Sa Stipom Ćurkovićem, članom uredništva časopisa Centra za radničke studije “3K: kapital, klasa, kritika”, razgovarali smo povodom temata “Kapitalizam i ekologija” koji je uredio.
U svom uvodu u temat govorite kako su prijetnje klimatskih promjena ključan izazov epohe u kojoj živimo. U kojem smislu?
Čovjek bi se ponadao da je to poznato i bez pretjerano detaljne marksističke analize. Ali u osnovi, možemo poći od argumenata autora prvog teksta u tematu, Johna Bellamyja Fostera: ljudsku ekonomiju je potrebno promatrati kao zavisnu, integriranu u ukupni ljudski metabolizam s prirodom. Sve što je potrebno za ljudski opstanak i reprodukciju ovisi o prirodnim resursima i o radu, koji onda te prirodne “sirovine” u proizvodnji mora modificirati i prilagoditi ljudskim potrebama. U tom procesu nastaju naravno i otpadi, koje priroda mora kroz ponore apsorbirati. Priroda je u tom smislu nužna baza ljudskog opstanka. Ljudsko društvo ma u kojem obliku, i to je transhistorijska istina koju je već Marx ustanovio, ovisi o metabolizmu s prirodom. Ali taj je metabolizam uvijek društveno posredovan. Kapitalizam je jedan, vrlo specifičan oblik društva, koji organizira taj proces.
U industrijskom kapitalizmu s fosilnim energentima, otpadni proizvodi uključuju i emisije, poput CO2. Danas se nalazimo na pragu onoga što su neki autori nazvali antropocenom, dakle geološke epohe u kojoj ljudska djelatnost utječe na klimu Zemlje. Neki kritičari su istaknuli da je to krivi naziv, jer se njime pripisuje odgovornost čovječanstvu kao takvom, pa su predložili “kapitalocen” kao naziv za tu novu geološko-klimatsku epohu, jer jasnije imenuje kapitalizam kao izvor te destruktivne dinamike. Klimatske promjene prijete izazvati rast temperatura koji će nadići sve što je u evolucijskoj povijesti čovječanstva bilo poznato. A to ujedno znači da ne prijete samo opstanku kapitalizma ili kompleksnih ljudskih društava, nego egzistenciji ljudi kao biološke vrste. Kada se mijenjaju fundamentalni uvjeti ljudskog opstanka na planeti, ništa ne može ostati po starom. To nužno vrijedi i za politiku.
Politika se u osnovi uvijek tiče pitanja kako urediti suživot, ali sada je jasno da se to više ne može odnositi samo na društveni suživot, nego i na suživot s prirodom i naš metabolizam s njom. Možemo parafrazirati Sartrea: kako je on govorio o marksizmu kao neprelaznom horizontu epohe, tako i mi danas moramo govoriti o ekološkom pitanju kao neprelaznom horizontu naše epohe. Andreas Malm, drugi autor u tematu, u jednoj svojoj knjizi kaže da nas povijest sustiže. Povijest našeg odnosa s prirodom, povijest kapitalizma, povijest emisija, kojoj ne možemo uteći. Polemizira s Fredricom Jamesonom i njegovom idejom postmodernosti kao posthistorijskog doba. Živimo u vremenu koje je radikalno historizirano u smislu koji je u prošlosti vjerojatno bio nezamisliv: prošlost kapitalizma nas sustiže i prestiže, čeka nas u budućnosti, našoj vlastitoj budućnosti i budućnosti narednih generacija. Klimatske promjene kojima danas svjedočimo su efekt emisija iz prošlosti. Današnje će na naplatu stići u budućnosti.
O racionalnom i iracionalnom
U mejnstrimu se ne dovodi u pitanje ekonomija kontinuiranog rasta, iako se katastrofa nazire, a to priznaje i mejnstrim. Kapitalizam je intrinzično ekspanzivan, a neoliberalizam odbija svaku kritiku te činjenice.
To je paradoks mejnstrim ekološke politike ili diskursa o ekologiji. Traži se rješenje unutar kapitalizma, ali kapitalizam je, kao što znamo još od Marxa, inherentno ekspanzivan. Marxova opća formula kapitala – N-R-N’ (novac-roba-uvećani novac) – pokazuje da je svrha kapitalističkog načina proizvodnje uvećavanje vrijednosti. Početna točna i krajnja točka su novac, ali kroz akumulaciju i reinvesticiju taj novac se pretvara u proizvodne resurse, u sirovine i radnu snagu. Ekspanzija vrijednosti dakle podrazumijeva i povećanu potrošnju resursa i, u tendenciji, povećane emisije.
Godišnji rast emisija CO2 od tri posto to i empirijski potvrđuje. A mi, nasuprot tome, imamo diskurs mejnstrima i liberala koji može zamisliti svaku vrstu intervencije u društveni život ili prirodu, primjerice u obliku scenarija za geoinženjering, samo da se ne dovodi u pitanje sistem koji je u fundamentalnoj koliziji s planetom ograničenih resursa, u mjeri u kojoj je po svojoj intrinzičnoj logici programiran na permanentni rast.
