Kolumne

Ladislav Babić: Izvisio Pedro, da ne izvisi Vlada

Izvisio Pedro, da ne izvisi Vlada

        Evo, konačno je otišao, dao je ostavku – mada se tjednima zaklinjao kako mu to ne pada na pamet – koju je premijer prihvatio. Daklem, nije smijenjen, a smatra skupa s premijerom da je čista obraza. Gazda ga brani:

“Ministar Kuščević i ja smo razgovarali. On je dao na raspolaganje svoj mandat na mjesto ministra uprave i političkog tajnika Prihvatio sam njegovu ostavku. On se vraća u Hrvatski sabor. Procijenili smo da se čini velika šteta njemu osobno, Vladi i HDZ-u”

dok ministar izjavljuje, smatrajući se politički odgovornim:

“Jasno mi je da ova negativna medijska percepcija predstavlja velik teret Vladi. Ponosan sam na sve što sam napravio u mandatu županijskog vijećnika, općinskog vijećnika i ministra. Ponosan sam na milijarde koje sam izvukao preko europskih fondova

Čist obraz, prljave ruke, rekli bismo. Ostavka nije dana iz nikakvih moralnih razloga, već stoga što „negativna medijska percepcija predstavlja velik teret Vladi“, odnosno jer „se čini velika šteta njemu osobno, Vladi i HDZ-u”. „Čistunac“ je samo sklonjen na zaklonjenije mjesto koje se ne zove niti DORH niti zatvor, već Sabor – jer se njegove dokazane mahinacije kojima je stekao ogromno bogatstvo shvaćaju i predočuju kao „negativna medijska percepcija“. Drugim riječima, krivnja je na medijima koji su iščeprkali i dokazali fakte, a ne na njemu niti na „institucijama sistema koje vrše svoj posao“, odnosno – novinari ih vrše umjesto njih. Vlada, HDZ, njegova obitelj i on sam ponose se, jer je „izvukao milijarde iz europskih fondova“, a što se prema njima zatamnjeni milijuni kojim je samoinicijativno naplatio svoj trud? Fuj mediji, opozicija i svatko tko pomisli da išta o njemu loše misli.

        Ipak, nije toliki problem u ovom, već u drugom probisvijetu – njegovom gazdi. Dok gotovo svi van vladajućih struktura uočavaju kako su njegovi ministri barabe prve klase, Plenković kao to ne vidi. Zaključak je slijedeći:

– ili je on vrhovna baraba koja štiti barabe nižeg nivoa

– ili su mu smanjene mentalne mogućnosti procjene situacije

I onda takva osoba vodi zemlju, baraba ili čovjek sa specijalnim potrebama. Jeli tada čudno gdje je ova država, i kuda ide? Možda još važnije pitanje ište odgovor: Tko i što su birači takvih “nepridipravih”? Plenkovićeva izjava “Sve ove ‘teme’ odnose se na vremena davno prije funkcije” – izravno ga kvalificira za psihijatrijski pregled! Daklem, sve kriminalne akcije Kuščevića abolirane su njegovim izborom za ministra, jer je vjerojatno upravo zbog njih i izabran na tu funkciju! Premijer je tolika moralna mizerija da bi birao u vladu i Dillingera, samo zato jer je ovaj razbojničio prije no je izabran. Uostalom, nije li mu u Vladi bio proustaški Hasanbegović a u stranci mu sjedila javno ustaški deklarirana Ruža Tomašić – da spomenemo samo novije primjere – koja je sad zastupnik u Evropskom paralamentu (kako se politika EU direktno reflektira na njene članice, ona ustvari zastupa svoju državu)? Kriminalni karakter svih hrvatskih vlada (a naročito HDZ-ovih) bistrijima je znan još od Tuđmanovih vremena. Vlada nije negoli konglomerat kriminalaca, pa nije li onda Hrvatska zločinačka država? Mediji se, mada su iznijeli ministrov prljavi veš (kojeg on nema namjere stvarno oprati, već samo floskulama za javnost), i oni se trude njegov kriminal eufemizirati. Primjerice, u inače vrlo dobrom tekstu, nema ni jedne riječi povezane s riječju kriminal:

“Kuščević je personifikacija nakaradnog HDZ-ovog modela funkcioniranja: to je model lokalnih kabadahija, koji politiku shvaćaju i kao poligon za pronalaženje uglavnom legalnih metoda za realizaciju privatnih materijalnih planova i za brzo bogaćenje podalje od očiju velikih metropolitanskih medija”

