Kolumne

Ladislav Babić: Izvisio Pedro, da ne izvisi Vlada

Izvisio Pedro, da ne izvisi Vlada

        Evo, konačno je otišao, daoje ostavku – mada se tjednima zaklinjao kako mu to ne pada na pamet – koju jepremijer prihvatio. Daklem, nije smijenjen, a smatra skupa s premijerom da je čistaobraza. Gazda ga brani:

“MinistarKuščević i ja smo razgovarali. On je dao na raspolaganje svoj mandat na mjesto ministrauprave i političkog tajnika Prihvatio sam njegovu ostavku. On se vraća u Hrvatskisabor. Procijenili smo da se čini velika šteta njemu osobno, Vladi i HDZ-u”

dok ministar izjavljuje, smatrajući se politički odgovornim:

“Jasnomi je da ova negativna medijska percepcija predstavlja velik teret Vladi. Ponosansam na sve što sam napravio u mandatu županijskog vijećnika, općinskog vijećnikai ministra. Ponosan sam na milijarde koje sam izvukao preko europskih fondova

Čist obraz, prljave ruke, rekli bismo. Ostavka nijedana iz nikakvih moralnih razloga, već stoga što „negativna medijska percepcija predstavlja velik teret Vladi“, odnosnojer „se čini velika šteta njemu osobno, Vladii HDZ-u”. „Čistunac“ je samosklonjen na zaklonjenije mjesto koje se ne zove niti DORH niti zatvor, već Sabor – jer se njegove dokazane mahinacijekojima je stekao ogromno bogatstvo shvaćaju i predočuju kao „negativna medijska percepcija“. Drugim riječima,krivnja je na medijima koji su iščeprkali i dokazali fakte, a ne na njemu niti na„institucijama sistema koje vrše svoj posao“,odnosno – novinari ih vrše umjesto njih. Vlada, HDZ, njegova obitelj i on sam ponose se, jer je „izvukao milijarde iz europskih fondova“,a što se prema njima zatamnjeni milijuni kojim je samoinicijativno naplatio svojtrud? Fuj mediji, opozicija i svatko tko pomisli da išta o njemu loše misli.

        Ipak, nije toliki problem u ovom, već u drugom probisvijetu –njegovom gazdi. Dok gotovo svi van vladajućih struktura uočavaju kako su njegoviministri barabe prve klase, Plenkovićkao to ne vidi. Zaključak je slijedeći:

– ili je on vrhovna baraba koja štiti barabe nižeg nivoa

– ili su mu smanjene mentalne mogućnosti procjene situacije

I onda takva osoba vodi zemlju,baraba ili čovjek sa specijalnim potrebama. Jeli tada čudno gdje je ova država,i kuda ide? Možda još važnije pitanje ište odgovor: Tko i što su birači takvih “nepridipravih”? Plenkovićeva izjava “Sve ove ‘teme’ odnosese na vremena davno prije funkcije” – izravno ga kvalificira za psihijatrijskipregled! Daklem, sve kriminalne akcije Kuščevićaabolirane su njegovim izborom za ministra, jer je vjerojatno upravo zbog njih iizabran na tu funkciju! Premijer je tolika moralna mizerija da bi birao u vladui Dillingera, samo zato jer je ovaj razbojničioprije no je izabran. Uostalom, nije li mu u Vladi bio proustaški Hasanbegović a u stranci mu sjedila javnoustaški deklarirana Ruža Tomašić – da spomenemosamo novije primjere – koja je sad zastupnik u Evropskom paralamentu (kako se politika EU direktno reflektira na njene članice, ona ustvari zastupa svoju državu)?Kriminalni karakter svih hrvatskih vlada (a naročito HDZ-ovih) bistrijima je znan još od Tuđmanovih vremena. Vlada nije negoli konglomerat kriminalaca,pa nije li onda Hrvatskazločinačka država? Mediji se,mada su iznijeli ministrov prljavi veš (kojeg on nema namjere stvarno oprati, većsamo floskulama za javnost), i oni se trude njegov kriminal eufemizirati. Primjerice,u inače vrlo dobrom tekstu,nema ni jedne riječi povezane s riječju kriminal:

“Kuščević je personifikacijanakaradnog HDZ-ovog modela funkcioniranja: to je model lokalnih kabadahija, kojipolitiku shvaćaju i kao poligon za pronalaženje uglavnom legalnih metoda za realizacijuprivatnih materijalnih planova i za brzo bogaćenje podalje od očiju velikih metropolitanskihmedija”

