Ladislav Babić: Labirint demokracije. Gdje je izlaz? (1)
Labirint demokracije. Gdje je izlaz? (2)
Autor: Ladislav Babić
Dobro je pročitati što kaže čisti praktičar, Bob Cannell – Britanac iz tvrđave kapitalističke liberalne demokracije – o radničkom samoupravljanju, da bi poentirao onim što je u etičkoj osnovi njegovoj: „Neki su radnici naučili biti samo radnici. Ali najbolje je kad se posao zajedno vodi, jer odlučivanje za sobom vuče i – odgovornost“, stvarno, djelatno ostvarivanje ljudskog dostojanstva, kad čovjek sam ima utjecaja na vlastitu sudbinu, pa će to jače i brinuti o poslu kojm se bavi, znajući da sem uspjeha kolektiva brine i o sebi samom – potvrđujući tako ranije spomenuto istraživanje princetonskog profesora. Isto dokazuje Elinor Ostrom prva nobelovka za ekonomiju:
„… još se čini većim iznenađenjem obrazloženje izbornika, Švedske kraljevske akadamije znanosti, prema kojoj je profesorica Ostrom nagrađena za “svoje analize ekonomskog upravljanja, dokazujući da zajedničkim vlasništvom može uspješno upravljati skupina ljudi koja ga koristi.” Koliko moja znanja mogu dokučiti, Amerikanka je dokazala ništa drugo nego da samoupravljanje ili blaže takozvana industrijska participacija nisu propali eksperiment, nego su štoviše, pored ostaloga i ekonomski učinkoviti.“
Da, ne vide samo „komunjare“, koje se ne mogu pomiriti s (privremenim) micanjem socijalizma s društvene scene, falinge liberalno-kapitalističkog sustava i njegove formalne demokracije, neka posvjedoče slijedeći reci:
“U tom sustavu nema nikakve zajedničke stvari, nikakvog zajedničkog cilja, za koji bi svi ljudi zajednički radili. …Poslodavcima je cilj maksimirati svoju dobit i ako je potrebno oni će u tom cilju bezobzirno eksploatirati radnu snagu… Nigdje ne postoji obveza brinuti se za dobro drugoga čovjeka…U ideologiji kapitalizma i liberalne demokracije sloboda pojedinca ima prednost pred obvezama prema zajedničkome dobru… U tome sustavu ne postoje nikakve društvene obveze. Jedina doista relevantna dužnost jest maksimizacija dobitka putem tržišnih transakcija. Etički postulati u tome sustavu ne igraju nikakvu ulogu.”, (Lester Thurrow, profesor na sveučilištu Massachussets Institute of Technology, SAD, u knjizi “The Future of Capitalism”)
“Korporacija, kao psihopatsko stvorenje, ne zna ni prepoznati razloge koji bi je spriječili da nanosi štetu drugima niti zna postupati po njima. U njezinu pravnom ustrojstvu ništa je ne ograničava u težnji za ostvarivanjem svojih sebičnih ciljeva i ona je prisiljena nanositi štetu drugima, ako je dobit koju time postiže veća od troškova. Samo pragmatička briga za vlastite interese i državni zakoni mogu obuzdati grabežljive nagone korporacija, a često ni to nije dovoljno da se zaustavi uništavanje ljudskih bića i ugrožavanje našega planeta, (Joel Bakan, profesor na sveučilištu British Columbia, SAD, u knjizi “Korporacija – patološka težnja za profitom i moći”)
Ovi autori tako samo potvrđuju krivu predodžbu da su samoupravljanje i tržišna privreda inkompatibilni, a njeno navodno nepostojanje u Jugoslaviji (što je kao bio jedan od razloga njene propasti) demantiralo je niz poznatih domaćih ekonomista, koji nisu dozvolili da im fahidiotizam prevlada humanistički pogled na struku kojom su se bavili. Primjerice:
„Kao što se Jože Mencinger, ministar financija u prvoj postjugoslavenskoj vladi Slovenije prisjeća: niz parametara tržišne ekonomije postojao je i prije 1989. godine: tvrtke su imale autonomiju, postojale su osnovne tržišne institucije, a vlada je na raspolaganju imala mnoge standardne makroekonomske instrumente. Štoviše, koordinacija gospodarstva godinama je bila decentralizirana. Od osamdesetih godina utjecaj nedovoljne potražnje nadjačavao je eventualne nedostatke u ponudi, a sam pojam “viška likvidnosti” bio je nepoznat.“,
Branko Horvat je također, nepokolebljivo, racionalno, ali idealistički prerano, vjerovao u spojivost socijalizma, tržišne privrede – ali u službi društva a ne isključivo profita – i demokracije (smatrajući istinskom demokracijom tek spoj političke, socijalne i ekonomske demokracije), ustrajući na samoupravljanju kao epohalnoj ideji participacije radnih ljudi u svekolikom upravljanju svojom sudbinom.
