Prisjećam se vrhunskog licemjerja hrvatskog društva, vlade i televizije, kada je ova morala – jer turbo hrvatski katolici to nikako nisu mogli ignorirati – prenijeti javnu čestitku tadašnjeg pape Ivana Pavla II, povodom jednog izuzetnog dana. Radilo se o međunarodnom Danu žena, iniciranom početkom prošlog vijeka na pobudu Clare Zetkin, predsjednice Međunarodne konferencije žena socijalista. Pobudom pape, u Hrvatskoj počinju i njeni stanovnici, uobičajeno začahureni u obranaške čahure svoje intime iz čijih pukotina budno prate migove vlasti, polako migoljiti van slaveći ga, svjesno potiskujući svoja masovna slavlja iz bivše države. Nakon izvršene kontrarevolucije, rezultirajuće raspadom države i promjenom društveno-političko-ekonomskog okvira, na više od desetljeća u hrvatskoj javnosti ga je zamijenilo Valentinovo. Svojom sentimenalnom i merkantilističkom suštinom, te katoličkom tradicijom – lišenih ma kakve aluzije na suvremeni položaj žena u društvu – k’o dušu dalo kapitalu i religijskoj mu duhovnoj logistici, koja se kao poduhvatila podučavati žene (sic!) o njihovim pravima. Pred par dana, na portalu „Slobodni filozofski“ pojavio se članak Andreje Gregorina „Klasno cvijeće“, koji je uz tekst Dominique Misein „Manje zlo“, povod osvrtu.
Postoje činjenice važne za društvene odnose, pred kojima društvo – sustavno partikularizirano na jedinke koje gotovo da nemaju zajedničkog interesa sem seksa i punjenja potrošačkih košarica (Thacher, „društvo ne postoji“!), duboko hipnotizirano i istovremeno obeshrabreno na akciju od društvenih elita, zatvara oči. To su, primjerice, klase, eksploatacija,demokracija, sloboda – čije se značenje shvaća u sasvim ograničenoj, vladajućim slojevima tim prihvatljivijoj varijanti. Društvene klase navodno ne postoje, a ako njih nema, o čemu uopće govorimo zazivajući klasnu borbu među interesno antagonističkim društvenim slojevima? Zazor od svrstavanja u radničku klasu poprimio je toliki opseg, da od toga bježe i oni koji tu nedvoumno spadaju, mada u svom poslu ne upotrebljavaju srpove, čekiće, krampove ili lopate. Čak se uniformiranjem školaraca, od najranije mladosti pokušava u njih „maškaradom“ potisnuti zapažanje o stvarnoj pripadnosti različitim slojevima društva, što direktno vodi uočavanju društvenih nepravdi. Osuvremenjeni pojam radničke klase obuhvaća sve one koji su, bez vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, posjedujući tek vlastitu stručnost, ovisni o vlasnicima istih koji ih unajmljuju kao radnu (sve više prekarnu) snagu pod vlastitim uvjetima. Daklem, ne samo ogromna većina manuelnih radnika, već i inelektualnih poput liječnika, inženjera, znanstvenika, ne na zadnje novinara i umjetnika.
