Kolumne

Ladislav Babić: Ljevica i kriva paradigma

Ljevica i kriva paradigma

        Već godinama pratim stanje (hrvatske) ljevicei njenog neuspjeha predočenog gubitkom i potonjim preuzimanjem vlasti u novonastalimdržavicama raspadle Jugoslavije. Jednaopširnija analiza stanja ograničena na hrvatsku ljevicu dana je i člankom „Magnumcrimen hrvatske ljevice“, međutim problem je mnogo obuhvatniji sagledamo liga u okviru cjelovitog sustava u kojem su sve lijeve snage svijeta prisiljene djelovati.Kapitalizma. Izgleda da mnogi, pa i visokoobrazovani autori to ne shvaćaju, pa se– među inim – djelomično osvrćem na tekst filozofai politologa doc. dr. sc. Gorana Sunajka: „Zašto ljevica ne može na vlast?“. Uz lucidnuanalizu s kojom se uglavnom slažem, čini mi se da radi dva previda radi kojih njegovtekst nije doli teoretiziranje kojeg on osuđuje, i sam se upetljavajući u njega.O čemu se radi? Pozivajući se na praksu(praxis) on tretira taj pojam samorazumljivim, što – dakako – ni izdaleka nije.Drugi previd je, što svoja razmatranja smješta u okružje kapitalističkog sustavau okviru kojega rješenja traži oru(ž/đ)jima koja je ovaj nametnuo. Oboje dovodi do teksta prepunog formalno istinitih ali praktičnoneprovedivih zaključaka, jer se baziraju na kao samorazumljivim premisama.

        Pođimo od kraja. Demokracija je pojam uglavnomsasvim nejasan ljevičarima, jer se oni ograničavaju na teoretičarima kapitalizmanametnutu interpretaciju. U praksi seona svodi na političku demokraciju, koja pak pretpostavlja korištenje izbornog pravaza sve građane i ništa više. Čak i ono je za sve jednako samo u kontekstu biranja,ali ne i vlastitog izbora koji uglavnom ostaje dostupan potkoženim članovim društva,prečesto do bogatstva došavših na kriminalne načine (većinom eksploatatorske). Takvaje „demokracija“ sasvim formalna, okljaštrena,prazna, jer ne uključuje trojstvo istinskedemokracije: političku, ekonomsku i socijalnu,uz još jedan dodatni zahtjev – njen globalnisadržaj. Država u kojoj bi nekim čudom bile ostvarene sve tri pretpostavke,a koja se time samoljubivo zadovoljava gledajući jad i bijedu ostatka svijeta (skojim komunicira i trguje), nikako se ne može nazivati demokratskom. U kontekstuSunajkovih recepata za oporavak ljevicei dolaska na vlast metodama kapitalističke demokracije, svakako se slažem da njihovdolazak na vlast može biti samo sredstvoa ne i cilj (cilj je promjena društvenihodnosa), ali se već u rečenici:

„No, stranačkaljevica ima za cilj što dužu trajnost navlasti zbog čega je ne samo ustavno obvezna biti zastupnik svih građana, negojoj je dobar odnos s drugima uvjet broja glasova.“

zaplićeu zamisli koje smješta u ograničenost prostora ekonomsko-političkog sustava kojitreba rušiti, ali bi on to činio sredstvima koje ovaj daje na pladnju, upravo stogada bi što više učvrstio svoje postojanje. Što znači za njega sintagma „što dužu trajnost na vlasti“, koja u prahi pepeo ruši sve pretpostavke trajnog rješenjapoložaja eksploatiranog čovječanstva? Neka, spuštajući se s akademskih visina navisinu obične logike, pokuša odgovoriti na jedno jedinopitanje (od niza njih koje može naći ovdje)– zadnji put postavljeno na portalu na kojem se i on javlja – koje već godina ustrajnoupućujem ljevičarskim korifejima, a oni još ustrajnije nastoje ne odgovoriti:

„Pretpostavimo da dođete na vlast (demokratskimputem – što god on značio) i da imate dovoljno mašte zamisliti ovaj misaoni eksperiment.Provodite mjere socijalističke ekonomske politike (usput rečeno, a koje su to?)u upravljanju zemljom. Poslije četiri godine skinu vas sa vlasti (nenasilno, izborima)stranke kapitalističke provenijencije poništavajući u svom mandatu vaša dostignuća.Nakon slijedeće četiri godine… Znači li to da bismo izvodili periodičke fluktuacijetipa: socijalizam – kapitalizam – socijalizam -… praćene svim mogućim napetostimai traumama koje ih prate? Zamijetite da se pri smjeni građanskih stranaka na vlastiizmjenjuju samo stranke a ne i nepomirljivi politički sistemi. Kako bi se vi nosilisa ovim socijalističko – kapitalističkim yo-yojem?“

Daga, ipak, dopunim pitanjem organski povezanim s prethodnim:

„Ostanimo u domeni pretpostavki. Osvojiliste vlast. Kako je kanite sačuvati (makar za trajanja samo jednog mandata) od, prijevjerojatnih no eventualnih, intervencija stranih i domaćih nedemokratskih snaga(koje su, ironije li, do vašeg dolaska na vlast bile demokratski deklarirane i legitimirane)?Idealizam tipa: demokratski smo došli na vlast pa ćemo (prirodno, sigurno, valjda,možda,…) biti priznati i tolerirani od ostalih (kvazi)demokratskih snaga, pada napovijesnim primjerima (Španjolska 1936., poslijeratna opstrukcija KP Italijeod strane udružene desnice, Allendeov Čile,…).“

Sasvimsam siguran da on ne može – kao ni ostali ljevičari kojima je postavljeno – na njegasmisleno odgovoriti, iz jednostavnog razloga što ljevičarenje razmatra kroz paradigmukapitalističkog višestranačkog parlamentarnog sistema! Svako neodustajanje od teparadigme nije drugo negoli varijanta Fukuyaminog„kraja povijesti“ – sna o liberalnoj demokraciji kao zadnjoj, nezamjenljivojfazi kapitalizma (u što su povjerovali samo mentalno zaostali ili interesno prepariraniljudi) od čega je i sam odustao – umotana u navodno evolucijsko mijenjanje kapitalizmaprema onom s „humanim licem“, što većprema njegovim ishodnim „aksiomima“ nepostoji! Naravno, niti jednostranački sustav, nalik postojećem u ranijoj državi,nije preporučljiv rad opasnosti njegova zastranjenja, ali je ipak taj (jugoslavenski) sistem dao razrješenje. Ato je nestranačko samoupravljanje! Evidentnoje da kapitalizam ni na koji način nije istoznačnica demokraciji,a visoki ekonomski rast može se desiti bez uvažavanja demokratskih standarda, zašto Yanis Varofuakis dajeprimjer Singapura i Kine, tvrdeći da demokracija (kakva većjeste) uzmiče i u Evropi:

„Početkom ove godine,dok sam predstavljao Grčku – novoizabranu grčku vladu – u Eurogrupi, kao ministarfinancija, izravno mi je rečeno da demokratski proces naše zemlje – naši izbori– ne smiju ometati ekonomske mjere koje su se uvodile u Grčkoj. U tom času sam pomislioda ne može biti boljeg opravdanja za Lee Kuan Yewa, ili kinesku Komunističku partiju,zapravo i nekih mojih svojeglavih prijatelja koji su mi stalno govorili da će demokracijabiti zabranjena ako ikada zaprijeti bilo kakvom promjenom.“