Kako na radnom mjestu, tako i u političkoj sferi:
“Svojim raspravama neumorno je nastojao povezati tržišne principe na razini cjelokupne ekonomije i radničko samoupravljanje na razini poduzeća. Pritom treba naglasiti da je njegovo poimanje tržišnih principa bilo ograničeno društvenim potrebama i miljama je daleko od današnjeg fundamentalističkog poimanja tržišta. U više svojih temeljnih radova, poput ‘Političke ekonomije socijalizma’ i ‘Jugoslavenske privrede 1965-1983’, naglasio je da šest društvenih aktivnosti mora uvijek ostati organizirano izvan tržišnih principa: obrazovanje, medicinska njega, socijalno starenje, kultura, fizička kultura i očuvanje i stvaranje okoline. Takav model ekonomije, gdje radnici upravljaju poduzećima, a tržište je limitirano društvenim potrebama, Horvat je suprotstavio etatističkom modelu i dokazao njegove prednosti u odnosu na model gdje država upravlja cjelokupnom organizacijom ekonomije”, kaže (Domagoj) Mihaljević i dodaje da Horvat istodobno nije bježao ni od problema koji proizlaze iz kombinacije tržišta i radničkog samoupravljanja. “Pri tom je nastojao pomiriti pitanja produktivnosti koja diktira tržište i pitanja visine radničkih dohodaka koja proizlaze iz društvenih potreba. O uspjehu razrješavanja tih problema može se raspravljati, ali su njegovi doprinosi neizostavni u njihovom istraživanju.”
Milan Mesarić u radu „Dugoročna neodrživost tržišnog fundamentalizma i neoliberalnog kapitalizma“, piše:
„Američki sociolog Manuel Castells vidi kobni nedostatak neoliberalnog kapitalizma u njegovim socijalnim posljedicama, ali i u tome što je taj model proturječan imanentnim tendencijama informatičke revolucije. Ta je radikalna varijanta kapitalizma obespravila radnike i degradirala njihov socijalni položaj, što je u suprotnosti s promjenama proizvodnog procesa izazvanih novim informatiziranim tehnologijama. Te tehnologije, naime, zahtijevaju veću motivaciju i inicijativu radnika, više obrazovanje, veću slobodu, autonomiju i veću participaciju u radnom i upravljačkom procesu svih sudionika, uključujući i operatere i kontrolore strojeva, tj. radnike. Nove informatizirane tehnologije korjenito mijenjaju prirodu proizvodnog procesa: radnik više nije privjesak stroja koji manje ili više rutinski obavlja radne operacije, već postaje programer, regulator i nadzornik kompjutoriziranih strojeva. On sada ne obavlja rutinske poslove, već poslove koji zahtijevaju znanje, inicijativu i inteligenciju. Radni i poslovni procesi u potpuno kompjutoriziranom i umreženom poduzeću ne podnose hijerarhijski tip organizacije: tu više nema nadređenih i podređenih. Taj novi model informatiziranog i kibernetiziranog poduzeća ne traži podložne, rutinske, nezainteresirane radnike, već samostalne, inicijativne i kreativne suradnike, partnere. Drugim riječima, nove informatičke tehnologije u svojoj krajnjoj konzekvenciji zahtijevaju participaciju i partnerski odnos svih sudionika u radnom procesu, traže samoupravljanje umjesto upravljanja.“
Nepotrebno je navoditi mnogo više citata i radova ljudi svih vremena, koji možda nisu raspolagali svim mogućim činjenicama i matematičkim aparatom pogodnim za analizu kao mi danas, ali su imali itekako razvijenu svijest da ekonomija – transformirana po načelima ekonomske demokracije – mora služiti svima, a ne samo nekima (tvrdnja da to radi kapitalistička ekonomija nisu točne, jer ona tek u manjoj mjeri – i to sekundarno i vrlo dugoročno – doprinosi svima, a primarno vlasnicima kapitala)!
