O vlasništvu sam dosta pisao, posebno o onom nad sredstvima za proizvodnju i prirodnim bogatstvima, pa čak i nad živim bićima, no ovaj put držat ću se uglavnom čovjeka. Jeli čovjek vlasnik sebe sama? Diskutabilno filozofsko i prirodoznanstveno pitanje slobode volje, kao vjerojatno neodvojivo od problema raspolaganja samim sobom, zaobići ćemo rukovodeći se primjerom kad je čovjek naprosto stavljen pred binarni izbor: ili će se dati požderati od lava koji ga je doveo na rub provalije, ili će smrt potražiti strovaljivanjem u dubinu. U takvim slučajevima sloboda volje (a potom i vlasništva nad samim sobom) sasvim je apstraktna kategorija. Nije odgovor jednostavan kakvim se čini, jer se oni kreću od religijskih (Tvorac je naš isključivi vlasnik, pa stoga religije i odriču pravo čovjeka na suicid, čak ga ekskomunicirajući iz vjerskih zajednica), preko darvinističkih i socijaldarvinističkih do humanističkog, kojem je – uvjeren sam – istina bliža. Čovjek je, naime, nerealizirani vlasnik sebe sama! Mada se pričinja da je u prvobitnoj zajednici, besklasnom sustavu, čovjek doista rasplagao samim sobom kao neograničeni posjednik vlastita života, to je samo privid. Naime, priroda, shvaćena kao poprište borbe za opstanak protiv ukupnosti njezinih sila, imala je dominantan utjecaj nad ljudima. „Sudbina“, u ponajvećoj mjeri neovisna o njihovom djelovanju, raspolagala je životima naših predaka. Da je čovjek roba, pripadajuća posjedovanju „onih“ ili „ovih“ – privatnika ili cjelovitog društva – znano je od davnina. Robovlasnik je nad robom imao neograničeno pravo vlasništva, do uključivo oduzimanja njegova života:
„Osoba koja je rob nema nikakva prava, odnosno predstavlja vlasništvo drugog čovjeka ili grupe – gospodara. Ona je prisiljena obavljati rad i druge usluge za svog gospodara, a za to nije ovlaštena primiti nikakvu naknadu (iako iz praktičnih razloga može očekivati najosnovniju hranu i prenoćište). Gospodar ima puno pravo raspolagati s robom kako hoće, uključujući tjelesne kazne, sakaćenje, pa i ubistvo.“
Feudalac je imao ne samo „pravo prve bračne noći“ (relikt čega se mnogogdje do danas očuvao nekažnjavanjem silovanja u braku, a nerijetko se prema silovateljima ophodi kao izazvanima; naprosto, „mužjak“ tretira ženu kao „ženku“ i vlasništvo, nad kojim je neograničeni gospodar!), već je limitirao pravo svog kmeta raznoraznim obavezama davanja, od devetinu priroda od zemlje, jedne desetine koji se davao Crkvi, radne rente (tlake) i slično.
„Feudalac provodi svoju vlast nad kmetovima opterećujući ih rentom, a ima i monopolistička prava. Rente su obično novčane i naturalne, a monopolistička prava omogućuju feudalcu korištenje kmetovih mlinova, pravo lova i ribolova, pristojbe na sajmovima, pri prelasku feudalnih granica, mostova i dr. Jačanje feudalne vlasti izaziva pojavu seljačkih buna i heretičkih pokreta te jačanje gradova, što će dovoditi do njegova pov. nestajanja.„
„Prema urbaru (Pazinske) Knežije iz 1498., od naturalnih su podavanja seljaci bili dužni davati desetinu (od svih vrsta žitarica te vina, ovaca i dr.), dežmu (u određenom omjeru prema imovini), činž (određena količina, neovisno o urodu), čašćenje (podavanje za blagdane) i još neka podavanja osobita za pojedino selo ili vrstu seoskoga gospodarstva. Od novčanih davanja morali su plaćati pravo (na određene blagdane, npr. »pravo sv. Jurja«), porez (u pravilu na Miholje) i daću za sječu drva. Bili su obvezani raditi i na gospodarovoj zemlji, krčiti šumu, kositi sijeno i dovoziti ga u feudalčev dvor, kao i prevoziti sve što gospodaru ustreba – nositi poštu, raditi na izgradnji i održavanju utvrda i dvorova. Osim toga postojao je i niz radnih obveza posebnih za pojedina sela ili područja (peći vapno, čuvati stražu u utvrdi, sudjelovati u lovu i dr.)“
Jednostavno, čovjek nije bio gospodar vlastite sudbine, odnosno života – daklem u punom smislu riječi vlasnik sebe sama – već je bitni dio u tome pripadao sistemskoj eliti.
Mislite li da je dan danas drukčije, u velikoj ste zabludi – ne samo stoga što je čovjek društveno biće, već i stoga što tu svoju društvenost ne ostvaruje na slobodni, već perfidno prisilni način.
