologije se pljuje kao nešto preživjelo, ali se, kad zatreba, uvijek izvuku kao optužba drugomislećih), koje u sinergiji postaju otrov za koji još nismo našli lijeka, a onaj komunistički odnio je Tito preko Romanije. Ta podijeljenost i danas opterećuje odnose unutar i između zemalja regije, a vrlo su u krivu oni koji je nastoje prevazići primjedbama kako se treba okrenuti budućnosti, i zaboraviti rasprave o partizanima i ustašama (a četnicima?). To je naime jedna od stvari koju nikako ne treba zaboraviti, već se spram nje ispravno opredijeliti. Jer zaborav toga znači zaborav razlike između dobra i zla, čemu su premnogi (ne samo s desnice, naročito ekstremne) danas spremni. Ne radi se o zaboravu zločina koje su sve strane – ne u istoj mjeri – vršile, niti zaboravu nevinih žrtava, već mnogo više. O zaboravu osnovnih premisa po kojima se dobro i zlo razlikuju, što dovodi do toga da ljudi u praksi postaju totalno neosjetljivi na činjenja jednih drugima, što samo pogoduje jačanju fašističkih tendencija.

Nesigurnost i klaćenje između beznađa i nade osobina je sustava u kojem se izmjenjuju, predsjedajući i vladajući, bog te pitaj kakve spodobe i stranke. Mesić je do sada bio najbolji, a konačno smo se riješili „kraljice Balkana“ (osobe koja se svim silama trudila negirati Hrvatsku kao balkansku državu!). No, nije stvar u kolindama, milanovićima ili mesićima, za koje se mnogi prelagano odlučuju u kontekstu vladajućeg sistema. Stvar je upravo u njemu – sustavu. To je od svih predsjedničkih kandidata spoznala jedino Katarina Peović, a narod će morati još puno graha popapati da i on to shvati. Tko kaže da opet neće zasjesti neka kičasta Kolinda, ili što je strašnije – neki novi Tuđman još opasnijih stremljenja od pokojnika? Kako u “očekivanju Godoa”, država koja jeste kakva jeste, u sustavu koji je kakav je, mora imati predsjednika (kojeg zaista treba birati neposredno, iz razloga koji spominje Mesić), glasao sam (ne zato što je to neka fiktivna dužnost, već moje pravo, podjednako kao i pravo na kritiku te borba za promjene, glasao ili ne. Oni koji šute nisu žrtve, već saučesnici.) u drugom krugu za Milanovića – čin biranja manjeg zla na koji me realnost prisiljava, a ne podrške. Hoće li novi predsjednik dirnuti (što doduše nije u njegovoj ingerenciji) u reviziju pretvorbe, kako su mnogi zahtijevali meljući gluposti, pred izbore odgovarajući na pitanja što od njih očekuju, odnosno – bi li dirnuo da ima te ovlasti? Ne budite naivni, to njemu nikad ni nije bilo na pameti, to je naprosto svršena stvar – „'ko je jamio, jamio (je)“. Prvobitna akumulacija kapitala počela je još u predratno i ratno vrijeme. Danas znamo tko i kako je pljačkao, ali se ništa glede toga ne poduzima niti će se ikada poduzeti. Silom prilika, a više zbog nemoći popljačkanih oko etičkih prioriteta, rauberi su “ugledni” članovi društva. Kroz generaciju ili dvije-tri, situacija će se popraviti, a narod će zaboraviti na čemu počivaju temelji njihovih država, dok će potomci pljačkaša – odrasli na otimačini svojih predaka – uživati neupitni ugled među rajom. Ljudi će se i nadalje oduševljavati sagama o Glembajevima ili Budenbrokovima, u svojoj naivnosti i/ili gluposti, uopće ih ne dovodeći u vezu sa svojom stvarnošću i neposrednom prošlošću. Kažu da savršen zločin ne postoji, a vi se osvrnite oko sebe – živite u miljeu, produktu savršenog zločina. To nije onaj kojega su počinitelji nepoznati, već onaj u kojem se oni znaju imenom i prezimenom ali ostaju nekažnjeni. Nisam vjernik, no ponekad razmišljam kako bi zaista bilo neophodno postojanje boga, da razdvoji prave od krivih i nagradi ih kako su zaslužili. Ljudska vrsta (još uvijek) nije to sposobna, a nije niti predsjednik njenog partikulariteta imenom Hrvatska, ma kako se on zvao. Uostalom, da je i sam Bog predsjednik, s ovakvim ovlastima ne bi ništa promijenio. Nema Spasitelja sem nas samih, a većina nas je zauzeta spašavanjem samih sebe, ni ne pomišljajući ostaku svijeta pružiti ruku spasenja. Konačno, nije li i sam Spasitelj brisnuo „s križa“ da se nikad više ne vrati u društvo koje ga je razapelo, spremno učiniti isto ako se ikada ponovno pojavi. Što pak se zastupanja države u inozemstvu tiče, mnogo je važnije kako ju stanje u njoj reprezentira, negoli tko to čini. Stanje pak je takvo kakvi su ljudi. Pimjerice, navodno velika čast predsjedavanja Hrvatske Vijećem EU nije nikakva čast, već naprosto primjena redosljeda predsjedavanja, što će državu opet zapasti tek za oko 14 godina, ne bude li proširenja. Što se morala ljudi tiče, znano je da zagrebački kućevlasnici masovno otkazuju podstanarima, jer dolaze briselski birokrati kojima iznajmljuju stanove po strašno uvećanim cijenama. Money, money prije svega; u šuštavim novčanicam leži moral većine građana.

