Labirint demokracije. Gdje je izlaz?
Prvi dio (1)
Formalna definicija demokracije je, kako je to vladavina naroda. Dopunjeno, dodavanjem jedne – nisam siguran namjerno ili iz neznanja – ispuštene riječi, ona je djelatna vladavina naroda. Na svim područjima bitnima za ljudsku egzistenciju. Ekonomiji, politici i socijali. Djelatno, znači da u svakom trenutku narod ima mehanizme da ocijeni vlast svojih predstavnika, i da ih bez puno komplikacija smijeni smatra li neophodnim. Problem je u tome, što heterogeno čovječanstvo, podijeljeno po nacionalnim, rasnim, vjerskim i klasnim osnovama, ne razumije ili drukčije razumije sam pojam, što koriste vladajuće elite da im nature vlastitu interpretaciju. Ona se svodi isključivo na političku „demokraciju“, gdje navodnici stoje naprosto iz razloga što je ona farsa. Narod nema, sem izlaska na ulicu (organiziranog, u vidu referenduma, ili kaotične pobune s uglavnom negativnim rezultatima jer su elite zaštićene organima represija) djelotvornog načina smjenjivanja svojih predstavnika u vlasti – od lokalnih do globalnih – izuzev svakih par godina zaokruživanja nekih imena s podastrte im liste. Radi se o reprezentativnoj, formalnoj demokraciji, koja ide na ruku dominirajućoj ekonomskoj i političkoj oligarhiji a ne cijelom narodu. Stvarna demokracija svodi se na samoupravljanje ljudi vlastitom sudbinom u svim aspektima života, i djelotvornim načinom da promijene ekonomsko-politički, daklem društveni sustav, upućujući njegovo kretanje na pravu stazu. Narod nije samo tvorac sustava, već mora imati i moć njegove korekcije ili čak ukidanja. Dakako da se ta moć zna ispoljiti u obliku nasilnih revolucija kad „dara prevrši mjeru“, ali bi demokracija – u koju se elite zaklinju kao mirni i legitimni oblik vršenja vlasti – trebala osigurati da se zaista na mirni način (ne samo putem fiktivnih izbora na kojima mogućnost kandidature imaju bogati, a sirotinji se ostavlja tek „moć“ njihova biranja) vrše promjene koje zahtijeva narod. U tom bi se slučaju zaista ostvarila njegova vladavina.
Na što se praktično svodi sloboda odlučivanja i djelovanja naroda, lako se iščita već preko Biblije:
„On je sam u početku stvorio čovjeka i prepustio ga slobodnoj volji njegovoj. Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran. On je preda te stavio vatru i vodu: za čim hoćeš pruži ruku svoju. Pred čovjekom je i život i smrt: što on više voli, to će mu se dati.“, (Knjiga Sirahova – Sir 15,11)
Što je u tome paradoksalno, pitat će netko? To, što uz svu „danu nam“ slobodu djelovanja, ne možemo sami – niti se pretjerano trudimo, odnosno trud jednih gleda poništiti nagnuća suprotnog smjera drugih – izboriti pravedno društvo, već vječno zazivamo Spasitelja! Pa, ako ste baš zauzeti za spoznaju krivice stanja na svijetu, to je upravo On (vodim se logikom vjernika dovedenom do apsurda) koji nam je dao uzajamno proturječne slobode djelovanja! Pravedni Tvorac ne bi nikada svoja stvorenja zavadio do prolijevanja oceana krvi, uzajamnih mučenja i ponižavanja, svaljujući pritom krivicu na stvorenja kakva je sam dizajnirao! Kao da ste vi, a ne farmaceutska industrija, krivi za djelovanje lijeka koji je izazvao degeneracije u vaše novorođenčadi. Koliko se kršćani „ne snalaze“ u pitanjima slobode, demokracija koje je oblik praktičnog ograničenja, svjedoči i citat iz Prve poslanice Korinćanima:
„Svatko neka ostane u onom zvanju u koje je pozvan. Jesi li pozvan kao rob? Ne brini! Nego, ako i možeš postati slobodan, radije se okoristi. Jer tko je u Gospodinu pozvan kao rob, slobodnjak je Gospodnji. Tako i tko je pozvan kao slobodnjak, rob je Kristov. Otkupninom ste kupljeni: ne budite robovi ljudima. Svatko u čemu je pozvan, braćo, u tome neka i ostane pred Bogom.“, (1 Kor 7,21)
