AUTOR: ENTONI ŠEPERIĆ
(…)
Onaj koji stvara, mora biti i onaj koji će spasiti, onaj koji će sve otkupiti ono što je stvorio.
Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti.
Na kraju Hamleta, izlazi Fortinbras.
Ali, on je dječak, golobradi dječak koji nosi naramak olovnih vojnika.
(…)
Darko Cvijetić, ”Schindlerov lift”
Svjedoci smo kako je kultura sjećanja postala pomodarskom ladicom za pospremanje kojekakvih opačina. Ako pojam kulture – koji je već sam po sebi višeznačno opterećen i problematičan – svakako ne doprinosi potpunijem i točnijem razumijevanju ove sintagme u humanističkim znanostima, onda je pojam sjećanja upravo ono što tu sintagmu čini krajnje fluidnom i neopipljivom.
Postoji li, naime, išta nedostupnije, nepronicljivije i mutnije od ljudskoga sjećanja?
Kako se ljudi sjećaju, što zapravo pamte, i što čine sa svojim sjećanjima, napose onim opterećujućim i nemilim – sve su to pitanja koja zaokupljaju i one daleko umnije od mene.
Ali mene, naprotiv, ona zaokupljaju intimno, takoreći – kao da su samo moja i ničija više. Ako već onaj koji je stvorio, kako to kaže Darko Cvijetić, mora biti i onaj koji će spasiti, kakva je onda uloga mojega ranjenog sjećanja u patnji i spasenju onih koji su mi tu patnju nanijeli ili namrijeli?
Ako se na koncu sve opet ”izravnava”, ako već postoji neka apokatastaza svega, pa i za najcrnjega đavla, čemu još uopće pamtiti? Čemu pamćenjem i sjećanjem zlopatiti sebe i svoje bližnje? Ako već ne možemo umaći prokletstvu pamćenja, možemo li se makar nadati blaženstvu – zaborava?
Neposredni povod ovome tekstu govor je patrijarha Porfirija, točnije reakcije na taj govor, održan 19. kolovoza u Doboju.
U njemu je, između ostaloga, patrijarh upotrijebio sintagmu ”semantički logor”, čime je – na način na koji ja to čitam i razumijevam! – vrlo jezgrovito i posve uspješno opisao situaciju svakoga onoga koji u kontekstu našeg sveopćega zatočeništva ”kulturom sjećanja” odbija ”nazivati stvari pravim imenom”, odnosno ne pristaje na semantički aparat balkanske kulture sjećanja kao platforme za beskonačno produljenje mržnje spram drugih, napose spram ”počinitelja”, ”zločinaca”, ”izroda”, ukratko: ne-ljudi.
Ali ja ne želim govoriti o tome, makar ne izravno, već o balkanskoj kulturi sjećanja i njezinim stvarnim zatočenicima; dakle, ne o izravnim, već o neizravnim, ali stoga ne i manje ”stvarnim” žrtvama reketaške politike sjećanja.
U uvodu svoje dojmljive i vrlo važne knjige, After Such Knowledge. A Meditation on the Aftermath of the Holocaust (London: Vintage, 2004.), koju toplo preporučujem i koja je u cijelosti posvećena pitanjima traume, sjećanja i trans-generacijskog pamćenja, spisateljica Eva Hoffman – umješnošću koja je darovana literaturi, a ne historiografiji – sažela je etičku dimenziju i dramu ”liminalnosti” osobe obvezane sjećanjem.
”Skrbništvo nad holokaustom”, piše Hoffmanova, ”povjereno je nama. Drugi naraštaj je naraštaj spojnica (eng. hinge generation) u kojoj se primljeno, preneseno znanje o (prošlim) događajima pretvara u povijest, ili u mit. To je također naraštaj u kojemu možemo promišljati o određenim pitanjima koja proizlaze iz Šoe s osjećajem žive povezanosti”.
Nastupajući i sama kao pripadnica ”naraštaja spojnice”, koja još uvijek ćuti ”živu povezanost” s traumatičnim zbivanjima holokausta, i koja takoreći govori iz ”povlaštene” pozicije žrtve – naime, njezini roditelji, Boris i Maria, preživjeli su holokaust u Poljskoj i Ukrajini – Hoffmanova je u potpunosti svjesna iznimnosti vlastite povijesne pozicije, odnosno da upravo o njoj ovisi hoće li doživljajno ”znanje” o prošlosti biti pretvoreno u povijest, ili u mitologiju.
