Namnožilo se domoljuba svakojake vrste širom krpica bivše rasparane države. Najprije su svoje domoljublje dokazivali po rovovima no – što je tu je – rat je gotov, pa su se sada ušančili širom internetskih foruma proširenih poput gljiva poslije kiše. Ušančili, kažem, i odmah se postavlja pitanje: protiv koga ovi „svijesni patrioti“ nastavljaju voditi svoje rovovske bitke, humanije doduše no one od prije petnaestak godina (sve je relativno, zar ne?) – bez zločina protiv tijela, no ne s manje zlodjela protiv duha, činjenica i logike? Uglavnom su im na meti nevladine organizacije i njihovi članovi, ili naprosto njihovi simpatizeri, zagovaratelji i humanistički orjentirani, u javnosti eksponirani nezavisni intelektualci. Optuženi za svetogrđe i teški zločin antipatriotizma – ništa novoga, zar ne? – mnogi su dovedeni u situaciju da svoje snage i vrijeme troše na obranu protiv tako teških, a u ogromnoj većini slučajeva još teže dokazivih, optužbi. Na žalost, u tim rabotama počeli su prednjačiti mladi koji su, u vrijeme proteklih sramotnih događanja (rat je kao takav apriorna sramota čovječanstva) ponajčešće bili na majčinoj sisi ili tek kao ideja u roditeljskoj glavi, što su doduše izrazito uspjeli nadoknaditi pijući (kiselo) mlijeko sa dojke obrazovnih sistema novostvorenih država. Često, kao zadnja obrana protiv tako zagnanih mladaca mogu poslužiti samo izjave javnih, humanistički orjentiranih osoba, poput one pisca Marka Vidojkovića:„Bili smo glupi, današnji klinci su retardi”. Ja ih obično nazivam “dresiranom generacijom”. U čemu je krimen spomenutih aktivista, zbog kojega se na njih napopastio roj desničarskih “dragovoljaca medijskog ratovanja”? Pada mi na pamet jedna usporedba (prispodoba – rekli bi kršćani, čiji “pastiri” su se obilatolo služili njome znajući da je stadu teško shvatiti logičke argumente).
Zamislimo ljubitelja slikarstva, kolekcionara originalnih slika velikih majstora zanata. Možete li zamisliti da dotični, u svom kolekcionarskom fanatizmu, vješa prazni okvir na zid svoje sobe da bi potom unezvjereno okolo-naokolo tražio sliku kojom će ispuniti prazni ram? Ne biste li rekli kako dotičnom, ne samo da fali slika da popuni prazninu na zidu, već i pokoja daska za popunjavanje rupe u glavi? Eto, na ovoj “prispodobi” možemo uvidjeti svu razliku između “dokazanih” (dresiranih) domoljuba i pravih humanista, koji se u svojim nastojanjima mogu pozivati na nešto više od istoga – na moral i na humanizam. Još dok su “domoljubi” jurišali jedni na druge u svom “patriotskom”, nadresiranom zanosu, čvrsto odlučeni da učine baš sve u izgradnji novog okvira (prečesto svojim djelima zatirući klice ljudskosti u sebi; čast izuzecima), dotle su ih vidovitiji članovi zajednice upozoravali da obrate pažnju na sadržaj slike kojom će ispuniti obrub za koji prolijevaju krv. Da ne srljaju bezglavo – kako protiv “neprijatelja”, a još više kontra vlastite ljudskosti – već da aktiviraju zakržljale djelove svog centralnog živčanog sustava. Još davno je neki Edvard (detaljnija identifikacija bi izazvala apriorno nipodoštavanje kod neobrazovanih retarda, pa je ispuštam) rekao otprilike, da “nijedna država ne može čovjeku pružiti osjećaj sreće i ispunjenosti”. Pravi ljubitelji umjetnosti okvire kupuju znajući čime ih žele ispuniti, još točnije – kupuju okvir za sliku a ne sliku za okvir; skorojevići ih biraju prema veličine sobe i boji namještaja, te ih tek potom popunjavaju. Stručnjaku nije teško raspoznati prve od drugih – obje kategorije jasno se odaju svojim praktičnim činima, ne na zadnjem mjestu i sudbinom koja slijedi iz toga. Prvi postaju cijenjeni u krugovima stručnjaka kao pravi znalci i osobe često zaslužne za promociju slikarstva (pa i kulturu te umjetnost svoje zemlje), dok drugi bivaju s prezirom odbačeni i ismijavani kao kičmajstori za zasljepljivanje i mazanje očiju podjednako neobrazovane svjetine.
