Kolumne

Ladislav Babić: Legalno silovanje

Legalno silovanje

Na stranicama portala znanost.com objavljen je kritički članak spram EU, a u kontekstu predstojećeg (i međuvremenu realiziranog) pristupanja RH ovoj zajednici. Članak „Istina o kojoj se u Hrvatskoj šuti“, (a zaista se uglavnom šuti) problematizira mnoge negativnosti koje očekuju građane prilikom ulaska njihove države u ovu nadnacionalnu zajednicu. Bez obzira što se možda sa nekim stvarim ne moramo složiti, ovakvo razmatranje dobro je došlo u euforičnoj atmosferi „budućeg blagosatnja“ koje vladajuća garnitura prodaje svojim građanima u kampanji prikupljanja dovoljnog broja glasova za referendum o pristupanju. Čak se i (tadašnji) Predsjednik Josipović osjetio, ponukan ovakvom nekritičnom dresurom vlastitih državljana, izjaviti prilikom posjete Koprivnici:

„Naša perspektiva svakako jest u Europskoj uniji, ali Europska unija nije kasica prasica koja će nadomjestiti nerad.“

Stekao se naime utisak kako politička elita gaji uvjerenje u „nezaustavljivi rast“ Hrvatske, baziran na evropskim subvencijama i (su)financiranju kojekavih razvojnih programa, veoma malo ističući potrebu za angažiranjem vlastitih razvojnih potencijala, a gotovo ne spomninjući vlastiti financijski doprinos u zajedničku evropsku kasicu. Kao da se zaboravilo da će Hrvatska u EU biti tek jedna od 28 (formalno) ravnopravnih članica (u međuvremenu se desio Brexit). Nedavno su se Slovenci – povoljno koristeći za razvoj financijsku pomoću unije – vrlo neugodno iznenadili kada su bili primorani izdvojiti znantnu svotu eura za spašavanje gotovo potonule Grčke. Kao da su se novonastale države ove regije naučile samo primati, ne razmišljajući kako ništa nije besplatno (mada su to itekako mogle, vraćajući s dobrim kamatama rate bezbrojnih kredita kojima više opterećuju negoli odterećuju nacionalne ekonomije) – prije ili kasnije treba na ovaj ili onaj način (uz)vratititi primljeno.

Nekako istovremeno se na stranicam elektronskih novina h-alter.org pojavio članak Tomaža Mastnaka – prenesen sa slovenskog portala dnevnik.si – „Pokvarena predstava“, koji se upravo na komplementarni način nadopunjuje sa prethodnim člankom. Prilikom nedavnog, u Cannesu održanog sastanka G20 – dvadeset najrazvijenijih ekonomija svijeta – gospođa Laurence Parisot, voditeljica francuskog poslovnoga udruženja Medef odražala je simultani sastanak tzv. grupe B20 – sumit svjetskih biznismena. Marginalizirajući sindikate i sasvim isključujući radnike – šire gledano, narod – iz odlučivanja, biznismeni su se založili za što tješnju suradnju države i biznisa koja bi svijet morala izvući iz govana u koje ih je isti taj biznis (pod patronatom države) uvalio. Stavovi koje su predstavnici krupnog kapitala zauzeli na sastanku dobro ilusrira rečenica spomenute gospođe:

“Među poslovnim ljudima neki prilično oklijevaju da ne otiđu predaleko u socijalnim pitanjima, ali s druge strane svi se slažemo da se danas iz nejednakosti pravi veliki problem”.

