Ladislav Babić: Izdajnici

Izdajnik iliti izdajica – jedna od vrlo često upotrebljavanih riječi na svim jezicima ljudske vrste, što vjerojatno samo znači kako obilujemo stvarnim ili namišljenim izdajicama ovih ili onih principa, ljudi, naroda i država. Na svaku nam čast i pohvalu! Hrvatski jezični portal (HJP) pridjeljuje slijedeće značenje ovoj „ljupkoj“ riječi:

– onaj koji je počinio izdaju, onaj koji je odao tajnu neprijateljskoj strani

– onaj koji je iznevjerio prijateljstvo, ljubav, dogovor, sporazum

Koliko puta su vas samo tijekom vašeg života proglasili izdajnicima ovih ili onih ljudi, vaših načela koje ste mijenjali češće od donjeg veša, izdajnicima svetinja, sustava u koji ste se zaklinjali, a među najgnusnija izdajstva spadaju ona vlastitog naroda i države, da ne kažemo domovine. Neznani je broj naše ljudske braće koji su ostali bez glave, njihali se o konopcu, bili isprženi strujom, popili metak, udisali smrtonosne otrove ili bili njima nahranjeni intravenozno, zarad izdaje. No, što je zaista izdaja i tko su doista izdajnici? Jeli to razumljivo samo po sebi? Jeli svojstvo izdaje ugrađeno u genetsku strukturu nekih ljudskih bića, nastupa li izdaja u trenutku njihove slabosti, vrši li se ona proračunato zarad koristi koja se ukazuje na obzoru izdajnika, ili možda društvo svojim djelovanjem pravi od časnog čovjeka izdajicu? Jer, izdaja se apriorno smatra vrlo nečasnim postupkom a njegov nositelj toliko mrskim i štetnim stvorom da se ne krzma eliminirati ga s ovoga svijeta. Izdaja ili nevjerstvo spram pojedinaca, društvenih grupa ili načela; jeli zaista toliko samorazumljiv čin za osudu, da se apriorno – bez posmatranja posljedica koje su njome izavane – smije osuđivati na najstrašniji način, a izdajnike proklinjati za sva vremena? Jeli svaka izdaja upravo onakav čin kakvim se čini ili kakvim se javnost nabjeđuje da jeste?

Možda odgovor na to pitanje možemo potražiti u korijenu iz koje je izvedena riječ “proklinjati” – kletva, još točnije, u riječi zakletva iliti prisega. Život je dinamična pojava, što naprosto znači da smo njegovim tijekom suočeni s nizom novih spoznaja, informacijama koje potiru one stare, temeljem kojih smo formirali svoje ranije zaključke. Kao što, dugoročno, cijela vrsta evoluira – kako biološki, tako i socijalno – slično se, ali u mnogo kraćim intervalima, tokom ljudskog života i pojedinci mijenjaju. Naravno, te promjene mogu biti uzrokovane suštinskim razlozima – prosvijetljenjem jedinki uslijed novih spoznaja koje utiču na prevrednovanje njegovih pogleda, ili hipokrizijskom, koristoljubivom pragmatičnošću, jednim od pokretača biološkog opstanka svih vrsta, no krajnje neomiljenom društvenom karakteristikom. Uglavnom od strane manjine koja je ne posjeduje. Ne promijeniti svoje stavove uslijed neosporne spoznaje da su pogrešni, također je vrsta izdaje – prvenstveno samoga sebe i svog razuma, dakako. No, što ako je ličnim “kopernikanskim preokretom” pogođena cijela zajednica koja je apriorno računala na vašu lojalnost, ma upravljajući se i pogrešnim stavovima, slijepo slijedeći – poput ovaca – svoje još ćoravije, neprosvijetlene vođe? Smije li vam ona zamjeriti – u tolikoj mjeri da si uzima pravo otpraviti vas sa lica zemlje – što ste ranije progledali, posebno ako ste prije no je vaš preobražaj nanio eventualne štetne posljedice inertnoj gomili, pokušali na sve moguće načine uvjeriti istu kako ide krivim putem?

Tu dolazimo do značenja riječi zakletva, kako onomastičkog tako i onog humanističkog. Prema već spomenutom jezičnom portalu, prisega je

– svečano obećanje dano na određen i posebno propisan način da će se što izvršiti ili da će se govoriti istina

