Ladislav Babić. Mit o kontinuitetu (Prvi dio)
Čini se paradoksalnim da svi jure na tečajeve angleštine – jer su za svijet, bez njenog znanja naprosto nepostojeći – dok istovremeno na regionalnom nivou postavljaju ograde uzajamnom razumijevanju međusobnim ekskomunikacijama jezika (u osnovi, jednog te istog!), izmišljajući čak i nova slova kako bi pokazali i dokazali svoju navodnu posebnost. Taj prividni paradoks ima sasvim jednostavno rješenje: u globaliziranom svijetu ne može se uključiti u participaciju moći, znanja i vještina bez poznavanja jedinstvenog načina komunikacije ljudi među kojima želiš uspjeti. To je tek preduvjet iza kojeg moraju slijediti talent, inteligencija, obrazovanje i borba za afirmaciju. U svome „selu“ sve se može neizmjerno olakšati smanjivanjem konkurencije, postavljajući (realno nepostojeće) psihološke barijere nerazumljivosti i drukčijosti između „nas“ i „njih“. Metodom sasvim razrađenom i uspješnom u lokalnim okvirima, no pokušajte – primjerice – na ovako smiješan, primitivan, neinteligentan i sulud način eliminirati konkurenciju u bilo kojem području ljudske djelatnosti između Amerikanaca i Engleza! Umjesto da se nacionalni književni bardovi bore za što širi prostor uzajamnog razumijevanja koji će im istovremeno omogućiti više čitatelja, veće naklade i prihode, oni se naguravaju o redu za participacije svojih ministarstava kulture. Jer nisu ni Andrići, ni Selimovići, ni Krleže, već najsitniji mogući andrićići, selimovićići i krležićići – s podsvijesnom slutnjom da su to veći „kraljevi“ što im je „selo“ manje.
No, ostavimo se jezika, cilj nam je razgolititi mit o kontinuitetu, navodno od životne važnosti za novostasale regionalne (u povijesnom vremenu svi su oni novostasali) ali i ostale narode svijeta. Fundamentalno otkriće prirodnih znanosti je, da – kontinuiteta nema. On je samo privid koji se javlja na određenom nivou egzistencije materije i prirodnih procesa, dok je u društvenoj sferi naprosto mit koristan elitama za sluđivanje masa radi njihove lakše kontrole. Priroda i njeni procesi, a društveni procesi su u širem kontekstu razmatranja također prirodni, su o osnovi – diskontinuirani. Kao što prijelaz između neutralnog u jonizirani atom nije neprekinut, već se zbiva na diskontinuirani način uslijed neke vanjske pobude, tako su i prijelazi između dviju društvenih struktura, sistema ili država, inicirani raznoraznim uzrocima: od razvoja proizvodnih snaga do interesa agresorske i domaće elite, ili uspjesima društvenih revolucija. Interes uvijek nađe put, ne zanimajući se za neproturječni logički kontinuitet. Svaka čast onome tko pronađe neprijepornu i neprekinutu logičku poveznicu između godine 626. kada je navodno Hrvatski narod
„podložio rimske pokrajine Dalmaciju, Panoniju (bivši Ilirik) te osnovao dvije neovisne kneževine, koje je u Hrvatsko Kraljevstvo ujedinio njegov prvi kralj Tomislav, okrunjen 925. godine. Primorska Hrvatska je, pored Franačkoga Kraljevstva, prva trajna i uređena država u srednjoj Europi.“
i godine gospodnje 2014-te. Koji to hrvatski narod, u vremenima kada narodi kao profilirane etničke grupacije nisu bili ni formirani, a kamoli uključivali sve one komponente koje se danas žele u nju utrapiti?
„Nijedna nacija nije prirodno nastala. Usprkos povezanosti i bratstva, koje naizgled još uvijek postoji kod malobrojnih, nailazi se izvan uljepšavajuće — književne, povijesne, umjetničke — fikcije, u kojoj uobličavaju svoj identitet, na zastrašujuće povijesne činjenice. Te činjenice pokazuju da su sve nacije nastale političkom samovoljom, pljačkom, intrigama vladara, golim ekonomskim interesima, kombinacijom sirovog nasilja i slučaja.“ (1)
Daklem, od kontinuiteta – ako pod njime ne smatramo periode između političkih samovolja, pljački, intriga vladara, raznorodnih ekonomskih interesa, sirovog nasilja i slučaja – nema ni traga.
