Prošli i budući „Oktobri“
„Nije umela da peva ‘kao što su sužnji pevali o njoj’.
Il’ za njenu pjesmu nisu imali sluha?
Sviđa li im se više gospode svoje cinični poj:
‘Ta, sloboda i nije – no tek stanje duha!’ ?“
Oktobarska revolucija započela je krajem 1917. (u oktobru po starom, odnosno novembru po novom kalendaru) i sve do 1920. godine – uz podršku sila Antante -trajao je rat protiv revolucionara koji je odnio 9 milijuna života. Prekinut ću nakratko, usporedbom s nedavnim ratom u Hrvatskoj, kad su lopovi – za vrijeme dok su ljudi ginuli po bojištima – privatizirali (pokrali) državu, i „osigurali vlast“. Zgodno je domentnuti, da se rat nastao u Rusiji nakon „Oktobra“ karakterizira građanskim (a bio je takav), premda su strane sile pomagale kontrarevolucionare i svojom „živom silom“, dok se napadaju oni koji nedavni građanski rat u Hrvatskoj zovu tim imenom (a bio je takav) jer su prekodrinski Srbi pomagali svoje hrvatske „rođake“!
Na Lenjina je već 1918. izvršen atentat (ustrijeljen je u glavu) što je ostavilo tragove na njegovo zdravlje, te se nakon niza moždanih udara, godine 1922. povukao iz aktivne politike. Slijedeće godine ostao je zbog još jednog udara paraliziran, a 1924. je umro. Kaže jedan autor povodom stogodišnjice „Oktobra“: („Oktobarska revolucija nije nemoguća ni danas?“):
“Briljantnom je taktikom Lenjin vlast osvojio, a potom je nizom lažnih obećanja i zadržao. Boljševici su radnicima obećali tvornice, seljacima zemlju, sovjetima vlast, a narodima mir. Ništa od toga nisu održali, a neka od obećanja pretvorila su u prave travestije.”
Autor bi vjerojatno da je Lenjin za pet godina učešća u aktivnoj politici, napravio ono što „veliki Hrvati“ i drugi, jednako veliki regionalci, nisu uspjeli od devedesetih do danas, brat bratu – za 30 godina! Ispunili svoja obećanja! Doduše, jedno Tuđmanovo jesu: prenijeli su narodnu imovinu u posjed dvjestotinjak bogatih (nakon „prijenosa“!) obitelji, i tu pljačku vlastitih građana prozvali privatizacijom!
Staljinistički udar – od kojega potiče glavno izrođavanje i zlo koje je zadesilo Rusiju, u osnovi je bio kontrarevolucionarni udar na temelje revolucije. Udar na temelje radničke demokracije, usporediv (u mnogo glomaznijim razmjerima) s onim kad Tuđman uzastopno nije priznavao opozicijske zagrebačke gradonačelnike nakon izbora koje su dobili, mada je narodu obećao – demokraciju! (naravno, formalnog, zapadnjačkog tipa, u kojoj se zbivaju sranja koja autora spomenutog teksta valjda manje zabrinjavaju od staljinističkog terora). Sugerirao je Lenjin da se Staljina smijeni s položaja generalnog sekretara partije. U “Pismu Kongresu” koje je diktirao, a često se smatra njegovim testamentom, između ostaloga piše:
„…Drug Staljin je, postavši generalnim tajnikom, koncentrirao neizmjernu moć u svojim rukama i nisam siguran hoće li je uvijek moći koristiti s dovoljno opreza. S druge strane drug Trocki , kao što je već dokazala njegova borba protiv Središnjeg odbora u vezi s pitanjem NKPS- a , odlikuje se ne samo izvanrednim sposobnostima. Osobno je možda najsposobnija osoba u sadašnjem Središnjem odboru, ali također je pretjerano samouvjeren i pretjerano oduševljen čisto administrativnom stranom stvari. Ove dvije osobine dvojice izvanrednih čelnika modernog Središnjeg odbora mogu nehotice dovesti do raskola, a ako naša stranka ne poduzme mjere da to spriječi, do raskola može doći neočekivano…
… Staljin je previše bezobrazan i ovaj nedostatak, koji je prilično podnošljiv u okruženju i u komunikaciji između nas, komunista, postaje nepodnošljiv na mjestu glavnog tajnika. Stoga predlažem drugovima da pronađu način da uklone Staljina s te pozicije i na njega postave drugog čovjeka koji se u svemu razlikuje od Staljina samo superiornošću – naime, strpljiviji, odaniji, uljudniji i pažljiviji prema drugovima, manje hirovita itd. Ova okolnost može se činiti beznačajnom sitnicom, ali ja mislim da sa stajališta sprečavanja razdvajanja i sa stajališta odnosa između Staljina i Trockog o kojem sam gore govorio, nije sitnica, ili je takva sitnica koja može dobiti presudan značaj…“
Lenjin se obara i na birokratizaciju države, te širenje velikoruskoga šovinizma kroz sovjetske državne institucije, („Pitanje nacionalnosti ili ‘autonomizacija'”). Nećemo na ovom mjestu više o prošlom svršenom vremenu, sem dodajući kako su ideje revolucije našle golemog odjeka među potlačenima svijeta, pa i u našim krajevima (vidi, primjerice: „Odjeci ‘Oktobra’ u jugoslavenskim krajevima“, Ferdo Čulinović), privukavši i najviđenije intelektualce Zapada, koji su polako otpadali kako se širio val staljinističkih čistki, no ne toliko koliko se neki upinju dokazivati – od ideje stvarno demokratskog socijalizma, koliko od izrođenosti „realsocijalizma“ (jugoslavenski, samoupravni socijalizam zahtijeva odvojeno razmatranje).
