Ne znam jeli tko od čitatelja kršćanstvo ikada zvao ideologijom, u smislu „krivog ili ekstremnog shvaćanja i tumačenja kakve ideje“, a katoličanstvo kao njegov odvojak smatrao nedemokratskim, totalitarnim i centralističkim „sustavom“; sve atributi kojima pravovjerni hrvatski katolici obasipaju jedinu stvar koju u zadnje vrijeme ne mogu progutati – komunizam. Sustav u kojem su bolje živjeli no ikada do sada, a koji je bio sama sjena sjene nikad ostvarenog komunizma – dovoljno da ga kao negativnu paradigmu poistovječenu sa staljinizmom, prošire na cijelu socijalističku i komunističku ideju. Kad su bivši dupelisci tome pridodali „kult ličnosti“ kao nespojiv sa „duhom hrvatskog naroda“, čini se kako stvari postaju jasnije. Dali?
“Proslave Mačekova rođendana (20. srpnja) pretvaraju se od 1935. u pravu nacionalnu manifestaciju u cijeloj Hrvatskoj. Na proslavi njegova 60. rođendana u Splitu 1939. sudjeluje 30.000 ljudi, dok povorka s raznim hrvatskim društvima i postrojbama HSZ-a broji između 4000 i 5000 ljudi. Proslava je započela 15. srpnja u predvečerje zvonjavom svih splitskih zvona i pucnjavom prangija. Grad se već tada počeo kititi hrvatskim zastavama, dok je na obali bio istaknut svjetleći natpis »ŽVM« [»Živio Vladko Maček«, op.a.]. Tisuće se građana upisuje u »posebnu knjigu čestitaka« i šalju pozdrave »hrvatskom vođi«. Prvaci HSS-a dr. Kaliterna i Berković poslije vatrometa drže govore na Botićevoj poljani koji su bili »vrlo oštri« poput Kaliternina »vidjeli ste da je vrag odnio Stojadinovića, tako će i JRZ i vladu u Beogradu«.35 U Zagrebu su proslavu započeli »hrvatski lakoatletičari trkačom štafetom još u petak iz Zagreba do Kupinca s izmjenom trkača svakih 2–3 kilometra. Posljednji je od njih predao dr. Mačeku u Kupincu umjetnički izgrađen štapić s poveljom na kojem je bila napisana čestitka dr. Mačeku«. Sutradan je na Prilazu održan mimohod zagrebačkih glazba i bakljada, a na Sljemenu je upaljen svečani krijes.” [1]
Kao što se vidi, štafeta nije nikakav Brozov izum iako se ona i „Dan mladosti“ – završna fešta u čast navodnog maršalovog rođendana – ističu kao jedan od krucijalnih dokaza kulta Titove ličnosti. Dali uslijed intelektualnih manjkavosti prosjeka, ili zaslugom desnice koja se rukovodi goebelsovskom „mudrošću“ da sto puta ponovljenu laž umovi transformiraju u istinu, narod nikada nije shvatio simboličku vrijednost Titove štafete i Dana mladosti, koja je trebala okupljati mlade oko ideje bratstva i jedinstva, ravnopravnosti naroda i jugoslavenskih narodnosti, a ne iskazivati obožavanje čovjeka na čelu države. Disipacijom i degradacijom zajedništva i ljudskosti, na račun novootkrivenih „genetskih“ nacionalizama, ta se manifestacija zadnji puta održala 1988. godine – skoro desetljeće poslijeTitove smrti – što samo po sebi govori da u osnovi ne bijaše u slavu živućeg čovjeka, već ideje koja praznoglavcima u glavu ulazi tek nakon nebrojenih stoljeća i leševa. Hrvati su, čini se, prilično zaboravljiv i neobrazovan narod. Ne stoji badava u programu HSS-a – onog starog, Radić-Mačekovog – „…a što se tiče vjere i Crkve, primamo sve onako kako je do nas došlo“. Doduše, odnosi se na situaciju kada je Austro-Ugarska ukinula konkordat sa Crkvom, jedino je još u Hrvatskoj ostao na snazi, pa se stranka obavezuje da ga neće ukinuti. Ustvari, ovaj stavak objašnjava i današnju situaciju oko ugovora s Vatikanom, a ne samo da je prosječni Hrvatduhovno prespavao od prosvetiteljstva do danas! Valjda sanjajući čuveni “hrvatski san od stoljeća sedmog”. Od tog prastarog HSS-a do odlukebivšeg predsjednika RH