Iako to nije primarna tema našega zanimanja, ”povlaštenu” perspektivu žrtve valja uvijek suočavati s uvidima proizišlim iz promatranja učinaka traumatičnog naslijeđa na drugi naraštaj ”počinitelja”, kako to, primjerice, opisuje Vamik D. Volkan u svojoj iznimnoj studiji A Nazi Legacy. Depositing, Transgenerational Transmission, Dissociation, and Remembering Through Action (London: Karnac Book, 2015.).
Čini se da i za potomke žrtava i za potomke počinitelja, posve neovisno o opterećujućem pitanju krivnje, trauma ima sumjerljive i po osobu jednako razorne učinke.
Pišući o problemima traume, sjećanja i trans-generacijskog pamćenja, Hoffmanova otvara neka za nas vrlo važna, ali i posebno bolna, pitanja; između ostaloga, ona se pita što sjećanjem dugujemo žrtvama, a što počiniteljima?
Ili, na koji ćemo način vlastito traumatsko naslijeđe prenijeti ili povjeriti naraštajima koji dolaze iza nas, tako da ona uistinu postanu povijest, a ne mit? Kakvi su zapravo dugoročni učinci traumatične prošlosti na njezine neposredne baštinike, i kakva je točno odgovornost ”naraštaja spojnice” spram naslijeđenih sjećanja?
Pogađate: više no ičim drugim, Hoffmanova se želi baviti pitanjima etike sjećanja, odnosno presudnim pitanjem što činimo sa svojim sjećanjem, tj. kakva je budućnost naše upamćene prošlosti?
Sve su to, dakako, problemi i pitanja koja tište i nas ovdašnje. Naime, naš odnos spram vlastite traumatične prošlosti i njezina naslijeđa, bilo zločinačkog bilo žrtvoslovnog, besramno je kramarski, manipulacijski i ucjenjivački.
Ovdašnje kulture sjećanja zapravo ne komemoriraju, već služe isključivo za generiranje novih žrtava, postaju pritom gorivom beskonačnog perpetuiranja traume i nasilja. Politike koje su nasađene na takvu kulturu sjećanja upravo žive od zloporabi traumi i njihova perpetuiranja.
Tako nam se pod firmom ”kulture sjećanja” i prijetvornog govora o protraćenoj ”metafizičkoj odgovornosti” za drugoga najčešće nastoji do u vječnost ”utrpati” obveza nepomirljivog sjećanja, kao da u nama mora zauvijek čučati jedan sladostrasni, prijeteći i ucjenjivački imperativ ”ne zaboravi”, koji će neprestano upirati prstom u druge i od njih praviti isključivo zločince, a od nas samih žrtve i ”pravednike među narodima”.
Ali kako – prigovorit ćete – zaboraviti zločin? Kako otrpjeti i kako (pre)živjeti svijest, da su nas naši prvi susjedi htjeli ubiti, o čemu, primjerice, na tako potresan način svjedoči i Kenan Trebinčević u svom romanu ”Bosanska lista. Sjećanje na rat, progonstvo i povratak” (Sarajevo: TKD Šahinpašić, 2014.)?
Kako mogu, primjerice, zaboraviti da su mi djeda pretukli i ubili Srbi? Zavrjeđuju li počinitelji išta osim vječne mržnje i prijezira? Zaslužuju li uopće da ih zovem ljudima, a ne izrodima i zločincima, kao što to nesumnjivo i jesu?
Ne bih li vlastitim oprostom ili zaboravom – kao da bi se nešto takvo uopće moglo oprostiti i zaboraviti! – zapravo popljuvao i izdao patnju svojih najbližih? Ne bi li to bilo istovjetno, a možda i daleko gore, od počinjenja zločina? Ne bih li na taj način plahtom zaborava zauvijek prekrio djedov tabut?
”Činilo mi se”, piše Hoffmanova, ”da je priča druge generacije snažna studija slučaja o dubokom i dugotrajnom utjecaju zločina, i da vrlo osoban odnos potomaka preživjelih s prošlošću otkriva snažan utjecaj problema s kojima se moramo uhvatiti u koštac ako želimo shvatiti značenja i posljedice povijesnog užasa.
U njihovoj posredovanoj i neizravnoj vezi s holokaustom, djeca preživjelih morala su živjeti, boriti se i rješavati neka od ključnih pitanja koja proizlaze iz zločina: unutarnji utjecaj neopravdanog nasilja i prijenos traumatskog iskustva kroz naraštaje, emocionalne zamršenosti odnosa spram žrtava zločina i moralne nedoumice implicitne u dijalozima s počiniteljima, teškoće svjedočenja tuđe boli i razmišljanja o tragičnoj prošlosti, te odnos privatnog sjećanja spram šireg razumijevanja povijesti.”
