Već tisućljećima vjernici svih fela (vole se predstavljati kao Čovječanstvo, mada je jasno da ne predstavljaju cjelinu ljudske raznolikosti (ne)vjerovanja) željno očekuju gosta koji nikako da dođe. Pardon; navodno je – barem ukršćanskoj interpretaciji – jednom došao i odmah odmaglio, praćen svim odgovarajućim počastima (trnova kruna, raspelo i ini rekviziti + masa oduševljenih gledatelja), natrag na „onaj svijet“ sa kojega nam se i ukazao. Pogađate, riječ je o Spasitelju. Spasitelju koga i radi čega? Strpljenja molim. Samo polako.
Ideja o navodnom Spasitelju mnogo je starija je od samog kršćanstva. Možemo je pratiti unatrag, od kršćanstva, židovstva i antike do starogEgipta i Perzije (Babilona) daleko u tamu prošlosti. Tamu? Kao da je danas sinula svjetlost! Od čega nas (i zašto) to Spasitelj želi (ili mi barem tako vjerujemo) izbaviti? Navodno, od grijehova kojih smo puni „k’o šipak koštica“. Odmah se potom postavlja nekoliko jednostavnih pitanja:
– zar nas nije već jednom spasio?
– jeli to bilo uzalud?
– očekujemo li da će netko ispraćen tolikim „počastima“ biti toliko blesav (ili mazohist) te svako malo dolaziti na vlastito raspeće?
– odakle nam genijalna ideja da bi nas drugi trebali vaditi iz „dreka“ u koji neprestance neodgovorno upadamo?
– ako to znamo (da smo puni grijehova i da sami upadamo u kal i blato), zašto se sami ne „spasimo“?
Kao što su pitanja jednostavna, takvi su i odgovori. Komplicirana je samo ljudska priroda, nesposobna da ih shvati i sama se pohrve sa problemima koje je sama i stvorila:
– nije baš očito da je itko ikoga spasio
– ako i jeste, očito je to bio sasvim jalov posao
– očito je da savršenstvo – čija je On inkarnacija – ne može biti toliko glupo (inače ne bi bio savršen već samo savršeni glupan), stoga je jasno da niti ne postoji
– očito je da smo nesposobni i nemoćni ponijeti se sa vlastitom naravi (na kratki rok; evolucija inače ublažava stvar), ali imamo golemi potencijal uobrazilje i „brigo moja, pređi na drugoga“ rješenja.
– očito je da se nismo sposobni sami spasiti, zarad straha koji je u nas duboko usađen. Straha, koji ni najhrabriji među nama ni za živu glavu ne bi priznali:
straha za vlastitu egzistenciju
straha za obitelj
straha za radno mjesto
straha od nosilaca moći u društvu
straha od boli
Evoluciji je sve jasno. Kao što nižerangirani članovi čopora (krda, jata,…) gledaju, straha i podređenosti radi, pod svaku cijenu izbjeći sukobe i održavati dobre odnose sa alfa-mužjacima, tako je i u ljudskom društvu. Dobro, dobro – čujem vaše proteste – mi imamo alfa-jedinke. Praćene svitom ulizičkih prijatelja (vojska, policija, državne službe,…) koji, rad mrvica što im padaju sa stolova, održavaju red (hm, „štite društveni poredak“: prvo alfe, pa oni, pa rođaci im, a onda svi ostali). Dokaz? Primjeri? Koliko vam srce želi!
– službenica prijavi kriminalne radnje u poduzeću. Ostali, koji to isto vide, uskraćuju joj podršku. Strah!
– svjedok ste ratnih zločina (k tome još, ne daj bože, vlastita čopora) Desetljećima čkomite dok se ne „ohrabrite“ zinuti. Ali ni onda o zločinima tekućeg, vladajućeg režima. Strah!
– ako pak zločinci pripadaju „vašima“, pitanje hoćete li ikada zinuti. Sem da udahnete zrak. Strah!
– uvjeravaju vas kako vam je bolje imamo li 200 superbogatih obitelji koji će brinuti o „bogatsvu nacije“ (a za koje ćete nadničariti). Čak vam se to „čini“ dobrom idejom; dok ne izletite na cestu i ostanete bez ičega. Zbog straha!
– ipak ste se ohrabrili i izašli na prosvjede. Sa hrvatskom (a prije toga – jugoslavenskom) zastavom na čelu. Kakve veze ima zastava sa vašim zahtjevima? Baš nikakve! Ali, strah ima!