„… kojom se odlikuje posmrtno dr. Vladko Maček veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i danicom za izniman doprinos borbi za neovisnost i cjelovitost Republike Hrvatske, te za zasluge i stradanja za nacionalna i socijalna prava hrvatskog naroda.“
proteže se karijera što živog a što mrtvog Vladka Mačeka, nasljednika ubijenog Stjepana Radića na kormilu HSS-a. Tito, koji etnički nije razlikovao čovjeka od čovjeka, bačen je u povijesni kontejner (smetlište) Hrvata, a jedan od narodnih idola postade Maček, o kojem su „komunističke“ povijesne knjige (i one školničke) davale odmjereniji sud negoli to današnjica čini s pokojnim maršalom. Najkraće što bi se moglo reći o odlikovanom političaru je, da bijaše konzervativac – uvjereni antikomunist – koji je robijao za svoju ideju, a za nju se nije skanjivao ortačiti i sa samim vragom: od „komunjara“(!):
„krajem 1924, Zakon o zaštiti države bio je primjenjen i na Hrvatsku republikansku seljačku stranku, zbog toga što je Stjepan Radić prilikom posjete Moskvi upisao stranku u Seljačku internacionalu koju su organizirali boljševici. Radić biva uhićen i nakon dva mjeseca u zatvoru pravi drastičan zaokret u politici stranke: pristaje na odricanje od republikanizma (stranka mijenja ime u Hrvatska seljačka stranka, HSS), priznaje monarhiju i Vidovdanski ustav. Tako je stranka ponovo legalizirana, a Radić čak postao član Vlade.“
(toliko o oportunizmu i prevrtljivosti), preko opozicijske borbe sa velikosrpskim strankama, do samog učešća u vladi (u dvije je bio potpredsjednik), te pregovaranja ili komplotiranja sa Pavelićevim ustašama, talijanskim fašistima i njemačkim nacistima, istovremeno u ključnim trenucima povijesti ovih krajeva ostajući krajnje pasivan, s intencijom čekanja tko će koga u ratu, a potom i preuzimanja zasluga onih što su lili krv namjesto tustih londonskih ministarskih prirepaka izbjeglog kralja Petra, pa i njega koji se cijeli rat izležavao u internaciji na imanju u Kupincu. Jeste,Pavelić ga je nakratko smjestio u Jasenovac, u slične – u odnosu na ostale logoraše više nego povoljne – prilike kao i Iliju Jakovljevića predsjednika „Društva hrvatskih književnika“, iz kojih su oboje prijevremeno izašli: prvi u internaciju gdje je dočekao kraj rata, a drugi odlaskom u partizane. Oba bijahu Hrvati, s malom razlikom. Svjedoka ustaških zvjerstava koje je dokumentirao potresnom knjigom, nitko posmrtno nije odlikovao:
“I s mojom djecom je svršeno! Bilo ih je preko tisuću i pet stotina. Sada ih je svega oko tri stotine. A ja luđak dao i svoj posljednji saharin da im se zasladi čaj. Tim vragovima nije ni do janjičara.
– Što se dogodilo?
– To je duga pripovijest. I prije su dolazila djeca s roditeljima, ali u manjem broju. Ta su davno likvidirana. Ali sada ih je bilo preko tisuću i pol. Mislio sam da ću ih moći spasiti. Gotovo je.
– Kada? Zar su i njih sinoć?
– Ne! Još početkom mjeseca odveli i odnijeli nekoliko stotina u onu staru tursku kuću kraj pravoslavne crkve. Zastavnik Ante i još jedan zatukli su ih čekićem. Bilo je tu i nešto većih dječaka, koji su shvatili što se događa i užasno vriskali. Ubijanje je trajalo tri i pol sata. Zastavnik se tužio da se jako izmorio.
– Ante? On?
– Pa on je jedan od najgorih.
– Znam da zlo radi, ali nisam ni pomišljao da bi mogao tako daleko otići. A što je sa ostalom djecom?
– Na Antunovo ih je opet nestalo oko četiri stotine. Oblijepljeni su prozori na jednoj kući, kakop se radi kada se tamane stjenice. Zagušili su ih ciklonom.