„U kapitalizmu je ekonomija naizgled odvojena od politike. Povremeno državno organizirano nasilje može biti primijenjeno protiv radnikâ koji se opiru eksploataciji – primjerice vojska se može mobilizirati radi prekidanja štrajka. No u uobičajenim okolnostima radnik radi za kapitalista iz čisto ekonomske prinude, a ne zbog primjene i prijetnje nasiljem. Oni koji nisu bogati nasljednici uzimaju zdravo za gotovo nužnost rada za kapitalista da bi preživjeli. Kako je do toga došlo? Srednjovjekovni je seljak mogao imat komad zemlje ili pristup zajedničkoj zemlji. Mogao je posjedovati nekoliko ovaca ili krava, ili jaram i nešto poljâ. No u kapitalizmu radnik ne posjeduje ništa od sredstava za proizvodnju. Jedino što ima na prodaju je svoja radna snaga – u kapitalizmu i sama radna snaga postaje roba. Radnici nemaju nikakvu obavezu raditi, nisu robovi. Radnici su “slobodni” u pravnom smislu, no, kako tvrdi Marx, oni su “slobodni” u drugom smislu – slobodni od svih stvari koje bi im bile potrebne da proizvode sami za sebe te su tako slobodni umrijeti od gladi odbiju li raditi za kapitalista.“
Dok Engels, u „Položaju radničke klase u Engleskoj“ (1844.g.) piše:
„Nije ništa neobično da čovek, njegova žena, četvoro do petoro dece, a katkad još i ded i baba stanuju u jednoj jedinoj sobi od deset do dvanaest kvadratnih stopa. U toj sebi oni rade, jedu i spavaju. Ja mislim da dok londonski biskup nije obratio javnu pažnju na ovu veoma siromašnu župu, o njoj se u zapadnom Londonu znalo isto toliko, koliko i o divljacima u Australiji ili na ostrvima Južnog mora. I kad mi jednom svojim očima sagledamo i saznamo patnje ovih nesretnika, kad ih nađemo kod njihovog bednog ručka i vidimo kako su pognuti od bolesti ili nezaposlenosti, onda ćemo naći da je masa nevolje i bede tolika, da se jedna nacija, kao što je naša, treba toga stideti. Ja sam tri godine bio sveštenik u Hadersfildu, za koje vreme su fabrički poslovi išli vrlo loše; ali nikada nisam video tako potpunu bespomoćnost siromaha kao u Betnal-Grinu. U celoj okolini od deset starešina porodice nijedan nema drugog odela osim svog radničkog kombinezona, i to još toliko lošeg i poderanog, koliko je to samo moguće; mnogi čak osim ovih prnja nemaju noću nikakvog drugog pokrivača, a kao postelja im služi vreća napunjena slamom i piljevinom…“,
o ljudima koji su ugrađeni u temelje sustava, ne posjedujujući sebe niti crkveno odriješeni da samoubistvom skrate muke – daklem, prisiljeni učestvovati u vlastitoj eksploataciji, dok im moralisti čak i pravo na pobunu odriču, da vidimo koliko je dan-danas radnik u posjedu sebe sama:
-kapital seli tamo gdje je radna snaga jeftinija
-ne poštuje ugovore o prekovremenom radu
-rad blagdanom se dodatno ne plaća
-trudnice nisu zaštićene; žene u udrugom stanju dobivaju otkaz
-radnik se prisiljava tražiti posao stotine i tisuće kilometara daleko od obitelji
-tako se radni dan pretvara se od „zajamčenih“ 8 na 12 i više sati dnevno
-zavodi za zapošljavanje brišu sa spiska radnika koji taj posao ne prihvati
-plaća se određuje prema „ponudi i potražnji“ radne snage – čovjeka-robe
-neisplata plaće se tek fikcionalno tretira se kao kazneno djelo
-dio plaće se često isplaćuje u bonovima (dolaze li i režije u tom obliku?)
-pauza se nastoji računati zasebno od 8 satnog radnog vremena
-muškarci i žene nisu jednako plaćeni za isti rad
-pri stečaju radniku nisu zajamčene neplaćene nadnice i otpremnine
-kod manjih firmi brani se osnivanje sindikata
-sindikalni funkcioneri često dobivaju nezakoniti otkaz
-nastoji se ozakoniti što brže i bezbolnije (za poslodavca!) davanje otkaza
-donose se zakoni o produljenju staža (uz golemu nezaposlenost)
-obračunsko razdoblje mirovinskih bodova postaje cijeli staž
-čest je „rad na crno“ (i Dinamov stadion su tako obnavljali jeftiniji radnici iz BiH)
Današnji vladajući (zadržimo se samo na prostoru regije) ukrali su nam najmanje trideset godina života, da ne spominjem one koje su zbiljski poslali pod zemlju. Ako već njeguju kult vlasništva, a prirodna i logična pretpostavka je da smo mi vlasnici svojih života (u što nas i uvjeravaju, mada smo pokazali da je to tlapnja), trebalo bi ih suditi po kratkom postupku – po istim zakonima kojima brane vlasništvo! Kako nisu samo materijalna dobra, već su i potraživanja jednaka vlasništvu koje je vladajući sustav posvetio, biva jasno da čovjek nema apsolutnu kontrolu nad svojim životom (što mu čak i Crkva izrijekom zabranjuje). Dapače, u nekim momentima (primjerice, u slučaju mobilizacije; prigovor savjesti je noviji institut, prilično upitne valjanosti u slučaju realnih sukoba) vladajuće elite – krijući se iza države, odnosno cijelog društva – se postavljaju apsolutnim vlasnikom ljudskog života, ostavljajući mu tek sitne „ovlasti“ pukog metaboličkog preživljavanja. Daklem, razmotrimo malo ljudski status, s (opravdane) pretpostavke da se tretira kao roba, nalazeći se na povijesnom putu cilj kojeg će tko zna kada (kao vrsta) dostići: postati stvarnim vlasnikom sebe sama, odbacujući neutemeljeno „pravo“ vlasništva nad ma kojim subjektom različitim od njega.
Ladislav Babić
sbperiskop.net