Prisiljeni svoje vještine prodavati poslodavcima, pod socijaldarvinističkim uvjetima borbe za opstanak eufemistički kapitalom imenovanih konkurencija, njihova eksploatacija počinje već u fazi traženja posla. Vodeći se razlogom smanjenja troškova proizvodnje, nužnog navodno u konkurenciji drugog nivoa – među kapitalistima (proizvođačima) samima – poslodavci već u početnom momentu smanjuju cjenu radne snage, nudeći od podjednako kvalificirana aspiranta na radno mjesto (sem ako netko od njih nije genijalac), posao onome koji najmanje zahtijeva! Sasvim normalno, za one koje su već prilikom rođenja u maternici zaboravili humanizam. Što se ja imam miješati, reći će, ako su takvom transakcijom svi zadovoljni – i poslodavac i posloprimac? Samo, njihovo „zadovoljstvo“ je sasvim drukčije kvalitete, naročito uključimo li – iz svijeta kapitala prečesto izostavljenu – etiku. Poslodavac je zadovoljan što je uspio već u startu smanjiti svoje troškove (u konačnici, povećati profit) na račun potplaćenog kvalificiranog radnika, dok je ovaj „zadovoljan“, jer – prinuđen višemjesečnom ili višegodišnjim nezaposlenošću – mora pristati na ponižavajuću cijenu svoga rada, da ne bi (skupa s familijom) umro od gladi ili završio na cesti. Tako, iznuđenim pristankom pruža stvarno zadovoljstvo poslodavcu, istovremeno izbacivši dva konkurenta iz igre, usput automatski smanjujući cijenu radne snage na tržištu rada. Kako ni poslodavci ni države, koje su u osnovi – ma kako se javno deklarirale – prvenstveno eksponenti interesa prvih, nisu baš „vesla sisali“, to se uvodi tzv. minimalna nadnica – najniži zakonski propisan novčani iznos koji se može isplatiti radniku za njegov rad. Razlog je garantiranje minimalnog prihoda najsiromašnijim radnicima, s obzirom da bi do krajnjih granica dotjerana prije opisana konkurencija među radnom snagom mogla dovesti do unajmljivanja radne snage za svega tri obroka dnevno! Čak se i takav propis (u državama gdje postoji) izigrava, a naročito prijavljivanjem mnoštva radnika na minimalac, neplaćanjem zdravstvenih i mirovinskih doprinosa, bijegom kapitala na istok, gdje je moguće još više potplatiti radnika, itd., da ne ulazimo u sofisticiranije metode eksploatacije unutar proizvodnog procesa, u kojem je radnik sveden na robota programiranog da radi po motu „ora (da te ne otpuste) et labora“. Začepljene labrnje, dakako.
Nema li demokracije na radnom mjestu, onda je uopće nema. Naime, za njeno postojanje nužne su tri komponente: politička, socijalna i ekonomska demokracija, te opća usvojenost istih u ionako globalno povezanom svijetu. Američko društvo koje je iznutra demokratsko samo za one koji ne shvaćaju istinsko, humano začenje tog pojma, vanjskim vojnim intervencijama sasvim gubi i taj privid, što – naravno – zaluđenicima njegovom strukturom ama baš ništa ne znači. U principu bismo, vodeći se perverznim shvaćanjima demokracije, mogli govoriti o demokraciji u konclogoru, gdje uznici logorašima daju potpunu slobodu izbora sutrašnjeg kontingenta za plinske komore, osiguran jednak (neljudski) status među sulogorašima, i pravedno učešće u raspodjeli potrošene hrane koju moraju zaraditi. Kapitalizam je upravo takav logor. Od tri komponente istinske demokracije, u ograničenom obimu dozvolit će realizaciju prve dvije, a svim sredstvima – uključivo i nasilna – ograničavati ostvarivanje one treće. Na tome počiva sistem.
Konačno, ostaje pitanje slobode svakog pojedinog ljudskog bića, pojam koji se također namjerno zloupotrebljava. Najjednostavnije je to prikazati neupitnom tvrdnjom, da uz postojanje slobode svakog državljanina, i država biva zaista slobodna, ali vice versa niukoliko nije istina. Konkretno,„slobodnu Hrvatsku“ si masa njenih državljana može zataknuti „za“ ili gurnuti „u“, ali bi se svi njeni državljani s ponosom pozivali na slobodnu državu da su u njoj i sami slobodni. Koliko se takvima osjećaju, pokazuju svakodnevni protesti po ulicama uslijed ograničavanja li suspenzije različitih prava. Dakako, uz sve rečeno o kratko rezimiranim pojmovima, moramo se složiti da u praksi postoje određena ograničenja na opseg važenja definicija. Ponekad iz bitnih, a možda još i češće iz razloga o kojima govori članak„Manje zlo“.
