Gro hrvatskih građana su katolici, uz sitnije prisustvo vjeroispovjesti različitih vrsta; od pravoslavne do islamističke i ostalih, uključujući i „sekte“ (kako ih nipodoštavajući karakteriziraju negdanje sljedbe uzdignute do priznatih religija), dok ateisti čine manjinu od koje – ne samo katolička – većina strijepi k’o „vrag od tamjana“. Razumljivo, s obzirom da je u svjetskim okvirima primjetljivo opadanje religiozih shvaćanja (0, 1, 2, 3), donekle ovisno o društvenim okolnostima, ali u globalu korespondirajuće sa razvojem spoznaja o svijetu i sebe sama. Širom svijeta se oko 33% populacije deklarira nereligioznima ili ateistima. U hrvatskom se okruženju svako kritičko preispitivanje – od strane slobodnomislećih i kritički orijentiranih osoba – budalaština u koje ljudi vjeruju, od većine dočekuje „na nož“. Predlažem „koljačima“ pročitati Rusellovo predavanje „Zašto nisam kršćanin“, ali ne vjerujem da će im sniziti „krvoločne“ tenzije spram ljudi koji razmišljaju svojom, a ne glavom ma kojeg žreca koji ih je dresirao. Za ljenčuge kojima je čitanje teksta duljeg od naslova teksta prezahtjevno, tek njegova poanta:
„Za dobar svet su potrebni znanje, dobrota i hrabrost; nije potrebno da sa žaljenjem čeznemo za prošlošću i sputavamo svoju inteligenciju rečima koje su davno izrekli neupućeni ljudi. Potreban je neustrašiv pogled na svet i slobodna inteligencija. Potrebna je nada u budućnost, a ne osvrtanje na prošlost koja je mrtva i koja će biti daleko prevaziđena budućnošću koju će stvoriti naš um.“
Dakako da većina ni ne zna za nekog Rusella, a „ravno“ im je do njega ako su nešto i načuli, s obzirom da svakotjedno bar jednom odlaze na ispiranje mozga u svoje bogomolje. Postoji proskribirani pojam, tzv. avangarda ljudskog roda, kako u znanstvenom, moralnom, kulturalnom ili političkom smislu. On je žigosan od onih koji podsvijesno shvaćaju da u mentalnom i etičkom smislu opstoje osobe ponad njih, čemu se instiktivno opiru. Postojanje avangarde shvatljivo je uslijed jasne neravnomjernosti biološke i socijalne evolucije ljudi, što jednostavnim jezikom znači da su neki više, a drugi manje napredovali. Avangardu su predstavljali (uključujući i svoje sljedbenike) Demokrit tvrdeći da postoje atomi, Kopernik s otkrićem da se planete kreću oko Sunca, Bruno sa zamisli o beskrajnom svemiru, Mendeljejev s periodnim sistemom elemenata, Ciolkovski u području raketne tehnike, Planck s idejom o diskontinuiranosti materije, Darwin s teorijom evolucije,…, da ostanemo samo na području prirodnih znanosti, a sve ostalo je bio prosjek koji im se sramotno protivio (proskribiranjem, paljenjem, usmrćivanjima raznih oblika, difamacijama ličnosti kako bi obezvrijedili njihova shvaćanja,…) njihovim idejama, da bi ih tijekom vremena svejedno prihvaćao. Ne toliko vlastite inteligencije radi, koliko neizbježnosti utjecaja manifestacija stvarnosti na njihov duh. Jasno je kako je svaka osoba u izvjesnoj mjeri i obliku kreativna u nekoj oblasti, no ne radi se o tome. Nije to nikakvo omalovažavanje većinskog prosjeka, već činjenica koju oni prihvaćaju ili ne, zavisno od procjene vlastite osobnosti i nivoa samoljublja. Komunisti su zaista bili politička i socijalna avangarda (u iskonskom komunističkom shvaćanju neiskvarenom staljinističkim deformacijama, nema ništa nehumanog), i nisu oni upropastili Jugoslavijukako se nastoji inputirati, već golema masa prilagodljivog, licemjernog prosjeka infiltriranog među njih, koja s idejom nije imala ni najmanju empatiju, i prvom prilikom joj okrenula leđa koristoljublja radi, umjesto da pročisti redove od korova. U regiji prevladao je, u času kad širom svijeta doživljava najžešće kritike, naročito na ekonomskom polju u obliku neoliberalizma, libertarijanski svjetonazor (ideologija, mada se oni svim silama protive tom pojmu, svijesno iskrivljujući njegovo značenje), što je shvatljivo s obzirom da balkanska periferija sa zakašnjenjem kopira svjetske trendove. Moguće je pretpostaviti da ih formalno privlači riječ libertas (sloboda) koja stoji u njegovoj osnovi, pa je i raju lako navuči da „svojevoljno“ natakne okove „slobode“, kako im je predstavljaju.
