Kršćanski ‘Bismillah’

U svome argumentiranju Homilija se konstantno poziva na svetopisamske tekstove, Staroga i Novoga zavjeta, ali s jednim stilom i tonom koji podsjeća na Kur'an. To naravno odražava potrebu autora da izrazi kršćansku vjeru ne samo jezikom, nego i arapskom kulturom, koja je sada već dominantno muslimanska

(Prometej.ba – Kršćani u zemljama islama)

Mali znakovi inkulturacije, iako skromni, pokazuju određenu mogućnost da se dvije monoteističke religijske tradicije međusobno razumiju i ne isključuju – potencijal koji će ostati uglavnom neiskorišten

Polazeći od VII. stoljeća i pojave islama u do tada dominantno kršćanskim zemljama, i kršćanske zajednice i njihovo promišljanje vjere zadobiva neke nove tonove. Sa svojim snažnim naglašavanjem monoteizma, islam postavlja pred kršćansku teologiju važan izazov u vjerovanju i izražavanju vjere u trojedinog Boga. Za kršćanske teologe do tada je bilo dovoljno pozivati se na autoritet Svetog pisma i otaca u formuliranju nauka o Trojstvu. Za muslimane je Biblija (koju oni redovito nazivaju imenom ‘indži'l – ‘evanđelje’) koju trenutno posjedujemo iskrivljena i kršćani je ne čitaju u izvornom obliku, kakva je bila dana od Boga. Crkvene oce oni ne poznaju i ne pridaju im nikakvu vrijednost, tako da kršćanskim teolozima ne preostaje drugo nego služiti se filozofijom i ljudskom analogijom u dokazivanju mogućnosti, ili bar ne-apsurdnosti postojanja jednog Boga u tri božanske osobe. Često se pribjegava različitim slikama iz prirode i iz svakodnevnog života da se uputi na tu mogućnost (recimo jedna te ista voda je i u moru i u rijeci i u jezeru, ili sunce je jedno u svojim zrakama, svjetlu i toplini). Ovakav način izražavanja nije stran semitskom mentalitetu, stoga je dobro prihvaćen. Kršćanski autori vješto su se služili filozofijom, jer su uostalom upravo oni i preveli prve filozofske koncepte na arapski jezik, formulirali su, dakle, arapsku filozofsku terminologiju.

U polemičkim raspravama, kao i u teološkim traktatima sve više se u argumentiranju primjenjuje terminologija koja je razumljiva i muslimanima, jer se ti termini nalaze i u Kur'anu. Kršćanski teolozi ne odustaju od svoje vjere u trojedinog Boga, ali se mijenja ili pomalo prilagođava klasični vokabular kojim je kršćanstvo tradicionalno izražavalo svoju vjeru.

U anonimnoj arapsko-kršćanskoj Homiliji iz VIII. stoljeća, koja je možda najstariji kršćanski teološki spis na arapskom jeziku, napisan između 738. i 771., pristupa se kristološkim i trojstvenim pitanjima s novim arapskim senzibilitetom. U ovoj Homiliji Kur'an je citiran 12 puta, jasno se vidi da autor vrlo dobro poznaje temeljna islamska načela glede Krista (‘al-Masih’). U svome argumentiranju Homilija se konstantno poziva na svetopisamske tekstove, Staroga i Novoga zavjeta, ali s jednim stilom i tonom koji podsjeća na Kur'an. To naravno odražava potrebu autora da izrazi kršćansku vjeru ne samo jezikom, nego i arapskom kulturom, koja je sada već dominantno muslimanska. Izrazi kao „Bog“, „njegova Riječ“ i „njegov Duh“, „jedan Bog“ i „jedan Gospodin“ vrlo su česti. Uočava se energično naglašavanje Božjeg jedinstva i istovremeno posredništvo Riječi i djelovanje Duha Svetoga, termini koji su prepoznatljivo kur'anski, u značenju Oca, Sina i Duha Svetoga.

Na poseban način se pozornost u Homiliji stavlja na osobu Isusa Krista, jer se njegovo božanstvo posebno dovodi u pitanje. Izraz „Bog od Boga (‘ilah min i-lah’) u Homiliji se susreće 21 put, naravno, uvijek se odnosi na Isusa Krista.

Uz ovaj izraz, često se koristi i izraz „svjetlo“, u smislu „Svjetlost od svjetla“ ili „svjetlo Božje“. Tako čitamo: „Krist je Riječ Božja i Svjetlo Božje, Bog od Boga koji je s neba sišao zbog Adamovog spasenja i njegova roda od Iblisa i njegove prijevare.“

Iz uporabe ova dva izraza za Krista, u jednom islamskom okruženju i s jasnom namjerom da budu shvaćeni u toj kulturi, u kršćansko-arapskoj Homiliji želi se prije svega poručiti sljedeće:

– Kršćanska vjera u Trojstvo ne ide protiv monoteističke vjere muslimana: Bog je predstavljen zajedno sa svojom Riječju i svojim Duhom, koji nisu odvojivi od njega, i ne mogu navesti na ideju mnogoboštva.

– Homilija želi naglasiti svoju vjeru u Krista, izrazima „Bog od Boga“, ali i izrazom „Svjetlo od svjetla“ (‘Nur min Nur’), aludirajući na kršćansku liturgijsku tradiciju koja Krista naziva „mladim suncem s visine“ i „svjetlom svijeta“, privilegirajući one termine iz vlastite teološke i liturgijske tradicije koje bi muslimani mogli bolje razumjeti. Radi se dakle o standardnim definicijama vjere, koje su sada izrečene s jednim novim jezičnim i kulturalnim senzibilitetom.

Kršćanski teolozi u arapskom svijetu postaju sve svjesniji da se sučeljavanje i razumijevanje dviju vjera ne može dogoditi samo na temelju svetih knjiga, jer su svjesni da se ni o jednoj svetoj knjizi ne mogu u potpunosti složiti i kršćani i muslimani, ali nastoje se koristiti kategorijama koje se nalaze u Kur'anu da objasne muslimanima da kršćanska vjera u Isusa Krista, koji je „Riječ Božja“ i „Duh Božji“ time ne prestaje biti „Svjetlo Božje“, izrazi koje Kur'an koristi za Isusa, što predstavlja ipak važan korak za inkulturaciju vjere u arapsko-islamski svijet.

Ova inkulturacija odrazila se i na praktičnoj, liturgijskoj razini, određenom originalnošću u odnosu na druge Crkve. Znamenovanje znakom križa ili kako se u arapskim zemljama kaže „kršćanski bismillah“, u arapskom kršćanskom svijetu glasi ovako: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Jedan Bog. Amen“.

Ovi mali znakovi inkulturacije, iako skromni, pokazuju određenu mogućnost da se dvije monoteističke religijske tradicije međusobno razumiju i ne isključuju. Ovaj potencijal će ostati uglavnom neiskorišten, jer kršćanska zajednica, polazeći od IX. stoljeća sve više brojčano slabi, islamizacija društva rapidno napreduje, a s njome i sve agresivniji odnos prema kršćanstvu, uslijed čega se kršćanske zajednice zatvaraju u obrambenu poziciju i započinju dugu borbu za puko preživljavanje.