Ovo podsjećanje bijaše potrebno za zaključak o vrlo degradiranom shvaćanju feministički akcija, posebno javnosti danih na uvid povodom Dana žena. Radi se o tome da je pokret za raznorazna prava žena fragmentiran – pa se niti ne može govoriti o (jedinstvenom) pokretu – sasvim izvan odnosa klasnih suprotnosti koje, htjeli mi ili ne htjeli priznati, postoje u društvu. Spominjana njemačka socijalistkinja, Clara Zetkin, nepogrešivo detektirasrž problema u govoru održanom na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, daleke 1889. godine:
„Radnice koje teže društvenoj ravnopravnosti u borbi za vlastitu emancipaciju ne očekuju ništa od buržujskog ženskog pokreta koji se navodno bori za ženska prava. To je zdanje sagrađeno na pijesku i nema realistične temelje. Radnice su potpuno uvjerene da pitanje emancipacije žena nije izolirano, već čini dio šireg društvenog pitanja. Potpuno im je jasno da se to pitanje u današnjem društvu ne može riješiti bez temeljite transformacije samog društva. Pitanje emancipacije žena dijete je novog vijeka, rođeno u doba strojeva.“
Srž, čija se današnja disipacija ukazuje u nejedinstvu ženskog pokreta rasipanog po idejno različitim (uglavnom inačicama neoliberalizma) strankama, koje sve navodno zastupaju ženska prava (ni same se ne pridržavajući zakona u ženinu korist), ukoliko ne prelaze idejna ograničenja samih stranaka. Dakako, sve usred sistema koji je pipke eksploatacije proširio na sva moguća područja uočivši ih pogodnima za ostvarenje interesa vladajućih. Primjerice, što točno znači da se žene žele izjednačiti po primanjima s muškarcima (to je jedan od prisutnih zahtjeva)? Pođemo li od postavke (prethodno pokazane) da kapital eksploatira zaposlenu radnu snagu, onda to čini i s muškarcima i s ženama, a potonje eksploatira više no njihove muške partnere u radu. U tom slučaju se zahtjevi žena svode naprosto na želju da budu ravnopravno eksploatirane s muškarcima, što je budalaština bez premca! Umjesto ukidanja bilo kakve eksploatacije, onenastoje ostvariti jednako iskorištavanje s muškarcima! Naprosto, ne postoji globalni pristup problemu, već se sve svodi – da se referiram na članak„Manje zlo” – na prihvaćanje manjeg zla, koje znači očuvanje onog većeg (masovne eksploatacije) u “radnom stanju”. Da ne kažem pritom kako takvi zahtjevi apsolutno onda ignoriraju – promatramo li stvar samo sa spolnog gledišta – eksploataciju muškaraca. Jasno da kapitalu odgovara takva parcijalizacija borbe za ženska prava, razbijanje na skupine od kojih jedne više zastupaju ekonomsku “ravnopravnost” (u osnovi, ravnopravnost eksploatacije), druge se više bore za prava na abortus, treće za umjetnu oplodnju itd…, a sve izolirano od klasne borbe za ukidanje ukupnosti ograničenja kapitalističkog društva nad slobodom čovjeka. Aleksandra Kollontai, socijalstkinja i feministica, prva žena ambasador u suvremenoj historiji, ne tvrdi uzalud:
“Što je cilj feministkinja? Njihov je cilj da unutar kapitalističkog društva steknu jednake prednosti, jednaku moć, jednaka prava koja sada uživaju njihovi supruzi, očevi i braća. Što je cilj radnica? Njihov cilj je ukidanje svih privilegija uspostavljenih rođenjem ili bogatstvom. Radnicama je svejedno je li „gospodar“ muškarac ili žena. Zajedno s cijelom radničkom klasom, žena može poboljšati svoj radnički položaj.”
To vrijedi i danas, samo što su ljudi za stotinjak eura povrh onog što imaju ili nemaju, uz dodatak ideoloških indoktrinacija, spremni zaboraviti suštinu! Da nisu samo ekonomske privilegije karakteristika kapitalizma, već se radi o mnogo sveobuhvatnijim ograničenjima, od kojih kapital pod pritiskom jedno po jedno napušta ne ispuštajući iz ruku dizgine kojima koči ekonomsku demokraciju, govori i Srećko Horvat u knjizi „Radikalnost ljubavi“, a u praksi su spoznali još uvijek živi svjedoci jugoslavenske revolucije, i potonje kontrarevolucije na ovim prostorima.