Čak i na ljevici imamo steady state capitalism debatu, čiji zagovornici promoviraju kapitalizam bez rasta. Ali postoje dobri argumenti zašto je ta koncepcija oksimoron. Ako mislimo ozbiljno s ekološkom politikom, to nužno vodi u suočavanje s kapitalizmom i njegovom intrinzično ekspanzionističkom logikom kapitalističkog načina proizvodnje. Bez toga, ekološka politika se svodi na retoriku i kozmetičke intervencije, odnosno na oblik nijekanja stvarnih razmjera problema.
Iz perspektive prijeteće ekološke krize stvari izgledaju obrnuto. Na djelu je kolizija dviju oprečnih racionalnosti. Vi citirate Marxa koji kaže da između dva jednaka prava odlučuje sila, koju vi zamjenjujete politikom.
Postoji diskurs ekološkog fatalizma, koji često klizi u neku vrstu antropološkog pesimizma, pa i mizantropiju: mi ljudi smo iracionalna, parazitska, destruktivna vrsta itd. Ali kada govorimo o racionalnom i iracionalnom, to bazično pretpostavlja da imamo neke kriterije za ono što je racionalno, a što nije, a to uvijek ovisi i o inherentnim ciljevima određenog ponašanja. Htio sam istaknuti da ono što se u tom kontekstu često pripisuje ljudskoj iracionalnosti, kao tobožnjem određenju ljudske biti, s intrinzičnog gledišta kapitala može biti savršeno racionalno.
Profitabilnost je jedini imperativ kapitala. A kako je kapital inherentno ekspanzionistički, bezobzirno trošenje prirodnih resursa je potpuno racionalno, jer njegova je racionalnost vrlo uska, fokusirana isključivo na profitabilnost. Nasuprot tome, ako isto pitanje promatramo iz perspektive ekološke održivosti i ako je to naš konačni cilj, kriteriji racionalnog i iracionalnog se potpuno izokreću, i iz te se perspektive iracionalnom ispostavlja sama racionalnost kapitala. Sukob između te dvije konfliktne racionalnosti neće razriješiti fatalističko zdvajanje zbog destruktivnosti “ljudske prirode”, to može samo politika. I to je u konačnici i njen zadatak.
U čemu je relevantnost Marxa i marksizma za pitanja ekologije? Ona ne staje na apstraktnim općim argumentima koje ste već naveli, to pokazuju i tekstovi u vašem tematu. Postoji cijela jedna struja ekološkog marksizma?
Postoji više struja. Prvi tekst temata daje dobar pregled. To nije nipošto homogena niti jedinstvena tendencija. A ona više nije ni marginalna. Ako pratimo marksističku teorijsku proizvodnju zadnja dva-tri desetljeća, a pogotovo zadnjih deset godina, vidjet ćemo da ekološko pitanje zauzima sve više mjesta. Već sam govorio o ekološkim implikacijama koje se daju iščitati iz opće formule kapitala. Onda postoji i slavna rečenica iz prvog toma “Kapitala” o tome da je paradoks kapitalističkog razvoja da se može ostvariti samo tako da u konačnici podriva jedine izvore svakog bogatstva – a to su zemlja i radnici. I tu je ekološka destruktivnost kapitalizma eksplicitno naznačena.
Međutim, to su u recepciji Marxa dugo bila potpuno marginalna pitanja. To je pitanje historijske recepcije “Kapitala”. Danas možemo reći da se Marxa čitalo u skladu sa u određenom trenutku dominantnim političkim i društvenim problemima. “Kapital” se drugačije čitao u doba uspona radničkog pokreta i formiranja tada još eksplicitno marksističkih socijaldemokratskih partija, dakle sredinom i krajem 19. stoljeća, ili u kontekstu realsocijalističke potrebe za ubrzanom modernizacijom i sustizanjem razvijenog kapitalističkog Zapada. Tada se naglasak stavljao na one aspekte u Marxu gdje kaže da će sam kapitalistički razvoj automatizmom vlastite logike razvoja stvoriti materijalnu osnovu za socijalizam – socijalizam koji neće biti samo poopćena oskudica, nego će omogućiti da svi uživaju u plodovima eksplozivnog rasta produktivnosti koju je kapitalizam historijski proizveo.
A isti razvojni proces će automatski formirati i proletarijat kao revolucionarni subjekt, koji će obaviti politički zadatak revolucije i te produktivne kapacitete podvrgnuti socijalističkim ciljevima. Iz današnje perspektive, takva čitanja Marxa su izrazito problematična. Ako se ne problematiziraju negativni efekti rasta produktivnosti u kapitalizmu i njegov model proizvodnje – primjerice, klasična fordistička industrija i zavisnost rasta produktivnosti o fosilnim gorivima – iz ekološke perspektive se zapravo samo preuzimaju iste destruktivne tendencije, samo prekrštene u “socijalizam”.