Kakvo je stanje demokracije (ne tek u nas, već i širom svijeta) odavno shvaćaju ljudi koji glavu nose zbog njenog sadržaja a ne kao vješalicu za kape. Pa će Tomislav Jakić:
„Demokracija je svedena na održavanje višestranačkih izbora, ali u odnosima u društvu ni demokratičnosti ni tolerancije u pravilu nema. Ide to od uskraćivanja Srbima svojstva konstitutivnog naroda u Hrvatskoj, preko Tuđmanovog odbijanja da prihvati ‘oporbenu situaciju’ u Zagrebu, pa do izjava aktualnih obnašatelja najviših funkcija u državi koji predstavnicima manjina (srpske!), kada se potuže na izgrede kojima su izvrgnuti, bez skrupula poručuju kako oni svojim ponašanjem ‘iritiraju’ većinski narod, pa sebi moraju pripisati posljedice takvoga iritantnog ponašanja. A daleko bi nas odvelo kada bismo počeli govoriti o jeziku mržnje, o uvredama i prijetnjama na račun svih koje se proglasi komunjarama, jugonostalgičarima, udbašima i stranim plaćenicima, a samo zato što imaju svoje mišljenje i što se ne odriču od toga da ga zastupaju. Svi oni jako dobro znaju što je netolerancija kakva može cvasti samo u okrilju nedemokratičnosti.“
Kad tad, prije ili kasnije, prelit će se ljudima pamet iz pozadine u glavu (prije bih rekao, iz jedne u drugu posudu trenutne prilagodbe političkoj situaciji), a onda će najfrustrirajuće biti ono što se vječno dešava promjenom vlasti ili sustava. Oni koji su rigidno jašili na jednim – prisiljavajući većinu da im se povinuje – sad će, kao da se ništa nije promijenilo, jednako rigidno jašiti na sasvim suprotnim premisama organizacije društva. A vječno budalasti narod ponovno će ih birati da „bdiju“ nad njim, jer njemu je dovoljno dobaciti malo „trave“ za ispašu: “Pasi mirni narode! Zašto stadu darovi slobode? Njega treba klati i strići. Ono nasljeđuje s koljena na koljeno jaram s praporcima i bič.”, (Puškin). Nije to tek fraza frustriranog pjesnika, već evolucijski još neprevaziđeni instinkt podložnosti krda podjednakoj (i još goroj) stoci, koja im se nametnula za pastire. Ljudi su često nesposobni shvatiti najjednostavnije stvari, posebno ukoliko ih se tiču lično. Upozorite pušača da je bolje prekinuti s tom navikom, navodeći im znance koje je dokrajčio rak pluća. Većina će odvratiti da to ne mora biti od cigareta – i zaista, može se dobiti od udisanja azbestnog praha, radona, zagađenog zraka, aditiva u prehrani, preklorirane vode, genetskih predispozicija,…- no oni uopće ne shvaćaju statistiku, koja ukazuje na pušenje kao najrizičnij faktor, kao ni to da ona ne može apsolutno tvrditi koja će osoba oboljeti radi pušenja, ali može vrlo točno prognozirati broj oboljelih u gomili ljudi. Pa ignoriranje te činjenice sliči igri na sreću – možda hoću, a možda i neći izvući bolest kao „dobitak“ (tko puši kutiju cigareta na dan ima rizik za razvoj raka pluća 25 puta veći nego nepušač). Ljudi uljuljkani u samozadovoljstvo vlastitim životima nisu sposobni (ili ne žele) vidjeti širu sliku koja obuhvaća i druge, a ne samo njih – postajući neosjetljivi na tuđe živote.
O bogatstvu postoji bezbroj izreka mudrih ljudi, nažalost nimalo utjecajnih na one kojih se prvenstveno tiču. Čovjek nije protiv bogaćenja poštenim radom, uz jednako takav odnos prema radnicima, ali – prekomjerno bogaćenje valja ograničiti. Onaj nesrazmjer u podjeli svjetskog bogatstva po narodima i pojedincima je etički nedopustiv. Pred više od dva tisućljeća se antički filozof upitao, dajući i odgovor: “Pitate li: koja je prava granica bogatstva? Ona je: prvo, imati što je potrebno, a drugo, imati što je dovoljno.”