Riječ nakarada ima značenje:ono što je ružno, nagrđeno, izopačeno; nagrda,nakaza, rugoba. Korišćenjem ublaženica za koje obrazovaniji i shvaćaju na štoupućuju, stvara se kriva slika ove zločinačke stranke. Shvatljiva je potreba novinarada se zaštiti od tužbi, mada je HDZ svojedobnoi pravno – nepravomoćno doduše – proglašenkriminalnom organizacijom (presuda jekasnije ukinuta intervencijom Spasiteljau „nezavisno“ hrvatsko pravosuđe. DaliHDZ u rukavicama postupa (odnosno, jepostupao) sa građanima? Eufemističko postupanje prema ovoj stranci daje joj, semlegalnosti (koja se s moralnog stanovišta također može dovesti u pitanje) i legitimitet,kao i legitimitet njihovim djelima – mada obadva ne postoje s etičkog stajališta,u moralnom smislu nadređenog svakom zakonu! Drugim riječima, kriminalna strankane samo da “legalno” i “legitimno” vlada, ona i “legitimno” učestvuje u izbornomprocesu.

        Kontekst situacije, ovaj put jednaod bezbrojnih afera vladajućih, navodi čovjeka i na općenitija razmišljanja. Legitimitet je čudna“biljka”. On može proizaći samoiz slaganja (izbora) većine ljudi, ali to znači da i zlo kao i dobro mogu biti “legitimni”. Jedini pravi legitimitet je onaj koji proizlaziod većine koja zastupa humanističke etičke stavove. Stoga je navodni legitimitetdržave – odnosno njene vlasti – samo varka kojom se nastoji pravdati njeno djelovanje,koje je moguće legalno (ako proizlazi iz odluka državnih struktura), ali ni u kojemslučaju ne mora biti legitimno. Pa, čak i legalitet državne represije može bitiupitan, ukoliko je pravdan institucijama proizašlim iz – primjerice – državnog udara,fašizacije društva i sličnih primjera antihumanog formiranja vlasti. Ništa na ovomsvijetu nije apsolutno, ali pri procjeni relativnosti pojava mora se paziti upadanjau drugu krajnost. Recimo,

“Živimo s uvjerenjem u jednu političkui ideološku legendu da je demokracija neodvojiva i nedjeljiva od tržišta, kao daje neoliberalizam kao ideologija tržišta jedina koja legitimira i potvrđuje pravovaljanosti istinitost demokracije.”

Demokracijani na koji način nije organski vezana s tržištem. Naročito ona prava demokracija(ekonomska+politička+socijalna). Najsiromašnija društva svijeta, čak i ona kojaimaju robnu razmjenu (ako takva još uopće postoje) mogu biti demokratska. Demokracijane ište tržište, ali ako tržište postoji onda se društva mogu zvati demokratskimasamo ako je ona utkana i u tržište. Istinska demokracija je etička kategorija, tržište pak ekonomska. Na čovjeku je odlučiti što muje važnije: humanizam (etika) ili pak na profitu organizirano tržište. Pokušaj humanogspajanja te dvije kategorije pokazao se neuspješnim, jer materijalni interes uvijeknavuče vodu na mlin ekonomije, još određenije – kapitala. Ali, postoje i nematerijalniinteresi, to bi barem vjernici koji prave oštru razliku između duha i materije,morali znati. Samo, i oni većinom daju prednost tijelu (materijalnoj koristi), madase sveđ zaklinju u duh. Tek usput, nema raskidive razdjelnice između duha i tijela(materije). Duh se na određenoj fazi evolucije javlja kao oblik postojanja materije,stječući veće poštovanje kod ljudi od tijela (mada u seksu biraju jedni druge prematjelesnoj privlačnosti!). Na sličan način će se demokracija u svojoj potpunostiiskristalizirati iz socijalne evolucije priklonjene humanističkoj fazi ljudskogbitisanja. To ne znači smrt interesa, nego pravednu ravnotežu interesa (kojeg ćeuvijek biti) i etike. Uostalom, ne kaže li se – danas prilično licemjerno – da ječovjek naše najveće bogatstvo?