Posljedica takvih čitanja je da je u početku ekološkog pokreta i sam Marx tretiran kao dio prometejsko-produktivističke tendencije zapadne misli. Danas imamo već barem dvije generacije autora, od Bellamyja Fostera i Paula Burketta do Koheija Saita koji je nedavno gostovao i u Zagrebu, koji su sustavnom analizom Marxovih spisa – ne samo objavljenih, nego i mnogih dosad ili donedavno neobjavljenih – pokazali da je Marxovo bavljenje ekološkom problematikom bilo puno dublje i puno diferenciranije nego što se do sada pretpostavljalo. Tako da sada možemo govoriti i o emfatično ekološkom Marxu.
Ekološki Marx
Historizirajte ukratko konsolidaciju ekološkog marksizma na prijelazu u novo tisućljeće. Koji su tu pravci i imena?
Zapravo sam neka od najvažnijih imena već spomenuo, primjerice Bellamyja Fostera i Paula Burketta. Burkett je zanimljiv po tome što je rekonstruirao i dalje razvio nešto što zove Marxovom ekološkom analizom vrijednosti. Analiza oblika vrijednosti je inače jedan od najhermetičnijih tematskih sklopova u recepciji Marxa, a Burkett na sličnoj razini apstrakcije u diskusiju uvodi ekološku problematiku. Na prvu ruku, to je marksistička filologija, ali po svojim implikacijama je radikalno dovela u pitanje čitanja Marxa kao usko produktivističkog autora s nereflektirano prometejskom koncepcijom prirode, za što su ga optuživali autori ranijih generacija eko-socijalista, uključujući Alfreda Schmidta, Andrea Gorza itd.
To je inauguriralo filološki najintenzivniju rekonstrukciju onoga što bi se moglo nazivati ekološkim Marxom. Kohei Saito je dio te priče. To su tri autora koje bih istaknuo. Bellamy Foster je 2020. – kao prije njega već Malm 2016. i Saito 2018. – dobio Deutscherovu nagradu za veliku studiju koja rekonstruira povijest socijalističke i marksističke misli o ekologiji poslije Marxa, od Engelsanadalje. Pokazao je da je ekološka tendencija u marksizmu oduvijek prisutna, iako recepcijski nije bila dominantna.
Marx čak i u “Manifestu” nije determinist, već dijalektički govori o nerazmrsivoj isprepletenosti kreativnih i destruktivnih dimenzija kapitalističke društvene transformacije.
“Manifest” je pisan 1848., prvi tom “Kapitala” izlazi 1867. To je 19 godina razlike. A Marx ni poslije toga nije prestao istraživati i razvijati se, sve do smrti 1883., iako više nije puno publicirao. Danas se ti manuskripti, tisuće i tisuće stranica njih, kroz projekt MEGA2 postepeno objavljuju. Još uvijek nije sve izdano. A mnogi od tih tekstova imaju potpuno različitu funkciju. “Kapital” ima drugu funkciju od “Komunističkog manifesta” koji je, kao što i samo ime kaže, tekst koji ima apelativno političku funkciju. To je pamflet, iako je književno virtuozan tekst i dojmljiv je dok se čita.
Uzeti njega kao polazište za rekonstrukciju Marxovih pozicija je problematično. Iako već tu imamo dijalektičku sliku kapitalizma: oslobađa proizvodne kapacitete i razvija ukupne proizvodne kapacitete društvenog rada, ali istovremeno čovjeka pretvara u čisti privjesak strojevima i razara sve tradicionalne društvene izvore sigurnosti. Istovremeno, u “Manifestu” ili, primjerice, u Predgovoru “Prilogu kritike političke ekonomije”, koji je uz “Manifest” vjerojatno jedan od najšire recipiranih tekstova u povijesti marksizma, polazi od nečega što naziva dijalektikom proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, gdje se pokretački primat pripisuje proizvodnim snagama.
To je vrlo blizu tehnološkog determinizma i na toj se osnovi i kritiziralo. U Predgovoru postoje formulacije tipa vjetrenjača nam je dala ovaj tip društva, parni stroj ovaj drugi. Ispada da su zapravo društveni odnosi epifenomen. To se danas u svim važnim i propulzivnim čitanjima Marxa dovodi u pitanje. Od političkog marksizma Ellen Meiksins Wood i Roberta Brennera, do Michaela Lebowitza ili Novog čitanja Marxa itd. A kao što su pokazali autori poput Burketta, Fostera i Saita, postoji i drugi Marx, Marx koji radikalno kritizira i ekološku dimenziju razvoja proizvodnih snaga. A taj Marx je danas aktualniji nego ikad.