Naravnoda se ostvarenje demokracije (u skladu s potpunošću te ideje) može tražiti izvan višestranačkih i jednostranačkihparlamentarnih sustava, u okviru nestranačkog samoupravljanja, a to je vrlo dalekood anarhizma, bilo ispravno bilo namjerno krivotvoreno (kao potpuni nered i bezvlašće)shvaćenoga. No, pustimo ideje s kojima se – sasvim sam siguran – većina učahurenihu bogom danu vladajuću paradigmu, neće složiti. Tražim samo, bez ulaženja u polemikus mojim stavovima – kojoj bi cilj bio tek bijeg od smislenog, konkretnog odgovorana konkretna pitanja – jasan odgovor! Fukuyaminoakademsko trućanje i prigodno, sasvim pragmatično mijenjanje stavova kojima nijecilj razjašnjavanje istine već vlastito održanje popularnosti političkog filozofa,povijesno je sasvim bezvrijedno i od njega će ostati tek nešto dugotrajni trag nood nadobudnica visokog društva snimljenih bez gaćica.

        Suvremena ljevica, salonska, parlamentarnaili ulična, još se nekako može složiti oko teorijskih ciljeva kojima treba težiti,ali se stubokom razilazi oko metoda kojimato postići. Ako je cilj rušenje eksploatatorskog kapitalističkog sustava (ma kojeime nosila njegova tekuća modifikacija), onda prvo treba postaviti pitanje na kojinačin – kakvom metodom, i zašto upravotakvom – je on uspostavljen. Molitvama upućenim bogu i Djevici Mariji, ilipak… Budalenje gluposti o promjeni mentalnog sklopa čovječanstva, koje kao daje sazrelo za zrelo, argumentirano i humanističko raspravljanje o meritumima u okvirimaneke navodno „pravne države“ (a koja setijekom ljudske povijesti nije smatrala „pravnom“?)doživljava brodolom na najbrutalnijim ratovima i eksploatacijama od vremena kadje ovaj sustav nasilno rušio onaj prethodni, i na evoluciji toljage koja oduvijeksluži njegovom održanju. U predgovoru engleskom izdanju „Kapitala“, Engels u zaključkuiznosi vrlo suvremenu misao:

„Željeni periodprosperiteta ne dolazi; koliko nam se god puta učini da smo zapazili simptome kojiga nagoveštavaju, toliko su puta iščileli u vazduhu. Međutim, svaka nova zima postavljaiznova pitanje: ‘Šta da se radi sa nezaposlenima?’ Ali dok broj nezaposlenih rasteiz godine u godinu, nema nikoga da na to pitanje odgovori; i mogli bismo skoro izračunatimomenat kada će nezaposleni izgubiti strpljenje i uzeti svoju sudbinu u svoje ruke.U takvom času svakako će biti potrebno da se čuje glas čoveka čija je cela teorijarezultat njegovog doživotnog proučavanja ekonomske istorije i položaja Engleske,i koga je ovo proučavanje dovelo do zaključka da je Engleska, bar u Evropi, jedinazemlja u kojoj bi se neizbežna socijalna revolucija mogla potpuno sprovesti mirnimi zakonskim sredstvima. Istina, on nije nikad propustio da doda da on jedva očekujeda će se vladajuća klasa Engleske pokoriti ovoj mirnoj i zakonitoj revoluciji bez‘proslavery rebellion'“

(„proslavery rebellion“ – pobuna vlasnika robova– pobuna robovlasnika na jugu SAD, koja je dovela do građanskog rata od 1861. do1865.)

