BiHKolumnePrivreda

Ladislav Babić: Mirovinska, ili reforma ljudskog roda?

Mirovinska, ili reforma ljudskog roda?

        Mirovinski sustavi država svijeta su u krizi. Navodno zbog nemogućnosti namirenja penzija zarad starenja svjetske populacije i iseljavanja, te stoga smanjenog izdvajanja u mirovinske fondove i sličnih razloga, što se uglavnom pokušava riješiti na dva načina. Smanjivanjem koeficijenata po kojima se računaju mirovine i povećanjem godina starosti kao uvjeta za primanje potpune penzije. U Hrvatskoj je upravo na djelu prikupljanje potpisa – u organizaciji tri sindikalne središnjice – za referendum, kako bi se onemogućila mirovinska reforma koja predviđa povećanje dobi umirovljenja s 65 na 67 godina, povećanu penalizaciju prijevremenih mirovina i još neke radništvu neprihvatljive stvari. Vladajući, čemu se opozicija „oštro“ protivi – uglavnom zato što se to od nje očekuje dok ponovno ne osvoji vlast, jer su ionako za vrijeme svoje vlasti predlagali savršeno isto – obrazlažu to kao jedino efikasnu mjeru za stabilizacijom mirovinskog sustava i, kako kažu, „dostojanstveni život“ umirovljenika. Dakako, lažu. Od predsjednice do premijera, ministara, sabornika, a nažalost, građani padaju na takav trik, usredotočivši se isključivo protivljenju povećanja dobi za stjecanje prava na starosnu mirovinu, ne nudeći drugih alternativa (kao ni većina fahidiotskih ekonomskih „stručnjaka“ u strahu od signiranja antidomoljubima). Jer im je mozak fosiliziran skupom ideoloških floskula koje počivaju samo na jednom temelju: kako da kapitalistička elita očuva vlast na račun građana, kojima kao dobrohotno nudi spašavanje njihove kože. Kaptol, čiji „zborovođa“ ima vlastiti račun u Vatikanskoj banci, iz principijelnih razloga – koji su uvijek „principijelni“ kad i zakrinkano rade u prilog s njim spregnute vlasti – ne dozvoljava skupljanje potpisa pred crkvama.

        Pregledajmo sasvim ofrlje stavke budžeta RH, usvojenog u Saboru za godinu 2019-tu. Tu ćemo primijetiti da se Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje predviđaju sredstva od oko 39.5 milijardi Kn, dok za Ministarstvo obrane ona iznose nešto manje od 4.5 milijardi. No, prema stranicama Ministarstva obrane RH sredstva su još veća: iznose 5.075.302.937 kuna – riječ je o povećanju od gotovo 260 milijuna kuna u odnosu na 2018. godinu“! Ministar rada i mirovinskog sustava, u svrhu zaplašivanja građana, tvrdi kako bi prihvaćanje zahtjeva sindikata koštalo državni proračun (građane) oko 45 milijardi kuna do godine 2040., te ističe „da će mirovine posljedično biti niže pet do sedam posto“. U isto vrijeme će se, ne računajući svakogodišnja povećanja, za obranu izdvojiti oko 106.5 milijardi kuna. Budimo dobrohotni prema vlasti – koja, čini se, planira vječno to i ostati – pa, ilustracije radi, nemojmo u potpunosti ukinuti godišnji obrambeni dio (na to ćemo se vratiti) budžeta, već samo 20% (nešto više od milijardu kuna) preliti u mirovinske fondove. To bi, u prosjeku, isti čas povećalo mirovine za oko 2.6%. Da se obrambeni dio državnog proračuna sasvim ukine, to bi bilo pet puta višenešto manje od 13%).

        Naravno, dotaknuo sam se samo jednog, navodnim nacionalnim interesom dogmatski zaštićenog resora – obrane, čije spominjanje u mojem kontekstu izaziva svršavanje vladajućih, podižući tlak „domoljubima“ koji većinom, nažalost i dalje ostaju fosiliziranih mozgova unatoč udaru koji se sprema (i) na njihove mirovine. Ne samo u Hrvatskoj, već u cijelom svijetu. Skraćeni prikaz korisnika državnog proračuna može se pogledati ovdje. Svakako, ja sam idealist, ali srećom nisam budala poput vladajućih i njihove indoktrinirane pastve. Naime, ne vjerujem u naturenu dogmu građanima svijeta, da povećanje obrambenih sredstava utječe na održanje mira u svijetu (kojeg bre mira, jel’ nas to oni zezaju?!), već bi se prije reklo – ravnoteže straha koja je po definicija metastabilna. I najmanji incident može je narušiti i strovaliti nas u bezdan sveopće kataklizme (o kojoj nas iz prve ruke mogu poučiti narodi na kojima se praktično iskušavaju njeni efekti). To je posljedica animalnog, a ne humanističkog sagledavanja ljudske vrste; naime svatko se osjeća ugrožen od svakoga pa je uvjeren da se može zaštiti samo pojačanim naoružanjem i proizvodnjom oružja koje, usput budi rečeno – paradoksa li – prodaju i onima od kojih su navodno ugroženi, na taj način povećavajući ugrozu kojoj su kao izloženi! Prema najnovijem godišnjem izvještaju štokholmskog Instituta za istraživanje mira SIPRI, svjetski trošak za naoružanje iznosio je 2017-te godine oko 1739 milijardi dolara, 230$ po glavi svakog stanovnika Zemlje! U idealnom slučaju, čak i za idealiste neostvarivom, ukinućem svih troškova naoružanja (čime se, dakako, ne bi diralo u postojeće materijalne resurse samouništenja) ta svota bi se mogla preliti na svaku osobu (od dojenčeta do stogodišnjaka, ostvarili ili ne mirovinske uvjete).