. O konkretnim će granicama odlučiti ljudi – na ovaj ili onaj način – kao što o svemu odlučuju. Mnogi, prvenstveno vjernici, postavljaju pitanja o smislu života, a jedino na što nadođu je da to zna Bog, dok je naše služiti njegovim namjerama ne propitujući isuviše. Jedini opći odgovor za cijelu vrstu, sastoji se u tome da apriorne svrhe postojanja nema – ona je potpuno ista kao u lavova, majmuna, šakala ili ameba. Eventualno, pod općim smislom za cijelu vrstu, možemo smatrati stremljenje ka istinskom ljudskom dostojanstvu svake osobe, tako da svatko svojevoljno može poraditi na vlastitom smislu postojanja. Treba stvoriti uvjete života u kojima će se jedinke zaista osjećati kao humana ljudska bića. Od tri komponente istinske demokracije, ona ekonomska je najbitnija, preduvjet njenog istinskog ostvarenja. Ukoliko je ona realizirana, čovjek će imati razriješena socijalna pitanja, a ona politička neće biti predodređena tek za bogatu elitu, već će svi koji to žele moći ravnopravno učestvovati u njihovom razrješavanju. Upravo stoga je i najveće protivljenje njenom ostvarenju, posljedice kojega bi bile katastrofalne za isključivo lične interese današnje ekonomske oligarhije. Jasno je da ni ostvarenje istinske demokracije ne može utjecati na ličnu sreću pojedinca i njegovo ljudsko ispunjenje; ona je samo okvir u kojem će se svaka jedinka tome moći potpunije posvetiti, u najmanjoj mjeri ometana svakodnevnom borbom za preživljavanje. Napadani teoretičar socijalističkog samoupravljanja je pisao:
“Sreću čoveka ne može doneti ni država, ni sistem, ni politička stranka. Sreću čovek može sebi stvoriti samo on sam. Ali ne on sam kao jedinka, nego samo u ravnopravnim odnosima sa drugim ljudima. U tim odnosima on treba samoupravno i slobodno da ovladava svojim pojedinačnim i opštim društvenim odnosima, ali — u odgovarajućim demokratskim organizacionim oblicima — i državom, sistemom i političkom strankom kao instrumentima njegovog sopstvenog samoupravljanja. Avangardne snage socijalizma i socijalističko društvo, prema tome, mogu imati samo jedan cilj, a to je da, prema mogućnostima datog istorijskog trenutka, stvaraju uslove u kojima će čovek biti što slobodniji u takvom ličnom izražavanju i stvaranju da može – na osnovi društvene svojine na sredstvima za proizvodnju – slobodno raditi i stvarati za svoju sreću. To je samoupravljanje.”, (Edvard Kardelj, “Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja”)
Lišimo li citat ideoloških konotacija (koje će protivnici samoupravljanja prvo zapaziti), onda je – s obzirom na ekonomiju kao najbitniju djelatnost koja određuje primarne životne potrebe – njegova suština istinita. Za sliku (ljudsko dostojanstvo i sreću) potrebno je urediti pripadajući okvir (društveno politički i ekonomski sustav). Radi se samo o tome da proizvodnja i sve što iz nje proizlazi (donošenje odluka, odnosi, raspodjela, utjecaj na okoliš, itd…) ne može biti interesom samo jednog čovjeka, već svih zaposlenih i šire društvene zajednice. Čovjek nije “oruđe koje govori”, mada ga se i danas tako nastoji tretirati. Ako oko 100 tisuća poduzetnika (pravih i fiktivnih), što čini oko 6.7% od skoro poldrug milijuna hrvatskih radnika (2015. godine), može njima diktirati uvjete proizvodnje, proizvodnih odnosa i raspodjele dobiti, onda ni ne zaslužuju drugo nego što imaju. Pa ipak, treba podsjetiti da je bilo globalnih pokušaja – za sada neuspješnih – da se stanje promijeni u njihovu korist. No, ni životnog partnera niste našli od prve, povedite računa o tome. Učešće u kreiranju vlastite sudbine pravo je svakog ljudskog bića – radnika ili vlasnika – a potonji to ne mogu u beskonačnost sprečavati onima od čijeg rada žive. Kaže se da dogovor kuću gradi, a tome su uvijek bili skloniji potlačeni od svojih tlačitelja. Dok dara ne prvrši mjeru!