Daklem, čime su “patrioti” ispunili “okvire” za koje su žrtvovali svoje i tuđe živote, nerijetko i ljudskost, i koliko je taj sadržaj kompatibilan s onim, na što su hladnije glave – u svrhu izbjegavanja – upozoravale da se obrati pažnja? Moglo bi se reći, gotovo 100%! Primjera je tuša i tma, pa bi nas daleko odvelo da ih baš sve nabrajamo – ne vide ih samo oni koji ustraju držati svoje oči čvrsto širom zatvorene. Uglavnom su se ostvarile himne, zastave, simboli, heraldika, novi set odlikovanja za “novi set zasluga”, i službe ustrojene za dresuru već dobrano izdresiranih “patriota”, te za čuvanje ispraznih okvire od popunjavanja nedajbože smislenim sadržajima.Demokracija, sloboda, ljudska prava, tranzicija, jezik, kultura, … i slične kategorije, još jednom su – kao toliko puta u povijesti – ostale tek floskule i mamci za regrutiranje pristalica koji će ostvariti – tuđe ciljeve. A onda, kao nepotrebni balast biti odbačeni, možda tek s mrvicama kako ne bi previše dodijavali novim gazdama. Možemo se tek zadržati na pokojoj ilustraciji svojevremene dalekovidnosti aktivista za ljudska prava, i u čudu se pitati: zašto prevareni narod svoj bijes i dalje iskaljuje na njima, a ne na pravim krivcima?
Recimo, nezaposlenost u Hrvatskoj nikada nije bila veća no proteklih dvadesetak godina, a pljačka radnih ljudi koja je izvršena pod krinkom tranzicije i naraslog antisrpstva, zauzima istaknuto mjesto u povijesti harača ovog naroda. I gle paradoksa; u što se uzda poharani i nezaposleni narod? Spasu upravo od onih razbojnika koji su ga bezobzirno okrali i bacili na cestu, često prezaduženog, bez imovine i nade za koju bi se mogao uhvatiti.
Poznat je primjer šofera iz bivše države koji se tokom rata obogatio, prevozeći – u Hrvatskoj nevaljale – dinare u BiH, tamo ih mijenjajući za njemačke marke, dok su “domoljubi” istovremeno klali jedni druge u ime ispraznog srpstva ili hrvatstva, te često i fizički napadali svoje sunarodnjake koji ih upozoravaše što se sve u pozadini fronte radi. Pa je u “novom okviru”dotični postao jedan od najbogatijih tajkuna, vlasnik mliječne industrije koje se (bistar momak) na vrijeme riješio prodajući je Francuzima, a svom“novom okviru” ne plativši ni kune poreza. Za svaki slučaj, ne lezi vraže – jer ništa na ovom svijetu nije sigurno – spomenuti je i preselio u Švicarsku, zemlju koja ponajbolje štiti kapital ne pitajući previše za njegovo porijeklo. Zatim se dotični vraća u Hrvatsku (ne možeš zaustaviti domoljubno srce!) ulažući svoje pare u industriju lijekova (tko kaže da u tajkuna nema humanizma?), a svečano otvaranje pogona uveličano je prisustvom tadašnjeg Predsjednika države (koji, to je svakome jasno, jelte – o porijeklu imovine dotičnog razbojnika nema ni pojma). U međuvremenu, Sabor je donio zakon o prestanku zastare za pretvorbeni kriminal no, ogromna je vjerojatnost da će se opisani “marifetluk” tretirati upravo tako – kao marifetluk. Ili, u najgorem slučaju kao “snađi se druže” savjet, još bivšijeg Predsjednika iz nekih još bivšijih vremena. “Jutarnji” pak “list”, početkom ove godine piše: “A on se u prošlih 18 godina pokazao kao odličan poslodavac, iskusan biznismen, mudar investitor.”