Jest’ da se kaže „ne budite robovi ljudima“, ali istovremeno trebate ostati u stanju kako vas je gospodin „pozvao“, stvorio. Citat je pun proturječja, čineći vas robom ili slobodnjakom Gospodnjim jer vas je On stvorio upravo takvim kakav jeste, mada vam je navodno dao slobodu da sami o sebi odlučujete. Rob ste Gospodinov jer vas bez Njega ne bi bilo, a onda se to ropstvo proglašava slobodom u odnosu na Njega, a prema drugom čovjeku ste u stanju kakvom vas je On „pozvao“. Kako ne bi ljudi bili zbunjeni uređujući međusobne odnose, kad se ne mogu snaći ni u „tvorčevim“ mudrolijama, pa elite neumnom narodu to tumače da trebaju ostati „u stanju kako ih je Gospodin pozvao“ (a ne onom u koje ste sinergijom vlastitih sposobnosti i karakteristika sustava završili), daklem – ne žudeći za nikakvim promjenama!
Antički Grci nisu bili kršćani, stoga nisu upali u zamku koju im je Gospodin spremio, već su se prema demokraciji – svome „izumu“ – odnosili kako bi to trebao ljudski rod. Uzevši u obzir učešće sviju, i istovremeno nesavršenost svakoga od njih. Smjer u kojem se njihova tvorevina razvila, tzv. stranačka, a napose formalna kapitalistička demokracija, prepun je zamki i paradoksa. Licemjerno struktuirani način, izražen kao navodna volja naroda, dozvoljava najgoroj desnici legalno doći do vlasti (Hitler), ali kad se pojavi ta opasnost (Le Pen, AfD i drugi) – a još više kad ljevica zasjedne (Allende) – oligarhija se ustalasa ako joj ona ne odgovara! Prema suštini tog načina vladavine, ako su njegovi tumači dosljedni, treba priznati nacistima, klerikalcima, rasistima, antimigrantima, homofobima i stranci ma koje desne ili lijeve provenijencije došavši do vlasti – legitimitet iza kojega stoji navodna narodna volja! Ako pak se to ne želi (a želi ili ne želi, ne određuje moral već aktualno prevladavajući interes!), onda već u definiciji demokracije treba izričito zabraniti učešće stranaka spomenutih i nespomenutih svjetonazora, na izborima. Inače je demokracija na način kako je sistem tumači, obična farsa, na tragu falsificiranja narodne volje.
„Zašto i kada su liberalna demokracija i ekonomija utemeljena na kapitalističkome slobodnom tržištu krenule pogrešnim putem – je li uopće bilo druge mogućnosti? – i zašto situacija nikako ne postaje bolja? Budući da “komunistička nostalgija” ne stvara nikakve konkretne političke pokrete i programe, odgovor se mora kriti u raširenome dojmu da nešto u novome sustavu ne funkcionira i da bi to nešto trebalo promijeniti u skladu s onim idealima koji su bili ugrađeni u temelje velikodušne socijalne politike nekadašnjih socijalističkih država. Oni koji ne mogu ili koji odbijaju priznati takve osjećaje žmire na sve veće nezadovoljstvo i društvene zahtjeve koji dovode u pitanje tranziciju, i kao reformski proces i kao teleološko – ideološki konstrukt dominacije.“,
propituju se urednici zbornika „Dobro došli u pustinju postsocijalizma“, Srećko Horvat i Igor Štiks. Da se razumijemo, naprosto želim predstaviti paradoks(e) koji koriste upravljačke elite – eksponenti ekonomski vladajućeg kapitala – da bi svojim podanicima (narodu) pružili iluziju slobode. Navodne, dakako. Sistem, pravdajući to legalitetom (zakonitošću) – tumačenom unaprijed nametnutim pravilima po kojima funkcionira – čak i kad izgubi predstavnički legitimitet svojih birača, nastoji osigurati služnost potencijalnih naredbodavnih ubojica, dobro shvaćajući da su svaki državnu udar ili revolucija nemogući bez učešća insajdera vlasti, a oni (udar ili revolucija) su jednostavna posljedica stanja u kojem vlast