Kolumne

Ladislav Babić: Dio apsoluta

Dio apsoluta

(mojoj majci)

        Priču sam čuo od prijatelja, prvogsusjeda – kat ispod mene – s kojim sam često zajedno divanio uz pivce ili rakijicu.Nekoliko mjeseci nakon što ju je (već teško bolestan) ispričao, preselio se naahiret. Posvećujem je svojoj majci koja je pred skoro desetljeće napustila ovajsvijet, zauvijek se uselivši u mene.

        Kažu da živjeti znači natenane umirati,dok se sokovi života do kraja ne pretvore u beživotni pepeo smrti. Odavno je toznao, konačno, studirao je prirodnu znanost pa mu je jasno da sve ima svojpočetak, razvoj i svršetak, prijelaz iz jednog oblika u drugi bez pretvaranja uništavilo, iako je to za ljudsko biće moguće uistinu tako. Bitisanje individuese runi, njen svijet – nakon dosegnuća biološkog i intelektualnog maksimuma – svese više osipa. U njemu, baš kao van njega, nestaje lični svijet koji on tretiraobjektivnim, dok ne nastane kraj svemira, što smrt upravo i jeste za svakuosobu. Nije obraćao pažnju, mada bijaše svijestan, na to mrvljenje stvarnosti,sve dok ga – eto, teče deseta godina – nije napustila majka. Napustila, možda inije prava riječ, jer – nažalost – nikad ne bijaše bliži s njom negoli kad jeviše nema; stopili su se u jedno kao simbiotska zajednica u kojoj ona vegetirakao sjećanje, a on iz njega crpi još preostale sokove koji ga održavaju doponovnog susreta s njom. Ustvari, preselila je u njega, što će reći da nadalje bivadio ovog svijeta u ponešto drukčijem obliku, dok ga i on ne napusti ili netkone zadrži u sebi, u što duboko sumnja. Mada svijestan ove iluzije, ne jednom sezaklinjao – a to je neobično lako, kad znate da ništa ne znači, iako uvjeren dabi održao obećanje kad bi samo bilo moguće – kako bi dao pola preostalog životai sve, baš sve što je ikada napisao, objavio i stvorio, samo da mu se vrati, papotom da zajedno otplove Haronovom lađomniz rijeku bez povratka. U jednom trenutku shvatio je da svakim novim„obećanjem“ nudi sve manje i manje, jer ga sve manje preostaje na ovom svijetu.

        Pomisli li netko da se njegovo obožavanjemajke pretvorilo u obogotvorenje, daleko je od istine. Uzajamni odnos bijaše imsve prije negoli idiličan; ne bješe ona savršeni čovjek, kao i njen sin jošbeskrajno manje. Ali, prema njemu imala je ono, što on – prekasno je shvatio –nije iskazivao njoj. Ljubav prema njemu izdizala se ponad najvećih razmirica, aglupanu od sina tek sada – kad je više nije bio u stanju uzvratiti – postadejasno. Bez nje bio bi nitko i ništa, a odužio joj se zadnjih dana života kao nitkov,sčega ga svakodnevno progoni savjest. Savjest? Znači li ikome išta doli onomekoga mori? Što pokojnica ima od bolnih sjećanja, licemjernih zakletvi iobećanja, od grizodušja, kad za nju više ništa ne može uraditi, a ona iz groba jošuvijek više čini za njega? Majčinska ljubav i prekogrobno je djelotvorna spram nedostojnogsina. Sanjao je, jel’ u snu ili na javi i nije važno, kako razgovora s nekimvjernikom o „onostranstvu“, te mu reče kako je pretražio cijeli svemir i svojumajku nigdje nije našao sem u sebi.

–„Da si tražio boga“ – reče ovaj – „našao bi ga, a onda i svoju majku“.

 – „U krivu si“ – odvrati mu doživotnibezbožnik – „Da sam našao svoju majčicu, siguran sam da bih našao i boga!“. Vjernikenije lako (raz)uvjeriti:

 – „Tvrdiš da si našao majku u sebi; onda tamostoluje i bog, samo što ti toga nisi svijestan.“

–„Ne zanima me bog, samo moja majka!“ – rasplinuvši se, san ga vrati u stvarnost.

