Istraživanje: Kako žive LGBT osobe u Sarajevu

Život gay osoba u Sarajevu je veoma težak, surov, nemilosrdan i opasan. Ovdje se ne vrijedi boriti za bolje sutra, kazao je u razgovoru za Agenciju Fena Benjamin (31) koji radi kao ljekar u Sarajevu, otvarajući priču o LGBT osobama u Sarajevu, njihovom svakodnevnom životu te prihvaćanju ili neprihvaćanju sredine u kojoj žive.

(Fena)

Neznanje, predrasude i stereotipi su gotovo uvijek bili prisutni kada se govori o LGBT osobama (lezbejke, gey, biseksualci, transeksualci) u Sarajevu, ali i u regionu.

Borba bez kraja

Mnoge osobe iz ove populacije u Sarajevu su imale loša iskustva zbog svoje seksualne orijentacije, ali neki od njih su ipak uprkos svemu uspjeli izgraditi život bez obzira na negodovanje sredine, ali uz veliku podršku najbližih prijatelja i porodice. Zbog sigurnosti sagovornika nisu objavljena prava imena sagovornika s kojima je novinarka Fene razgovarala.

Nastavljajući svoju ispovijest, Benjamin kaže da se sa sedam godina zaljubio u svog najboljeg druga s kojim je sjedio u klupi, ali da je tek s 18 godina priznao sebi da je gey.

Biti gey osoba u Sarajevu je, dodaje Benjamin, “borba bez kraja”.

Njegovi prijatelji znaju za njegovu seksualnu orijentaciju, a njegov rodni identitet je “bigender”, što znači da se osjeća i kao žena i kao muškarac.

– Kada sam imao 28 godina, priznao sam svojoj majci i sestri kako se osjećam. Trebalo je dosta vremena i ljubavi da one prihvate tu novinu. Sada imam njihovu podršku, jer im je kako kažu, bitna moja sreća, a ne sreća okoline – naglasio je.

Nedavno ga je grupa mladića napala i nanijela mu ozbiljne tjelesne povrede. Slučaj nije prijavio policiji, jer smatra da od toga nema velike koristi.

– Također su me i u srednjoj školi stalno verbalno napadali. Ali to je očito moje breme koje moram da nosim sa sobom – kazao je Benjamin.

Jasna koja ima 31 godinu, magistrica je ekonomskih nauka, živi i radi u Sarajevu. Kaže da je njena prva simpatija u djetinjstvu bila djevojčica.

– Imala sam 10 godina i tada sam već znala da sam drugačija. Nikada nisam imala romantične osjećaje prema pripadnicima drugog spola – dodala je.

Ona kaže da LGBT osobe u Sarajevu žive skrivajući se i da nije jednostavno.

– Nije mi jasna jedna stvar, a to je da pored tolikog nemorala koji trenutno vlada na ovim prostorima, krenuvši od političara, neko ima vremena da se bavi LGBT osobama. Kome smeta šta  radim između svoja četiri zida? – kazala je ona.

Animozitet

Naglašava da je evidentno veliki animozitet, prvenstveno zbog mentaliteta građana u BiH.

– Svjesna sam da je teško promijeniti mentalni sklop naših ljudi, a to je osnovno da bi se LGBT osobe osjećale sigurnije te da bi nas prihvatili. Ali vjerujte, nama je teže u odnosu na njih – kazala je.

Njeni bliži prijatelji znaju za njenu seksualnu orijentaciju, ali roditeljima još nije rekla, mada smatra da već znaju, jer nikada nije imala mladića.

Jasna nije imala većih problema, osim, možda kako navodi, negativnih komentara.

– Jednom sam šetala sa svojom djevojkom i pored nas je prošao neki mladić. Nakon što se odmaknuo 15-ak metara, bacio je kamen na nas i nazivao nas pogrdnim imenima – kazala je.

Po njenom mišljenju, parada ponosa ne može promijeniti ništa te se LGBT osobe ne trebaju na taj način boriti za svoja prava.

– Čak i da jesam za paradu, Sarajevo još nije spremo. Bilo bi više žrtava, nego dobrog – zaključila je ona.

Sanja (27) je rođena u Sarajevu, radi kao konobarica u jednom kafiću. Kaže da se jednog dana jednostavno zaljubila u djevojku. Većina njenih prijatelja zna za njenu seksualnu orijentaciju.

– Svima sam priznala, svi znaju i svi su OK s tim, jer sam okružena ljudima koji me ne smatraju drugačijom – priča Sanja.

