Kultura

Ladislav Babić: Emigrant

Stajao je u polumraku, nepomično izdvojen od nabujale gomile. Promatrao ju je defokusirano, s mislima na njoj a istovremeno daleko od nje. Bilo je nešto čudno u ovoj masi. Dugo je razmišljao, tražeći odgovor po čemu se ova gomila razlikuje od onih koje je ranije viđao po trgovima, na koncertima, nogometnim utakmicama ili sveučilišnim amfiteatrima. Ipak, ova masa umornih tjelesa ‑ žene, muškarci, djeca i starci ‑ neodoljivo ga je podsjećala na neku drugu gomilu, na neki drugi skup individua što se skupio nekom drugom zgodom.

Da! – sine mu iznenada. Sprovod…

Kao da prisustvuje pogrebu pokojnika od kojeg se njegovi najdraži zauvijek opraštaju šuteći. To je bilo ono po čemu se ovaj svijet razlikovao od bilo koje druge gomile.

Ćutanje.

Neprirodna šutnja prolijevala se iz svakog pojedinca, kapajući u ocean tišine koji je preplavio pristanišnu zgradu. Ne bješe to savršena tišina, bez zvuka, ničim razbijena u svom kontinuitetu. Bila je to ona dublja vrsta gluhoće, kao kad se iz bezdana mračne noći oglašava daleki lavež pasa, ili kad njeno tijelo propara dug, otegnuti vrisak neidentificiranog vlaka čije umiruće kloparanje točkova, izgubljeno negdje u dubini prostora, izaziva recidive očaja.

Vidjelo se to na licima ljudi u čijim se dušama ugnijezdio očaj. Po obrazima majki stojećih kraj muževa u naručju stiskajući odveć malu djecu, u držanju muškaraca zrele životne dobi odavajući bespomoćnu pasivnost, u pogledu staraca iz čijih očiju je virio umor, u nevidljivim nitima sputanoj radosti i razdraganosti dječurlije.

Cijele porodice s gomilom prtljage od koje će se, kao što je znao, najvećim dijelom morati odreći, dok su rijetki – poput njega – imali kraj svojih nogu, ili držali u rukama neveliku putnu torbu s malo veša, higijenskim potrepštinama i možda dvije tri fotografije koje će jednog dana izazivati u njima bolesnu nostalgiju za bivšim životom. Za vedrim dijelom prošlosti. Još je manje bilo takvih u kojih bi se, kao u njega, našla po koja knjiga otrgnuta iz cjeline kućne biblioteke. Bijaše to preveliki luksuz u ovoj situaciji. Većina se opteretila ograničenom količinom prijenosnih dijelova imovine – koji će im ionako prije ukrcavanja biti oduzeti – kao svojevrsnim garantom lakšeg početka novog života.

Iz džepa dugačkog, sivog kišnog mantila, sporim, smirenim pokretima izvadio je lulu, puneći je uvježbanim kretnjama iz vrećice. Pomaknuo je crni šešir širokog oboda prije no je kresnuo šibicu. U njenom titravom plamenu mogla se primijetiti razbarušena, pomalo prosijeda kosa, čiji nemirni pramenovi se nisu dali strpati pod šešir, kratki, uredno podšišani crni brkovi kojih je prisustvo ponešto ublažavalo oval naboranog sredovječnog lica.

Čovjek se zvao Stein.

Duboko je uvlačio dim, otpuhujući ga dugačkim ga otpusima. Bio je srednje visine, nešto sklon debljanju ali ne i debeo, figurom se vrlo malo razlikujući od ostalih muškaraca. No, za razliku od većine ovih beznadežnih ljudi, znao je što ga čeka na kraju puta. Njega su pozvali, a egzistencija mu nikada nije dolazila u pitanje ma kamo da otputuje. Stoga se i mogao zadovoljiti putnom torbom i nešto univerzalnih kreditnih kartica u džepu. I jednim stradivarijem pažljivo prislonjenim o bok torbaka. Violinom, čija futrola je gotovo izazivački djelovala u ovom predvorju za većinu upitne budućnosti.