Drugim riječima, zajedno sa svim faktičkim teretom sjećanja, ”naraštaj spojnice” preuzeo je i sav etički teret sjećanja.
Malo se kod nas o tome govori. U imperativima naših politika sjećanja ne pomaljaju se potomci žrtava i počinitelja i njihovi stvarni problemi. Ucjenjivački kodeks balkanske kulture sjećanja ne priznaje i ne želi traumu koja to više ne želi biti; njoj svakako nije potrebna melankolija beskonačnih Hamletovih monologa, već samo djetinja odlučnost Fortinbrasovih olovnih vojnika.
Dobra žrtva je samo ona koja se može osvetiti ili naplatiti, pa stoga balkanski psi sjećanja neumorno arlauču ”ne zaboravi”, jer upravo iz postojanosti traume izvlače neposrednu i prljavu korist uz beskonačno moralno ucjenjivanje i reketarenje ”počinitelja”.
Oni su u pojavnom smislu nalik, a često su i istovjetni, onima koji obnoć po krovovima izvikuju moralne licitacije poput ”nemoj tuđe, prokleto je”, da bi već narednog jutra osvanuli u bespravno prisvojenim tuđim kvadratima.
Ali što je s nama, pripadnicima tog prokletog ”naraštaja spojnice”? Kako se nositi i što zapravo učiniti sa svim tim bolnim sjećanjima na patnju koja zapravo i nije naša, ali nam je pukim naslijeđem posredovana kao vlastita i pripadajuća?
”Troja je puna napuštenih cirkuskih konjića”, piše Cvijetić u prvoj glavi ”Schindlerovog lifta”.
Ali što je Troja, a što su cirkuski konjići?
Nije li to upravo najmoćnija slika nas i našega stanja, stanja onih koji su došli ”nakon”: Troja je projekcija prošlosti koju treba iznova osvojiti na prijevaru; ali prijevara kao da više i nije moguća, jer sjećanjem nepovratno dominiraju napušteni cirkuski konjići rata. Naša su vlastita sjećanja kolonizirana njihovim olupinama pobjede i poraza. Psi sjećanja preuzeli su i kolonizirali naše sjećanje.
Da bi doživljaj naše tragedije bio potpun, tome bismo trebali pridodati i onaj stih Branka Miljkovića: ”najlepše pevaju zablude”. Zaglušujući pjev i ljepota balkanskih zabluda – taj zanosni i vječni zov sirena krvi, nacije i tla – opustošile su Troju naših sjećanja, ostavljajući za sobom razasute i napuštene cirkuske konjiće.
Eva Hoffman u svome djelu opisuje sedmostruku ”metodologiju”, odnosno sedam koraka na temelju kojih traumatično naslijeđe naraštaja spojnice postaje poviješću, a ne mitom.
Put vodi od događaja do priče, od priče do psihe, od psihe do pripovijedanja, od pripovijedanja do moralnosti, od moralnosti do memorije, od memorije do prošlosti i od prošlosti do sadašnjosti.
Bez obzira na to shvaćamo li ove ”štacije” kao pravocrtno ili skokovito gibanje, moralnost ili etika sjećanja – koja je, po mišljenju Hofmannove, uvijek posljedica svjesne odluke i učinak kvalitativne ”preradbe” sjećanja – nikako ne dolazi na kraju, kao posljedica i učinak sjećanja, već je položena ”između” prošlosti i sadašnjosti.
Ona je položena u naš vlastiti odgovor na pitanje kakva je budućnost prošlosti koja nije naša osobna, ali nam je naslijeđem dopala kao vlastita. Što ću učiniti s tom prošlošću? ”Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti”, dodaje Cvijetić.
Živjeti slobodno od utvara prošlosti nije istovjetno zaboravu. ”Ono što je neophodno za takav egzorcizam prošlosti”, dodaje Hofmannova, ”upravo je suprotno od zaborava.
Baš kao što je za neke preživjele samo cjelovitost sjećanja mogla uroditi nekom katarzom, tako i za drugi naraštaj tek potpuno i dovitljivo suočavanje s prošlošću, bez obzira na to koliko to djelovalo neobičnim ili neprirodnim, može okončati njezinu prinudnost (…) za djecu, kao i za preživjele, emocionalna mudrost je ista: samo vas istina oslobađa.
Kako bi nadišli zastrašujuću psihičku priču, moraju se suočiti s realnostima svoga naslijeđa kao s realnostima. Tek tada mogu nastaviti prepoznavati da užasni događaji u čijem su spektralnom stisku živjeli pripadaju drugom vremenu; da prošlost ne mora više živjeti u njihovoj psihi i tijelu; da je to doista prošlost.
