Kolumne

Ladislav Babić: Nazovi 112 radi spašavanja društva

Uoči izvanrednih parlamentarnih izbora, građanska udruga pod imenom Platforma 112, koja obuhvaća šezdesetak nevladinih organizacija, poziva političke stranke i kandidate da se odrede prema vrijednostima liberalne demokracije. Proglas, ili poziv – što li već jeste – počinje ovako:

“Poučeni iskustvom svjedočenja vidnom urušavanju temeljnih principa liberalne demokracije u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama s vrlo kratkim razdobljem izgradnje demokracije, Platforma 112 od kandidata i kandidatkinja na prijevremenim parlamentarnim izborima očekuje da se jasno i nedvosmisleno odrede prema temeljnim vrijednostima demokracije, odnosno, da nam jasno kažu koliko su spremni štititi i razvijati demokratski politički poredak i pluralno, demokratsko i tolerantno društvo koje mora biti temelj za dobru i pravednu ekonomiju i održivi razvoj naše zemlje.”

Ladislav Babić
sbperiskop.net


Ime je platforma dobila prema 112 zahtjeva koje je svojedobno uputila u predizborno vrijeme – prije pobjede “Kukuriku koalicije” – o kojima su se stranke kao trebale pismeno izjasniti. Nije više važno tko to jeste a tko nije učinio, jer o očitovanjima – usmenima, pismenima ili pred javnim bilježnikom, stranaka koje drže svoje birače budalama, ponajbolje govori slučaj Milanovića koji je predizborno obećanje (takozvani “Plan 21” kojim je stranka privukla glasače), nakon što mu je prigovoreno da se ne ostvaruje, nazvao tek figurativnim, ili čuveno Petrovljevo “bilježnikovanje” “puj pike ne vredi obećanja”, ne samo da dovoljno govori o prijevarama, već i o imenima prevaranata. Ali i o narodu kojem kroz jedno uho ulazi, a s obzirom da se nema gdje zadržati, kroz drugo ode van. Tako pozivi Platforme 112 ni na koji način neće obavezati ni jednu jedinu stranku i njene kandidate, ma ovaj puta zahtjevi bili reducirani na svega 47 njih. Govori li to o naivnosti lijevih nevladinih organizacija, njihovoj zaigranosti prema pravilima tzv. liberalne demokracije, ili naprosto nesposobnosti da detektiraju zbiljsko stanje stvari? Primjerice, pred koji dan se u “Telegramu” pojavio tekst istaknutih intelektualaca, osoba koje zasebno zaista imaju težinu, baš kao i njihovi zahtjevi, no bojim se da ne i ostvarivost njihova programa za “novu socijaldemokratsku politiku” u kontekstu vremena i (manje) prostora, za što oni pokazuju potpuno slijepilo. Ponovit ću samo osnovnu kritiku na ovaj prilično naivni poziv:

“Ovi prijedlozi izgledaju izvrsno, samo se slamaju na jednoj bitnoj činjenici koja je postavljena kao paradigma (formalne) demokracije. A to je višestranačje. Zatvaraju li intelektualci oči pred njome, ili što je vjerojatnije – nemaju rješenja? Pitanja na koja nitko nikada od vrlih pametnjakovića nije odgovorio, više puta su javno postavljena, a mogu se naći ovdje, no, suštinu možemo predstaviti citatom:

‘Pretpostavimo da dođete na vlast (demokratskim putem – što god on značio) i da imate dovoljno mašte zamisliti ovaj misaoni eksperiment. Provodite mjere socijalističke ekonomske politike (usput rečeno, a koje su to?) u upravljanju zemljom. Poslije četiri godine skinu vas sa vlasti (nenasilno, izborima) stranke kapitsalističke provenijencije poništavajući u svom mandatu vaša dostignuća- Nakon slijedeće četiri godine… Znači li to da bismo izvodili periodičke fluktuacije tipa: socijalizam – kapitalizam – socijalizam -… praćene svim mogućim napetostima i traumama koje ih prate? Zamijetite da se pri smjeni građanskih stranaka na vlasti izmjenjuju samo stranke a ne i nepomirljivi politički sistemi. Kako bi se vi nosili sa ovim socijalističko – kapitalističkim yo-yojem?’