Pozvali su ga i očekivali. Naravno da je u sebi, već mnogo prije ‑ čim je shvatio kako tu nema mjesta za njega ‑ odlučio neizostavno otići, jer ostane li ne može ništa učiniti sem bespomoćno promatrati propadanje, dok kotač histerije ne zahvati i njega. Bolje je možda reći da su ga objeručke prihvatili, kada im je dao do znanja svoju odluku. Svatko je imao rezona u pogodbi, a Stein bijaše svjestan da je, za razliku od bespomoćne gomile, povlašten. Jedan od malog broja onih što će, nakon što stignu, imati više od pristojnog smještaja i s desetog kata prvoklasne hotelske sobe (tek za prvu ruku) posmatrati mrzovoljne pridošlice gdje se, ne snalazeći se namah u novom svijetu, oslonjeni samo na sebe, prepuštaju fatumu pre no ih samoodržanje prisili nešto poduzeti.

Nije Stein bio sretan svojim stanjem, mada su mu ovi jadnici mogli zavidjeti, ali je znao da život nezaustavljivo teče dalje, a moguće odricanje od vlastite privilegije bilo bi besmisleno. Oni će se već nekako snaći, prenoseći iskru nagona održanja i u najteže uvjete.

Stein je u stvari bio postiđen.

Ne pred drugima – pred apatičnim licem pjegave crnke, rasplinjavajućom odlučnošću snažnog bradonje koja se topila proporcionalno vremenu čekanja, ili bezazlenim pogledom djevojčice načetim nepoznatim strahom. Sramio se svog položaja. A ipak, znao je da krivica ne leži na njemu jer ništa nije učinio, niti je svjesno stvorio nevidljivu ogradu koja ih je dijelila.

Neravnopravnost je ležala u prirodi stvari, no samim tim nije bila nimalo pravednija.

Stein bijaše kemičar.

I bio je emigrant.

Vrhunski kemičar ‑ emigrant.

Gomila je bila mnoštvo običnih, u odnosu na njega uglavnom profesionalno beznačajnih ljudi – emigranata, većina kojih je tko zna kakvim putevima iskamčila priliku naći se na ovom mjestu.

I sada se ta gomila, čiji je Stein matematički element bio, slila u kupolastu pristanišnu zgradu raketodroma Mansfield na Britanskim ostrvima.

Stein je zarana predvidio takav tok događaja, dok su još ostali bili u naivnom ubjeđenju kako ništa neće značajno promijeniti njihov svijet. A on je ionako već bio duboko promjenjen, te 2137‑me godine nakon početka suvremenog računanja vremena. Čovjek se međutim, izgleda, sporije mijenja, a Stein, i ne samo on ali ipak bijedna manjina, shvatili su to na vrijeme. Stari antagonizmi zamijenjeni su novima, možda i nepomirljivijima, no u svakom slučaju bremenitijima prijetnjom.

Još u vrijeme njegovog pradjeda razumni život ne bijaše više privilegija planete na kojoj je nastao. Planetarni inženjeri znali su svoj posao veoma dobro. Mars i Venera prekrojeni su po ljudskoj mjeri, a pothvati prvih pionira pristiglih sa matice odavno su prešli u legendu. Možda bi sve bilo dobro ‑ mislio je Stein pojačano uvlačeći iz skoro utrnule lule ‑ da su krojači ljudskih duša zaboravili znanje. I dok su svrstavanja MI i ONI nekako prirodno iščezla na Zemlji, uklanjanjem bodljikavih žica i graničnih rampi, termini ostadoše zajedno sa svojim ekskluzivnim značenjem i dalje u upotrebi ‑ sada u planetarnim razmjerima. Dominacija Zemlje trajala je kratko. Što novi svjetovi bijahu samodovoljniji, sve više je u svijesti njihovih stanovnika, prikladno aranžirano od političara, rastao sindrom zapostavljenosti, eksploatiranosti i poticana ideja o samostalnosti. Stein je shvaćao kako to bijaše prirodna potreba tih svjetova, na desetine milijuna kilometara udaljenih s obje strane zemljine orbite, i da su dostigavši svoju punoljetnost i zrelost žudili oteti se strogoj roditeljskoj ruci. Zemlja je – htjela, ne htjela – to morala priznati pred oko desetljeća, prihvaćajući kao vlastiti poraz. Odjednom su Terestrijanci shvatili da će sada i DRUGI ‑ Marsijanci i Venerijanci ‑ imati zahtjeva na dio kolača zvanog Solarni sustav, na slatkiš koji su smatrali rezerviranim samo za sebe. Stein je znao, još iz historije Doba nacija, da porazi ‑ stvarni ili zamišljeni ‑ često stvaraju netrpeljivosti i revanšizme, pa ipak bijaše osupnut kad se to zbilo.