„… ne čudi što je početak Oktobarske revolucije obilježila spolna revolucija koja je donijela neke od najnaprednijih obiteljskih i rodnih zakona na svijetu. Dva Lenjinova dekreta objavljena 19. i 20. prosinca 1917. („O raspuštanju braka“ i „O građanskom braku, djeci i upisu u matične knjige“) otvorila su prostor za ukidanje podređenog pložaja žena pred zakonom, dopustila razvod i pobačaj, omogućila ženama da zadrže punu kontrolu nad imovinom i zaradom nakon sklapanja braka itd.“
Zašto je sve to krenulo drugima tijekom, i nakon Oktobra, ali i nakon uspjeha kontrarevolucije na ovim prostorima, drugo je pitanje, no ovdje valja podsjetiti da je u Hrvatskoj još uvijek na snazi zakon o pobačajima iz SFRJ. O žalbi protiv kojega su se preplaćeni paraziti Ustavnog suda očitovali tek nakon 26 godina, licemjerno odredivši rok od dvije godine u kojem Sabormora donijeti novi zakon (fol usklađen s Ustavom, umjesto da se ovaj uskladi s progresivnim zakonom!), kupujući mir među suprotstavljenim „markićevskim“ konzervativcima i progresivnim ljudima svijesnih u kojem vijeku žive. Naime, obje strane ne znaju na koju stranu će sabornici pustiti vjetar iz svojih ugojenih guzica! Nije li tragično onda da se žene (zadržimo se samo kod njih) bore za očuvanje onog što već imaju pedesetak godina, uz konstataciju da ni one, ni svi mi nismo uspjeli sačuvati niz važnih stvari. Daklem, revolucija sama po sebi ne znači samo radikalni ekonomski, već je praćena radikalnim društvenim preokretom na svim nivoima, proširenjem pukotina neslobode koje se iz kapitalizma samo naziru. Valja upozoriti na paradoks koji se javlja kad se govori o jedinstvenim stavovima i demokratskoj slobodi da svatko zastupa svoje parcijalne. „Manekenku“ na najvišoj državnoj funkciji često ismijavaju (posebno s lijeva) kad govori o potrebi jedinstva u izvjesnim državnim pitanjima. Postavimo stvari ovako: postoje li univerzalna ženska prava, kojima bi bile obuhvaćene sve žene? Ako postoje, a vjerujem da su tako smatrale i Zetkinova i Kollontajeva i niz drugih istaknutih feministica i sasvim običnih žena, čemu onda ismijavati pokušaj formuliranja jedinstvenog stava oko njih? No, očito je da u praksi – što pokazuje nespojivost stavova progresivnih feministica i klerikalnihMarkićkinih pristalica – stvari ne stoje tako. Kako formalna demokracija (a većina nikako ne shvaća da živi u takvom sustavu) ne poznaje konsenzualno donošenje odluka, već se uglavnom svodi na preglasavanje, nakon kojega raznomisleći zadržavaju svoje stavove, zašto li se onda obje strane uzbuđuju budu li četiri godine zabranjeni, naredne četiri dozvoljeni, pa opet zabranjeni abortusi, i tako ad infinitum, u zavisnosti od brojčane prevlade određenih „demokratskih“ opcija? Pa, „demokratski“ ćemo abortirati ili nećemo abortirati, zar nije to intencija sustava? U kontekstu višestranačja a mimo feminizma, na još oštriji globalni problem takve vrste autor je više putaukazivao.