Bilo je to previše i za ovu klaonicu. Bilo je to i do krajnosti smjelo, jer je u logoru još zasjedala njemačka komisija za preuzimanje radnika, a takve se stvari ne rade u prisustvu stranaca, pa bilo to i nacisti. No doktor mi objasni: te je noći u logorskom buffetu proslavljen Pavelićev imendan. Nijemci su pili s ustaškim časnicima i zabavljali se, a za to je vrijeme vodnik Grubišić djecu zagušio; onu manju, do osam godina. Ustaše su cijelu noć sami kopali jamu – nisu htjeli da za ovo umorstvo saznaju ni grobari, pred kojima inače umorstva mnogo ne taje.” ([2], str 106)
Maček u svojim „Memoarima“ to jedva i primjećuje, čovjek bi griješio dušu rekavši da ne osuđuje:
“Prvi komad puta nisam niti ja što pitao, a niti mi je Luburić rekao kamo me vode, pa tek kad smo došli u Sisak, rekao mi je da idemo u, već onda na zlu glasu, logor u Jasenovcu… Kad je Luburić otišao, pristupio je k meni jedan od one trojice ustaša, predstavio se kao poručnik Ljubo Miloš, rekao je da ima nalog voditi o meni brigu, i neka budem uvjeren da dok je on tu meni ništa neće manjkati. I doista, kako god sam kasnije saznao da je bio jedan od najvećih krvnika, ja se cijelo vrijeme nisam osobno mogao na njega potužiti… Donio mi je najprije kruha, tvrdo kuhana jaja, sardinskih konzervi i flašu vina… Dne 24. listopada o podne saopćio mi je poručnik Miloš da će me čim se smrači prevesti na drugo mjesto, gdje će mi biti mnogo ljepše i ugodnije…Prostorije lijevo bile su određene za mene. Bile su to dvije sobe i jedna mala zapuštena kuhinja… Iako nisam mogao iz svoje sobe ništa vidjeti, bilo je i previše toga što sam čuo i morao slušati. Morao sam slušati jauk i zapomaganje uz puščane hice. Morao sam slušati mučenje i stenjanje nevinih žrtava… Početkom ožujka 1941. saopćio mi je Luburić da je zaključeno da će me za daljnje vrijeme internirati na mom dobru u Kupincu, pa sam doista 16. ožujka 1942. u pratnji oko 50 ustaša dopremljen natrag u svoj dom.” ([3], str 242)
No, uvijek ima onaj „ali“:
“Partizani u početku nisu otkrivali svojih komunističkih karakteristika. Čak su, kad bi zauzeli koje selo, tražili od svećenika da u crkvi odsluži svečanu službu Božju. Jednu svoju brigadu nazvali su brigadom Antuna i Stjepana Radića, a jednu brigadom dr. Vladka Mačeka. Tek početkom ožujka 1944. počeli su u svojim lecima oštro napadati HSS i mene osobno. Za razliku od četnika i ustaša, partizani nisu nigdje činili masovnih pokolja. Oni su, gdje god su se mogli dočepati kojeg od seljačkih vođa, prisilili ga da im se, barem formalno, priključi. U protivnom slučaju su ga bilo na ovaj, bilo na onaj način likvidirali. Kada je u listopadu 1944. sovjetska vojska zauzela Beograd i postavila tamo na vlast Tita (koji je sada već otovreno pokazao svoju komunističku farbu), pokupili su nekoliko stotina “buržujskih” mladića – gotovo djece – i tjerali ih pred sobom u Hrvatsku prema Zagrebu da izginu pred njemačkim i ustaškim strojnim puškama. Kako su se Nijemci, a s njima i ustaše, povlačili prema Zapadu, to su partizani, čim su došli u koje hrvatsko selo, likvidirali prvake HSS. Ustaše i četnici ubijali su narod masovno, zaslijepljeni mržnjom. Komunisti su ubijali hladnim razumom sve one za koje su držali da smetaju učvršćenju komunizma. Partizani, i nakon što su poslije kapitulacije Italije primili sve oružje i municiju od talijanskih okupacionih trupa, ipak su po mogućnosti izbjegavali sukobe s Nijemcima. Komunisti su svoje djelovanje ograničili tek na to da dignu u zrak koji most, da razvale koji komad željezničke pruge i da po hrvatskim selima, u kojima nije bilo niti njemačke niti ustaške posade, pale općinske zgrade pa čak i škole. Njemačke trupe se nisu na to mnogo obazirale. Nijemci su držali u svojim rukama tek glavne njima potrebne željezničke pruge, kao primjerice prugu Beograd-Zagreb-Zidani Most, te prugu Slavonski Brod-Sarajevo. Sav drugi teren prepustili su partizanima, ustašama i četnicima, da se međusobno istrebljuju do mile volje. Ako bi negdje partizani oštetili prugu ili koji drugi za Nijemce v koji su imali nesreću da su se baš u blizini nalazili, a šteta je bila za 24 sata popravljena.” ([3], str 250-251)
Taj „ali“ treba znati ispravno interpretirati, no prije toga pogledajmo zašto jePavelić poslao Mačeka u zloglasni koncentracioni logor. Najjednostavniji je odgovor, Poglavnikov strah (sasvim isprazni) od političara (još točnije, naroda) koji je imao veliku popularnost u Hrvata, ali bio i favorit Nijemaca. Taj ga je strah istovremeno smjestio u logor, ali i sačuvao na životu.
