Ladislav Babić: Policentrični ili policistični jezik?

Gospodin domoljubnog imena, s inicijalima H.H. svako malo se obračunava, ne  tražeći za to previše povoda, sa „protunarodnim režimom kojemu narod upravo odbrojava zadnje sate“. Čini to na stranicama HKV-a, medijskog okupljališta nacionalista, šovinista i desničara najgore vrste, zakrinkanima maskom domoljublja. Povod mu se nekako uvijek nameće sam od sebe. Najčešće je to „unutarnja agresija na Hrvatsku, hrvatsku djecu, hrvatsko školstvo u cjelini i, naravno, na hrvatski jezik“ – gdje je težište upravo na ovom poslijednjem. Željko Jovanić, tekući (ne znači da je u tekućem stanju) ministar znanosti, obrazovanja i sporta RH, „taj prosječni liječnik, ‘hrvatski političar srpske nacionalnosti'” ovaj put je meta na kojem vrli H.H. iskaljuje svoje komplekse manje (hrvatske) vrijednosti. S obzirom da su podaci s kojima barata „podaTci s međumrežja“ – raji uglavnom poznatog pod imenom internet – pametniji ne bi trebali u njih sumnjati koliko u neodoljivi poriv našeg licemjera da istakne srpsko etničko porijeklo ministra, zaodijevajući svoj postupak maskom objektivnosti kako se blesavije naravi ne bi dosjetile njegova šovenstva. Daklem, ministrova najava da će se prići izradi jedinstvenog pravopisa hrvatskog jezika, na čemu bi trebali raditi stručnjaci „Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“, meta je njegova gnjeva. Pustimo malo na stranu što bi se ministar skupa sa spomenutim stručnjacima mogao malo dodatno obrazovati u pogledu naziva jezika, posvetimo se ludosti našeg literate. Spomenuti gospodin H.H. naime je pisac, najširem općinstvu poznat po kultnoj seriji „Smogovci“ koja je rađena po njegovoj knjizi i emitirana u onom „mrklom mraku“ kad još gospodin nije poboljevao od virusa nacionalizma (bar ne javno), e da bi završne epizode s nabojem dotad uspavanog autorova domoljublja bile prikazivane u rasponu od 1992-97. godine (s učešćem nesuđenog haaškog optuženika F.T.).

Zna se da protiv nekih virusa ne pomažu čak ni najjači antivirotici – poput razuma, primjerice. Oboljeli gospodin H.H. od tih se vremena poduhvatio javnog razračunavanja sa svima koje optužuje da su krivi za infekciju njegovih eritrocita, hrvastskom nacionalizmu stranim virusom srpskog nacionalizma. Za ring u kojemu melje svoje protivnike dobro uvježbanim zahvatima odabrao je jezikoslovlje. Gospodin je umislio da Hrvati moraju govoriti onako kako se babi – to jest njemu – snilo, a ne onako kako oni to čine u svakodnevici. Tko ima živaca čitati nebuloze uma zaraženog spomenutim virusom, neka svrati na stranice HKV-a uz obavezno prethodno cijepljenje. Izdvojimo tek nauk našeg jezikoslovnog amatera, upućen svekoliko pučanstvu:

„Nadalje, hrvatski je jezik bogat i znade se braniti od dvosmislenosti, pa kako postoje stvorenja koja imaju zadak, hrvatski će jezik reći da se taj zadak u množini naziva “zadaci”, a školski se zadatak (ili neki drugi) u množini piše: zadatci , itd.“

Shvativši da se našem jezikoslovnom amateru (no nije stvar u njegovom amaterstvu koliko u psihi opterećenoj vlastitim nacionalizmom – uostalom mnogi amateri su zdravorazumskiji od profesionalaca oboružanih titulama doktora znanosti, ali ne i razumom) lingvističke ideje prikradaju uglavnom iz zadka, Dr.sc. Željko Jozić kojega se H.H. također napopastio u svojoj kolumni – direktor iliti ravnatelj Instituta koji je preuzeo na se izradu novog pravopisa – podučava ga:
„Cijenjeni g. H…, zadak ima množinu zadci, a ne zadaci (ili, kako sami pišete, upali ste u zamku hrvatskoga jezika koji dovoljno ne poznajete premda ga, vjerojatno i sa svojega nepoznavanja, tako silno volite).“