Riječ socijalizam ovdje je sasvim nebitna, možete je zamijeniti ma kojom drugom. Osnovno je, kako vi zamišljate stabilnost društva u kojem će se izmjenjivati stranke spremne – kad dođu na vlast – poništiti zaradi drukčijih interesa koje zastupaju – sva dostignuća svojih prethodnika? I tako, periodički, ad infinitum! Ima jedan izlaz, to je samoupravljanje, ali mene više od sranja po toj opciji zanima vaš odgovor na gore postavljeno pitanje.”

Kako Platforma 112 tako i ljevičarski intelektualci rade osnovni previd, jer se ne mogu mentalno odvojiti od vremena u kojem žive i sagledati objektivno uvjete u kojima djeluju, te svoje stavove (izvan konteksta neostvarivosti u postojećem društveno-političkom aranžmanu, vrlo dobre) žele upakirati u dvije propale paradigme: socijaldemokratsku i liberalno demokratsku! Daleko od toga da ovaj, nikakav liberalnodemokratski ni socijaldemokratski već jasno rečeno – kapitalistički sustav koji bi oni reformirali svojim opcijama (socijaldemokracija, liberalna demokracija), nije dao pozitivne doprinose znanosti, kulturi, ljudskim pravima, odnosno ljudskoj civilizaciji (baš kao i svaki sistem prije njega), ali… On je došao vlastitom kraju koji pokušava odgoditi krparijama. U kojima, što je žalosno, naivno i idealistički, učestvuju i spomenuti ljevičari ne gledajući dalje od vlastitog nosa. Pomalo ironično, broj 112 asocijativno povezuje Platformu sa „Državnom upravom za zaštitu i spašavanje“, u smislu da se obje nastoje baviti rješavanjem ekscesa, ostavljajući bazu u kojoj se oni zbivaju netaknutom, s tim što potonja čini to mnogo uspješnije. Svojedobno sam naglasio:

“Socijaldemokracija, kao kompromiserski prirepak kapitalizma, mrtva je kao i sistem kojeg ostvarenju se prikrpila, sam još to ne znaju – živi mrtvaci. Sem za one Hrvate koji je doživljavaju kao “socijalnu demoKroaciju” – iliti “hrvatsko milosrdno društvo”. Zašto je tome tako? Socijalisti i komunisti su uvijek socijaldemokrate uzimali kao izdajnike radničkih ideja, sklone kititi se parolama radničkih prava i pacifizma (dok im koristi), u praksi prodajući oružje na sve strane, sudjelujući u inostranim sukobima i pružajući usluge bespravnim postupcima zainteresiranih obavještajnih službi svojih gospodara (CIA i društvo). Pravdajući – a žalosno da se to prima kod klase koja bi trebala biti najzainteresiranija za dijametralno suprotno postupanje – doprinosom ekonomskom prosperitetu zemlje. Na tuđoj krvi. Klasa je sociološka struktura, stvorena od materijala na raspolaganju – evolucijskog prosjeka – pa može li biti drukčije? Sudbinu socijaldemokracije antipicirao je još Engels, davne 1891. godine u “Kritici Erfurtskog programa”. Kako navodi Eric Hobsbawm u knjizi “Kako promijeniti svijet”:

‘S druge strane, Engels je bio i te kako svjestan opasnosti oportunizma – “žrtvovanja budućnosti pokreta radi njegove sadašnjosti” – i trudio se zaštiti stranke od takvih iskušenja podsjećanjem, štoviše, sistematiziranjem osnovnih doktrina i iskustava onog što se tada već počelo nazivati “marksizmom”, ističući potrebu stvaranja “socijalističke znanosti”, ustrajanjem na suštinski proletarijatskoj bazi socijalističkog napretka i posebice utvrđivanja granica izvan kojih su politički savezi, kompromisi i programski ustupci s ciljem ishođenja podrške glasača nedopustivi. Međutim, to je pridonijelo – suprotno Engelsovim nakanama – posebice u njemačkoj stranci, širenju jaza između teorije i doktrine na jednoj te stvarne političke prakse na drugoj strani (zov novca i gluposti jači je od svake doktrine!). Kako danas možemo vidjeti, tragično je da su u Engelsovim poslijednjim godinama života njegovi lucidni, realistični i često izvanredno oštroumni komentari konkretne situacije u pokretima utjecali ne samo na njihovu praksu nego su i osnažili opću doktrinu koja se od njih sve više odvajala. Njegovo se predviđanje pokazalo i te kako točnim: “Sve to može završiti samo tako da stranka iznenada, u trenutku odluke, neće znati što treba raditi, da postoje nejasnoće i nesigurnosti oko najpresudnijih točaka jer se o njima nikada prije nije raspravljalo?’.

S tim u vezi, prisjećam se više puta javno postavljenog pitanja socijalistima, komunistima i socijaldemokratima sviju vrsta, na koja nikada nije bilo odjeka; valjda ih smatrajući glupima, a najvjerojatnije jer nemaju suvisle odgovore. Engelsovo upozorenje, kombinirano sa Marxovim, kako se učešće proletarijata u pokretima nacionalnih oslobođenja (koje je podržavao) ne smije iscrpiti njihovom pobjedom kao krajnjim ciljem – jer to i nije krajnji cilj radničkog pokreta…”

O propasti liberalne demokracije ima nebrojeno tekstova, od kojih kao da sudionici spomenuta dva poziva javnosti nisu čitali ni jedan, pa tko želi – da ne duljimo – neka se informira nekim od njih (recimo, “Neoliberalizam i kraj liberalne demokracije” od Wendy Brown, iz koje su i naredni citati.). Uopće se ne radi o “urušavanju temeljnih principa liberalne demokracije u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama s vrlo kratkim razdobljem izgradnje demokracije”, kako naivno razmišljaju sročitelji proglasa s početka teksta – radi se ne o odronu, nego o potonuću cijelog “kontinenta” na kojem bi oni zidali svoju zgradu demokracije. Završit ćemo ukazivanjem na osnovnu pogrešku u zaključivanju ljevice, uzrokovanu njenom prikrpljenošću kapitalizmu kao sustavu, koji – uporno ponavljajući besmislicu – nazivaju demokratskim (svejedno s kakvim atributima, od kojih ga ispravno opisuje tek riječ – formalno). Više od sociologije, filozofije ili ekonomije, može se naučiti od poljoprivrede. Ne sije se na neizoranu ledinu, to zna i najprosječniji, ideologijama neopterećeni poljoprivrednik. Može se sjeme bacati i na asfalt, zapne li neki nadobudnik, ali pitanje je hoće li išta niknuti? Vrlo malo na neizoranoj ledini. Stoga je osnovno, revolucionarno promijeniti paradigmu društveno ekonomskog sustava kojem manjkaju tri komponente prave, istinske demokracije (politička, ekonomska i socijalna demokracija), približavajući sustav samoupravljanju, i tek će onda cjeloviti zahtjevi postavljeni u spomenutim obraćanjima javnosti moći biti ostvareni.Neoliberalizam, koji sve vrijednosti pokušava definirati preko ekonomskih kriterija (sasvim očekivano u jagmi za profitom) degradira i principe liberalne demokracije, koja je dovela do dvostrukosti odnosa njenih načela prema neoliberalnoj ekonomiji:

„…dok liberalna demokracija kodira, odražava i legitimira društvene odnose u kapitalizmu, ona im se istovremeno i odupire i suprotstavlja… Liberalna demokracija ne može biti podvrgnuta neoliberalnom političkom upravljanju i opstati. Ne postoji ništa u osnovnim institucijama ili vrijednostima liberalne demokracije – od slobodnih izbora, predstavničke demokracije, te individualnih sloboda podjednako distribuiranih na skromno dijeljenje moći ili pak veće političke participacije – što samo po sebi ispunjava uvjete služenja ekonomskoj kompetitivnosti ili odolijeva analizi isplativosti… praznina formalnih obećanja (od strane liberalne demokracije, primjedba autora) slobode i jednakosti uvelike je nestala te su sloboda i jednakost redefinirane neoliberalizmom“.

Ta praznina, koju liberalna demokracija ne može popuniti svojim formalnim obećanjima, dovodi do razmatranja prilično stidljivog približavanja samoupravnim principima, kao temeljima istinske demokracije:

„…Ono što preostaje ljevici jest osporavanje neoliberalnog upravljanja na pomolu u euroatlantskim zemljama putem alternativne ideje dobra, dobra koje odbacuje homo economicusa kao ljudsku normu te odbacuje korelativne formacije te norme u gospodarstvu, društvu, državi i ne(moralu). U svojoj goloj formi, to bi bila ideja u kojoj se pravednost ne bi usredotočila na povećanje individualnog bogatstva ili prava već na razvoj i poboljšanje sposobnosti građana da dijele moć i zajednički upravljaju sobom. Time bi prava i izbori bili pozadina, a ne dokaz demokracije; prava bi štitila pojedinca protiv radikalnih demokratskih entuzijasta, no sama ne bi signalizirala prisutnost ili sačinjavala princip demokracije. Lijeva ideja pravednosti usredotočila bi se na prakse i institucije narodne moći; skromno egalitarna distribucija bogatstva i pristup institucijama; neprestano računanje sa svim oblicima moći – socijalnim, ekonomskim, političkim pa čak i psihičkim; pregled krhkosti i konačnosti neljudske prirode; važnost smislene aktivnosti i ugodnog mjesta stanovanja za ljudsko blagostanje. Koliko god drugi stavljali naglasak na druge stvari, nijedna se od navedenih vrijednosti ne može derivirati iz neoliberalne racionalnosti ili pak ispuniti neoliberalne kriterije dobrog. Energija za razvoj i objavu takve proturacionalnosti – drugačiji oblik ljudskih bića, građanstva, ekonomskog života i političkog – ključna je i za dugotrajnu izgradnju pravednije budućnosti…“

Asimptotsko prikradanje samoupravljanju (prikradanje, zbog pomanjkanja svijesti naroda) sasvim je shvatljivo, uočimo li da zbroj članstva svih stranaka jedne države čini tek mali postotak stanovništva. Dakle je u osnovi većina isključena iz upravljanja svojom sudbinom, sem što ponekad bira od stranačke vrhuške – koja zaista rukovodi u ime ekonomskih elita – kadidate nametnute kao navodno najbolje koji se mogu ponuditi. Prevede li se riječdemokracija doslovno, kao vladavina naroda i tako shvati, bez prirepka koji se obično dodaje – „putem izabranih predstavnika“ – a upravo on je maskirna odora koja vladavini „izabranih“ daje demokratski privid, pitanje je: zašto bih ja trebao predstavnika za ispoljavanje svog mišljenja, stava i volje, posebno u ovo informatičko doba? Dakako, prijelaz iz te posredničke demokracije prema istinskoj narodnoj demokraciji (svakako, ne u obliku totalitarnog realkomunističkog sustava) nije lagan, tim prije što je otežan primjedbama elita koje sabotiraju narodnu volju, uz – dakako – represivni aparat za kojim one posežu u krajnjem slučaju. Naravno, čak će i zagovornici samoupravljanja priznati da je put do njega trnovit i postepen, ali… Bilo kako bilo, opet će morati dovesti do revolucionarne promjene društva da bi se prevazišla naizgled neprelazna zapreka ostvarenju zamisli koje, ovako bačene na neuzoranu ledinu, nailaze na nju: osnovnu lokigu kapitalaprofit!