Svaki navodni kontinuitet prepun je točaka prekida koji mogu promijeniti smjer političkog, društvenog, ekonomskog pa i kulturalnog razvoja ljudskih zajednica, uključivo i granice teritorija na koji one polažu neupitno pravo. Tvrde li Hrvati (a na sličan način i ostali narodi) kako postoji državotvorni i nacionalni kontinuitet između doseljenih nekršćanskih slavenskih (drugi tvrde, iranskih) plemena, Tomislavova kraljevstva, prihvaćanja kršćanstva u IX stoljeću, Habsburške monarhije, A-U monarhije, NDH, Jugoslavije i današnje RH u ičem drugom, sem što se ljudski život kontinualno odvijao pod različitim vladarima, u različitim državama i političkim sustavima i u različitim društveno ekonomskim formacijama – a vođen isključivo interesima aktualnih elita priklanjajućih se ne državotvornoj ili narodotvornoj, već isključivo interesotvornoj ideji – zaista je krajnje vrijeme da se probude ili zauvijek zaspu. Koliko je rasprostranjeno bezočno manipuliranje mitom o kontinuitetu opstojnosti naroda i države, uz istovremeno bezočno izigravanje same ideje neprekidnosti – što zaluđeni narod ni ne primjećuje – pokazuju i slijedeći primjeri.
U navodnom kontinuitetu hrvatske državnosti, veliki „Hrvati“ sasvim izbacuju sedam desetljetnu zajedničku povijest naroda bivše države, što se praktično očituje u školskim udžbenicima, podsjećanjima na taj dio povijesti u medijima, mijenjanima nazivlja ulica i trgova, odnosno uništavanju spomenika NOB. Koja im se nikako ne uklapa u zamišljeni, konstruirani kontinuitet povijesti Hrvata; jedno stoga što se kao socijalna revolucija (element diskontinuiteta društvenog razvoja) nikako ne uklapa u njihovu bajku, i ono značajnije – jer njene tekovine ne odgovaraju interesima novoformirane kapitalističke elite. Paradoksalno je da ne znaju zauzeti zajednički stav spram NDH, koju bi neki najradije izbrisali iz „kontinuiteta“ hrvatske državnosti, dok se drugi upravo na nju pozivaju kao jedan od njenih elemenata. Srpski nacionalisti također nastoje u smetlište povijesti pobacati duhovna i materijalna sjećanja na ljude, događaje i dostignuća Jugoslavije (ili ih prisvojiti kao isključivo svoja), inzistirajući na njoj kao elementu diskontinuiteta pri svom pozivanju na „kontinuitet srpstva“, tako sami razarajući svoj mit. Svjedoči o tome sve veće uvažavanje dinastije Karađorđevića i njihovih nasljednika – uz primjereno iskazane počasti – kao jedinih pravih nositelja srpstva. Dok BiH državnost visi o tankom koncu koji tek trenutne garancije velikih igrača (prvenstveno SAD) sprečavaju od pucanja – u pokušaju konsolidiranja i učvršćenja nove države obnavljaju se mitovi o velikom srednjevjekovnom bosanskom kraljevstvu, kojega bi valjda suvremena BiH trebala biti nastavljač. Ingerencije i stabilnost ove bivše republike rasturene države više su ličile na onu nezavisnih država negoli njeni građani mogu i sanjati, ponoseći se njenom navodnom neovisnošću. Od razuma, valjda. Umjesto posvećenosti međusobnim kompromisima – a oni znače odustajanje od maksimalističkih zahtjeva sviju uključenih strana – mašta se o kraljevstvima izgubljenima u maglama prošlosti. Taj put vodi samo do provalije, kada će se – zar ne – učiniti odlučni korak naprijed u rješavanju nagomilanih problema!? Nedavno smo evocirali stogodišnjicu jednog takovrsnog koraka. I dok se Rusija srami diskontinuiteta koji je u povijest (ne samo) tamošnjih naroda unijela Oktobarska revolucija, uz sve prisutnije veličanje slave velike Rusije nastoji maknuti sjećanja na sedamdesetak godina svoje povijesti. Novim promocijama dinastije Romanovih kao čuvateljima kontinuiteta ruske veličine, mnogo prihvatljivijih suvremenim elitama od Lenjina, Trockog, Staljina i ostalih revolucionara, gubeći iz fokusa razloge koji su ih i naveli na prevrat. Dakako, iz cjelokupnog dijela nepoćudne povijesti pažljivo se odabiru elementi koji govore u prilog mitu o kontinuitetu Мать Россия i njene slave; primjerice Domovinski rat i njegove vojskovođe koji se kao nisu borili za opstanak SSSR-a (daleko mu majka!) nego u slavu Rusije. Kao da se narodi stide revolucionarnih vrenja odričući im svaki legitimitet (posebno kad su završila neuspjehom) i prenebregavajući njihove uzroke, jer ih je teško uklopiti u mitove o beskonfliktnom kontinuiraniom razvoju nacija i navodnih njihovih država od „ab ovo“ vremena. Gdje se momenat izlegnuća iz jajeta pomiče što dublje u mračna, nedokaziva, mitska vremena.