No, kako rekosmo – bolesnici zaraženi virusom tipa „H.H.“, imaju tek dvije šanse da se izliječe; tu obični savjeti i ukazivanja na njihovu boleštinu ne pomažu. Povratkom vremena kada se jeziku pristupalo na daleko prirodniji način negoli danas – tada oboljeli jednostavno preokrene kabanicu, i automatski postaje zdrav (barem izvana gledano). Drugu šansu mu pruža stari čikica, sav kost i koža (uglavnom samo kost) koji po oboljelog dolazi s kosom u ruci vodeći ga u svijet gdje su svi posve jednaki – Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Afganistanci,…., i ne more ih jezične frustracije karakteristične za spomenutog gospodina. Jozićevu poduku primio je u samosažalnoj maniri istovremeno odlučan pokazati svoje znanje francuštine:

„U tekstu o Jovanovićem pravopisu imao sam jedan faux pas, što bi rekli Francuzi, a odnosi se na zadak. Vrlo glupo s moje strane jer narušava cjelinu poruke i odvlači pozornost, kao kada se netko spotakne na stubama pri dodjeli Oscara…Kako se to dogodilo, ne znam, ali znam da se dogodilo i žderem se već dva dana.”

S obzirom da se H.H. vjerojatno još i danas ždere što je upao u vlastitu zamku postavljenu svojim oponentima, te kako mu ideje, čini se, uglavnom dolaze iz dijela tijela poznatog po miomirisima koji ne samo da onečišćuju atmosferu i stanjuju ozonski sloj, već jednako poguban utjecaj imaju i na narodni jezik, lično mu savjetujem da za psihički oporavak ode „v rit“. U kojemu će se osjećati najprirodnije s obzirom da iz sličnog miljea i dolazi – jezikoslovnog rita iliti močvare.

Toliko o gospodinu kome su se preuzeti „zadaci“ pokazali isuviše zahtjevnima; posvetimo par redaka onima koji – za razliku od „malog ftiča velikog kriča“, čije „kričanje“ u rezonanciji sa sebi sličnim pticama baš i ne treba zanemariti – raspolažu većim ovlastima. Ministar Jovanović početkom prošle godine najavio je:

„Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta početkom iduće školske godine objavit će osnovni pravopisni rječnik za upotrebu u obaveznom obrazovanju. U rječniku će se ravnopravno tretirati obje osnovne koncepcije hrvatskog pravopisa koje su u upotrebi, a temeljno su izražene u pravopisima Anić-Silić s jedne i Babić-Finka- Moguš s druge strane (neću – ne ću; strelica – strjelica; zadaci – zadatci), najavljuje Jovanović.

Rječnik će se upotrebljavati u obaveznom obrazovanju kroz iduće četiri školske godine. Za to vrijeme nastavnici i učenici slobodni su upotrijebiti varijantu po vlastitom izboru, a nastavnici pritom nemaju pravo kažnjavati učenike zbog upotrebe bilo koje od dviju varijanti. U te četiri godine pratit će se učestalost obiju varijanti u upotrebi. Nakon isteka toga perioda Ministarstvo će izraditi definitivni osnovni pravopis, najavljuje ministar. Polazi se od načela da odlučujući utjecaj na formiranje jezika, pa prema tome i pravopisa, ima javni govornik, kojeg primjenom i razradom slijedi lingvistička struka, zajedno s glavnim korisnicima – piscima, prevoditeljima, nakladnicima, novinarima, a u školama i nastavnicima.”

Jedva da je prošlo godinu dana od ove najave, a direktor „Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“ Jozić, najavljuje novi pravopis prije ulaska Hrvatske u EU, početkom jula ove godine, ni jednom riječju ne dajući do znanja da bi to trebao biti privremeni pravopis – s trajnošću od četiri godine, dok se ne završe analize zastupljenosti dviju današnjih varijanti u svakodnevnoj upotrebi. Drži li ministar narod ludim ili izlapjelim, ili je to tek još jedna laž SDP-ovih političara za koje će se ponovno ispričavati građanima? Niti je rok koji je postavio ispoštovan, a koliko mi je poznato (još) ništa ni od praćenja učestalosti obiju danas u praksi prevladavajućih (ne u narodu, već u državnim institucijama koje nameću njihovu upotrebu) varijanti.
Čini se kao da se politika i nadalje bavi jezikom – ne ispuštajući ovu kost koju narod prilježno glođe – ma koliko to ministar rezolutno nijekao. Pa, premda “odlučujući utjecaj na formiranje jezika, pa prema tome i pravopisa, ima javni govornik”, čini se da će isti – primjenom osobeno shvaćenih demokratskih načela na ovim prostorima – ponovno biti izigran. On je ustvari politici (a posebno nacionalistima) potreban tek kao legitimacija za ime jezika – u konkretnom slučaju, “hrvatskog” jezika.