Riječ nakarada ima značenje: ono što je ružno, nagrđeno, izopačeno; nagrda, nakaza, rugoba. Korišćenjem ublaženica za koje obrazovaniji i shvaćaju na što upućuju, stvara se kriva slika ove zločinačke stranke. Shvatljiva je potreba novinara da se zaštiti od tužbi, mada je HDZ svojedobno i pravno – nepravomoćno doduše – proglašen kriminalnom organizacijom (presuda je kasnije ukinuta intervencijom Spasitelja u „nezavisno“ hrvatsko pravosuđe. Dali HDZ u rukavicama postupa (odnosno, je postupao) sa građanima? Eufemističko postupanje prema ovoj stranci daje joj, sem legalnosti (koja se s moralnog stanovišta također može dovesti u pitanje) i legitimitet, kao i legitimitet njihovim djelima – mada obadva ne postoje s etičkog stajališta, u moralnom smislu nadređenog svakom zakonu! Drugim riječima, kriminalna stranka ne samo da “legalno” i “legitimno” vlada, ona i “legitimno” učestvuje u izbornom procesu.

        Kontekst situacije, ovaj put jedna od bezbrojnih afera vladajućih, navodi čovjeka i na općenitija razmišljanja. Legitimitet je čudna “biljka”. On može proizaći samo iz slaganja (izbora) većine ljudi, ali to znači da i zlo kao i dobro mogu biti “legitimni”. Jedini pravi legitimitet je onaj koji proizlazi od većine koja zastupa humanističke etičke stavove. Stoga je navodni legitimitet države – odnosno njene vlasti – samo varka kojom se nastoji pravdati njeno djelovanje, koje je moguće legalno (ako proizlazi iz odluka državnih struktura), ali ni u kojem slučaju ne mora biti legitimno. Pa, čak i legalitet državne represije može biti upitan, ukoliko je pravdan institucijama proizašlim iz – primjerice – državnog udara, fašizacije društva i sličnih primjera antihumanog formiranja vlasti. Ništa na ovom svijetu nije apsolutno, ali pri procjeni relativnosti pojava mora se paziti upadanja u drugu krajnost. Recimo,

“Živimo s uvjerenjem u jednu političku i ideološku legendu da je demokracija neodvojiva i nedjeljiva od tržišta, kao da je neoliberalizam kao ideologija tržišta jedina koja legitimira i potvrđuje pravovaljanost i istinitost demokracije.”

Demokracija ni na koji način nije organski vezana s tržištem. Naročito ona prava demokracija (ekonomska+politička+socijalna). Najsiromašnija društva svijeta, čak i ona koja imaju robnu razmjenu (ako takva još uopće postoje) mogu biti demokratska. Demokracija ne ište tržište, ali ako tržište postoji onda se društva mogu zvati demokratskima samo ako je ona utkana i u tržište. Istinska demokracija je etička kategorija, tržište pak ekonomska. Na čovjeku je odlučiti što mu je važnije: humanizam (etika) ili pak na profitu organizirano tržište. Pokušaj humanog spajanja te dvije kategorije pokazao se neuspješnim, jer materijalni interes uvijek navuče vodu na mlin ekonomije, još određenije – kapitala. Ali, postoje i nematerijalni interesi, to bi barem vjernici koji prave oštru razliku između duha i materije, morali znati. Samo, i oni većinom daju prednost tijelu (materijalnoj koristi), mada se sveđ zaklinju u duh. Tek usput, nema raskidive razdjelnice između duha i tijela (materije). Duh se na određenoj fazi evolucije javlja kao oblik postojanja materije, stječući veće poštovanje kod ljudi od tijela (mada u seksu biraju jedni druge prema tjelesnoj privlačnosti!). Na sličan način će se demokracija u svojoj potpunosti iskristalizirati iz socijalne evolucije priklonjene humanističkoj fazi ljudskog bitisanja. To ne znači smrt interesa, nego pravednu ravnotežu interesa (kojeg će uvijek biti) i etike. Uostalom, ne kaže li se – danas prilično licemjerno – da je čovjek naše najveće bogatstvo?