pokazuje nespremnost demokratski priznati gubljenje legitimiteta i na miran način predati vlast (raspisati nove izbore). Za suštinsku demokraciju je važno da se legitimitet odluka (zakona) ne stječe temeljem čisto formalnog legaliteta (zakonitosti) njihova donošenja, već koliko su u skladu s narodnom voljom. Tako se i to načelo (legitimnosti) falsificirano predstavlja, s obzirom da su odluke donešene od legalno izabranih narodnih predstavnika, koji su se u međuvremenu mogli razići s njegovom voljom i stremljenjima. Legitimnost se, naime, definira kao „svojstvo političkog i pravnog poretka na temelju kojega članovi političke zajednice prihvaćaju taj poredak kao valjan i opravdan“, a jedino valjano i opravdano načelo „vladavine naroda“ je – njegova volja. Čim se odluke – ma na koji način ih legalnošću njihovih donositelja pravdali – razilaze s narodnom voljom, one mogu biti legalne, ali to postaje ništavno u sprezi se nedostatkom njihova legitimiteta. Ne razumije li to netko, neka se sjeti da su rasni zakoni u NDH bili legalni, ali nelegitimni – jer ni u kojem slučaju nisu odražavali većinsku volju naroda. Ustvari, njihov legitimitet (a i cijele vlasti) je već izgubljen nedemokratskim dolaskom ustaša na vlast. Na čemu li pak počiva legitimitet sustava okupiravšeg regiju, kad narod nije bio konzultiran za njegovo uvođenje?
Demokracija čak i u okljaštrenoj interpretaciji daje slobodu svakom narodu da zasebno od drugih odabere način vladavine, odnosno ekonomsko-politički sustav, što je zaista smiješna pretpostavka u svijetlu uzajamne globalne povezanosti kapitala. Jer, nikakva demokracija ili ma koji drugi oblik političke vladavine nisu u praksi bitniji od diktirajućeg interesa ekonomski prevadavajućeg sloja. Stoga će na vlast ma koji eksponenti koji će ih zastupati, a sve van toga nema šansi. Upravo zato, „žuti prsluci“ ne stoje samo nasuprot francuskog (predstavljenog Macronom), već svjetskog kapitala koji neće dozvoliti nikakve suštinske promjene u francuskom društvu. Znaju li to oni („prsluci“) ili samo žele natjerati vlasti na ograničene promjene koje je spremna ispuniti, ne mogu reći. Međutim, sve više ovladava sviješću ljudi – koji počinju uviđati sterilnost kapitalističke demokracije za promjene u opću korist – poruka Stephane Hessela, sažeta naslovom njegove čuvene knjižice „Pobunite se!“; pozivu kompatibilnom Adornovom stavu kako se jedina istinska konkretizacija zrelosti društva sastoji u obrazovanju za proteste i otpor. Poruka osvještavajućem stanovništvu, za razliku od ovdašnjih, regionalnih ugursuza koji još uvijek misle da su pljačkaši društvenog bogatstva samo iskazali sposobnosti za upravljanje državom, i da je „lokalni kapitalizam“ tek prijelazna faza spram pravednog, zapadnjačkog. Kojega? Onoga protiv kojeg se na njegovom izvoru izražava nezadovoljstvo? Čuvena Churchillova tvrdnja kako je “Demokracija… najlošija forma države ako izuzmemo sve ostale“, nije drugo doli ne naročito suptilno inauguriranje demokracije – u obliku koji odgovara kapitalu – u vječni oblik političke vladavine, već u podtekstu izuzimajući sve sustave sem kapitalističkog. Primjerice, komunizam izuzima s obzirom da navodno mora generirati jednoumlje koje potom degenerira u autokraciju i tiraniju kao nedemokratske oblike vlasti, ali se valja prisjetiti da je kapitalistička demokracija izrodila i nacizam, koji bi – da nije pokazivao nezajažljivost i preširoke genocidne namjere – vjerojatno bio priznat od zapadnih demokracija (što i bijaše do 1939-te godine). Naprosto, demokracija nije vezana uz društveno-ekonomski sustav, ali služi kao sjajno oružje (preparirana za narod) kako bi se sistem