Počelo je uopćenim govorancijama, nastavilo parolama protiv „prljavih ekstraterestrijalaca“, preraslo u očito dobro potaknute demonstracije rad ugroženih interesa “autentičnih pripadnika ljudske vrste”, a otale do ideje o Übermenschima rođenima na Zemlji, kolijevci civilizacije, i nižim predstavnicima vrste – eksterima, bijaše tek koračić. Uporedo s prvim izopćenjima počela su maltretiranja turista sa zemljinih blizanaca ‑ desetljećima zaboravljene natpise na vratima restorana: “Crncima i Židovima ulaz nije dozvoljen”, zamijenili su grafiti po zidovima: “Zemlja za Zemljane ‑ vanzemaljci pod zemlju”, a kad su pale prve batine izgledalo je to bezazleno spram sadašnjih pogromaških pohoda. Razbijeni izlozi turističkih agencija, podmetnuti požari u trgovačkim predstavništvima, razorene kuće za odmor na matici…

Stein nije bio oženjen, ali se sjećao staklenih očiju Borelove supruge, Venerijanke rodom, kada su je pronašli zadavljenu vlastitom čarapom. I, kao odvajkada u takvim prilikama… Niti je imao, kao stari Detlaf, penzionirani dekan Zemaljske visoke škole za astrofiziku, djecu s dvojnom planetarnom pripadnošću, da bi mogao znati kako se osjeća otac prisiljen promatrati linč vlastitog sina od strane “autentičnih predstavnika ljudske civilizacije”, uz pasivnu asistenciju organa reda. Na članke u novinama odavno je bacao samo pogled, tek da vidi koja se ugledna ličnost pridružila općoj hajci i teorijskom obrazlaganju vandalizma. Naravno da su i na njega kao vanrednog profesora univerziteta i uglednog člana Zemaljske akademije prirodnih znanosti, vršili pritisak s namjerom da ga pridobiju. Još nije doživio šikaniranja od strane razularenih studenata, kao ihtiolog Kunijashi, ali mu je trebalo sve više intelektualne ekvilibristike zaštititi sebe i svoje učenike, koji su se stavili pod okrilje njegovog stručnog i moralnog autoriteta.

Znanstvene i kulturne veze triju planeta još su funkcionirale, iako kontakti bivahu sve probranijima. Koristeći tako Kongres za stereokemiju polimera održan prije dva mjeseca na Mjesecu, saopćio je svoju odluku Thornu, direktoru Marsovskog instituta za stereokemiju. Njih dvojica poznavali su se dvadesetak godina, stoga se Thorn – znajući Steinov moralni credo – nije suviše presenetio. Tim je veće bilo Steinovo iznenađenje doznajući za identični zahtjev Priesta, najuglednijeg romansijera, koji je, dok se to još moglo, apelirao sa stranica literarnih časopisa na razum i humanizam, zalažući se za duhovni integritet ljudske vrste; kada je čuo da su pijanista Ravinovitch, fizičar Duran, mezzosopranistica Silver, telekinetičar Eklund, pjesnik Tevis i mnoga druga ‑ nažalost, gotovo apsorbirana nesrazmjerno većom gomilom “pravovjernika” ‑ istaknuta imena, poznata po svom iskrenom i poštenom etičkom stavu, otišla u egzil.

A sada je, koristeći eksteritorijalnost dijela Britanskih ostrva, njegovu nepovredivost kao ogromne interplanetarne baze za vasionske letove, prisustvovao manifestaciji moralnog dostojanstva malog čovjeka.

Spomenuti dio otoka bijaše pod trojnom upravom, ali Zemljaninu, naročito u ovim okolnostima, nije bilo lako na njega stupiti. Autoritarnoj vlasti, u kakvu se razvila i zemaljska ‑ razmišljao je Stein ‑ potreban je svaki, pa i najneposlušniji podanik. Na kome bi inače iskazivala autoritet i zadovoljavala svoju svrhu. A kad dobrovoljni odliv podanika, među kojima su i najveći umovi, postaje smetnja vlastitom privrednom prosperitetu, uz istovremenu prijetnju jačanja tuđe ekonomije, jasno da je bio potreban dobar razlog za dobivanje propusnice na interplanetarni dio Otoka. Znanstvenik ju je lako dobio zahvaljujući poznanstvima i uslugama iz prošlosti, no ‑ pitao se ‑ na koje sve načine su se snalazili ovi jadnici? I kao što su nekada davno, davno, još u doba prvih velikih ratova, njihovi preci koristili neutralnost Švicarske, Švedske ili Portugala za dobrovoljni egzil u Ameriku, tako su se tristo godina kasnije ovi sretni nesretnici služili Otocima za emigraciju na planete.