Misaokoju potvrđuje sveviše akademski obrazovanih građana regije, dok u ovom trenutku to sasvim praktičnočine francuski demonstranti (sa mnogo širim zahtjevimaod ukidanja povećanja poreza na gorivo) koje podržavačak 77% njihovih sudržavljana. Vrlo direktnoto izražava Mate Kapović rečenicom kako„…u povijestinikad nije zabilježeno da se netko svojih privilegija odrekao bez prisile i nužde.”. Stoga vladajućeelite i nastoje do krajnosti dezavuirati Marksovumisao kao posve zastarjelu, navodno neprimjerenu vremenu, što kod premnogih hvatakorjene. Međutim, to je logički ekvivalentno negiranju Newtonovih radova kao zastarjelih, ne uviđajući da upravo oni služe– i kao takvi su utkani – u nadgradnju njegove teorije. Spomenuti Varoufakis sličnoj nadgradnji jasno svjedoči,deklarirajući se kao libertarijanski marksist:

„…Pa, ako ova analiza ima smisla, onda je Marxapsolutno relevantan. Ali isto tako je i Hayek, zbog toga sam ja libertarijanskimarksista, a isto tako i Keynes,…“

Samo,čini mi se da i on ima probleme s metodom ostvarenja ciljeva, o čemu (metodi) kažeKapović u knjizi„Ogledi o kapitalizmu i demokraciji“:

“Ovdje treba navesti da antisistemske snage koje su se borile kroz sustavobično shvaćaju da se sistem ne može promijeniti pukom po­bjedom na izborima, negoda institucije buržoaskog elektoralizma mogu poslužiti tek kao sredstvo za dobivanjefinancijskih sredstava za daljnju borbu i kao pozornica za izlaganje svojih ideja.Pobjeda na izborima u okviru kapitalističkog parlamentarizma može olakšati antisistemskuborbu, ali promjena sistema se ne može izvršiti kroz par­lament – takva se promjenamora dogoditi, a borba voditi, na svim razinama društva (od ulice do radnih mjesta).”

        Još ukratko o praxisu kao praksi ljevicekojom bi trebala osvojiti vlast i „što jeduže sačuvati“ (dok je ne smijene neki ekstremni desničari, pozivajući se nademokraciju, čak i da to učine oružjem?). Praksa je podjednako donošenje progresivnihzakona, bulažnjenje u parlamentu, demonstracije, štrajkovi, kao i revolucija (mirnaili nasilna), a poznata je i izjava poznatog fizičara da nema bolje prakse od dobreteorije. O kakvoj to djelotvornoj praksi za preuzimanjem vlasti i konačno rješenje problema eksploatacije razmišljaSunajko, čime se vraćamo na prvo postavljenopitanje? U jednom intervjuutvrdi:

„Ljudski su egoizam i težnja za ostvarenjem privatnog interesa snažniji odsvih pokušaja njihova sprječavanja i to ni jedan, pa ni komunistički, sustav nemože spriječiti. Stoga je jedini izlaz stvoriti takav sustav u kojem svi u općeminteresu vide svoj privatni. To, međutim, još nitko nije uspio, ali je cilj smanjitibroj nezadovoljnih, obespravljenih, siromašnih i ogorčenih na minimum, a tada, socijalnimmjerama, njihov položaj izjednačiti s većinom. To se može postići uz sustav kojikontrolira država s jedne i još više građani s druge strane. Hrvatska, ne zaboravimo,ima jednu od najdugotrajnijih i najznačajnijih tradicija socijalne države oslonjenuna bizmarkovsku tradiciju i socijaldemokratski model prema kojemu je socijalno osiguranjeza sve slojeve društva. Socijalnu državu sankcionirala je i SFRJ, osobito od Ustavaiz 1963., a Hrvatski ustav od 1990. jamči činjenicu da je Hrvatska socijalna država.Stoga, ako je riječ o kapitalizmu, onda on prema mojem mišljenju mora biti reguliranprema modelu skandinavskih država u kojima tržište progresivno funkcionira, aliuz najsnažnije socijalne mjere koje po sebi djeluju regresivno. Osim toga javnimje angažmanom i građanskim, civilnim aktivizmom, štrajkovima i buntovima potrebnoprisiljavati vladu na jačanje socijalnih mjera i radničkih prava, jamčenje plaća,otvaranje radih mjesta i smanjenje siromaštva. Na taj će način vlada, uz neizbježankorporativni utjecaj, svoje odluke morati prilagoditi građanima to više i u većojmjeri što su oni glasniji i izravniji.“