Stvaranje EU i prihvaćanje novih članica u okvir iste, samo je dio nezaustavljivog procesa globalizacije koju – to se često zaboravlja – diktira, ne volja naroda već „volja“ kapitala. Onog istog koji je svijet upravo u ovom trenutku doveo do jedne od najvećih ekonomskih (dužničkih) kriza u svojoj povijesti. Daklem, kapital će biti, i on je onaj, koji diktira uvjete raznolikih procesa koji potpadaju pod zajednički nazivnik – globalizacija. U tome ih nacionalne oligarhije poslušno slijede (a to je onih 10 posto čovječanstva koje raspolaže sa preko 85 posto ukupnog svjetskog bogatstva – prema UNU-WIDER-u UN-ovom institutu za ekonomski razvoj – podaci pak za SAD su još porazniji: 1% najbogatijih posjeduju 80% bogatstava) dok ih ostali što silom uvjeravanja, što silom inercije i nemoći slijede. Globalizacija je složen i u svakom slučaju povijesni proces, te ga se ne može tek tako odbacivati, ali niti obrnuto – ćutke i nekritički prihvaćati. Možemo pričati o globalizaciji medija, globalizaciji znanja, globalizaciji tržišta, financijskoj globalizaciji, globalizaciji kretanja radne snage, turizmu kao jednom od pokazatelja globalizacijskih procesa,… no u svakom slučaju, najzanimljivija je upravo pokretačka snaga cijelog procesa – ekonomska globalizacija. Neki vidovi globalizacije bili su odavno prisutni kao dio povijesnog hoda čovječanstva, na primjer – globalizacija znanja. Zadržati znanje samo za sebe je, dugoročno gledano, oblik samoubojstva onoga tko bi takvo što radio. Iz razloga što se znanje gradi na znanju, a nitko nikada ne posjeduje sve kockice mozaika koji se pritom sastavlja. Pojedini, trenutno vodeći „posjednici“ izvjesnih oblika – posebno tehničkih i tehnoloških – znanja, nastoje ga zbog ekonomskih (profitnih) interesa makar kratkoročno zaštititi patentnim prijavama (pa se to čak nastoji i sa djelovima genoma organizama), što je vrlo teško (praktički nemoguće) učiniti sa fundamentalnim znanjima. No vratimo se mi ekonomskoj globalizaciji odnosno, teorijskom aspektu cijele stvari – ekonomiji.

U znanosti određenog razdoblja postoje izvjesne vladajući obrazci – paradigme. Recimo, u fizici je više stoljeća (od Newtona do početka 20-tog stoljća) vladala tzv. deterministička paradigma koja je morala – razvojem kvantne fizike – biti napuštena u korist svoje suprotnosti – probabilističke („antideterminističke“) paradigme. Astronomi su gotovo dva tisućljeća, sve do Kopernika, slijedili ptolemejevsku geocentričnu paradigmu. Princip evolucije nije samo u biologiji već praktički u svim (kako prirodnim tako i društvenim) zanostima, označio prijelaz od paradigme nepromjenljivosti (vrsta, stanja, procesa) ka predlošcima koji uzimaju u obzir vremensku promjenljivost sistema koji se proučava. Posebno je značajan za proučavanje paradigmi kao elemenata znanstvenog napretka Thomasa S. Kuhn, čiju teoriju znanstvenog progresa ukratko možemo prikazati shematski (George Ritzer):

paradigma i -> normalna znanost – > anomalije -> kriza -> revolucija -> paradigma ii

„Osnovna Kuhnova ideja je da je svaka znanost u jednom određenom vremenu određena jednom dominirajućom paradigmom. Taj period je za Kuhna period normalne znanosti, odnosno to je period akumulacije znanja u kojem znanstvenici rade na artikulaciji i proširenju vladajuće paradigme. Pojava anomalija uzrokuje krizu normalne znanosti pa dolazi do revolucije kojom se stvara nova paradigma. Paradigme su, dakle, načini za promatranje svijeta i pojava, načini na koje fenomeni u nekom području znanstvenog istraživanja mogu biti viđeni i objašnjeni.“ (Edi Zorko)

Razmislimo li malo o prethodnom odlomku i o shemi kojom je to predstavljeno, dolazimo do zaključka kako se rečeno ne odnosi samo na kretanja u zanosti, već i mnogo šire – na cjelinu društvenih kretanja. Mogli bismo u povijesnom slijedu spomenutih promjena, današnja zapadna (a vjerojatno, s obzirom na sveobuhvatnost globalizacije, i sva ostala) društva, svrstati negdje u područje između anomalije i krize – bliže ovom poslijednjem – na prikazanom dijagramu. Danas u ekonomiji prevladava tipična neoliberalna paradigma tzv „slobodnog tržišta“, prepuštenog „nevidljivoj ruci“ interakcija među sudionicima na njemu, rodonačelnika koje treba tražiti kod Adama Smitha. Pa iako niti najvatreniji zastupnici takvih pogleda ne mogu pobjeći od „vidljive ruke“ predstavljene državnim intervencionizmom (dapače, zazivaju ga na sva usta čim im voda dođe do grla!) ovo je trenutačno vladajuća paradigma kapitalističkog društveno ekonomskog sustava. Sva znanost – koja bi po definiciji trebala biti ideološki neutralna – koja proučava procese u okviru ovakvog viđenja ekonomije, trudi se na sve moguće načine (možda i nesvijesno) opravdati vladajući nazor.