. Ma, kakav pretvorbeni kriminal – trice i kučine! Tko danas pita za porijeklo imovine Morganovih ili Rockfelerovih? Oni su “odlični poslodavci” koji, doduše, u vremenima ekonomskih kriza teret prebacuju na svoje radnike, čuvajući svoju “mukom”, na krvi drugih, zarađenu imovinu. Koje su – usput budi rečeno – prvo lišili posla, e da bi im ga kasnije nudili pod svojim uvjetima. Nije badave dr. Branko Horvat cjelinu događanja na teritoriju bivše države nazvao kontrarevolucijom – ako ništa drugo, bilo je kontra razuma i ljudskosti.
I tako su, sličnim ikonicama, dreseri naših “patriota” – koji nisu ništa bitnog shvaćali, a mnogi ni dandanas ne shvaćaju – popunjavali mozaik svojih novih okvira. Poznati su mi primjeri familija u kojima su oba roditelja bila zaposlena, dok danas – on na burzi, ona honorarči čisteći stepeništa po kućama, ali sve bi to oni ponovili za isprazni okvir kojega nastavaju. Srameći se svog položaja no ponosno mašući svojim nacionalnim opredjeljenjem, ističući kako bi oni uvijek iznova odabrali isti put. Na volju im, samo kad svojim djelovanjem takvi ne bi i na moja leđa, a mimo moje volje, natovarili sav jad i bijedu koji iz toga proizlaze. Ne shvaćaju da se neki aktivist za ljudska prava (imena su posve nevažna) kada se suprotstavio bespravnim deložacijama obitelji, ne pitajući za njihovo etničko porijeklo, te za svoj čin dobio batina od vlastitih sunarodnjaka; kada je izlažući vlastiti život opasnosti skupljao dokaze o ratnim zločinima ne samo “neprijateljske” već i vlastite strane, nastojeći joj na taj način dati ma i minimalni legitimitet ljudskosti; kada je upozoravao na pretvorbeni kriminal koji se odvijao pod istom dirigentskom palicom pod kojom se u međuvremenu ginulo na fronti; kada… – daklem, ne shvaćajući da se isti zapravo bori za suštinu slike koja će popuniti novi okvir. Da se isti zapravo zalaže za prava i dostojanstvo onih koji će – na kraju balade – ostati izigrani i obespravljeni. Da zalaganjem za kažnjavanje građanina – prekršitelja zakona ma koje narodnosti, na bilo kojoj funkciji se nalazio i činio svoj zločin sa ma kojim opravdanjem, isti nastoji osigurati uvjete za ravnopravan tretman svih svojih sugrađana. Kako dotični ne bi kasnije jadikovali kako “još nema pravne države” što su doduše, u ogromnom, broju građani svojim nedjelovanjem ili ćutanjem i zaslužili. Prisjećam se, pre neki mjesec u mom gradu je održan drugi prosvjed protiv ove hrvatske vlade. Na prvom protestnom mitingu bilo nas je oko 1000 – na drugome, tek pedesetak. Moj sin je uzeo razglas u ruke i upitao: “Zaslužuju li međimurci demokraciju?” Odgovor je bio gotovo jednoglasan; pedesetak ljudi povikalo je: “Zaslužuju!” Slijedeće njegovo pitanje bilo je: “A gdje se onda sada nalazi ostatak, od njih preko sto tisuća?”. Začuo se – mukli tajac.