Uz duhovnu, Stein osjeti i fiziološku hladnoću. Velika vrata zaobljene građevine bešumno su se otvorila i on odustane drugi put pripaliti. Od razbacane gomile postepeno se, kao iz nekog kaosa, formirao red individualnih sudbina usmjerenih, između stražara oboružanih laserskim puškama, spram golemog, slabo osvijetljenog svemirskog broda.

Noć bijaše mutna poput pogleda kroz mliječno staklo, nebo prljavo sivo bez ijedne zvijezde, i Steinu pade na um da oni sada, kao ni njihovi preci prije tri stoljeća, ne vide cilj svog putovanja. Ni svoju budućnost.

Oficir, po oznakama na uniformi Marsijanac, hladno je kontrolirao dokumente na izlasku iz čekaonice uspoređujući podatke sa svojim spiskom. Svi su morali imati nimalo jeftinu kartu, identifikacijski obrazac i zdravstveni karton. Plač, preklinjanja i grubo vojničko odbijanje svjedočili su kako nisu svi prošli njegov kriterij. Ljudi poput Steina bijahu dobrodošli dok su ostali primani nevoljko. Često je i najmanja sitnica, poput pogrešno upisanog slova u imenu, bila jedva dočekan razlog odbijanja.

I Venera i Mars imali su odviše njima sličnih.

Što li će biti s njima? ‑ pitao se, znajući odgovor unaprijed. Bit će vraćeni na kontinent, gdje će svojim zemljacima morati objašnjavati što su tražili preko kanala. Budu li sposobni.

Polako, s noge na nogu, Stein je koračao negdje na začelju kolone. Zagrnu kragnu i nabije šešir dublje na glavu. Torbu je nosio u desnoj ruci, ispod čijeg pazuha stajaše stisnuti stradivari. Lijeva ruka bila mu je u džepu stiskajući vrećicu duhana. Ovako skvrčen od hladnoće izgledaše malen i neugledan, i nitko ne bi rekao da se iza bora i dubokih zelenih očiju krije najveći um. Približavajući se vratima, sjetio se neke stare knjige. Priče o vječnom Judi, koji tisućljećima luta svijetom tjeran vjetrovima netrpeljivosti i nerazumijevanja, u potrazi za domovinom. Koliko puta je izgledalo da je došao kraj njegovim patnjama i traganjima, koliko puta se činilo da je našao otadžbinu i koliko puta se prevaren, gonjen neobjašnjivim nagonom, djeo u daljnju potragu? I kad se Zemlja oslobodila svojih nacionalnih plotova i taraba, činilo se da je svatko našao domovinu. Je li jedino Juda opet bio izigran?

Već je osjećao disanje oficira, čuo šuštanje papira u njegovim mesnatim dlanovima, vidio prikrivenu brutalnost pogleda i prezrivi smješak putenih usana pri vraćanju dokumenata ženi ispred njega. U magnovenju mu sinu ‑ ne predstavlja li vječni Juda zapravo vječito lutanje ljudskog duha, njegovu neuništivu volju da nađe bolje, ljepše, plemenitije, uzvišenije sfere postojanja od onih u kojima je prinuđen bitisati? Nije li, usprkos povremenom prividu uspjeha, ova jeziva potraga unaprijed osuđena na vječiti neuspjeh? Možda je smisao u lutanju i iskanju. Zato Juda i ne može naći svoju obećanu zemlju, kraljevstvo mira u sjeni kostiju predaka. Niti će je naći unutar bilo koje konačne granice. Nije u Judeji, niti izvan nje, ne nalazi se izvan Evrope, niti će biti izvan Globusa ‑ Sunčev sistem je tek točka spram njene neizmjernosti. Jasno mu postade gdje leži uzrok Judinu neuspjehu. Na krivim je mjestima tražio.

Domovina bijaše u njemu samom!

Pomisao na Mars odjednom mu postade smiješna.

Premalen si ti za mene ‑ možda je izgovorio, možda samo pomislio.

Tek sada, držeći dokumente u ruci, zgurena prilika učenjaka postade svijesna ispružene oficirske ruke. Gledao je trenutak ud oivičen sivomaslinastim rukavom kako, nekom iracionalnom, rabijantnom nadmoćnošću očekuje propusnicu ka ovog časa možda boljem svijetu.

Pred zaprepaštenim pogledima naoružanih stražara i njihovog starješine vratio je papire i polako se okrenuo natrag.

Osjećao je kako mu je korak izuzetno lagan.

 

Ladislav Babić

sbperiskop.net

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close