        No, vraćam se na Hrvatsku. Ona graniči sa šest susjednih država. Ako ma koja sposobna i iskrena vlada (što se odnosi i na susjede), nije do 2040-te sposobna postići sporazume o nenapadanju, i postepenom razoružanju do stupnja policijskih snaga, onda one, njihovi fanovi i ja spadamo u sasvim suprotne vrste. Naravno, preduvjeti su odlučnost, sposobnost, iskrenost, uzajamno povjerenje i pridržavanje sporazuma – sve značajke za koje građani ovih država kao i ljudske vrste u cjelini nisu dorasli. Sredstva ušteđena na taj način i prebačena u socijalne svrhe, svakako bi doprinjela boljem životu svih građana, i umirovljenika među njima, te izlišnim učinila „realistične“ zahvate za očuvanjem mirovinskog sustava na štetu, a ne korist umirovljenika kako ih se nastoji uvjeriti. Ako nas neće napasti Slovenija, BiH, Srbija, Crna Gora, Italija i Mađarska (a naravno, ni „mi“ njih), a tko li će onda – nuklearne snage Obale bjelokosti? Ljudi koji tvrde da se mir brani naoružavanjem, sebe proglašavaju realistima a sve druge fantastima koji su izgubili doticaj sa stvarnošću. No, oni su samo potomci „Glede Mjeseca“:

koji je u svom rušilačkom bijesu, ni trunku psihički ne odrastavši, samo zamijenio kost u ruci naprednom tehnologijom u istoj funkciji:

Stoga oni, prije no ispuste „kost“ iz ruku, nemaju moralno pravo nikoga diskvalificirajući prozivati za idealizam, promovirajući svoj atavistički ubilački nagon na svjetskoj i lokalnim razinama. Od primata se ne postaje čovjekom pukim usavršavanjem ubilačkih oružja.

        Već ova krajnje pojednostavljena razmatranja – koja prozivaju humanizam svjetskih vođa i njihovih androida spremnih žrtvovati svoje i tuđe živote u korist arhaičnih stremljenja dalekih predaka, udaljen im od pameti koliko guzica od mozga – govore kako je problem mirovinskog sustava (i svi ostali „problemi“ ljudskog roda, posebno onaj o rastućoj ekonomskoj nejednakosti osoba i naroda) itekako rješiv, ukoliko se riješimo okamenjenih dogmatskih nazora i ljudski pristupimo njihovom razrješavanju. Jer, sredstva i načini postoje, stvar je isključivo u čovjeku, za sada jedino poznatoj vrsti u svemiru koja je neprijatelj same sebe. Zakon očuvanja energije govori kako je moguća samo njena preraspodjela, ali ne i uništenje. Upinje li se ljudski rod povećati svjetlosnu iskoristivost žarulja, na račun smanjenja toplinskih gubitaka, zašto ga to ne upućuje kako će veću korist za umirovljenike (i ne samo njih) moći postići samo smanjenjem izdataka na budalaštine: kvaliteta života može se povećati samo redukcijom izdataka za njeno narušavanje, kuda narodima naturana paradigma ugroženosti svakako i spada. Jeli to zaista toliko nejasno pastirima svjetskih stada, da su prisiljeni ekskomunicirati svoje prosvjetitelje od pameti, koja upravo njima samima nedostaje? Radnici koji se ne bore istovremeno, ne samo protiv povećanja dobi za umirovljenje, već i za promjenu cjeline odnosa u društvu koji utječu na dostojanstvo njihova života, teško će bilo što trajnije izboriti. Uvijek će biti tek naivne žrtve, manipulirane onima koji ih stoljećima, pod različitim krinkama, koriste kao pijune u vlastite svrhe. Možemo parafrazirati satirični epitaf koji se pojavio nakon smrti francuskog kardinala Richelieu-a: Ljudima vladaju pastiri koji rade više lošega nego dobrog. Dobro čine loše, a loše čine dobro.

Ladislav Babić

magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close