Mogu razumijeti da su nekome otac, majka ili brat poginuli kao žrtve zločina, ili da je netko ostao kljast i sakat te da stoga mrzi sve i sva (a ponajmanje prave krivce svoje sudbine), ali je vrlo teško razumijeti da ljude bez minimuma vlastite moždane aktivnosti – izuzimam izrazito medicinske slučajeve – još uvijek treba svrstati u vrstu zvanu “Homo sapiens sapiens”.Isus je takve svrstao u ovce i postavi se za njihova pastira, jer je znao da iste znaju samo blejati i zalutati (prvenstveno intelektualno). Zato ga ovce još i dandanas slave. Činjenica je da mase vrlo brzo nađu svoje predvodnike i podjednako brzo ih izdaju. Upravo Isus je primjer (želite li nešto suvremenije, može Sanader, Gotovina, Milošević, Mladić,…). S prezrivom lakoćom današnje generacije, među njima posebno “patrioti” o kojima govorim, njegovog izdajicu nazivaju Judom. Mogu li podjednako lako prepoznati današnje “Jude” – one koji su se do jučer javno ljubili sa svojim“očevima domovine”, “zaštitnicima i borcima” za srpstvo, hrvatstvo, bošnjaštvo i bog zna što još, a onda ih preko noći izručili tamo gdje će i (oni to još ne shvaćaju) dosta njih završiti? Kakve su to moralne karakteristike ljudi u čije se vodstvo uzdaju? Ali to, spomenute “patriotski nabrijane” epigone ni ne smeta previše – oni već slijede nove pastire, dopunjujući pljuvanje po humanitarcima, hračkanjem svojih jučerašnjih “kumova”. Dok seIsusovoj sudbini može pripisati neki humanistički naboj i legitimitet, dotle spomenutu situaciju suvremenih Juda ponajbolje opisujemo riječima – glođu se psi. A zna se radi čega se psi glođu – zbog kostiju, ali ne onih koje su već u međusobnoj borbi oglodane i bačene narodu da ga smire, već zbog onih preostalih, obraslih najkvalitetnijim mesom. Da, kao što reče Branko Horvat, na djelu je kontrarevolucija – nova preraspodjela nacionalnog bogatstva, za koju su ponajmanje krivi mirovni aktivisti i nevladine humanitarne organizacije. Pa bome, ne krivim toliko ni “pse koji se glođu” – oni samo inteligentno, za vlastiti ćar, koriste podatnost na dresuru svojih sunarodnjaka. Ponajviše su krive ovce koje, umjesto da mahnito uokolo traže pastire koji će ih “izvesti na pravi put” i pritom maksimalno opehariti, ili pak se – u krajnjem očaju – obraćaju nebeskom Spasitelju, neka radije bar dio energije usmjere na razvijanje vlastite ljudskosti.
No, povijest na žalost pokazuje kako je dalek put od ovce do čovjeka! Što kritičari kategorija građana i organizacija spomenutih na početku članka, samo potvrđuju. Nitko normalan danas ne negira postojanje državica nastalih raspadom Jugoslavije, niti radi na njihovom razbijanju. Ne stoga što su zajedničku državu više voljeli (ima i takvih) ili pak što nove države mrze – ima i tih, mada “Mudracu je domovina čitav svijet”. One su povijesna činjenica (izbjegavam termin – nužnost). Humanisti takav stav nemaju iz nekakvog osjećaja patriotizma, pravog ili lažnog. Oni ga prihvaćaju iz dva razloga, razloga iznad svakog patriotizma, neograničena u svom ispoljavanjuokvirima bilo koje vrste. U djelovanju ih vode humanizam i istinoljublje, karakteristike istinskih ljudi i – pozovimo još jednom povijest za svjedoka – u tome ih ni jedna država, vođa ili Bog ne mogu zaustaviti.
*Tekst je pisan prije pet godina i do sada nigdje nije objavljen
Ladislav Babić
sbperiskop.net
