Kultura

Ladislav Babić: Pragmatično – prirodno, logično, etično? (Drugi dio)

Pragmatično – prirodno, logično, etično? (Prvi dio)

Kad nastupi čas – u neka SF vremena, dok ljudima profunkcionira siva moždana tvar – bit će opet krvi dok se nepravde ne isprave. Krvi će biti iz sasvim jednostavnog razloga, jer “vlasnici” iz ruku ne ispuštaju opljačkano, ma došli do njega direktnom otimačinom, fiktivnim ugovorima, preko državnih struktura ozakonjenom pljačkom ili eksploatacijom radne snage. Prvo su vlastitu otimačinu beatificirali zakonskim aktima, kako bi eventualno jednom (daleka mu majka, jelte!) jaukali da im se nešto bespravno otima! To je pouka povijesti; živi bili pa vidjeli! I, po mogućnosti – preživjeli, ukoliko nisu pljačkaške barabe. Shvate li to, razumijet će razliku između socijalizma i kapitalizma, između prijašnje nesavršene i sadašnje – etički propale države. No, za sve to treba vremena jer, govori Fromm u svom stilu:

„Ideologije koje prevladavaju u takvom društvu težit će da zaniječu da postoje bilo kakve proturječnosti. One će tvrditi, na prvome mjestu, da su etičke norme ovog društva jednakovrijedne za sve njegove članove i težit će da naglase kako su norme koje pokušavaju održati postojeću socijalnu strukturu univerzalne norme, što proizlaze iz potreba ljudske egzistencije uopće… Kad je osnova za promjenu prisutna, svijest o socijalno uvjetovanom karakteru njegovih normi postat će važan element u sve jačim tendencijama da se izmijeni socijalni poredak. Takve pokušaje predstavnici starog poretka obično nazivaju neetičkim. One koji sebi žele „sreću“ nazivaju – „sebičnima“, a one koji žele zadržati svoje privilegije zovu „odgovornima“. Podvrgavanje s druge strane slavi se kao vrlina „nesebičnosti“ i „odanosti“.“

Umovi skeptični prema „podacima“ kojima ih elite zasipaju, mogu o ekonomskom razvoju Jugoslavije pogledati ovdje (12). Materijalni udarci u čovjekov život bolje potiču rad mozga negoli činjenice. Samo, koliko je balkancima mozak neosjetljiv na udarce svakojake vrste (neki tvrde kako je to dokaz da ga nemaju), načekat ćemo se! Itekako odgovarajuće koncesionarima, koji su za sitnicu zakupili još sitnije mozgove građana – na beskonačni rok. Gledali ste film “Glup i gluplji”? U hrvatskoj produkciji gledamo nastavak: “Glup, gluplji i najgluplji”. Hrvatski narod, odnosno građani te države.

Treba povjerovati da je barem 10% ljudi inteligentnije od ostalih, da je barem toliko moralnijih nego drugi – zašto se onda ne priklanjamo njihovom viđenju, nego pogledima u spomenutim atributima zakinute većine? Jedan od razloga je i to što inteligencija i etika nikako nisu (ne moraju biti) u pozitivnoj korelaciji. Naime, višak inteligencije može se upotrijebiti kako u moralne tako i nemoralne svrhe. Uvijek kažem da se „elite“ satoje od pretežitih gadova, ali i to da su inteligentnije od većine kojom uspjevaju ovladavti i musti je poput krave muzare. Zar to samo po sebi nije dovoljni argument? Oni, kod kojih su inteligencija i etika u fazi (uzajamno se čak i jačajući) unatoč tome – zbog svoje manjine – nisu sposobni povući narod za sobom. Tko danas šljivi SupekaKangrguKišaKrležuKonstantinovića ili Matvejevića i ine (direktne ili indirektne) korifeje etike i morala (nimalo ne podrazumijevajući da su oni savršeni!), kad iz interesa rulja slijedi protuhe najgore vrste. Većina ne želi dostići nivo spomenutih, već ih nastoji spustiti na svoju razinu, upravo nesposobnosti vlastitog uzdizanja radi. Ako je osnova etike sadržana u imperativu „treba da“ – ljudi su prepušteni svom izboru u tome „što treba da“? Izbor o visi o civilizacijskom standardu usvojenom cjelinom vlastitog bića. Kad 86% (hrvatskihkatolika i ne znam koliki postotak ostalih vjernika, klečeplazeći pred svojim pastirima i neumnostima koje im „prodaju“ u bogomoljama, već tisućljećima krvare u ratovima na pozive istih budaletina, valjda to i zaslužuju. S izuzetkom onog malog postotka unesrećenih činjenicom prebivanja u močvarnom smradu svoje „braće“.