Nitko nije protiv feminističkih akcija ograničenih na izdvojena područja koje povremeno dolaze u žižu pogleda javnosti, kad budu ugrožena interesima i ciljevima vladajućih elita. Ali, zaista je za upitati se, ograničavaju li – ne samo ženama – parcijalni problemi pogled na cjelinu stvarnosti koju treba mijenjati? Miseinova u svom tekstu o manjem zlu govori:
„Danas čak i vladajuća klasa priznaje da u sadašnjem društvenom poretku ima osnova za kritiku, za šta je inače sama odgovorna. Njeni glasnogovornici ponekad su čak među prvima kada treba osuditi diskriminatorsku prirodu zakona tržišta, totalitarizam „vladajuće misli“, zloupotrebe iberalizma, itd. Čak i za njih to predstavlja zlo. Ali, to je neizbežno zlo. Najviše što tu možemo da činimo jeste da ublažimo njegove posledice. Zlo o kojem je reč i kojeg se nećemo rešiti – s tim treba da budemo načisto – jeste društveni poredak osnovan na profitu, na novcu, na svođenju ljudi na stvari, na moći i državi kao nužnom sredstvu prinude. Tek kada se kapitalizam ustalio i pokazao sve svoje posledice, postalo je moguće da se iza scene politički eksperti upitaju koji bi oblik kapitalizma, kao manje zlo, trebalo podržati. Danas prevagu odnosi demokratski sistem, za koji je, ne sasvim nesmotreno, rečeno da predstavlja „najmanje loš od svih poznatih političkih sistema“. Jasno je zašto za zapadnjački zdrav razum taj sistem ima prednost nad fašizmom i staljinizmom. Pored toga, laž tog sistema počiva na (navodnoj) participaciji građanstva u vođenju javnih poslova, što zvuči skoro savršeno. U tim okvirima ljude je onda relativno lako ubediti da su „pravednija država“, „pravednija distribucija dobara“ i „racionalno korišćenje prirodnih resursa“ jedine mogućnosti kojima raspolažemo u rešavanju problema moderne civilizacije.“,
da bi na kraju zaključila:
„Kao što smo videli, upražnjavanje logike manjeg zla nije mnogo zahtevno. Teškoće nastupaju od trenutka kada se izađe iz tog kruga, u času kada se on razbije. Sve što treba da uradimo je da afirmišemo stav po kome je od izbora između dva zla gore jedino izabrati bilo koje od njih. I to je to: evo ih, već su na vratima. Kada je neko neprijatelj svake partije, svakog rata, svih kapitalista, svakog uništavanja prirode, taj na sebe navlači svu sumnju vlasti. I tu, u stvari, počinje pobuna. Odbijanje politike manjeg zla, odbacivanje društveno uslovljene navike da se život samo održava umesto živi, znači dovesti u pitanje čitavu stvarnost i sve njene „nužnosti“, koje iz nje isisavaju svaki smisao. Ni Utopije nisu imune na ovu logiku, koja je u mnogim revolucijama obuzdavala gnev pobunjenih ljudi. Kada je taj gnev pretio da sa lice zemlje jednom za svagda zbriše njihove neprijatelje, tu bi se uvek našao nekmalo realniji revolucionar koji bi nastojao da pobunjenike usmeri ka „razumnijim“ zahtevima. Čak oni koji su hteli da iz korena promene ovaj svet, na kraju bi se uplašili da ne izgube sve. Čak i kada tu ne bi bilo ničeg što bi im stvarno pripadalo.“
Nisu li onda raštrkane, parcijalne feminističke akcije izvan objedinjujućeg ideološkog kišobrana radničkog pokreta koji se bori za sva – pa i ženska – prava radnih ljudi u ovom neljudskom sustavu, tek prihvaćanje manjeg zla? Istina je, reći će možda one, da su nam i muževi iskorištavani, no što se tu može. A svođenje ženskih plaća na one njihovih eksploatiranih muških drugova ipak je nešto, zar ne? Jeli se koji logoraš u nacističkom logoru odrekao šnite kruha, u korist borbe protiv zla koje ih je sve pritiskalo?
Osim priklanjanju manjem zlu kao povoljnijem pri odabiru opcija, odustajući od onih loših i pokušavajući formirati „treću“ – dobru, ne uviđajući da su manje slobodni oni koji biraju između mogućnosti od onih koji im ih nude na izbor, postoji još jedan veliki kočničar promjeni društvenih odnosa. To je jalova nada, koja iznova ljude obuhvati svojim zagrljajem, kad se kapitalizam počinje izvlačiti iz svojih periodičnih kriza. Upadanjem u njih, ljudima postaju bliži socijalistički modeli pravde, jednakosti, bratstva, da bih ih jednako brzo – ako ne i brže – napuštali čim im novčanici malo odebljaju. Pa, tako „Jovo nanovo“, ili kao što je Einstein (navodno) rekao: „Definicija ludosti je: raditi istu stvar iznova više puta i očekivati drukčije rezultate“. Pa, u tome je i stvar; samo: vi ih očekujete – ne i kapitalizam!
Ladislav Babić
sbperiskop.net