U okviru postojeće sustava, nestabilnosti doprinose prevrtljivost i nestrpljivost ljudi. Od 20 godina vladanja HDZ-a i 8 godina SDP-a, potonji je dolazio na vlast uvijek kad su prvospomenuti napravili golemu štetu koju je nemoguće popraviti u prekratkom periodu od četiri godine. I prije prošlih parlamentarnih izbora, na kojima je novoizabrani predsjednik države kao kandidat za premijera poražen (najviše vlastitom krivicom) od Plenkovića, unatoč mnogih pogrešaka bili su preokrenuti privredni trendovi našto se prikačila nova vlast, jer narod prethodnoj nije dao više vremena (što glupan u sekundi učini, ni tisuće pametnih sto godina ne mogu popraviti). Očekuju li ljudi od predsjednika da ispuni ono što su poslije ubacivanja svojih glasačkih listića izjavljivali da priželjkuju, grdno će se razočarati. Njihove želje (teorijski) mogu djelomično ispuniti parlamentarni izbori ove godine, ako građani izaberu promjene, i dadnu eventualnim pobjednicima – sadašnjoj opoziciji – dovoljno vremena da to pokuša. Kao što reče citirani autor, i lavina nastaje od jedne pahulje pa je – u okviru sustava kojega se ljudi drže kao pijan plota – Milanović jedna pahulja nade koje može, ali ne mora, pokrenuti usov. Dakako, i ako se to desi, treba paziti da nas ne zatrpa, za što zaista treba dovoljno mudrosti. Sasvim sam siguran da će prije i poslije polaganja predsjedničke zakletve, većini medija biti najzanimljivije pitanje hoće li – odnosno zašto je/nije – Milanović na kraju spomenuo sintagmu „Tako mi Bog pomogao“, koju je mimo „Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske“ svojevoljno uveo Tuđman, te je isti čas postala njegov dio. Upravo ovaj čin trebala bi ljevica (koje Milanović i SDP svakako nisu dio) shvatiti kao pouku o djelotvornosti: nije stvar u tome da se slijedi, već u tome da se mijenja! Revolucionari (shvaćeni u pozitivnom i negativnom smislu) uvijek su mijenjali, i po tome ih pamtimo – bilo po dobru ili zlu. Ne zaklinje se u Boga, niti u majku, niti u svoju djecu, već zakletva znači intimno obećanje samom sebi da ćeš izvršiti ono što javno obećavaš drugima. I Bog, i majka, i djeca tu su suvišni – važan si samo ti, tvoja etika, tvoj moral, tvoj karakter! Pa, mada bi zaista božja intervencija bila potrebna – ili neki politički Guliver u zemlji Liliputanaca – da izvuče većinu zemalja regije iz žitkog blata u koje su zaglibile, najmanje čemu se nadati od predsjednika RH Zorana Milanovića već je izvršio. Smijenio je, voljom građana, jednu osobu posve neprimjerenu svojoj funkciji. Ako je i malo, dosta je – barem za početak i za brzinu kojom se u državama brdovitog Balkana zbivaju promjene. Kad bismo samo mogli riječima Ostapa Bendera, junaka romana „Zlatno tele“ Iljfa i Petrova, reći „Led je krenuo“, moguće bi to ipak bilo previše. Ne zaboravimo da je novi predsjednik bio i premijer, s daleko većim ovlastima, a nije ništa spektakularno napravio. A ove je godine već četvrt stoljeća od završetka rata, ra-ta-ta-ta!