Ne, nije to ni laž ni podvala, niti to treba shvatiti kao uvredu. To je u redu.
Ne, nije to ni glupo ni idiotski, ni kretenski ni moronski, ni debilno ni imbecilno. To je domicilno.
(Predrag Lucić – novilist.hr)
Nije to ni bahato ni preuzetno, ni pokvareno ni podmuklo, niti je to na liniji sijanja razdora unutar hrvatskog nacionalnog bića. To je identitetska priča.
Nije to ni svinjarija ni govnarija, ni bljezgarija ni pizdarija, niti se to poistovjećivanje Partije i Naroda smije uspoređivati s totalitarnim diskursom Hitlera i Mussolinija, Staljina i Pol Pota, Envera Hoxhe ili svakog sličnog vođe čiji je vladarski koncept bio poguban. Ne, to je diskurs domoljuban.
To kada Tomislav Karamarko kaže da »oni koji pričaju protiv HDZ-a, pričaju protiv vlastitog naroda« dakle nije nikakav neuravnoteženi verbalni ispad ni incident. To je naprosto stranački fundament.
To je jedino što može i što smije izustiti predsjednik HDZ-a ako ne želi biti rušitelj povijesnog kontinuiteta. Pa neka pati koga smeta.
Nije li general-lirik Ivan Tolj još onih davnih i slavnih dana rekao da je HDZ »jedino sredstvo hrvatske narodne volje« i da ta stranka stoga »nikome neće dati činiti što hoće«? Nije li utemeljitelj stranke i ponosni otac države hrvatskoga naroda dr. Franjo Tuđman još prije dva desetljeća nepogrešivo detektirao da su parlamentarni izbori »dokazali su kako su svi protivnici HDZ-a ujedno i protivnici suverene hrvatske države«?
Nije li Branimir Glavaš, u vrijeme dok je bio jedna od stranačkih uzdanica, mudro i odmjereno zborio: »Mislim da ne pretjerujem kad kažem da je četvrtina biračkog tijela apriori protiv Hrvatske demokratske zajednice, a glavni razlog za to je njihovo neprihvaćanje hrvatske države, što se ne usuđuju reći javno, ali to iskazuju tajno, glasujući protiv HDZ-a«? I nije li Vice Vukojević, simbol stranačkoga čovjekoljublja i plemenitosti, sve to sažeo u domoljubnu jednadžbu: »HDZ jest jednako hrvatska država«?
I što su onda neprijatelji stranačko-narodnoga članstva i jedinstva očekivali da Karamarko kaže na svečanoj proslavi 26. obljetnice utemeljenja HDZ-ova konavoskog ogranka, održanoj u Čilipima? Da lomi jezik dok svoju strategiju ubrzanog razvitka proizvodnje hrvatske hrane demonstrira pokušavajući sve brže i brže izgovoriti »Pičili pilići Čilipima«? Da trpi sprdnju i poruge nakon što mu se već u drugoj brzini omakne »Čilipipičilipilićima« ili »Ličilipilićićilimima«?
Pa nije Karamarko pičio do Čilipa da bi od sebe činio oriđinala, već da bi od drugih i drugačijih pravio narodne neprijatelje! Jer neprijatelji su jedina hrana koju je predsjednik HDZ-a – iskreno zabrinut, kako je rekao, dvadesetpetogodišnjim uništavanjem hrvatske poljoprivrede – sposoban proizvesti. Da nahrani narod koji je stranka i utovi stranku koja je narod.
Stoga je posve prirodno – nije to nikakav GMO – što Karamarko, eto, i smjenu ravnatelja SOA-e smatra već riješenom, jer se Dragan Lozančić usudio nadzirati poslove gazde GNK Dinamo. A Zdravko Mamić nije samo donator kampanje i dobrotvorni organizator rođendanskih partija predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, nego i Karamarkov duhovni bratac.
Kao što Mamić proglašava Crkvu i Dinamo simbolima države, a svoje kritičare optužuje da rušeći Dinamo pokušavaju srušiti Hrvatsku, te ih naziva sotonama, monstrumima i poluljudima, tako i njegov najbliži intelektualni srodnik Karamarko stavlja znak jednakosti između HDZ-a i naroda, sotonizirajući svakoga tko u njegovoj stranci od 220 tisuća članova ne prepoznaje čitavo hrvatsko pučanstvo. Pritom je Mamićevo javno deklariranje privrženosti HDZ-u posve suvišno, jer njemu – takvome kakav jest – i nije mjesto nigdje drugdje nego uz Karamarkovu stranku. I uz gospođu koju je ta stranka dovela na Pantovčak.
Pa kada ta gospođa danas poručuje da su Mirjana Rakić, Nina Violić, Zoran Pusić, Milorad Pupovac, Oliver Frljić i ostali manjinci i hrvatski izrodi zapravo sami krivi za javni linč i ulične napade kojima su izloženi, to nije ni bešćutno ni pilatovski. To je samo državnička konstatacija da se ostvaruje ona Mamićeva zapjenjena prijetnja da će protivnike njegova lika i djela, pa samim tim i Hrvatske, stići zaslužena kazna: »Njih će kazniti netko! Bog će ih kazniti! Past će im na ulici cigla na glavu!«
Ali ne treba to shvatiti bukvalno. Pa za ovo što se danas događa tvrditi da to doista pada cigla. Ne, to samo narod raste u Kolindinim i Karamarkovim očima.Još malo pa će biti velik ko stranka.