Čini mi si kako je ovime sasvim nedostatno definirano značenje zakletve. Naime, ona – sem gore definiranog – može imati i manje formalne, a svakako manje svečane oblike. Dapače, po svom suštinskom humanističkom značenju one mogu biti više obvezujuće za prisežnike same, a njeno kršenje se može smatrati negativnijom osobinom ličnosti od kršenja najvećeg broja javno i svečano danih (“na posebno propisan način”) zakletvi. Zakletva koju jedinka sasvim neprisiljeno daje sebi samoj, u svečanoj auli vlastite duše, bez prisustva zastava, himni i kojekavih simbola čiji je cilj dati mnogo veću ulogu samom činu i trenutku njegova izvođenja negoli im to zbiljski pripada, može biti mnogo više obvezujuća, a njeno kršenje ukazivati na nepouzdane moralne karakteristike ličnosti. Glasno, javno obećanje voljenoj osobi da ćete je voljeti do kraja života mnogo manje znači negoli ako ste to isto šuteći obećali samom sebi. Jer, prekršite li ga, u prvom ste slučaju izdali samo ljubljenu, a u drugom još i svoju vlastitu etičku utemeljenost. Obećate li samome sebi da ćete svake nedjelje odlaziti na majčino poslijednje počivalište, to je ekvivalentno zakletvi danoj u najsvečanijim, vanjske prinude lišenim okolnostima ljubavi, poštovanja i sjećanja na vašu roditeljicu. Obično ovakve prisege umjesto zakletvama nazivamo obećanjima ili zavjetima, što nimalo ne umanjuje njihov značaj.

Njihova važnost ogleda se prvenstveno u činjenici da su dane sasvim slobodno, bez vanjskog pritiska, vođene samo etičkim i najdubljim psihološkim razlozima jedinki. Sve one zakletve čije kršenje društvo ponajmanje podnosi te sankcionira na manje ili više stroge načine, dok im kršitelje tretira kao izdajnike, dane su u okolnostima eksplicitne (direktne) ili implicitne (indirektne, samopodrazumijevajuće za prisežnika) prisile. Na tu samorazumljivost vas uglavnom još od malih nogu dresiraju najrazličitiji društveni sistemi. Koliko ste slobodno mogli pristati ili izbjeći davanje pionirske zakletve i, dakako – koliko je iznosio rok njena trajanja (eh, što se može; manje-više, svi smo mi izdajnici)? Istina, mogao si svojevoljno birati želiš li u ustaše ili ne, al’ kad si jednom pristupio tom pokretu nisi mogao izbjeći njihovu prisegu. Nekako je razumljivo, ako nisi bio totalni tutlek (paradoksalno, još razumljivije ako si bio, te pristupio ustašama!), da si svojevoljno pristao podnijeti propisanu kaznu. Vojni rok u JNA muškarac nije nikako mogao izbjeći, sem ako ga je liječnička komisija proglasila nesposobnim ili je emigrirao (a onda ga je, nakon nekog vremena, tamo čekao srodni problem). Prigovaratelji savjesti služili su „vojni rok“ u zatvorskim ćelijama, da bi ih se nakon izdržane kazne opetovano pozivalo. Uglavnom se nikako nije moglo izbjeći polaganje „svečane obaveze“, ali si zato mogao samo otvarati usta – što ogromna većina svakako nije činila – te time pred samim sobom izbjeći krivokletsvo i eventualnu kasniju izdaju, ma te i čak i formalno proglašavali izdajnikom. Jeli samo slučajnost da je i ova zakletva imala rok trajanja kraći od predviđenog „uvijek“? Pripadnici Hrvatske vojske (HV) su dobrovoljci iliti dragovoljci, pa automatski dobrovoljno prihvaćaju prisegu. Alineja (2) članka 7. „Zakona o službi u Oružanim snagama RH“, kaže:

„Jedanput dana svečana prisega vojnu osobu trajno obvezuje dok je u službi u Oružanim snagama bez obzira na moguće promjene statusa.“

Mogu li se, nakon napuštanja oružanih snaga, popiškiti na ovu zakletvu ili su njeni autori zaboravili na tu mogućnost – ne znam – tek iz samog teksta prisege proizlazi da me ona poslije toga na ništa zakonski ne obavezuje. Pripadnici još jednog organa represije, MUP-a Hrvatske, također polažu svečanu prisegu, a ni političari, pa tako ni zastupnici Hrvatskog Sabora, nisu imuni na prisege koje ama baš nikako ne mogu izbjeći; ako su bolesni ili odsutni svejedno ih čeka taj prisilni čin. Dobra stvar je što im se ne prijeti smrću, kletvom za izdajstvo ili sličnim sankcijama, prekrše li je svojim djelovanjem. No, čemu je onda i potrebna ako je prinudna i bez sankcija, nemojte pitati mene, no možete predsjednika Republike koji se zaklinje prilikom inauguracije.