Dozvolit ću si izraziti sumnju u najnoviji lingvistički poduhvat ministra koji ne zna (ipak je on liječnik pa bi mu se privatno moglo oprostiti, ali ne i kao državnom dužnosniku) znanstveno ime jezika kojim govori, te izradu pravopisa povjerava Institutu opisanom atributom znanstveni, a direktor mu se oboružao impresivnim naučnim titulama Dr.sci. Kaže spomenuti ravnatelj, oboružan „zdravom“ logikom:

„Mislim da je hrvatska pravopisna situacija doista jedinstvena, ne samo u europskim, nego i u svjetskim okvirima, pa onda zahtijeva i jedinstvena rješenja. U strategiji izrade hrvatskoga pravopisa nismo se ugledali ni u čiju praksu. Vodili smo se zdravom logikom, svjesni u kakvom vremenu i društvu živimo. I mislimo da je to jedino dobro rješenje“

Koliko je „hrvatska pravopisna situacija“ doista jedinstvena u evropskim i svjetskim okvirima te zahtjeva izuzetna rješenja (tipa konstrukcije perpetuum mobilea), a koliko je jedinstvenom čine nepridipravi (slovenski – nevaljalci) kojima je cilj upravo ju takvom prikazati kako bi lakše obavili svoj posao, lako će odgovoriti oni koji se klone spomenutih. Istovremeno sva ta gomila kroatista pojma nema (dali stvarno nemaju pojma ili pak se prenemažu u cilju ostvarivanja svojih nauma je drugo, retoričko pitanje) da je znanstveno ime jezika o kojem divane – srpskohrvatski jezik. Narod može zakon gravitacije zvati kako mu volja, pa i hrvatski zakon gravitacije, to ništa ne mijenja na činjenici da postoji općeprihvaćeni naziv koji se koristi u struci. Tako je i sa nazivom jezika. To što je jedinstveni policentrični jezik kojim govore Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci preko noći metastazirao u – kako se čini – policistični jezik, nije odraz nikave lingvističke zakonitosti ili potreba. Potreba da, ali onih pripadajućih nacionalističkim elitama da u međusobnoj (krvavoj) podjeli utjecaja svojih klanova među koje su uvukli čitave narode, što više iste razdijele s ciljem lakše manipulacije svojim vlastitim. Narodni pak “genij” u koji se isti – podilazeći mu – zaklinju, izuzetno teško shvaća šekspirijansku istinu kako “Ime nije ništa; ono što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom”. Baš kao što jednako razumijemo hrvatskog, bošnjačkog, srpskog ili crnogorskog govornika ma kojim paunovim repom zakitio ime jedinstvenog jezika kojim govori. Znanstveni instituti bi već prema definiciji znanosti trebali opsluživati istinu i samo istinu, a ne političke klanove koji su si uzeli pravo miješanja u poslove koje ni najmanje ne razumiju. Ako se počesto novinare atribuira kao “univerzalne neznalice” s obzirom da posjeduju tek površinski uvid u stvari o kojima pišu, političare bismo mogli nazvati “univerzalnim šeprtljama”. Dakako, da u toj šeprtljavosti nema namjere i sistema.

O jeziku sam već pisao upravo s aspekta takvog univerzalnog neznalice, pa jedino što mi preostaje dodati je: Nisam u životu dozvolio da mi svjetonazor formiraju ni politika niti crkva, pa neću ni dopustiti da mi kojekakvi “znanstvenici”, uz podršku birokratskog državnog aparata u službi nacionalističkih elita, diktiraju moj način usmene i pismene komunikacije, a još manje s kim ću općiti. Mogu samo poručiti da ljudi s kojima izmjenjujem misli i stavove posjeduju toliko viši nivo inteligencije koliki je manjak u onih koji bi da uvedu ograničavajuće “prometne znakove” na cesti uzajamnog (spo)razumijevanja – jeziku. Što pak se tiče društvene situacije, prilično sam skeptičan. Svjedok sam da mnogi sveučilišni profesori pri recenziji diplomskih radova više pažnje posvećuju jezičnoj umjesto njihovoj suštinskoj strukturi, te se isti šarene od flomasterom podcrtanih nepodobnih riječi, na što diplomci reagiraju na uobičajeni način žrtve pred svojim predatorom. Snishodljivo ispravljajući inkriminirane riječi, mada ih oni u svakodnevici upravo u tom vidu koriste, sve iz straha da ne ispadnu – slabi Hrvati, mislite? Rekao bih, iz straha svakako, ali više onoga da im se profesorov jezični nacionalizam ne obije o glavu na dotad najvažnijem ispitu života. A biti na oprezu, svijesno ili podsvijesno shvaćajući da društvo vrvi od najgorih gnjida na najgornjim položajima koje bi lako naškodile statusu pojedinca, lako prijeđe u njegovu „drugu kožu“ – naviku. Koju ne formiraju ni moral niti istina, već najobičniji konformizam, iliti prilagodljivost.

Ladislav babić

magazinplus.eu