Vratimo se na trenutak našoj francuskoj gospođi Parisot – jasno je čije ona prvenstvene interese zastupa i gdje vidi vodeće, prioritetne snage društva – u povezivanju biznisa i države koja bi trebala štititi (uglavnom) njegove interese. Međutim, veliki humanistički mislioci, uključivo i moral najraširenijih svjetskih religija, odavno su dali listu prioriteta koju u (neo)liberalno kapitalističkom svijetu nitko ne poštuje. Uključivo i ekonomiste – dobitnike nobelovih nagrada – koji sasvim reduciranim pristupom, ogoljujući ekonomiju i izolirajući je od ostatka svijeta i interakcija koje se u njemu zbivaju među svim međuovisnim faktorima (stvarajući izolirani sustav od nje), donose zaključke – vrijedne 1 000 000 dolara – koji, kako se čini, nimalo ne rješavaju ekonomske probleme i suprotnosti ove planete. Jer su primjenljivi samo u sterilnom svijetu iz kojeg su ih i ekstrahirali. Baš kao i Smithova ideja o “nevidljivoj ruci” koja bi mogla eventualno djelovati u nepostojećim, idealnim uvjetima. Služeći se oznakama gospođe Parisot, tu listu bismo mogli prikazati donjom shemom, gdje su prioriteti povezani od onog najvišeg prema najnižem. Koji slijedi kao neizbježna konzekvenca postojanja “conditio sine qua non” svega ostalog. Čovjeka! (Brojka 20 je tu tek sasvim formalno, zbog kompatibilnosti oznaka s onima gospođe Parisot).

Č20–>L20–>B20–>P20–>G20 ; [Č-čovjek, L-rad(nik), B-biznis(men), P-profit, G-razvoj]

Kao što su fizičari bili prinuđeni napustiti newtonijansku paradigmu kada je ona došla u krizu, suprostavljena pojavama sa kojima se nije znala nositi, u korist sasvim suprotne koja je promijenila naš pogled na prirodne pojave i mjesto čovjeka u svemiru, tako polako ističe vrijeme one ekonomijom vladajuće – (neo)liberalno kapitalističke. Polako se ruši mit o „održivom razvoju“ koji ne vodi računa o socijalnoj osjetljivosti, pomanjkanju sirovina, ekološkim problemima i nizu drugih faktora koje ranije spomenuti nobelovci čini se ne uzimaju u obzir. Ruši se polako mit o „najboljem od sviju mogućih svijetova“ – onom kapitalističkom – jer sve više ljudi uviđa ono što je uvidio Voltaireov prolaznik iz jedne pričice:

„Neki prolaznik naišao na piramidu od naslaganih kugli. Upita prisutnog tipa, što te kugle znače. ‘To su svi mogući svjetovi, naslagani jedan na drugi. A tamo na vrhu, je najsavršeniji svijet’. Prolaznik, zainteresiran kako izgleda najsavršenij svijet, popne se i pogleda. Prvo što je vidio bio je Tarkvinije kako siluje Lukreciju.“

Mada je mnogima takav svijet u kojem većinu čovječanstva (Lukreciju) siluje kapitalizam (Tarkvinije) – čini se, još uvijek najbolji. A bacimo li još jednom pogled na Ritzerovu shemu, lako nam je zaključiti što nam slijedi – sprema se promjena paradigme! Naravno, revolucija ima svakojakih vrsta te ne treba odmah pomišljati na krv i miris baruta (mada nas povijest međuljudskih odnosa ne čini pretjerano optimističnim), a ionako kažu da „nada umire poslijednja“. Pa se nadajmo. Paradoksalno u svemu tome je to, što je davno prije Thomasa Kuhna i sociologa Ritzera postojao čovjek koji je praktički istu shemu (doduše, u obimnom trotomnom djelu kojeg izdanje samo prvog dijela je doživio) primjenio na svoju kritiku političke ekonomije. Ah, da – samo jedna je stvar takva razmišljanja primijeniti na akademske discipline, a druga na društvo isprepleteno interesima kojih radi ti netko lako raspoluti glavu, dovedeš li ih u pitanje. A ime čovjeka i njegova djela? Karl Marx und „Das Kapital“!

Ladislav Babić

Ovo je rukopis iz 2011. godine, a vi procjenite da li je došlo do promjena u međuvremenu

magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close