održavao po mjeri kapitala. Daklem, kao što demokracija – mislim ovdje na istinsku, samoupravnu i trodjelnu (političku, ekonomsku i socijalnu) – nikako nije nerazdvojno vezana s kapitalizmom a nespojiva sa socijalizmom, primjerice. U njenoj definiciji (od antike do danas) oblik vladajućeg sustava nigdje se ne spominje, baš stoga je svaki vladajući sistem u mogućnosti prilagođavati njeno tumačenje vlastitim potrebama. Svakako da od svih oblika političkog djelovanja demokracija nema alternative, ali ne u uskom mehaničkom shvaćanju Churchilove izreke, već etički oplemenjena značenjem i proširena na sva područja ljudskog djelovanja. Postoji krasna pjesma Dobriše Cesarića koja se najčešće ne shvaća kao oda demokraciji (naravno, u poetskom obliku, bez analiza neprimjerenih takvom izražavanju):
Slap
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
Protumači li se u prenesenom značenju, ali mnogo šire od pasivnog glasačkog učešća „moje kaplje“ u slapu društvenih promjena, onda se demokracija svodi na svijest svake „kaplje“ da svakodnevno, djelatno učestvuje u svim promjenama „slapa“. Na izgradnji sustava koji stvarno, a ne samo formalno, poštuje kreativne mogućnosti i dostojanstvo svakog čovjeka. Kapljica mora biti svijesna da je dio slapa, kao i slap da je nepostojeći bez učešća svake svoje kapi.
Lijepa ilustracija perverzne zamisli formalne demokracije (spuštena na svakodnevni nivo „običnih“ ljudi) je odluka o energetskoj obnovi zgrada, gdje kad – primjerice – od dvanaest stanara sedmero odluči u to ući, ostalih pet koji si to ne mogu dozvoliti prisiljeni su učestvovati, u protivnom su izloženi pljenidbi. A kad želiš ukazati potkoženima da je ispravno shvaćanje solidarnosti ono bogatih spram sirotinje a ne obrnuto, mrtvo hladni ti kažu: ako ne možeš plaćati prodaj stan i kupi manji, ili idi u starački dom, ili sole pamet nekom drugom „demokratskom“ formom rješenja, kako ga oni zamišljaju. Ljudska vrsta evoluciono nije – sem malobrojnih izuzetaka – dovoljno humanizirana, i tek se tu i tamo pokazuju iskrice humanizma poput krijesnica u noći (recimo, prilikom elementarnih nepogoda, jer je i zatucancima jasno da i njih kad-tad mogu zadesiti). Ne jednom sam prisustvovao svađama, čak do prijetnji kad su zaštitari morali intervenirati, pred šalterima (u banci, kod liječnika, u apoteci,…) jer se ljudi ne mogu dogovoriti tko je na redu. Kako im je prirodna „inteligencija“ za to nedovoljno razvijena, potrebna je umjetna: kompjuter ti izda listić sa brojem, pa na displeju vidiš kad si na redu. Nije li žalosno za ljudsku psihologiju i inteligenciju da nas stroj mora podučavati vladanju? Samo, pitanje je hoće li nas podučiti tome, ili samo bespogovornom slušanju „autoriteta“, bez obzira bio on mašinski ili ljudski, što odgovara elitama koje koriste ovakvu dresuru u svoje svrhe. Ljudi su zaslijepljeni potrošačkim društvom kapitalizma, bogatstvom manjine koje je ogromnoj većini sasvim nedostupno, baš kao i holivudskim glamurom, te im snove pohode vile s bazenima i jetset, a ne 20% Amerikanaca što žive ispod životnog minimuma i kao beskućnici. Svi bi htjeli biti kao prvospomenuti, nitko ne želi biti poput potonjih, a tek malobrojni si daju za cilj pravedno i djelatno popravljanje stanja sirotinje. Ne zvuče li u kontekstu toga cinično stihovi Emme Lazarus, uklesani u podnožje Kipa slobode, dara francuskog naroda koji upravo ispunjava ulice u buntu protiv nepravde i neslobode:
“Dajte mi vaše umorne i siromašne,
Vaše potlačene mase koje žude da slobodno dišu,
One koje ste prokleli i protjerali sa vaših obala,
Pošaljite mi te beskućnike i stradalnike,
Za njih podižem baklju pored zlatnih vrata.”