Kritike „Oktobra“ učestale su nakon tranzicije, često u obliku koji se može dvosmisleno tumačiti, pa tako možemo čitati:
„Iskustvo oktobarske revolucije pokazuje i današnjim političkim i gospodarskim elitama najvećih država do čega može dovesti politika koja ne vodi računa o milijunima potlačenih i bestidno eksploatiranih.“
Jeli potlačen bio radnik carističke Rusije, onaj u „realsocijalizmu“ (koji nije da je bio baš identičan u staljinovo i poststaljinsko doba), ili u kapitalizmu (ondašnjem, ne današnjem!) i – tko bi, i što bi trebao naučiti iz povijesti, od koje nitko ne uči? Možda spominjane elite koje su od Spartakovih, preko Gubecovih, pariškokomunarskih, oktobarskih, španskorepublikanskih, do allendeovskih vremena, uvijek gledale organizirati kontrarevolucionarni udar i na najgore se načine svetiti revolucionarima? Jugoslavenski ratovi pred koje desetljeće i nisu bili negoli sofisticirani (ne i u izvedbi, svakako) kontrarevolucionarni pokreti, aranžirani od nacionalšovinističkih elita. Možda najveća ljaga koja se može baciti na Oktobarsku revoluciju skoro da i nije broj mrtvih koje je novostvoreni poredak (ispočetka ograničen na tlo carske Rusije) uzrokovao u svojoj degeneriranoj, staljinističkoj fazi, koliko dugoročni (ali ne i konačni!) gubitak nade obespravljenih stvorova svijeta. Valja primijetiti kako se broj mrtvih u dva imperijalistička svjetska rata (prvi se vodio radi nove podjele kolonijalnog carstva, a drugi zbog apetita u fašizam degenerirarog kapitalizma) neusporedivo manje problematizira na Zapadu i njegovim sljedbenicima, negoli onaj izazvan staljinističkim strahovladama. Prečesto se, od protivnika socijalizma, prejednostavno prikazuje novouspostavljeni poredak i razlozi njegova stropoštavanja u povijesne arhive. Jednostrani pogledi ne vode računa o praktički trenutnoj intervenciji Zapada protiv revolucionara, niti o desetljetnim embargoima i inim pritiscima kojima je nova država morala odoljevati, odupirući se kako je znala i umjela – na koncu i na savim nehumane načine, proturječeći svojim postupcima samoj suštini revolucionarnog prevrata. Bistriji mogu to sagledati i na primjeru Kube i kritika na njen račun; kao da je država, do dana današnjeg pod embargom SAD i neprekidnom presijom protivnika, i mogla računati na razvoj u smislu koji je izostao. Oni koji stoljećima sveđ pričaju o popravljanju kapitalizma, šireći mantre o nepostojećem „kapitalizmu s ljudskim licem“ (nemogućem temeljem osnovnih premisa kojima se taj sustav vodi), nisu uložili ni trunke napora u popravljanju jugoslavenske verzije socijalističke ideje. U svakom slučaju, za nadati se da „lijevi“ usvajaju pouke i dobrih i loših strana „Oktobra“, što za desne baš i nisam siguran. Da ne razglabam više no ovdje, čitatelj se može obavijestiti o Oktobarskoj revoluciji čitajući tekstove posvećene njenoj stogodišnjici, kao i u feljtonima nastalima istom prilikom, ili, primjerice – ovdje.
Oktobarska revolucija bila je nada čovječanstva koju je ono – slijedeći izreku da “biserje nije za svinje” – ispustilo iz ruku za šaku dolara koja ih nevidljivim verigama drži u ropstvu. Što se tiče primjedbi o ulozi ovih ili onih i sličnih periferalija, jedno je bitno – ideja! A praktična izvedba ideje ne zbiva se u zrakopraznom prostoru, već u jedinom realnom, koristeći postojeće okolnosti za vlastito ostvarenje. Tko očekuje asfaltirani put bez prepreka u mijenjanju svijeta (okolnosti kojega treba koristiti sebi u prid) veći je idealista od samih promotora i ostvarivača utopije (ne utopizma, već utopije!), samo što oni toga u svojoj zaslijepljenosti nisu ni svijesni. Nijedna velika ideja u povijesti čovječanstva – baš nijedna! – nije ostvarena glatko, bez zapreka koje je trebalo savladavati u neprekidnoj borbi. U ma kojem području ljudskog djelovana, od nauke, preko umjetnosti, do sociologije i povijesti. Samo to ne shvaćaju oni koji bi htjeli da im se rezultati posluže na pladnju, bez njihova imalog doprinosa, a i kad bi se to desilo imali bi primjedbi. Svijet je dinamika, dinamika znači neprestanu promjenu, a promjene se ne odvijaju bez savladavanja otpora, inercije zainteresiranih za očuvanje stanja kakvo jeste. To vrijedi za bilo koji period ljudske povijesti, pa tako i onaj koji je pred nama – budućnost. A čovjek mora u sebi odlučiti na koju će se stranu svrstati, i shvatiti da svaki angažman ima svoju cijenu. Prečesto i krvavu.
Ladislav Babić
magazinplus.eu