Nakon dolaska na čelo HSS-a, Maček nastavlja prethodnikovu misiju okupljanja hrvatskog sela – ne libeći se kulta ličnosti (toliko obožavane manifestacije u Hrvata), ali i uvođenja paravojne „Mačekove garde“ [4] – skupine batinaša, koji su se što opirali velikosrpskom režimu, a što obračunavali sa neistomišljenicima – naročito komunistima. Na te odrede, kao i na desno krilo HSS-a, se kasnije Pavelić – sa svojih par stotina ustaša koji su mussolinijevski paradno „preuzeli“ vlast – oslanjao u njenoj konsolidaciji i početnom obračunu s komunistima. Kad je Hitler počeo stezati obruč oko Jugoslavije i susjednih zemalja, u međuvremenu je
“Maček… vodio pregovore na tri koloseka: sa Musolinijem o mogućoj podršci Italije za nezavisnost Hrvatske, sa srpskim opozicionim strankama o ponovnom uvođenju demokratije i sa vladom i namesnikom Pavlom o postizanju hrvatskih teritorijalnih zahteva. Tako su 26. maja 1939. u Beogradu predsednik vlade Dragiša Cvetković i vođe hrvatske HSS Vlatko Maček formirali Vladu narodnog sporazuma.Taj sporazum su srpski političari nevoljno prihvatili. Međutim, nakon Hitlerove aktivnosti u okolnim zemljama srpski političari su smatrali da će hrvatskom narodu na ovaj način ponuditi dovoljno da se ne udruži sa fašistima. Zatim je uspostavljena Banovina Hrvatska, autonomna jedinica sa delovima Hercegovine i bosanske Posavine. U vladi Dragiše Cvetkovića, Maček je imao položaj potpredsednika ministarskog saveta, tj. potpredsednika vlade.”
Grof Ciano, Mussolinijev ministar vanjskih poslova, piše [5] u svom„Dnevniku“:
»20. ožujka. – Primio sam ing. Carneluttija, Mačekovog izaslanika. On je talijanskog porijekla, brat mu je čak bio u talijanskoj konzularnoj službi. U početku razgovora bio je vrlo uzbuđen i obazrivo mi je preporučio da sačuvam tajnu, jer je u pitanju ,igra glavom’. Ukratko sam zapisao što mi je rekao: Hrvati su neprijatelji Nijemaca, ali su usprkos tome spremni da padnu u naručje Berlina, kad bismo ih mi odbili, samo da se riješe srpskog jarma. Kao program ponovio je ono što je Bombelles rekao: pregovori, da bi se od Beograda isposlovala autonomija; ako bi ovi pregovori propali, ustanak, traženje talijanske vojne pomoći, stvaranje hrvatske republike, koja bi bila s nama vezana ugovorom o savezu kakav imamo s Albanijom, povrh toga carinska i monetarna unija. Druga faza: personalna unija s Italijom. Duce mi je naredio da prihvatim hrvatski program. Sutra ću ponovo konferirati s Carneluttijem …“
Ladislav Babić