        Demokracija je „vladavina naroda“,u današnjojpraksi na milijune načina prebačena na institucije koje navodno zastupaju njegoveinterese, a početak ovog teksta zorno ilustrira na koji način. Pa, kako djeluje,što konkretno radi to „naše najveće bogatstvo“,da bi ispravilo „krive Drine“ koje gau stvarnosti isključuju iz vladavine svojom sudbinom. Kad se „dogura cara do duvara“ izlazi na ulice,poput „žutih prsluka“ koji još – sve seviše osipajući – životareu Francuskoj. O njima je sve manje informacijau medijima. Čim su njihove demonstracije zamrle – u početku je sudjelovalo na desetinetisuća ljudi – postali su neinteresantni medijima, što samo znači da ih nije zanimalasuština njihove pobune, već samo kao pojava koja je malo uzburkala život francuskih(malo)građana, a njima povećala čitanost i nakladu. Zašto su protesti zamrli? Zaštoje ogromna većina rebela odustala od njih? Razlozi su višestruki, a najsuštinskijije onaj da još nisu sazreli uvjeti za promjene koje su “žuti prsluci” zahtijevali. Kapitalizam je još prejak i previšeumrežen u nacionalnim i međunacionalnim okvirima, za razliku od radnika kojima parola“Proleteri svih zemalja, ujedinite se!”nije sjela u moždane vijuge. Nasuprot njima kapital je shvatio da njegova globalnaumreženost osigurava dugoročnu stabilnost eksploatatorskog sustava, i tako je onuvijek za nekoliko koraka u prednosti pred potlačenima. Drugi razlog odustajanjagrađana od protesta je njihovo neshvaćanje da vlasti neće odustati impresioniranisamo masom koja se okuplja, već za preokret (zvali ga revolucijom ili kako želite)nije dovoljno par puta izaći na cestu i mirno – za razliku od reakcija vlasti –zahtijevati promjene, pa će im one pasti u krilo. Nužna je strategija i upornostnjezina provođenja. Ne znam za strategiju, ali očito građanima fali upornosti, štosamo svjedoči o tome da kako im je god loše, to još nije dovoljno za revolucionarniiskorak. Prisjećam se u mojem gradu svojedobno održanog protesta protiv ondašnjeHDZ-ove Vlade. Na prvom protestnom mitingubilo nas je oko 1500 (više negoli nekidan u Parizu!) – na drugome, tek pedesetak. Moj sin je uzeo razglas u rukei upitao: “Zaslužuju li Međimurci demokraciju?”Odgovor je bio gotovo jednoglasan; pedesetak ljudi povikalo je: “Zaslužuju!”. Slijedeće pitanje bilo je:“A gdje se onda sada nalazi ostatak, od njihpreko sto tisuća?”. Začuo se – mukli tajac. Eto, to je odgovor o nestanku groafrancuskih demonstranata – “žutih prsluka”.Zameo ih vjetar, odnosno nedostatak upornosti u borbi za svoje zahtjeve. Otpalisu, kao lišće na jesen kad požuti. Izgleda da „naše najveće bogatstvo“ ni ne shvaća kolikim potencijalomraspolaže, te se glavni kontinuirani otpor kapitalizmu svodi na etičke pojedince,te se čini da je Gradimir Gojer upravu:

Jedini smisao je individualni čini građanski otpor temeljen na postulatima građanske hrabrosti!!! Tako je odvažnostizricanja u javnom prostoru praktično preostala kao jedina forma ozbiljnog angažmanadanas.“

 Trenutno su, međutim,oni izolirani od društva. S jedne strane pritiskom desnice, s druge – razmrvljenošćui sebičnošću ljevice koja ne uspijeva naći zajednički nazivnik za svoje aktivnodjelovanje, a s treće šutnjom i pasivnošću većine koja ili ne vidi izlaza (doduše,niti ga ljevica vidi), ili duma kojem će se privoljeti carstvu, a najčešće to činipobjedničkom, ma bilo ono ‘vak'o ili ‘nak'o. S jedne strane zaista, za dignitetpojedinaca i osjećaj moralne i humanističke ispunjenosti, Gojera potvrđujei Viktor Ivančić:

“Što da vam kažem – to što nismo uspjelipopraviti društvo ne znači da je pokušaj njegova popravljanja bio pogrešan. Da,možda je to sebična pozicija. Jedino što bi iz moje osobne perspektive bilo neoprostivoto je da svojim pisanjem nisam uspio uspostaviti jasnu distancu između sebe i stvarnostikoja me okružuje. Kada kažem stvarnosti, mislim na osjećaje i referencije većine.”

S Gojerom se možemo složiti samo ako smo zadovoljni svojom etičkom distanciranošću od većine, i moralnom ispunjenošću koju osjećamo, ali budimo iskreni: svi se takvi pojedinci angažiraju nezadovoljni društvenim stanjem, nadajući se promjeni njegovoj – priznali to oni ili ne. A za to, promjenu, mora postojati rezonancija među dovoljnim brojem pojedinaca, kako onih koji se u postojećoj izoliranosti svojih humanističkih stavova zadovoljavaju shvaćanjem svoje nadmoćne etičke distanciranosti nad masom, tako i onih iz mase kojima će konačno “puknuti film”! Da se našalim, čekamo ne da film završi već da konačno pukne! Tek takva, danas amorfna, masa svojim pokretom može dati pravu, praktičnu zadovoljštinu i ispunjenost pojedincima, spoznaju da su zaista u pravu. Oni to jesu, svaki od njih to zna sam za sebe, ali ta se spoznaja iznutra mora proliti van, u svijet koji ga distancira i od kojega se on distancira, i obuhvatiti svakog, običnog, malog čovjeka. Dok se to ne desi, zaista nam preostaje jedino to o čemu citirani intelektualci govore.

Ladislav Babić

magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close