Što imaju zajedničko polumitski kralj Tomislav, kralj Držislav koji je u igri šaha navodno založio hrvatske otoke, Petar Zrinski i Krsto Frankopan koji boreći se za očuvanje svojih posjeda – sve u navodnom hrvatskom interesu – komplotiraju i s Turcima protiv domicilne Habsburške monarhije, ban Jelačić – gušitelj mađarske građanske revolucije, kvisling Ante Pavelić (koji je Italiji prepustio Dalmaciju s otocima) i Franjo Tuđman – sem kontinuiteta borbi za interese elita čiji bijahu eksponenti – sa kontinuitetom hrvatske državotvorne ideje, u najprikladnijem mogućem slučaju shvaćene samo kao zastor za prikrivanje stvarnih interesa svojih nositelja? Hrvatska, kao i povijesti drugih naroda, prepune su „idealista“ koji bi i „život dali za ostvarenje svetih nacionalnih ciljeva“, a od njih ni trunčice danas vidjeti nije. Jer idealist će i volonterski raditi za ostvarenje svojih ideala za koje se zaklinje da su opći, a ne s prezrivim podsmijehom odbijati takvu mogućnost vadeći se svojom nadzemaljskom odgovornošću u odnosu na ostale sugrađane. Da, zaista – kod većine, a prvenstveno kod političara – ideali imaju svoju cijenu koju valja naplatiti od onih kojima se prodaju pod krinkom nacionalnih interesa, ojačanih u naivna puka mitovima o kontinuitetu narodnog imena, državotvornosti i državnosti. A to su svi – od Tomislava do Tuđmana i njegovih ovo i inonacionalnih nastavljača mitova – više nego dobro znali.
Cijela ta bajka o navodnom kontinuitetu naroda, jezika, država i državotvorstva neobično naliči histeriji oko istraživanja vlastitog rodoslovnog stabla ili sloganima firmi koji se pozivaju na višestoljetnu tradiciju. Kao – bez korijena si nitko i ništa. Kao – kupujte kod nas, jer naša tradicija je garant kvalitete! Čovjek se naprosto nađe u nedoumici jeli bolje biti Hrvat – pripadnik najstarijeg naroda na svijetu, ili Srbin – pripadnik nebeskog naroda? Mi sami, svaki ponaosob, znamo jesmo li „nitko i ništa“ ili imamo vlastitu individualnost, poslovne i lične uspjehe u životu koje cijenimo, ne poznajući nikoga u krošnji rodoslovlja niže od bake i djeda, eventualno prabake i pradjeda. Niti nas uspjesi dalekih predaka oplemenjuju, niti nas njihova razbojništva prokazuju u negativnom svjetlu, što nikako ne znači da oni najbliži nisu na nas imali utjecaj. Tko je iole pri zdravom razumu, shvaća da tradicija nije apriorni garant kvalitete proizvoda, jer to jedino može biti umješnost njegove izrade – bilo firma stara dva stoljeća ili dva dana. Odatle nije daleko zaključak o irelevantnosti bilo kakvih povijesnih činjenica i mitova o državotvorstvu, na aktualnu kvalitetu usluga koje servis zvani država pruža svojim državljanima. Priupitajte bilo kojeg nekompromitiranog, još živućeg stanovnika Trećeg Reicha, koliko je koristi u svom životu imao od mješavine mitova i činjenica kojima ga je dvanaestak godina hranila njegova država. Taj bi vam mogao razbiti sve iluzije.
Ladislav Babić