Vidim tu niz problema:

– ljudski egoizam nije statička činjenica, već socijalnom evolucijommijenja svoje animalno porijeklo. U životinja on je usmjeren isključivo navlastito očuvanje u darvinističkoj borbi za opstanak, što su ljudi totalno neumjerenoproširili na gomilanje bogatstva nauštrb drugih pripadnika vlastite vrste

– društvo ima masu ograničenjana živote svojih članova (brzine na putevima, poreznu stopu, kamate na štednju,minimalnu plaću, monogamiju, seksualne odnose s djecom, razinu buke, …) i ine propisekoji potiču poželjno i nekažnjivo vladanje građana. Takva ograničenja nametnutasu ljudima od ljudi, oni ih se drže – pa ne vidim razloga zašto se ne bi nametnuloi ograničenje na bogaćenje i tako novac preusmjerilo ka eksploatiranom i najsiromašnijemdijelu populacije. Treba tek dovoljno hrabrosti da se to učini, što – doduše – vladajućimelitama ne pada na pamet

– skandinavski kapitalizam je ipak samo kapitalizam, pa se postavljapitanje što ustvari Sunajko želi; održatii humanizirati sustav (što je u osnovi nemoguće, sem u smislu ublažavanja a ne iukidanja eksploatacije) ili ga ukinuti?

– kao ogledni primjeri spominju se bizmarkovski model, socijaldemokracija,ustavi SFRJ i RH, s tim da posljednjikao jamči činjenicu (na papiru skojim se može obrisati pozadina!) da je Hrvatskasocijalna država, no u cijelom se intervjuu termin socijalizam – sem u akronimu imena bivše države – pojavljuje tek dvaputa:

„Samoupravnije socijalizam bio svojevrsna autentična ekonomija tadašnje države, određeni model,no Hrvatska nema sebi svojstven kapitalistički model jer se smatra da kapitalizamjest apsolutno ili nije uopće i da funkcionira samo ako je potpun, bez utjecajadržave i drugih aktera. Provlači se i teza da kapitalizam nije ništa drugo nego“državni socijalizam, ali samo za bogate”. Drugim riječima, kapitalizam je za mnogeHrvate i dalje simbol groznog sistema u kojem se radnici izrabljuju. Nije li topretjerano?“,

obaputa više kao povijesni raritet negoli nešto čemu treba težiti (socijaldemokracija se mnogo puta upovijesti – uključivo aktuelne primjere koji su nam svima pod nosom – deklariralasklonošću paktiranja,i u najsramotnijim epizodama, s kapitalističkom elitom!). O poslijednje dvije citiranerečenice možemo razmišljati na slijedeći, ovoj državi i cijeloj regiji primjerennačin. Društveno vlasništvo, stvarano zajedničkim radom svih državljana, preko noćije podržavljeno kako bi nacionalističke elite mogle pljačkom namiriti svoje zahtjeve(radi čega je bivša država zapravo i rušena). Ako pljačka nije iskorištavanje, što li je onda? E sad, kadsmo opljačkani i prekonoć uvedeni u kapitalizam a da nas nitko ništa nije pitao,izgleda da bi bilo pretjerano smatrati kapitalizam izrabljivačkim sistemom?! Pljačkuzaboravimo, a dalje – izgleda – teku medi mlijeko za sve državljane, koji zbog obilja šećera i straha od šećerne bolestimasovno bježe na Zapad, gdje čini se takođernema izrabljivanja! Jesu li podaci da američke kompanije krijutisuće milijardi dolara, da broj siromašnih raste dok se bogati sve više bogate,a svega osamljudi raspolaže bogatstvom kao pola svijeta i niz inih pokazatelja – zapravopretjerani, te možemo zaboraviti eksploatacijukao maštariju dokonih gladnuša? Kad u istom razgovoru kaže:

