Netom je prošao još jedan, od katoličkog promoviran u državni blagdan, posvećen pokojnicima koji su nas ostavili da se batrgamo i snalazimo kako znamo i umijemo na ovom svijetu. Ovdje se to zove blagdan Svih svetih i on je – u nazivno sekularnoj državi – uglavnom religijskog karaktera, imenom i tumačenjem dirigiran od nevješto skrivenih sudionika vlasti (uz ekonomsku elitu). Ne glede što se oko 86% hrvatskih građana deklarira katolicima, uz nešto malo drugih vjeroispovjesti i ateista te agnostika, upravo ta činjenica bi trebala ukazati na odnos države prema svim svojim građanima. Nisu svi vjernici, niti su svi vjernici katolici! I deklarirani vjernici, možda i većinom, to čine iz čiste tradicije ili vođeni licemjerjem, što prečesto pokazuju na portalskim komentarima gdje se ne ponašaju vjernički ili čak direktno (doduše anonimno, hrabrošću sažetom u pseudonim) negiraju ikakvu povezanost sa vjerom. Dakako da većina ljudi – ma koje vjere ili nevjere bili – pa tako i ja, odlaze taj dan posjetiti vječna (dok plaćaju grobnu naknadu; eto na što se svodi pojam u ljudskoj percepciji!) počivališta najdražih, sasvim svejedno dali iz vjerskih, običajnih ili emocionalnih razloga. No, sekularnoj državi to baš i ne bi trebalo biti svejedno. Slovenci su pristojno markirali ovaj dan, sekularizirali ga – ne kao Sve svete, već kao Dan mrtvihkoji je i u njih državni praznik. To nije uvredljivo ni za kojeg građanina, dok njegovo vjerovanje ili nevjerovanje zadržava u sferi intimnosti svakoga. Dan ranije oni praznuju Dan reformacije, veliki dan za vjernike čega ovdje većina i nije svijesna, kad je katolička rigidnost spojena s raznoraznim iskorištavanjima vjernika naišla na otpor, uz prihvaćanje mekšeg oblika kršćanstva. Koliko god su i protestanti vjernici, ipak su manje rigidni od katolika.
Slučajno sam naišao na stariji tekst Drage Pilsela u kojem naširoko obrazlaže kako „Blagdan Svih svetih nije dan mrtvih“, što je svakako u okviru slobode njegovih pogleda na cijelu stvar. Pilsela cijenim utoliko koliko se kao čovjek uspio odhrvati – živeći u Argentini u okruženju profašističkih rođaka, znanaca i obiteljskih prijatelja – njihovom pogledu na NDH i zlodjela te države spram Srba, Židova, Roma i državi nesukladnih Hrvata, naročito komunista i ostalih antifašista. Dovoljno je pametan da, kao što za ta divljaštva ne krivi sve Hrvate, to ne čini ni cijelom srpskom narodu za nedavna zlodjela, istovremeno vidjevši i osuđujući podjednake čine i s hrvatske strane. Prilično je slobodoumni i kritički nastrojeni vjernik, ne samo prema državi već i religiji, ali kao takav nije se uspio othrvati „đavlu“ koji spava i u, o tome nesvijesnim katolicima (sjetite se svećeničke pedofilije, ili fašističkih ispada hrvatskih biskupa) – odnosu prema komunizmu i komunistima. Komunisti u svojim temeljnim spisima vjeru svode na osobno pravo ljudskih bića, ne braneći je (sve se više pragmatički tolerantno prilagođavajući vjernicima planete), a bogomolje i cijelu crkvenu „pastirsku“elitu navode na bavljenje isključivo „duhovnim“ stvarima (navodnici su zbog falsificiranog svođenja duhovnosti isključivo na usku, vjersku notu. Duhovnost ljudska beskrajno nadilazi nedokaziva metafizička vjerovanja). Vjernička osoba slobodno zastupa svoje političke stavove, ali za to crkva nije primjerena – smatraju oni – baš kao što knjižnica nije primjerena za klopanje janjetine, niti muzej za promociju stavova o pobačaju. Dakle, taj Pilsel, argumentirajući kako blagdan Svih svetih nije dan mrtvih, dotaknuo se i komunista, jer mu „vrag“ ne da mira:
„Današnje su se generacije naviknule blagdan Svih svetih zvati “danom mrtvih”, što nije točno! Upravo smo kazali što znači taj blagdan. Nije to točno reći ni s obzirom na vjernike, jer kršćanska je poruka da smrt nije kraj, nego prijelaz, “most”, mučno rađanje u novi život, život s Bogom “oči u oči”. Običaj da se na groblja odlazi na blagdan Svih svetih, a ne na Dušni dan nije posvuda isti. Grobovi se obilaze na blagdan Svih svetih uglavnom u velikim gradovima, a na to su utjecala dva faktora. Prvo, nakon Drugoga svjetskog rata i nove su revolucionarne vlasti krenule na groblja, no željele su izbjeći vjerski kontekst Dušnog dana (neupućeni, kakvi su bili, tako su zapravo pali u kontradikciju, jer su odlaskom na groblja na blagdan Svih svetih počeli naglašavati transcendentalni karakter osobe a da toga nisu bili svjesni).“