U razgovoru za Fenu kaže da nikada nije imala nekih neugodnosti, ali da poznaje puno ljudi u Sarajevu koji su zbog svoje seksualne orijentacije imali dosta problema i u privatnom i u poslovnom životu.

Parada ponosa njoj nije potrebna.

– Sve dok osobe heteroseksualne orijentacije ne počnu paradirati, neću ni ja – naglasila je.

Ona smatra da je biti gey sasvim normalna stvar. Kada je neko pita koje je orijentacije, ona kaže istinu.

– Bilo mi je teško priznati mojoj majci, ali nakon što sam skupila hrabrosti i priznala, dobila sam veliku podršku od nje. Kaže da joj je najbitnije da sam sretna. Nakon toga je sve bilo lakše – kazala je Sanja.

Sarajevski otvoreni centar je proveo istraživanje potreba LGBT osoba u Bosni i Hercegovini “Brojevi koji ravnopravnost znače”.

Problemi

Predstavnica ovog centra Lejla Huremović u razgovoru za Fenu kazala je da kvaliteta života LGBT osoba u BiH zavisi od svakodnevne društvene, psihološke i pravne mreže u kojoj ljudi žive svoje živote.

– Problemi s kojim se LGBT osobe susreću su različiti i individualni, iako generalno možemo govoriti o svakodnevnoj diskriminaciji i nasilju. Stepen diskriminacije i nasilja, ovisi od mnogo faktora, a jedan od njih je svakako autiranost, odnosno priznavanje sredini da su LGBT osoba – naglasila je.

Huremović dodaje da zbog veće mogućnosti da budu izloženi nasilju i diskriminaciji, LGBT osobe ostaju u “ormaru” te na taj način pokušavaju da egzistiraju u okruženju.

– U istraživanju koje smo proveli, ispostavilo se da je najveći problem nedovoljna podrška porodice i prijatelja, zatim fizičko i psihičko nasilje. Potrebe LGBT osoba, koje su uslovljene homofobijom i netolerancijom u društvu, ogledaju se u vidu želje za sigurnim prostorima, psihološkom i pravnom podrškom, te efikasnijim djelovanjem državnih institucija kada je u pitanju zaštita od nasilja – potcrtala je.

Huremović smatra da nadležne institucije treba da se aktiviraju na polju zaštite prava LGBT osoba, da javno promoviraju toleranciju i nediskriminaciju, da uspostave registar slučajeva diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta.

– Potrebno je da se počnu procesuirati slučajevi nasilja nad LGBT osobama i da se uzima u obzir motiviranost mržnjom, te da se slučajevi tretiraju kao zločini iz mržnje. Državne institucije moraju neselektivno da zaštite sve građanke i građane BiH – zaključila je.

Predstavnica Fondacije “Cure” Vildana Džekman kazala je za Fenu da su nakon provedenog istraživanja u sklopu projekta „Coming out! Zagovaranje i zaštita prava LGBT osoba” utvrdili da se LGBT osobe nalaze u nezavidnom položaju.

– LGBT osobe trpe diskriminaciju u svim društvenim segmentima, osobito nakon „outovanja” odnosno priznanja svoje seksualne orijentacije. Najveći stepen diskriminacije ove osobe doživljavaju u porodici ili u krugu prijatelja – kazala je.

Džekman kao veliki problem s kojim se LGBT osobe suočavaju navodi nasilje, verbalne i fizičke napade koji su vrlo učestali.

Dodaje da nadležne institucije trebaju da se pobrinu da se ubrza proces implementacije zakona i ratificiranih konvencija.

– Sudovi i tužilaštva trebaju da se educiraju o LGBT osobama što bi olakšalo vođenje sudskih postupaka. Organi unutrašnjih poslova treba da ozbiljnije pristupe osiguranju javnih istupa LGBT osoba, da se ne bi desila kao na Međunarodnom festivalu Merlinka, kada je zakazala reakcija MUPKS-a – objasnila je.

Govor mržnje

Također navodi da veliki problem u BiH predstavlja neujednačenost krivičnog zakonodavstva i nepostojanje odredbi zločina i govora mržnje Kaznenog zakona FBiH u odnosu na druge entitete.

– Trenutno, oboreni prijedlog na Domu naroda je ponovo s amandmanima vraćen u Predstavnički dom i nadam se da će ovaj put u paketu s amandmanima proći – kazala je ona.

Džekman je naglasila da veliki problem predstavlja govor mržnje na portalima ili javnim istupima koji se ne sankcionira zbog nepostojanja zakonske regulative.

– Huškanje i govor mržnje daje poticaj za dalji rast homofobije u našem društvu – zaključila je u razgovoru za Fenu predstavnica Fondacije “Cure” Vildana Džekman.