Činjenica suočavanja normalnih, razumnih, humanistički evoluiranih pripadnika čovječanstva s potrebom da deklaracijama objašnjavaju manje biološki i socijalno razvijenim „pripadnicima“ navodno iste vrste, sasvim evidentne činjenice, natjerala nas je na ovaj korak. Suočeni s negativnim društvenim, kulturnim i ekonomskim posljedicama političkih manipulacija ljudskim genotipskim, nacionalnim, kulturalnim varijetetima i aktualnih – znanstveno neodrživih – rasnih (rasističkih) politika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, mi, duhovni tvorci i potpisnici, donosimo
DEKLARACIJU O ZAJEDNIČKOM porijeklu
Na pitanje da li u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji živi ista ljudska vrsta – odgovor je potvrdan.
Riječ je o zajedničkoj vrsti polimorfnog tipa – odnosno o vrsti kojoj pripadaju svi ljudi s prepoznatljivim varijetetima. Tu činjenicu potvrđuju teorija evolucije, zajednički DNA i posljedična međusobna sposobnost razmnožavanja.
Korištenje četiri naziva za neke narode – Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati ili Srbi – ne znači da ih tvore i četiri različite vrste.
Inzistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri naroda dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korištenja odbačenih rasnih teorija kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih minoriziranja u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i ine segregacije kojima se izražavanje pripadnosti genotipnom, nacionalnom i kulturalnom varijetetu nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti.
Mi, potpisnici ove Deklaracije, smatramo da
– činjenica pripadnosti zajedničkoj vrsti ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama;
– svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno izražavati svoju varijantu pripadnost zajedničkoj vrsti;
– sve četiri trenutno postojeće standardne varijante pripadnosti ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati višom, a druge nižim varijantama vrste;
– sociobiološka polimorfna standardizacija je znanstveni i demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnom stanju stvari;
– činjenica da se radi o zajedničkom porijeklu ostavlja mogućnost svakom korisniku da se imenuje pripadnikom varijeteta kako želi;
– između varijanti polimorfnih oblika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim kulturalnim razinama, što mogu pokazati i pripadnici različitih varijeteta sposobnih čitati ovu Deklaraciju;
– genotipske, nacionalne, kulturalne i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničke ljudskosti.
Stoga, mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na
– ukidanje svih oblika varijetetne segregacije i kulturalne diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;
– zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po ljude štetnih praksi razdvajanja ljudskih, nacionalnih i kulturalnih varijeteta;
– prestanak rigidnog definiranja genotipnih, nacionalnih i kulturalnih varijanti;
– izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih vrijednosnih razvrstavanja u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja;
– slobodu individualnog izbora i uvažavanje genotipskih, nacionalnih i kulturalnih raznovrsnosti;
– slobodu izražavanja pripadnika svih varijeteta u književnosti, umjetnosti i medijima;
– univerzalnu slobodu individualnih pripadnika svih varijeteta, neovisnu o genotipskoj, nacionalnoj, kulturalnoj i inoj svojevoljno izabranoj pripadnosti;
– i, konačno, slobodu miješanja u ma kojem biološkom, socijalnom, nacionalnom i kulturološkom smislu, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih ljudskih varijeteta na sveopću korist svih njegovih pripadnika.
Ukoliko se slažete s „Deklaracijom“, pridružite se svojim virtualnim, duhovnim potpisom (prihvaćanjem) u kolektivnoj, neizbrisivoj memoriji bezbrojnih potpisnika, potvrđujući time zajedničku pripadnost ljudskoj vrsti, uz zahtjev za slobode i prava – bez obzira na diverzitet jedinki i naroda koji obogaćuje čovječanstvo – pripadajućih svakom njenom članu; djetetu, ženi i muškarcu, bez izuzetaka!
(„Deklaracija o zajedničkom jeziku“ poslužila je kao svojevrsni predložak ovom tekstu. Potpisnici zahvaljuju njenim tvorcima, nadajući se razumijevanju.)
P.S.
Pojedincima koji grotesknim nazivaju termin „kapitalizam“, kad ga već nakon Marxa i suvremenih ekonomista čak i papa upotrebljava; koji ljudski um svrstavaju u ekonomsku kategoriju sredstava za proizvodnju, unatoč uzastopnim ukazivanjima na tekstove koji točno definiraju taj pojam (mogli bi navesti neki relevanti ekonomski izvor u prilog svojih budalaština); koji ne razumiju pojam „ekonomska kriza“, mada su im višestruko predočeni linkovi na njegovo objašnjenje; koji odbacujući sve primjedbe – u rasponu odmarksista do Svetog oca – o nepravednosti postojećeg društvenog uređenja, jedino prihvaćaju okamenjene strukture svog mozga, jedno pitanje.
Što očekuju od čovječanstva kad populacija naraste na 10, 15, 20 ili više milijardi njegovih pripadnika? Da prihvate socijaldarvinistčke, krajnje samožive, nehumane koncepte koje se nameću životima ogromne većine? Što im se čini humanije; da devedeset i više posto ljudskog roda eliminira svoje izrabljivače, da izrabljivači naprave čistku među ostalima kako bi mogli dalje nesmetano nastaviti svoju rabotu, ili prihvaćanje humanih zamisli koje nudi socijalistička ideja? Uz trendove koji su vladajući i svjetonazor koje nude barbari, vjerojatno je revolucija ove ili one vrste nužna. „Čovjek je mjerilo svih stvari“, reče jedan pradavni filozof, daklem i mjerilo legaliteta eliminacije vlastitih izrabljivača. Podsjećam samo da je smrtna kazna još uvijek – a do nedavne prošlosti bijaše i u navodno razvijenim„demokracijama“ – sasvim legalna opcija u nizu država svijeta (pa i u „uzoru“ demokracije), koja se provodi nakon sudskih postupaka nad kriminalcima. Što pak li su oni koji izrabljuju ljudsku vrstu na ličnu korist? Jednostavno, govorim o tome da „istrebljenje“ eksploatatora ne mora biti nelegitimno u zakonskom smislu, već naprosto ovisi o prihvaćenim zakonodavnim opcijama, a pojam izrabljivača također je podvrgnut ljudskoj definiciji. U krajnjoj liniji, mjerilom prihvaćanja manjeg zla, koje je prihvatljivije: kad 10% posto pobije nas 90%, ili obrnuto? Ili, možda, treća opcija – promjena vladajućih ekonomskih i etičkih paradigmi, u kopernikanskom obratu koji će isključivo služiti svakom čovjeku, bez irelevantnih postavki o legitimnosti ili nelegitimnosti? Što bi iole normalnom stvoru trebalo govoriti o nadređenosti humanističke etike svim zakonima svijeta, čime bi se pitanje prebacilo na nadređeni nivo – pitanje humanosti sustava, vlasti i pojedinaca koji stoje iza njega.
Kako je nacionalizacija sredstava za proizvodnju sasvim uobičajen postupak, (1) – valjda onda primjenljiv i na mozgove spominjanih pametnjakovića! – ne samo za bivša pseudosocijalistička društva, možda bi bilo zgodno to učiniti i s njihovim, u glavu uglavljenima. Te ih podvrgnuti humanom liječenju, kako bi shvatili primat opće nad pojedinačnom koristi. Duha zavisnog isključivo od vlastitih probitaka, oni su zarobljenici društvenog bića koje određuje njihovu svijest. Upitno je i njihovo zajedničko, barem ono intelektualno, porijeklo s „potpisnicima“ gornje deklaracije.
Ladislav Babić