Priznanje da je prošlost prošlost ponekad je značajno psihičko postignuće. Ali priznanje je potrebno ako potomci najstrašnijih povijesnih i obiteljskih događaja žele povratiti ili zahtijevati vlastiti egzistencijalni primat i svoje živote”.
Za pripadnike drugoga naraštaja, odnosno za naraštaj spojnice, postoji i drugi, daleko značajniji izazov, a on se sastoji u izvjesnosti zajedničkoga života s djecom počinitelja.
Stoga odbijanje govora o genocidu, odnosno odustajanje od toga da se ”stvari nazovu pravim imenom” ili ono što bismo zajedno s patrijarhom Porfirijem mogli nazvati ”semantičkim logorom” i prinudnošću balkanske kulture sjećanja, nije uvijek istovjetno pokušaju da se žrtvama oduzme sjećanje, da se dokine dostojanstvo i autoritet patnika.
Ne. Naše pitanje zapravo i nije što dugujemo počiniteljima (to je pitanje zemaljskih sudišta i ljudske pravde), naše je pitanje što dugujemo njihovim potomcima? Što kao pripadnici naraštaja spojnice, kao djeca žrtava i počinitelja, dugujemo jedni drugima?
Možda je u odbijanju pristanka na prinudnost i manipulativni karakter balkanskih kultura sjećanja riječ o daleko težem ali nedvojbeno nužnom pokušaju da se djeci počinitelja vrati ljudsko lice, da im se pruži otvorena ruka i ponudi mogućnost suživota.
”Očevi naši jedoše kiselo grožđe, ali sinovima (i kćerima) trnu zubi”, ojađeno klikće prorok Ezekiel nekoć znamenitu i očito vrlo raširenu poslovicu u Izraelu (18, 2), čije potpuno značenje zgodno dopunja i prorok Jeremija: ”…svatko će umrijeti zbog svoje krivice. I onome koji bude jeo kiselo grožđe zubi će trnuti” (31, 30b).
Individualiziranje krivnje i odgovornosti zapravo i nije ništa drugo doli poopćenje pravednosti. ”Nikome ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon”, kaže apostol Pavao u poslanici Rimljanima (13, 8-9).
U pogledu ovoga posljednjega, ne bih li ikako izbjegao otrcanosti subotnjeg vjeronauka, ipak se moram uteći jednoj u teološkim krugovima često prepričavanoj i naširoko poznatoj anegdoti.
Naime, nakon što je teolog Miroslav Volf te 1993. godine dovršio vrlo dojmljivo izlaganje na temu ”Isključenja i zagrljaja”, Jürgen Moltmann, njegov ondašnji profesor, uputit će mu vrlo oštroumno i naizgled veoma banalno pitanje: ”Ali, možete li zagrliti četnika?”
”Ne, ne mogu”, odgovorio je Volf, ”ali mislim da bih kao Kristov sljedbenik morao moći to učiniti”.
A upravo je u tom Moltmannovom pitanju, kao i u Volfovu odgovoru na njega, za mene osobno bio položen jedan duboki nesporazum, kojega ću tek kasnije postati u potpunosti svjestan.
Naime, kao ondašnji mladi teolozi, mi smo taj izazov prihvaćali kao duboko vlastiti i određujući, iako smo već i onda bili svjesni da nam ta pitanja uopće ne pripadaju, odnosno da nas ona ni u kojem slučaju ne oslovljavaju istovjetno kao i sudionike te anegdotalne epizode.
Jer bez obzira na to koliko je istoimena Volfova knjiga bila za mene neobično važnom, pa čak u određenom životnom razdoblju i teološko-formacijski presudnom, njezina je temeljna dilema po mom sudu u potpunosti promašena.
Moje pitanje – pa ako hoćete i test moje ljudske i teološke odgovornosti – uistinu nije sadržano u tome mogu li zagrliti četnika, već mogu li s djecom četnika, i to usred naših društava, koja su neraspletivo opustošena i zaražena uzajamnim zlima naših roditelja i bližnjih, graditi dostatne i trajne instrumente pravednosti, koji će omogućiti da se istovremeno čuje opravdano i optužujuće žalovanje žrtava, ali koja će jednako tako postati društvima u kojima je moguće ostvariti istinski komemorativnu i etički dopustivu dimenziju dobroćudnog zaborava, kao zaloga mirne budućnosti za potomke žrtava i počinitelja.
Hoćemo li, naime, biti ikada u stanju izgraditi zajedničku kulturu sjećanja u kojoj odustajanje od prošlosti kao instrumenta i protege mržnje neće izroditi nekim novim nasiljem?
Reci mi, dakle, tko si: Hamlet, ili Fortinbras?
autograf.hr