        Demokracija je „vladavina naroda“,u današnjoj praksi na milijune načina prebačena na institucije koje navodno zastupaju njegove interese, a početak ovog teksta zorno ilustrira na koji način. Pa, kako djeluje, što konkretno radi to „naše najveće bogatstvo“, da bi ispravilo „krive Drine“ koje ga u stvarnosti isključuju iz vladavine svojom sudbinom. Kad se „dogura cara do duvara“ izlazi na ulice, poput „žutih prsluka“ koji još – sve se više osipajući – životare u Francuskoj. O njima je sve manje informacija u medijima. Čim su njihove demonstracije zamrle – u početku je sudjelovalo na desetine tisuća ljudi – postali su neinteresantni medijima, što samo znači da ih nije zanimala suština njihove pobune, već samo kao pojava koja je malo uzburkala život francuskih (malo)građana, a njima povećala čitanost i nakladu. Zašto su protesti zamrli? Zašto je ogromna većina rebela odustala od njih? Razlozi su višestruki, a najsuštinskiji je onaj da još nisu sazreli uvjeti za promjene koje su “žuti prsluci” zahtijevali. Kapitalizam je još prejak i previše umrežen u nacionalnim i međunacionalnim okvirima, za razliku od radnika kojima parola “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!” nije sjela u moždane vijuge. Nasuprot njima kapital je shvatio da njegova globalna umreženost osigurava dugoročnu stabilnost eksploatatorskog sustava, i tako je on uvijek za nekoliko koraka u prednosti pred potlačenima. Drugi razlog odustajanja građana od protesta je njihovo neshvaćanje da vlasti neće odustati impresionirani samo masom koja se okuplja, već za preokret (zvali ga revolucijom ili kako želite) nije dovoljno par puta izaći na cestu i mirno – za razliku od reakcija vlasti – zahtijevati promjene, pa će im one pasti u krilo. Nužna je strategija i upornost njezina provođenja. Ne znam za strategiju, ali očito građanima fali upornosti, što samo svjedoči o tome da kako im je god loše, to još nije dovoljno za revolucionarni iskorak. Prisjećam se u mojem gradu svojedobno održanog protesta protiv ondašnje HDZ-ove Vlade. Na prvom protestnom mitingu bilo nas je oko 1500 (više negoli neki dan u Parizu!) – na drugome, tek pedesetak. Moj sin je uzeo razglas u ruke i upitao: “Zaslužuju li Međimurci demokraciju?” Odgovor je bio gotovo jednoglasan; pedesetak ljudi povikalo je: “Zaslužuju!”. Slijedeće pitanje bilo je: “A gdje se onda sada nalazi ostatak, od njih preko sto tisuća?”. Začuo se – mukli tajac. Eto, to je odgovor o nestanku groa francuskih demonstranata – “žutih prsluka”. Zameo ih vjetar, odnosno nedostatak upornosti u borbi za svoje zahtjeve. Otpali su, kao lišće na jesen kad požuti. Izgleda da „naše najveće bogatstvo“ ni ne shvaća kolikim potencijalom raspolaže, te se glavni kontinuirani otpor kapitalizmu svodi na etičke pojedince, te se čini da je Gradimir Gojer u pravu:

Jedini smisao je individualni čin i građanski otpor temeljen na postulatima građanske hrabrosti!!! Tako je odvažnost izricanja u javnom prostoru praktično preostala kao jedina forma ozbiljnog angažmana danas.“

 Trenutno su, međutim, oni izolirani od društva. S jedne strane pritiskom desnice, s druge – razmrvljenošću i sebičnošću ljevice koja ne uspijeva naći zajednički nazivnik za svoje aktivno djelovanje, a s treće šutnjom i pasivnošću većine koja ili ne vidi izlaza (doduše, niti ga ljevica vidi), ili duma kojem će se privoljeti carstvu, a najčešće to čini pobjedničkom, ma bilo ono ‘vak'o ili ‘nak'o. S jedne strane zaista, za dignitet pojedinaca i osjećaj moralne i humanističke ispunjenosti, Gojera potvrđuje i Viktor Ivančić:

“Što da vam kažem – to što nismo uspjeli popraviti društvo ne znači da je pokušaj njegova popravljanja bio pogrešan. Da, možda je to sebična pozicija. Jedino što bi iz moje osobne perspektive bilo neoprostivo to je da svojim pisanjem nisam uspio uspostaviti jasnu distancu između sebe i stvarnosti koja me okružuje. Kada kažem stvarnosti, mislim na osjećaje i referencije većine.”

S Gojerom se možemo složiti samo ako smo zadovoljni svojom etičkom distanciranošću od većine, i moralnom ispunjenošću koju osjećamo, ali budimo iskreni: svi se takvi pojedinci angažiraju nezadovoljni društvenim stanjem, nadajući se promjeni njegovoj – priznali to oni ili ne. A za to, promjenu, mora postojati rezonancija među dovoljnim brojem pojedinaca, kako onih koji se u postojećoj izoliranosti svojih humanističkih stavova zadovoljavaju shvaćanjem svoje nadmoćne etičke distanciranosti nad masom, tako i onih iz mase kojima će konačno “puknuti film”! Da se našalim, čekamo ne da film završi već da konačno pukne! Tek takva, danas amorfna, masa svojim pokretom može dati pravu, praktičnu zadovoljštinu i ispunjenost pojedincima, spoznaju da su zaista u pravu. Oni to jesu, svaki od njih to zna sam za sebe, ali ta se spoznaja iznutra mora proliti van, u svijet koji ga distancira i od kojega se on distancira, i obuhvatiti svakog, običnog, malog čovjeka. Dok se to ne desi, zaista nam preostaje jedino to o čemu citirani intelektualci govore.

Ladislav Babić

magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close