Neodlučnu i prilagodljivu praksu liberalne demokracije opišimo još jednom alegorijom. Upao vam je u kuću siledžija koji se iživljava silujući vam ženu. Hoćete li klečeplaziti, moljakati, apelirati na njegov humanizam, moral, civiliziranost, kućni odgoj i ine, njemu posve nebitne stvari (njegov profit je ovdje seksualno zadovoljstvo), kako bi makar samo ublažili njegovo zadovoljavanje (i time smanjili obiteljsku frustraciju situacijom), ili mislite da biste trebali nešto odlučnije poduzeti? Sad, ako ovakav status društvanceta – muž (ljevičar), žena (iskorištavana), silovatelj (eksploatator) – njima odgovara sve do smrti, kao što u osnovi tisućljećima ljevica trpi eksploatatore na društvenom tijelu, to je u prvom slučaju njihov problem, a u drugom većine nas, jer smo objahivani samo uz jednostrani užitak manjine! Kao da slična vrsta silovanja nije dovoljna ljevičarskoj inteligenciji da dođe pameti, a potom svoju spoznaju uopći na silovanja svake vrste. Dok se ne pojavi stranka koja to shvaća, boreći se ukidanju spomenute „logike“, klasnih odnosa i u konačnici sebe same iz višetranačja kao konglomerata različitih, uzajamno antagonistički postavljenih interesa, a za ostvarenje samoupravljanja kao društva također različitih interesa koji se dogovorom dovode do ostvarenja. Ma on i ne bio konsenzualan nego većinski (a kakav li je u liberalnoj demokraciji?) s mnogo autentičnijim odrazom narodne volje, uz mehanizam redovnog, periodičnog propitivanje imaju li odluke i dalje podršku javnosti, dotle svi ti apeli, pozivi i vanvremenski idealistički nazori neće naići na odjek vladajućih (čemu, više Platforma 112 nego spomenuti intelektualci iz Telegrama računaju). Zar tome ne svjedoče neki primjeri s početka teksta, a možete ih naći koliko vam volja; ništa u ovom sustavu ne obavezuje partitokraciju da se međusobno ne dogovara izdajući povjerenje naivnih birača, a još manje da ispune predizborna obećanja. Mislim da će to biti vidljivo i nakon izvanrednih izbora, kad će si svi oni morati postaviti pitanje, koja će to od vladajućih stranaka raditi na provođenju njihovih preporuka. Uostalom, da je umiruće sustave moguće preobraziti reformatorskim putevima, valjda bi to učinili i engleski, američki ili francuski revolucionari; konstatacija koju ne treba povezivati s nasilnim revolucionarnim preokretom koliko sa značenjem pojma revolucija. A što se poziva o stvaranju “što šire koalicije stranaka i pojedinaca, uključivši građansko društvo koje je pružilo najsnažniji otpor nacionalističkim i klerikalnim politikama, koji bi zajednički nastupili na predstojećim izborima” tiče, tovrsna naivnost smiješna je i nedorasloj djeci. Kakve su šanse za ostvarenje u osnovi dugoročnog cilja, za svega mjesec i pol do izbora?

U svakom slučaju, poželjeti je svim spomenutim ljevičarima mnogo uspjeha na iluzionističkom putu zavaravnja sebe sama – priznajem, u najboljoj namjeri (za razliku od političara) – ali bi autor prije svega želio čuti odgovore na suštinska pitanja koja će stvarno zainteresirani pronaći preko poveznice dane u tekstu (osuvremenjen, objavljen je na nekoliko portala ali je iščeznuo s interneta). I mali pomak je pomak, ustvrdit će netko, ali i svaka sekunda je pomak aktualne generacije prema grobu, mnogo ubrzaniji od rješavanja njenih problema.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close