Valja iznova upozoravati na odgovornost religija za stanje koje ljudski rod prati vijekovima, ne zbog iracionalnosti ideja i vjerovanja, već zbog licemjernog razilaženja istih sa praksom, i zapisima u svetim knjigama. Ako je postotak ateista, agnostika – općenito neznabožaca – još uvijek zanemariv spram ovisnika „opijuma za narod“, onda je jasno na kome leži najveća odgovornost i moralna ljaga za krv koja lipti kroz vijekove. Svakako to nisu marksisti. „Ta fraza, istrgnuta iz originalnog konteksta (“Prilog kritici Hegelove filozofije prava”):

“Temelj religiozne kritike je: čovjek stvara religiju (boga), religija (bog) ne stvara čovjeka. Religija je, doduše, samosvijest i samoosjećanje čovjeka koji sebe ili još nije našao ili je sebe već ponovo izgubio. Ali čovjek nije apstraktno biće koje se nalazi izvan svijeta. Čovjek, to je čovjekov svijet, država, društvo. Ova država, ovo društvo proizvodi religiju, iskrivljenu svijest o svijetu, jer je ono izopačeni svijet. Religija je opšta teorija ovoga svijeta, njegov enciklopedijski kompendijum, njegova logika u popularnom obliku, njegovo duhovno uporište, njegov entuzijazam, njegova moralna sankcija, njegova svečana dopuna, njegov opšti razlog utjehe i opravdanja. Ona je fantastično ostvarenje čovjekovog bića, jer čovjekovo biće ne posjeduje istinsku stvarnost. Borba protiv religije je, dakle, posredno borba protiv ovoga svijeta čija je duhovna aroma religija. Religijska bijeda je jednim dijelom izraz stvarne bijede, a drugim dijelom protest protiv stvarne bijede. Religija je uzdah potlačenog stvorenja, duša svijeta bez srca, kao što je i duh bezdušnih prilika. Ona je opijum za narod.”

ne citira se zalud u skraćenom obliku, koji uostalom niti ne pripada Marxuveć Novalis-u (“Vaša takozvana religija djeluje kao opijum: ona potiče i prigušuje bol, umjesto da udjeljuje snagu”), a pripisuje se i nekim drugim autorima u smislu sedativa za patnje ljudskog roda.“.

Zaista, u izvjesnom smislu nisu važni ni partizani, ni religija, ni ma koji zastupnici ma kojih stavova i ideja. Važne su ideje, njihova etičnost a ne tko ih zastupa. Spomenik ili trg posvećen Titu ili upozorenja na zastranjivanje religija nisu važni zbog njih samih, već radi ljudskog roda koji ih krivo percipira, i umjesto da postupa u skladu ili nasuprot njima, vezuje ih za materijalne nositelje (zastupnike) koji ne mogu biti važniji od stavova koje zastupaju. To bi bar vjernici trebali shvatiti, ali služenje „Bogu-zlatnom teletu“– nazivali ga oni ili ne upravo tim imenom – sasvim je iskrivilo shvaćanje suštine koju je propovjedao. BogTito ili ma koji treći, s idejama visoko ponad ispravnog shvaćanja mnoštva.

Završimo citatom gotovo zaboravljenog hrvatskog sociologa i antropologa, Dinka Tomašića, iz knjige objavljene 1937. godine, nedavno ponovljene u spojenom reprintu s još jednom, zajedničkog naslova „Društveni i politički razvoj Hrvata“. Mnogi znanstvenici su, unatoč zastranjenjina svog svjetonazora, dali objektivni naučni doprinos koji je išao čak kontra sveopće paradigme kojoj su robovali. Tomašić bijaše antifašist (u strahu pred ustašama bježi u SAD gdje nastavlja karijeru), ali i antikomunist. U svakom slučaju, citat iz 1937. godine svakako se ne odnosi na komuniste, čiju vladavinu teško da je mogao anticipirati, ali jako dobro opisuje upravo današnje stanje:

„Uz to ce doći i težnja za vlašću pod svaku cijenu i održanje na vlasti svim mogućim sredstvima, jer je vlast i u ovoj sredini ostala vodeća društvena vrijednost. K ovome treba dodati pomanjkanje autokritike, vlastito precjenjivanje, a potcjenjivanje i netolerancija protivnika, slabo razvijen osjećaj odgovornosti i pomanjkanje smisla za sitan, discipliniran rad; zatim pomanjkanje humanih osjećaja, gramzljivost za materijalnim dobrima, silu kao glavno sredstvo vladanja, a prevaru kao društveno dozvoljen način ponašanja; i konačno u ovoj sredini će biti naročito naglašene društvene razlike i privilegije, koje će davati snažan poticaj pojedincima u njihovoj težnji, da se ističu i da vode.“

Vrlo dobar opis socijaldarvinističkog koncepta, od kojeg termina upravo najveći zagovaratelji takvog oblika društva bježe kao „vrag od tamjana“, frommovski razobličenim objašnjenjima nastojeći javnost uvjeriti u suprotno. Niz sličnih, gotovo vizionarskih sudova iz njegove knjige potvrđuju ovaj citat. Za zbiljski kvalitativno nove povijesne mijene, izgleda da mora doći do faznog slaganja u konglomeratu biološke, socijalne i mentalne evolucije ljudskog roda. Čini se da pojedine povijesne etape razvoja i nije moguće preskočiti – kako to zamišljaju odveć zagnani, u smislu svojih preranih očekivanja naivni pokreti – već se to dešava tek njihovim urušavanjem, poput oronulih zgrada, na čijem placu nakon raščišćavanja podižemo nove, čovjeku prikladnije tvorevine. Ne gajimo iluzije – i one ograničenog trajanja!

 

Ladislav Babić

sbperiskop.net

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close