Lično glasam za nestranačku demokraciju (u potpunom obliku) koja bi se trebala razviti ispravnim putem iz starogrčkog uzora, a na to nas može dovesti informatika, uz zakone koji najstrože kažnjavaju njenu uzurpaciju. Naravno, kao što rekoh maloprije, sve to opet može otići u krivu stranu, u bespogovornu vjeru svakom samodeklariranom ili navodno apsolutnom (kompjuteru u ulozi boga) autoritetu, u nedostatak kritičkog preispitivanja svega u svakom trenutku (nauka je toliko uspješna jer je vodi skepsa prema svakoj tvrdnji). Kako to praktično ostvariti je drugi par cipela. Demokracija je dinamička kategorija koja se mijenja „u hodu“, a iole pametniji čovjek uviđa da ona u današnjem obliku (naročito kao okljaštrena, pseudodemokracija) ne služi svim ljudima, te je utoliko podložna kritici. Nije suviše pametno vidjeti da tatica koji uzdržava ženu i troje djece nije u pravu kad večera meso a ostalima priušta stari kruh, pod izgovorom da je on to kao zaslužio jer jedini u porodici radi, a drugi su balast koji se šlepa na njegovim zaslugama, pa nek’ budu zadovoljni da dobijaju i to što im daje. Svakako to ne može biti ni pravedno niti demokratski. Kakvu ulogu igra ljevica u toj igri na pozornici pseudodemokracije koju su aranžirali vladajući s namjerom ovjekovječenja sustava? Prilagođava se istome umjesto da radi na njegovoj promjeni, dok joj se veliki dio djelovanja svodi na kritiku desnih stranaka koje je ugrožavaju ili su daleko ispred njih po rejtingu popularnosti među građanima. Lijepo je s pozicije s koje se ne mrda prema gore, “analizirati” uspjehe i neuspjehe drugih stranaka i strančica. Ali, nije pitanje “zašto one rade ovo ili ono“, već zašto ljevica ne radi djelatno ni „ovo“ ni „ono”? Čak zanemarivši da iza marketinga i programa stranaka najčešće stoji praznina, nedjelatni vakuum, nije li ljevicu sram što desni bolje prodaju vakuum od njih? Kako će onda biti sposobni narodu “prodati” suštinu, koja će zemlju izvući iz dreka u kojem desni rastu, a lijevi cvrkuću, valjda drogirani miomirisom okoline. Tijelo se sastoji od atoma. Najveći dio atoma, pa time i tjelesa, tvori praznina. Na sličan način, poveliki dio država regije tvori ordinarni moralni i kriminalni šljam, a između njih je prisiljena – kako zna i umije – lavirati manjina čvrstih moralnih i naprednih svjetonazorskih uvjerenja. Dok ne svane dan. Jer, ovdje već desetljećima sviće samo mrak!
Često u – uglavnom anonimnim i ne baš pristojnim – komentarima (koje uglavnom pišu duhovno prilično inertni ljudi, naročito ako im je ona posljedica zadovoljstva sa vlastitim socijalnoekonomskim statusom) na tekstove, nalazite primjedbe da novinari samo lupetaju, prave se pametni, a ne mijenjaju ono o čemu kritički pišu. To je na više načina netočno. Pisanje o nečemu, ukazivanje na društvene probleme, dugoročno mijenja društvenu klimu koja je bitan faktor za promjenom odnosa. Današnja, okrutna zbilja nekoć je bila nečiji san, današnji snovi mnogih koji uviđaju neodrživost stanja, sutra će postati zbilja. Dovoljno inteligentni pisac može shvatiti da se Mjesec ne može doseći balonom na münchhausenovski način i pisati o tome, ne poznavajući način njegova osvajanja. Ne mora znati nuklearnu fiziku, ali može upozoravati na neetičnost njene primjene u izradi bombi, a napose u njihovoj upotrebi. Ne mora biti ekonomist da bi uvidio neravnomjernu i nepravednu raspodjelu društvenog bogatstva, i kao laik može na to upozoravati, ne znajući načine da se ona smanji. Stručnjaci su obrazovani za konkretne projekte, ali to ne znači da su etički predisponirani za njihovu upotrebu na korist društva. Novinar, kao jedan od glasnogovornika javnog mnijenja, ali ujedno i obrazovatelj iste – interfejs između stručnjaka i laika, ali i mnogo više od toga – može upozoravati na smjer kretanja društva, ukazujući na stranputice i prepuštajući stručnjacima da ih isprave, uvijek spreman upozoriti čine li to oni etički ispravno. Čitajući moje tekstove, možete se uvjeriti da nisam previše oduševljen moralnim habitusom ljudi, a s druge strane se zalažem za inauguraciju iskonske demokracije, kao djelatne vladavine naroda (ljudi); zar nije to paradoksalno? U ovom, aktualnom povijesnom trenutku, uslijed nedovoljne socijalnoevolucijske razvijenosti ljudi, vjerojatno jest. Ali, kao što rekoh, demokracija je dinamika, a podjednako i socijalna evolucija. Ostvarenju prve možemo pripomoći pomažući razvoj druge, a jedini način za to je – obrazovanje. Ne obrazovanje kako ga shvaća kapital, kao osposobljavanje ljudi za otkrivanje i obvladavanje činjenicama, već oplemenjeno humanom etičkom komponentom koja mu danas fali. Za vrstu kao cjelinu nije toliko važna istina koju će pronaći, već kako će je upotrijebiti. Možemo to i ovako formulirati: nije važno samo detektirati razliku između dobra i zla, već je mnogo bitnije – kojoj ćemo se strani prikloniti!
magazinplus.eu
