Postoji anegdota, često pripisivana Winstonu Churchillu, prema kojoj su mu tokom Drugog svjetskog rata savjetnici predložili da se sredstva iz budžeta za kulturu preusmjere u ratnu industriju. Njegov odgovor – „A za šta se onda borimo?“ – možda nije doslovno dokumentovan, ali je duboko istinit. Jer ratovi, krize i politički sukobi ne vode se samo za teritorije i resurse, već i za vrijednosti. A kultura je njihova najvidljivija, najranjivija i najdugotrajnija forma.
Piše: Dino Mustafić
U tom smislu, odnos jedne države prema kulturi precizan je pokazatelj njenog stvarnog političkog i civilizacijskog kapaciteta. Ne onoga što govori u deklaracijama, nego onoga što zaista misli o sebi i svojoj budućnosti.
Države koje to razumiju tretiraju kulturu kao strateški resurs. Francuska ne štiti Louvre zato što voli slike, nego zato što zna da je kulturno pamćenje temelj političke stabilnosti i međunarodnog ugleda. Njemačka je nakon 1945. investirala u kulturu kao mehanizam suočavanja s prošlošću, svjesna da bez kritičkog teatra, muzeja i memorijalnih institucija nema demokratskog društva. Italija sistemski štiti svoje kulturno-historijsko naslijeđe jer zna da bez njega prestaje biti politički i civilizacijski subjekt.
Bosna i Hercegovina, nasuprot tome, gotovo dosljedno pokazuje da kulturu doživljava kao višak. Kao nešto što se može suspendirati, zatvoriti, ugasiti, ili prepustiti entuzijazmu pojedinaca. Ovdje kultura ne propada zbog nedostatka talenta ili publike, nego zbog političke volje – ili preciznije, zbog njenog odsustva.
Najdrastičniji primjer bilo je višegodišnje zatvaranje Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. Institucije koja čuva materijalne dokaze postojanja ove zemlje – od srednjovjekovne baštine do stećaka, arheoloških nalaza i etnološke memorije. Njegovo zatvaranje nije bilo rezultat elementarne nepogode, već političkog nemara i beskonačnog prebacivanja odgovornosti između nivoa vlasti. Poruka je bila jasna: historija može čekati.
Sličnu sudbinu dijele i druge ključne institucije – Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, Kinoteka BiH, Historijski muzej BiH. Sve one godinama egzistiraju na rubu institucionalnog preživljavanja, bez stabilnog finansiranja, bez dugoročne strategije, često bez osnovnih uslova za rad. Biblioteka koja nema novca za sistemsku nabavku knjiga. Kinoteka koja jedva čuva filmsku građu od propadanja. Muzej koji preživljava zahvaljujući volonterima i projektima, a ne državi čiju historiju predstavlja.
Istovremeno, zgrade institucija kulture doslovno propadaju. Krovovi prokišnjavaju, depoi nisu adekvatno zaštićeni, arhivi su ugroženi vlagom i nebrigom. U bilo kojoj ozbiljnoj državi to bi bio nacionalni skandal. U Bosni i Hercegovini to je normalizirano stanje.
Posebna dimenzija problema je odnos prema živim umjetnicima i savremenoj umjetničkoj produkciji. Javna pozorišta, muzeji i festivali funkcionišu u konstantnoj finansijskoj neizvjesnosti, s budžetima koji se smanjuju ili ostaju simbolični. Umjetnici rade projektno, bez socijalne sigurnosti, često bez elementarnog priznanja svoga rada. Kulturni radnici tretiraju se kao trošak, a ne kao nosioci javnog interesa.
U takvom sistemu kultura se svodi na folklornu reprezentaciju i protokolarne manifestacije. Sve što je kritičko, politički neugodno ili estetski zahtjevno gura se na marginu. Umjetnost koja ne služi afirmaciji etničkih ili političkih narativa ostaje bez podrške. Nije riječ o slučajnosti, nego o obrascu.
George Orwell je upozoravao da je najefikasniji način uništavanja jednog naroda brisanje njegovog pamćenja. U Bosni i Hercegovini to brisanje ne dešava se nasilno, nego birokratski – kroz nefinansiranje, pravne vakuume i institucionalnu zapuštenost. Pamćenje se ne briše zabranom, nego iscrpljivanjem.
Posebno je porazno što se sve ovo dešava u zemlji koja je prošla rat, genocid i sistemsko uništavanje kulturne baštine. Umjesto da kultura bude prostor kolektivnog suočavanja, dijaloga i obnove, ona je pretvorena u polje političke trgovine i ideološke kontrole. Umjesto umjetnosti koja povezuje, dobili smo kulturu podjela. Umjesto pamćenja koje liječi – pamćenje koje služi kao oružje.
Bertolt Brecht je zapisao da umjetnost nije ogledalo koje odražava stvarnost, nego čekić kojim se ona oblikuje. Bosanskohercegovačka politika taj čekić doživljava kao prijetnju. Zato ga sistematski otupljuje, razbija ili ostavlja bez institucionalne podrške.
Na kraju, pitanje kulture nije pitanje estetike, nego pitanje političke odgovornosti. Društvo koje pristaje na propadanje svojih kulturnih institucija pristaje na vlastiti zaborav. A država koja nema snage da zaštiti vlastito pamćenje teško može tvrditi da zna za šta se bori.
I zato se Churchillovo pitanje ovdje nameće s posebnom težinom: ako kultura nije vrijedna odbrane, ako institucije mogu nestajati bez posljedica – za šta se onda uopće borimo?
tačno.net