Akoli je u njemu i nigdje drugdje, tamo će ostati vječno, odnosno dok i on ne napustidunjaluk. A hoće li, kakav već bijaše – s majkom u sebi – ostati u nečijemtuđem, ponajmanje ga je zanimalo.

        Sveživo što ostavlja za sobom, svoje sluzi, iscjedke u plodna tla iz kojih suniknuli, nije negoli razrijeđena, nebitna tekućina koja svoju bit nek’ išteodaklem i potiče. Više ne bješe uvjeren – poznavajući svoje bivše – jesu li djecauopće njegova, mada ih se nije odrekao, poput mlađega koji je ustvrdio da mu jepravi ćaća Otac nebeski, a stariji gabezdušno premlatio. Stoga želi biti pokopan bez ičijeg prisustva, sem sinapravoslavnog popa koji mu je ispratio majku, inače katolkinju. Shvaćao je, znaoje dobro da je i on tek jedna sluz, kojoj je majčina ljubav davala vrijednostjer je ne smatraše tek izlučevinom, već dijamantom koji je stvorila i brusila neuspijevši u svom naumu, ulaštivši pritom sebe daleko sjajnijom od vlastitetvorevine – jasno mu bijaše. No, nije njen život bio bezvrijedan.

        Šetajući gradskim ulicama viđa djevojkevozikati novorođenčad, prisjetivši se kako je i njega majčica tako šetkala,ponosna na sadržaj kolica, što mu namah utrne ponekad probuđeni primarni nagon.Sine mu kako je i njegova majka, poput sviju nas, doživljavala život naneponovljivi način; od djetinjih igrica, simpatija i prvih ljubavi, ranognestanka tate čijem je suđenju prisustvovala, žrtvovanja karijere učiteljice radiuzdržavanja majke sčega se kao maloljetnica zaposlila (starije sestre su otišlevlastitim putevima), odlaska oca svog čeda, potonjeg balavca koji sve to nije –odrastajući pod njenom zaštitom – shvaćao, niti znao uzvratiti. Udavši se za njegovaočuha, ljubav spram sina nikada nije prestajala i vjerojatno ju je koštalarazlaza (bez rastave braka) godinu prije premještanja u njegovo sjećanje. Neizlječivabolest tijekom koje je brinuo o njoj – poslijednjih tjedana, kad se već pomirilas odlaskom, sramotno se odnoseći spram nje – odnijela ju je zauvijek, a kako seproširila na mozak stvarnost joj se rasplinula u zaludno iščekivanjefikcionalnog djeteta, jer izobličeni karakter stvarnoga nije prepoznavala. Da,srami se, ali od srama i njegove savjesti ona nema ništa, niti on išta višemože učiniti. Bio je njen život prepun lijepih i ružnih stvari, objektivno najružnijakoja joj se desila možda je upravo on, no – višestruko mi je ponavljao – život jojbijaše neponovljivo, neprocjenljivo dragocjen. Bruseći njega izbrusila je sebeu humano biće, nepojmljivo iznad djeteta kome je to namijenila. Njen je život vrijednost,dragocjenost u svemiru, dragulj blistaviji od najsjajnije zvijezde s neba,perfekcija nesavršenog stvora savršenog u ulozi majke koja daje sve, odmaterijalnoga, preko ljubavi do života za svoje dijete. Jedina bitna osobanjegova života, koju nije znao dovoljno cijeniti dok su zajedno bitisali, onaza susretom s kojom jedino uzalud žudi, je njegova majčica. Sve ostalo jenebitna, nevažna prolaznost spram tog jedinog djelića apsoluta koji mu jepreostao. Trepčuća kapljica u oku nije mu se otkačila, kao što je on to učinionedugo kasnije od života. „Odazvat ću se majčinom pozivu, kad me se zaželi“,govorio je. Pokopan je pored nje, bez ičijeg prisustva kao što je i želio.

        Svim ženama, majkama i onima koje to još nisu ili ne mogu postati, tim djelićima apsoluta što stvaraju svijet koji počiva na njima (nije zalud Geja „majka svega što živi“), čestitam međunarodni Dan žena – u neka druga vremena od djece (a za njih smo to uvijek) slavljen i kao Majčin dan.

Ladislav Babić

diogenpro.com

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close