Evo što Josip Kregar piše o Ivanu Supeku, posredno o demokraciji koje je bio zastupnik:
„Supek je imao pravo. Onaj tko živi od politike, pretvara se u poslušnika vođe, lako trpi birokraciju i zavaravanje da je zadatak posao, da je posao glasovanje, a ne mišljenje. Demokraciji su mnogi dodavali oznake (moderna, deliberativna, vođena, upravljana, izvorna i neposredna i drugo), ali ne govori se o tome da mora biti razumna, poštena i skromna.“
Međutim, to nije dovoljno – razum, poštenje i skromnost može se (i mora se!) pripisati svakom pojedincu ili skupini, stranci ili instituciji. Potrebno je prvo definirati kako zamišljamo demokraciju, a nekako mi se čini da je Kregar na tragu uobičajenog shvaćanja isključivo političke (glasačke) demokracije. Sam Supek (uz niz svjetskih humanista) indirektno povezuje demokraciju s idejom humanizma, preko deset humanističkih načela, nužnih sadržaja svake demokracije koja će ih – vice versa – svojom svakodnevnom primjenom još više učvršćivati u umovima i djelovanjima ljudi, sve to u sklopu načela svjetske etike:
Uvažavati prošlost i očuvati život na Zemlji – Afirmirati ljudsku jednakost – Afirmirati ljudsku slobodu – Proširiti solidarnost na sve ljude – Tražiti istinu – Upravljati razvoj za opću blagodat – Gajiti ljepotu i umjetnost – Prenositi humanistička načela u pravne norme – Promicati svjetski sporazum i sklad – Biti dobar
Etičar Milan Kangrga to razvija u smjeru praktičnog dostignuća, ne ulazeći u detalje:
“Kao što smo naime rekli, organizacija ne može da bude sama sebi svrha i treba da se ukine kao moć koja izvanjski vlada i upravlja ljudima. Ona prestaje da bude primarno i ekonomska, i politička, pa čak i društvena u dosadašnjem postojećem obliku (jer je riječ o ljudskom samoudruživanju kao slobodnom činu), budući da više nije riječ o uklapanju u postojeći svijet organizacije nego o njegovoj destrukciji, koja se zbiva kao revolucionarno samoodlučivanje o svojoj vlastitoj ljudskoj sudbini. Slobodno samoorganiziranje pojedinaca kao ličnosti izrasta i pojavljuje se kao revolucionarno spontani ljudski akt i kao neposredna ljudska potreba, i stoga je kao takvo nezamislivo u horizontu postojećeg svijeta, kao što sa stanovišta tog istog postvarenog svijeta takvo revolucionarno samoudruženje izgleda kao nemogućnost, puka utopija, tlapnja i besmislica. To dakako nipošto nije čudno, budući da je to ona nova povijesna dimenzija i perspektiva koja u temelju, što znači temeljito i radikalno nadilazi i prekoračuje uhodanu samorazumljivost postojećeg oblika organiziranja svijeta, koji se naprotiv za suvremenu revolucionarnu svijest, samosvijest i potrebu, za ono novo istinski ljudsko htijenje pokazuje upravo kao jedna ljudski neodrživa i najdublje nepodnošljiva – prava besmislica i najordinarnije bezumlje, koje ugrožava samu ljudsku prirodu u njezinu korijenu”, (Milan Kangrga, „Marxovo shvaćanje revolucije“).