– pljačkaju trgovinu ispod vas, razbijaju izlog prodavaonice, siluju ženu, tuku prolaznika,… A vas, sasvim slučajno, ni za lijek. Niste vidjeli. Bili ste zauzeti. Strahom! Ali kad čitate ili pričate o tome, čudom se čudite: zar nitko nije vidio?, zar nitko ništa nije poduzeo?, zar nitko ne želi svjedočiti na sudu?,…
– ne izlazite na proteste protiv članstva u NATO. Štoviše, „uvjereni“ ste – za razliku od alfi koje su vas uvukle, jer bi u protivnom raspisali referendum – da je većina za članstvo. Sem toga, pajkani pendreciraju a mogli bi vas proglasiti i državnim neprijateljem. Strah!
– a kad dođe poziv za mobilizaciju, krotko k’o janjad iz knjige kojom zazivate Spasitelja, odlazite kao topovsko meso na klaonicu izvršiti domoljubnu „dužnost“ ma bili i hiljadu postotni pacifisti. Dapače, usvajate, tumačite i proširujete ponuđene razloge za klanje. Ta oni – alfe, valjda to bolje znaju od vas. Strah!
Nije vam dosta? Ta zar ste, osim što se bojite, još i licemjerni glupani? Očito vam je potreban Spasitelj! Kao svakom slabiću. Kao svakoj kukavici. Kao svakom licemjeru. Kao svakom tko se boji. Kao svakom kime vlada strah! I zato ste ga izmislili. I zato su ga (od vas pametnije alfe) izmislili, i zato vas podržavaju u vašoj iluziji – jer znaju kako obvladavati kukavice. I zato čkomite. I zato klečeplazite. I zato čekate. I zato se molite. Iskreno? Kaj god! Dokazi? Također nebrojeni:
– s obzirom da su u golemoj većini, vjernici su i najbrojniji sudionici klanja raznih vrsta. Širom planete. I „širom“ povijesti.
– najbrojniji su i među narkomanima
– i ubojicama
– i silovateljima
– i pljačkašima
– i prevarantima
– i krivokletnicima
– i ogovarateljima
– i šovinistima
– i…
Oko 90% vas (vjernika) ima u RH (prema popisu stanovništva za koji ste sami dali podatke). Ma nemojte? A u nedavnoj anketi na jednom forumu, čitam:
– 40% anketirani vjeruje (misli?) da Boga nema i da je to dobro
– 25% ih misli da ga nema i da je to loše
– 20% vjeruje da ga ima i da je to dobro
– 15% vjeruje da ga ima i da je to loše
Dakle, 65% vjeruje (misli?) da Boga nema! 90% i 65% – nešto sam pobrkao? Ah, da: ateistički forum, ateistička anketa, ateistička diverzija, agresivni ateizam,…Ili samo obično ljudsko licemjerje? Kakvi su to onda vjernici koji lažu, tuku se siluju, ratuju, ubijaju, licemjerni su, prenemažu se, koji preskaču k’o dresirani konji iz SK u HDZ, koji… Očito im zaista treba Spasitelj. Zato ga (valjda) i čekaju. A paradoks svih paradoksa je da, dok ga oni strpljivo tisućljećima traže i nadaju mu se, On je odavno među njima. Ma ljudi, jel’ to moguće? Zar su toliko slijepi? Zar ga ne bi prepoznali?
– moguće je!
– slijepi su!
– ni prvi put ga nisu prepoznali!
Mada im je nedvosmisleno dao do znanja gdje ga treba tražiti. Zato se i pojavio u obličju u kojem se i dan-danas nalazi među nama. Ljudskom. Da, to ste upravo vi – Spasitelj! Ne vjerujete? Ne prepoznajete se? Čudno, jer jedino vi – ljudska jedinka, svaka ponaosob – ste jedini sposobni preuzeti vlastite grijehe na sebe (a ne tovariti ih na tuđa pleća), pročistiti se, stubokom se promijeniti i zaista se spasiti. Od zabluda, nemorala, jada, licemjerja, zala svih vrsta,… Jedino u vašim rukama je spas vlastite vrste! Što ovaj govori? Glupan! Baljezga! Vrijeđa! U ludnicu s njime! Pa upravo vam odatle i progovaram, iz ludnice zvane Zemlja u kojoj ste vi najbrojniji pacijenti. Zato samo čekajte. Nadajte se, dok vrijeme prolazi a grijesi se gomilaju. I čitajte, prekraćujući vrijeme iščekivanja, „U očekivanju Godoa“(„Waiting for Godot”) od Samuel Beckett-a. Ah , gotovo zaboravih: na engleskom se Bog piše kao – God.
Ladislav Babić