Uvjeren sam da je mnogim posjetiteljima „gradova mrtvih“ sasvim svejedno što Crkvi taj dan znači, jer već tradicionalno toga dana iskazuju poštovanje pokojnim roditeljima, djeci, životnim partnerima i drugim najbližim, sad počivajućim u miru osobama. To što tradicija potječe od davno prošlih (čini se baš i ne u ovoj zemlji) vremena kad je crkva dirigirala društvenim životom, ne bi smjela igrati nikakvu ulogu u svijetlu svekolikog ljudskog napredovanja. No, sasvim luckasto u citatu djeluje dio u zagradi. Kao, revolucionari, nastojeći diskreditirati vjersko značenje Dušnog dana (a to je dan iza Svih svetih, odnosno Dana mrtvih), „glupe komunjare“ posve nesvijesno svojom odlukom upravo naglašavaju transcedentalni karakter osobe! Pa se našao Pilsel da nas poduči. Pojmovi transcedentalan i transcedentan se u našem jeziku ponešto razlikuju, ali se u osnovi svode na„ono što se nalazi izvan osjetilnog spoznajnoga svijeta“. Pitanje koje si samomisleći čovjek postavlja je, zašto bi sjećanje na nekoć bliske smrtnike i život s njima, bilo što svjedočio o transcedentalnom karakteru osobe? Svjedoči li onda o mojoj transcedentalnosti i sjećanje na jučerašnji proljev zbog konzumacije pokvarenog mesa? Sjećanje je produkt evolucijskog razvoja, u nekih ljudi izraženije u drugih manje, pa dali onda to znači da su potonji manje transcedentalni od prvih? Pamćenje postoji i kod životinja, uglavnom relativno kratkotrajnog karaktera (no, često se u prenesenom smislu za čovjeka kaže da ima „slonovsko pamćenje“. Jeli slon onda transedentalan poput čovjeka, ili makar transcedentalniji od pseta koje zaboravi gdje se popiškilo čim iščezne miris mokraće?). Koliko je transcedentalan vaš kompjuter, kad se nakon svakog uključivanja „prisjeti“podataka pohranjenih u svoju memoriju, nekovrsni ekvivalent vaše biološke memorije u koju su utisnuti svi nezaboravni doživljaji i emocije radi kojih odlazite posjetiti grobove najmilijih? Znamo li, primjerice, da glazba ovako ili onako utječe na dijete u majčinoj utrobi, trebali bismo se mnogo pažljivije pozivati na „nadosjetilne utjecaje“.
Od predavanja o transcedentalnosti i podvaljivanja „neobrazovanim“komunistima kako „ne kuže“ da su valjda i sami – bez obzira na uobičajeno im apriorno imputiranu bezbožnost – „transcedentalni“, važnije mi je sjećanje na život s osobom koja mi ga je „darovala“, a nikad više neće biti sa mnom. Na moju majku:
Kad svjetlost drugih dana ovlada,
u nekoj dobi
moja majka i ja, opet skupa,
u istoj sobi,
pričamo kao da se ništa
nije zbilo.
I sve je kao nekad, i sve je još bolje
nego što je bilo.
A tek što Hypnos tamom zakrili
san koji snivam,
budi me dodir jave u kojoj,
bez nje, prebivam.
I dok navješta zora sjajnu toplinu
dana bez mana,
zašto prizivam opet drhtavu svjetlost
onih zvjezdanih dana?
Eto, iz toga sam razloga bio na Dan mrtvih – kao i inih, u osnovi ničim razlikujućih dana od ovog – u posjeti „drugom svijetu“ u kojem „prebiva“moja majka. Znajući da:
Boje života
nagriza tama.
Kaplje beskrajna noć.
Iz koje još nitko nije iskrsnuo da me u to razuvjeri, što mi je sasvim dovoljno, kao i skanjivanje onih koji tvrde suprotno, da pohrle u život svjetliji od ovozemaljskog.
No, kad već Pilsel razmišlja o nama, da dovršim pomalo cinično, komentirajući slijedeće retke njegovog teksta:
„I o tome razmišljam i to mi se čini da trebam danas kao novinar koji je vjernik i teološki obrazovan poručiti: uskrsnuće je izazov da se životu da smisao. Uskrsnuće ulijeva snagu koja ide dalje. No teško je katkad izbjeći život u strahu i žalosti pa se moramo pitati kako danas shvatiti uskrsnuće u kontekstu zadaće stvaranja pravednijega i solidarnijeg društva. Bila bi mi golema utjeha kada bih znao da o tome razmišljate dok stojite pred grobovima svojih pokojnika.“
Opuštajući se nakon skorašnjeg intimnog „razgovora“ s roditeljicom, teško da mi može biti „velika utjeha“ što će zajedno s mojom majkom (a posljedično i sa mnom kad jednom „odapnem“) uskrsnuti – u „kontekstu zadaće stvaranja pravednijega i solidarnijeg društva.“ – i oni koji su od njega učinili kaljavu, smrdljivu močvaru. Jao si ga onda nama! Zar sve „Jovo nanovo!“?
Ladislav Babić
http://www.sbperiskop.net/glavna-vijest/ladislav-babic-nista-nadzemaljsko