Branko Horvat, najpoznatiji eksjugoslavenski ekonomist, kao praktičar već je bliže implementaciji prave demokracije u život:
“Demokracija je odlučivanje većine, što je njezin nužan ali ne i dovoljan uvjet. Usprkos tome, vladajuća partija, većinsko javno mišljenje i predsjednik države neprestano ističu da se time iscrpljuje demokracija. Kad bi to zaista bilo tako. onda bi se demokracija svela na zamjenu diktature manjine diktaturom većine. Međutim, demokracija je negacija svake diktature. Zbog toga treba definiciju dopuniti: ‘Odlučivanje većine uz uvažavanje mišljenja manjine’. Time dobivamo nužan i dovoljan uvjet za postojanje demokracije koju, radi veće preciznosti, možemo nazvati “konsenzualnom”. Ponekad se to isto izražava stavom: ‘Demokracija je odlučivanje većine, ali ne i vladavina većine’… Puna demokracija implicira konsenzualnost. No kako se radi o dva kategorijalno različita područja sadržaju i načinu ostvarivanja potrebno je dodatnoo obrazloženje. Da bi uopće bila moguća konsenzualna demokracija, potrebna je apsolutna sloboda informiranja, medija, izražavanja vlastitih stavova bez štetnih posljedica za onoga tko ih izražava, kao i prisustvo pravne sigurnosti, što sve spada u tekovine liberalne demokracije. Zatim je potrebna socijalna sigurnost, uz odsustvo klasne polarizacije, za što se brinu socijalna i ekonomska demokracija. U takvom društvu ne može doći do homogenizacije oko nekih permanentnih parcijalnih interesa (nacija, vlasništvo). Time je otklonjen glavni uzrok političkog ukopavanja i iracionalnih reakcija. Na taj su način politički subjekti unaprijed stavljeni u pozicije koje se egzistencijalno ne razlikuju. Naravno, pojedinci se međusobno razlikuju i potpuno slaganje je utopija, a njegovo nametanje silom (većinskim mišljenjem ili policijskim, svejedno) predstavlja svojevrsnu diktaturu. No kad su jednom uklonjene društveno uvjetovane egzistencijalne razlike, preostaju samo psihološki uvjetovane osobne razlike i sada racionalni diskurs na postizavanju zajedničkog rješenja postaje moguć, iako ne nužno lagan.”
To je najbolje ostvarivo primjenom samoupravljanja (vidjeti serijal od pet tekstova o samoupravljanju) u poduzećima, principom koji treba prilagoditi samoupravnom upravljanju širim zajednicama (općinom, županijom, državom). Princetonski sveučilišni profesor (Alan Blinder) je statističkom analizom dvadesetak studija o efikasnosti poduzeća, utvrdio da je samo jedan faktor zajednički svima: “participacija, odnosno samoupravljanje uz eventualno sudjelovanje radnika u vlasništvu”. Također, „tokom šezdesetih, jedna ekipa u Oxfordu studirala je matematsko-empirijski tržišnost desetak zemalja u Europi. Klasificirala je Jugoslaviju između Švedske i Zapadne Njemačke. A to su očigledno tržišne privrede“. Naravno da samoupravljanje ne znači, kako to budale tumače, da svačija riječ ima jednaku težinu (naročito u stručnim stvarima) kao što si utvaraju da je to s budalaštinama po portalskim zidovima. Ali, postoje područja u kojima je mišljenje svakog čovjeka ravnopravno mišljenu stručnjaka (primjerice, protest protiv zagađenja zraka rafinerijinim plinovima; ali ne i način rješavanja koji trebaju predložiti stručnjaci, na transparentan i od javnosti odobren način). Uostalom, kako kaže Einstein, “Ako nešto ne možeš jednostavno objasniti, onda to ne poznaješ dovoljno” – teško da si mnogo kvalificiraniji od laika.
Ladislav Babić
magazinplus.eu