        Čini se da su vladajuće strukture shvatile kako se preporučljivije zaklinjati svojom čašću – koju posjeduju u višestrukim količinama, za svaku moguću prigodu – negoli životom koji je samo jedan. Činjenica je da sve države svijeta posjeduju slične zakletve kojima nastoje obavezati svoje stanovništvo, a napose prisežnike same, na vjerno i vječno služenje temeljima na kojima počivaju. A jedan je jedini osnovni temelj – interes vladajućih elita koji može više ili manje (uglavnom manje) korespondirati sa humanističkim moralom. Cijela povijest ljudskog roda je povijest pragmatičnih zaklinjanja i kršenja prisega, praćena krvavim sukobima između privrženika i kršitelja načela u ime kojih se zaklinju. Zakletva je ultimativno obećanje kojima interesno povezane grupe, od mafije do države, obvezuju svoje pripadnike na lojalnost prijeteći im obično najtežim kaznama u slučaju njenog kršenja, čuvajući time grupnu koheziju, a kršitelja – izdajnika grupnih interesa – javno anatemiziraju, ističući za primjer ostalim članovima grupe što ih eventualno može očekivati. Dobrovoljno ili prinudno obvezivanje praćeno individualnim moralnim obzirima i dodatno zacementirano strahom za vlastitu sudbinu, najčešće je sasvim dovoljno za držanje na kratkoj uzici većine pripadnika grupa u gotovo svim okolnostima. Pritom često nije ni važno jeste li svojevoljno pristupili grupi (primjerice mafiji) ili vas ona bez vaše privole uključuje u svoje članstvo (država), te kao takvoga apriorno obvezuje na poštivanje njenih pravila. U oba slučaja vrlo vas je lako proglasiti izdajnikom, budne li to u interesu grupe, čak iako niste ama baš ništa učinili u tom smjeru. Dakako da je značenje zakletve, a time i izdajstva krajnje relativno – ovisno s koje strane diobene crte se nalazite.

Za Zapad je – a naročito za Veliku Britaniju čiji bijaše državljanin – Klaus Fuchs, odajući nuklearne tajne Sovjetskom Savezu bio je izdajica, a za ove dokazani heroj. Assange, Manning i Snowden tretirani su od Amerikanaca kao kriminalci, zbog odavanja javnosti prikrivenih prljavih postupaka obavještajnih službi i zbog prisluškivanja telefonskih razgovora građana. Nepoćudni novinari često se proglašavaju izdajnicima kako bi ih se u očima javnosti dezavuiralo i učinilo nevjerodostojnima , što je često korištena metoda, uz onu da se za sve nemire u državi optužuje „strane elemente“ – čime se utiče na povećanje kohezije zajednice, uslijed domoljubne osjetljivost javnosti kojom ona primarno (a ne racionalno i traženjem dokaza) reagira na takve optužbe. Naravno da ne morate uvijek biti formalno-pravno optuženi i osuđeni za izdaju; tu inkriminaciju na sebe često preuzimaju pojedinci u ime zajednice, kad se ovoj u strahu za svoju sudbinu („u strahu su velike oči“) svašta pričinja. Javnim popisima izdajnika – prema izboru i kriterijima sastavljača popisa, obično minornih likova krajnje desne orjentacije, ali često i od strane obavještajnih službi – često se manipulira, bilo u smislu ocrnjivanja ili zbog stvaranja atmosfere za „odstrel“ (i fizičku likvidaciju) ličnosti sa spiska. Sva četvorica „izdajnika“ uzetih za primjer, samo su ispred domoljublja kao najpoželjne kategorije na kojoj inzistira država, stavila humanistički vrijednije i za širu zajednicu značajnije vrijednosti, što oni – nasuprot nje – shvaćaju. Stoga ni nisu smatrali da čine izdaju, niti ih s gledišta vrijednijih ciljeva u ime kojih su vršili svoje postupke zaista možemo takvima smatrati. Jer, zakletva je u stvari crta razdvajanja između uvjerenih u načela u koja prisižu, i onih koji ih smatraju naskroz pogrešnima. Za jedne možete biti heroj, dok ste istovremeno za druge izdajnik. Shvatite li tu istinu, lako ćete uvidjeti svu relativnost, kratkovječnost i besmislenost prisega danih na vjeke vjekova. Postat će vam jasno da se najteže zavjetovati samome sebi i da je to obećanje najteže održati; da ćete – prekršite li ga – postati najveći mogući izdajnik, iznevjerivši ne zakone već neke općeljudske principe. Shvatit ćete da ne možete biti odgovorni pred zakonom ako se niste na nešto dobrovoljno obvezali, već samo pred samim sobom i svojom savješću, ukoliko je ona formirana sukladno humanističkom moralu. Izdate li pak sebe sama, a to je po mom sudu najviši mogući stupanj izdaje (mada nije praćen većim brojem žrtava od vas samih), najveću kaznu odmjerit će vam, ne zakon već – vlastita savjest. Ukoliko je imate, dakako! Čovjek koji posjeduje moralni i humanistički integritet ne mora se nikome zaklinjati, ali on niti neće prihvaćati obaveze koje ga na to prisiljavaju.

I, za kraj, jedan prividni paradoks. Najgore izdajnike – u smislu kako ih obično tretiraju strukture društva – nalazimo upravo u njima, s obzirom da njeni članovi najčešće izdaju principe koje prihvaćaju (možda nisu izdajnici ako to čine samo naoko, ali zato jesu pragmatični licemjeri), a za očuvanje kojih se vežu formalnim obvezama. Stoga se potencijalno najveći izdajnici kriju upravo u organizacijama koje se zaklinju u očuvanje društvenih vrijednosti i njihovu zaštitu, a to su prvenstveno vlada, vojska i policija. A povijest nas uči da prije ili kasnije, možda i većina njih počini izdajstvo, prilagodivši se novim okolnostima.

tacno.net