Prilično poznati i često citirani novinarski libertarijanski autoritet, ne tako davno je uzeo na pik „primitivne“ ateiste koji su reagirali na izjavu Marijane Petir (konzervativne, homofobne, bivše članice HSS-a, danas poslanice Evropskog parlamenta), dane nakon prošlogodišnjeg briselskog terorističkog napada:
„Eksplozije u Bruxellesu pred Uskrs pokazatelj su da nekima nije ništa sveto! Neće nas zaplašiti jer naš Bog je pobijedio smrt.”
To što „nekima ništa nije sveto“ možemo objesiti o klin, u kontekstu činjenice o „svetosti“ ljudskih života pri zapadnim intervencijama širom svijeta, posebno aktualnih na Bliskom istoku. Pa ćemo to preskočiti. Kao, u osnovi „primitivni“ ateist (točnije, prema Branku Horvatu, čovjek kome su vjere sasvim irelevantne), ukratko bih se osvrnu na Petiričinu izjavu i njenu obranu od spomenutog publicista. Bez suvišnog kompliciranja, jer sam dosta o tome pisao, pravo ću „in medias res“. Kako je to Bog pobijedio smrt onih koji su poginuli u terorističkom napadu? Sasvim sam uvjeren da bi mrtvi rado mijenjali “božju pobjedu” i svoju smrt, za “božji poraz” a da oni i dalje budu živi. Možda nam autorica može objasniti kako je to Bog pobijedio smrt u Srebrenici, Vukovaru, Guernici, Staljingradu, Jasenovcu, Buchenwaldu, Hiroshimi, Nagasakiju, Dresdenu, u Vijetnamu ili ratovima pri raspadu Jugoslavije? Svojom je izjavom sjajno „utješila“ rodbinu poginulih, pa je preživjelim Vukovarcima, Srebreničanima i inima silno žao što na vrijeme nisu prepoznali bogobojaznu tješiteljicu, ili se malo zanesenije molili „zaštitnicima“ svojih gradova te bi im i njena „utjeha“ bila izlišna.
Jedno je biti humanistički i tolerantno (prvo podrazumijeva drugo) raspoložen spram ljudi koji klepeću budalaštine, ali je posve različito kritički se osvrnuti na poslijednje. Tu poštede ne može biti. Njen branitelj raspreda li raspreda nad komparativnim „ovim“ ili komparativnim „onim“, sve neke komparativne stvari koje međusobno uspoređuju vlastite gluposti. „Filozofira“ okolo, uokolo i naokolo, miješajući Hannah Adler i hrpu suvišnih intelektualizama, u posve nepotrebnoj obrani budalaštine i njene nositeljice. Religija ima evolucijsko porijeklo, baš kao i kanibalizam. Kao što je kanibalizam prevaziđen – barem u većine, sem nastranih ubojica koji u napadajima smanjene uračunljivosti vole degustirati ljudske proteine – religije se nalaze u fazi evolucijskog prevazilaženja. To što ne volimo braniti suvremene kanibale dok smo voljni podilaziti vjerničkim nedoraslostima („Naš je Bog pobijedio smrt“), čini se da svjedoči kako priroda brže nadmašuje vlastite nastranosti, negoli su to ljudi sposobni sa svojima. Uostalom, nekako se čini da je „njihov Bog“ – barem onaj kršćanski – „pobijedio“ samo svoju smrt, ostavljajući ljude da venu poput jesenjeg lišća. Kao „primitivni“ ateist ne tražim više no da vjernici potvrde postojanje Boga, pa onda nek’ kompariraju i pričaju o njegovim svojstvima koliko im srce želi. Smijem valjda očekivati da je obaveza nekoga tko bajke želi svima podastrijeti kao istinu, da ih prvo dokaže! Nisam ja njihov autor niti ih prepričavam, niti sam izmislio pojam Boga, pa nemam apsolutno nikakvu obavezu, sem biti „primitivno“ skeptičan i kritičan spram petirovskih storytellera. Da bi netko (ateisti) tvrdio da nema Boga, najprije je netko morao ustvrditi da ga ima. Pa, neka skupa s Petirkinim braniteljem preuzme odgovornost za dokaz svojih tvrdnji, kao što bi – uvjeren sam – to tražio od mene, da javno tvrdim kako sam spavao s njegovom ženom! Eto, takvi smo mi – “primitivni” ateisti.