„Jesu li uvjeti slični onima koje je zatekao Marx i je listoga jedini izlaz revolucionarna promjena ne želim niti pomisliti jer revolucijanije ništa romantično, poput estetski domišljena stila života nekih dobrostojećihmladih, nego radikalan i konačan izlaz koji, povijest je pokazala, vodi u krvoproliće.Kako izbjeći promjenu ekonomskog sustava s pomoću revolucije pitanje je koje namse još ne čini odgovorivim. Svakako se čini da ako je sada kapitalistička klasa(korporacija), za razliku od Marxova doba, globalna, onda i alternativa može bitisamo globalna, samo je pitanje kako povezati te nove “proletere” i postoji li dovoljnoonih koji mogu “izgubiti samo okove” da bi se to uopće htjelo. Jedno je sigurno,revoluciju, od koje svi zaziremo, nikad nisu izazvali potlačeni, jer oni nemajušto izgubiti, nego tlačitelji koji imaju izgubiti sve.“,

to mi se čini kao smjesa ispravno i krivo postavljenih stvari.Revolucija može biti mirna i nasilna, a iz ranije rečenog razabiremo zašto je malo vjerojatnija onaprva. Međutim za promjenu stanja zbiljski je potrebno revolucionirati društvenoekonomske odnose. Da je povijest pokazala kako revolucije vode u krvoproliće istinitaje, ali manje bitna posljedica suštinskog upozorenja „učiteljice života“. Onog da su nam revolucije (nasilje) neprestanepratiteljice, kao i pouke zašto izbijaju. Krv je pritom žalosna, ali tek sekundarnaposljedica. Svi jauču zbog krvi prolivene radi opravdanih prohtjeva eksploatiranih,a manje ih tišti krv prošlih, današnjih i budućih imperijalnih ratova; kao – toje valjda nešto normalno! Svakako se slažem s autorom da krivci za revolucije iprolivenu krv nikako nisu potlačeni, „jeroni nemaju što izgubiti, nego tlačitelji koji imaju izgubiti sve.“. I zaista– također se slažemo – za uspješnu revolucionarnu preobrazbu ljudskog roda u okružjuglobaliziranog kapitala, treba jednako globalizirana sila koja bi je provela. Naravnoda „danas“ u Francuskoj neće biti oružanog„prevrata“ (revolucije), kako histeriziranjihova štampa, jer nisu sazrele okolnosti; upostojećim okolnostima on bi bio osuđen na propast. Još i danas se „bauk komunizma“širi Evropom i svijetom, i iza onih koji se žele održati tamo odaklem ih drugi železbaciti stao bi NATO, a sva oružana silaZapada bi im pohrlila u pomoć da se ukažei najmanja šansa za uspjeh “prevrata”.Ali…, „sutra je novi dan“!

        I za kraj kratka napomena koju izgleda mnogine shvaćaju. Ni Marx niti socijalizam ne kane ni na koji način ukinutikapital kao ekonomsku kategoriju (što je nemoguće), koji je uostalom neophodan zaostvarivanje raznih projekata u koje ljudi ulaze. Radi se o ukidanju kapitalističkog sistema, što znači – izrabljivanjačovjeka po čovjeku, načina raspodjele kapitala i baratanja njime po nahođenju ina korist elita a ne cijelog društva. Ne zaboravimo, što se prečesto čini, da svijet nije samo regija ili Zapad. Asocijalizam – baš kao i prevladavajući kapitalizam – pretendira biti globalnisustav, za cijeli svijet i za sve njegove stanovnike.

P.S.

        Tekst treba shvatiti kao isključivosubjektivni osvrt. Ne interesira me polemika, ali itekako me zanima odgovor nadva – u tekstu posebno istaknuta – pitanja, koji nikako da dobijem odteoretičara ili praktičara (stranačkih ljudi) socijalističke ljevice.

Ladislav Babić
magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close