Biti human i tolerantan nije svojstvo religioznih ni ireligioznih, već samo manjeg dijela ljudske vrste. Pritom, tolerancija prema osobi ma na kakvom stupnju intelektualnog se razvoja nalazila, nije isto što i tolerancija prema ideji koju ona zastupa. Tu ne postoji nikakva tolerancija, i zalud ju je zahtijevati ili zabranjivati kritički stav, jer je to nemoguće. Može se netko kititi libertarijanizmom po volji, a biti konzervativan i mentalno inertan. Primjerice, spominjani tužitelj „primitivnih“ ateista, u jednom drugom tekstu osuo je paljbu na bivšeg premijera Milanovića, optužujući ga implicitno da „pravi Jugoslaviju“:
„Kazat ću to i jasnije: protiv Jugoslavena neki su moji prijatelji devedestih krvavo ratovali za zemlju u kojoj sam ja dotle radio tu emisiju. Ne samo, Milanoviću, da zato ne zaslužuješ da u njoj nastupiš, nego kad drugi put budete radili Jugoslaviju, onda ću i ja odložiti mikrofon i kameru, pa ćemo se gledati preko nišana.“
Ne govori to nikakav libertarijanac, već duboko konzervativni i dogmatski čovjek koji je slobodarstvo i demokraciju istoznačio sa hrvatstvom, a njega pak sa iskvarenim domoljubljem. Mogu se ljudi i gledati preko nišana, samo je pitanje tko će pogoditi potegnu li obarač. I u ime obrane čega su to prisiljeni napraviti. Uostalom, mogu mu postaviti provokativno pitanje koje patuljasti ministar obrane (s pandanom u zemljama regije i šire) voli postavljati saborskim zastupnicima – dali su služili vojni rok – ali ne i svom premijeru, jer za to nema „vupeža“. Dragi moj, što nisi devedesetih „odložio mikrofon i kameru“ i povlačio obarač (namjesto piskarao u tjedniku STzloglasnog Marinka Božića), onda kad su prijatelji na koje se pozivaš ratovali, već to više voliš ovako mator činiti riječima, iz sigurnosti novinarske fotelje? Vidiš, ja nisam ni onda, ne bih ni sada ni ikada povlačio obarač, čemu su neki više skloni negoli povlačiti sive moždane ćelije na razmišljanje. Pustio sam idiote da se kolju, i oni bi se morali stidjeti a ne ja! Kako „stalna na tom svijetu samo mijena jest“, pravi slobodari ostavljaju otvorene mogućnosti za sve opcije kojima će razumno optirati naredne generacije, pa bi čak i da je premijer želio praviti novu zajednicu nekoć bratskih naroda, radije gledali rezultate raspisanog referenduma na tu temu, negoli preko nišana. Naravno, manjkavim umovima potonje je mnogo jednostavnije.
Postoji meni draga priča o odnosu znanosti i vjere (znati, vjerovati), odnosno Boga, koja zapravo invertira skeptičnost nauke i dogmatizam vjerovanja, prikazujući vjeru skeptičnijom od znanosti:
„Jednog dana se sastala grupa naučnika da bi vrednovala uspehe i dosege nauke. Zaključili su kako je nauka toliko uznapredovala da im Bog više i nije potreban. Zato su izabrali jednoga između sebe da ode Bogu i kaže Mu kako im On više nije potreban. Tako je naučnik došao Bogu i rekao: “Bože, mi naučnici smo stigli tako daleko da smo odlučili da Te više ne trebamo. Došli smo do stepena da možemo klonirati, ali i činiti mnoge druge čudesne stvari. Sad si Ti slobodan i idi svojim putem”. Bog ga je slušao vrlo pažljivo i ljubazno. Kad je naučnik završio svoj govor, Bog je progovorio: “Bravo, čoveče! A šta misliš o predlogu da organizujemo takmičenje pod nazivom ‘Stvaranje čoveka’?“. Naučnik je spremno odgovorio: “Super, važi”. Zatim je Bog rekao: “Sad ćemo učiniti ono što sam ja učinio u stara vremena s Adamom”. Naučnik je odgovorio: “Svakako, nema problema”, sagnuo se i uzeo prah zemaljski. Bog ga je gledao, a zatim progovorio: “Ne, ne, ne! Ti uzmi svoj prah. Ovaj je moj.”
Nezgoda je u tome što pouku te priče vjernici izvlače u korist vlastitog vjerovanja u metafizičko biće, dok se racionalna tumačenja kreću u rasponu od beskonačnog trajanja svijeta (dakle, ne potrebuje Stvoritelja) do trenutne nedostatnosti naše spoznaje, koja se međutim povijesno sve više unapređuje. Teško je vjernicima doskočiti, uostalom kao i svim ljudima skliskima poput jegulje, koji radije no činjenicama barataju maglom, izbjegavajući odgovornost za dokazivanje vlastitih tvrdnji. Čini se da je Svevišnjem puno lakše izaći na kraj sa smrću (makar samo vlastitom) negoli s ljudskom glupošću.
Ladislav Babić
